FILIP HREN: Volim brojke. Možda nekada nekome ne zapamtim ime, ali brojeve uvijek pamtim.

„Od mene možete očekivati puno, samo nek je zdravlja!“ – tako mi se, s onim širokim, samouvjerenim zagorskim osmijehom, obratio mlađahni Filip Hren, vlasnik, voditelj, enolog i „katica za sve“ vinarije Vina Filip Hren iz Marije Bistrice. Vinogradi su mu u Budinščini, a svime se zapravo upravlja iz Punkta Beer House u Mokricama.

• Jednog dana, kaže Filip, sve će se to svesti na jedno mjesto – kuriju Fabijanec u Gornjoj Stubici.

No, nije samo „geografska zavrzlama“ u pitanju. Kad se izađe na prvom zagorskom izlazu s autoceste i dođe do kružnog toka kojeg se može nazvati i „Vratima Zagorja“,  teško bi tko pomislio da se iza zgrade s natpisom Punkt Beer House krije ozbiljna vinska priča. Punkt Beer House sa svojim ogromnim parkiralištem priziva u pomoć sve samo ne vino. Barem tako sugerira naziva ugostiteljskog objekta kojim, kad nije u vinariji i vinogradima, upravlja Filip Hren.

• U pravu ste, ali od 1. kolovoza 2024. godine, kad smo renovirali cijeli prostor, ovo više nije pivski pub. Ali, bio je i ostat će Punkt, mjesto koje se s razlogom tako zove, jer ga presijecaju sve zagorske ceste koje dolaze iz Krapine, Zlatar Bistrice, Stubičkih Toplica i Zagreba.

Obitelj Hren preuzela je lokal 2014. godine od Pivnice Medvedgrad. Filip je tada imao tek dvanaest godina.

• Tad sam bio na Coca-Coli!, prisjeća se kroz smijeh.

Nisu naslijedili njihovo pivo, nisu pokrenuli vlastitu proizvodnju, ali su stvorili mjesto koje će postati središte novih ideja. Filip je ondje od svoje petnaeste radio kao konobar i kuhar, paralelno pohađajući srednju školu, a kasnije i fakultet.

• Nitko me nije tjerao, kaže.

Sve sam to sam htio. Roditelji su me čak odgovarali. Govorili su: Uči, pusti posao. Ali ja sam znao da želim krenuti od nule i naučiti svaki kutak ugostiteljstva.

Govorili su mi da sam učenik i da se trebam posvetiti školi. Ja sam tada bio prvi razred srednje poljoprivredne škole u Bedekovčini. I odluka o poljoprivrednoj školi je bila moja i do nje sam došao nakon što je tata odlučio uzeti vinograd od 1,2 hektara. Rekao sam mu:

Može, kupi taj vinograd, ja ću se njime baviti!

Tako je, još kao tinejdžer, sebi odredio budućnost.

Iskustvo s lozom stekao je u obiteljskom vinogradu od 350 trsova.

• Zvuči nevjerojatno, ali već tada sam znao da je to moj put. I nikad mi nije bilo teško svaki dan ići u vinograd.

Kad su posadili prvi ozbiljniji nasad s 6.500 trsova graševine, rizlinga, sauvignona blanca i caberneta sauvignona, sve su radili ručno, bez zaposlenih. Danas imaju stalnog radnika – i Filipa.

• Poslije škole bi me moji pokupili i pravac vinograd, priča.

Zato sam upisao poljoprivrednu školu, a kasnije i studij vinarstva u Poreču.

Tamo sam bio u generaciji s mladima iz vinarija Tomaz, Poletti, Prelac i Rossi, koji danas već preuzimaju kompletan posao u svojim vinarijama u Istri.

• Zašto si se bio odlučio za Poreč, a ne za Zagreb, koji ti je pred nosom?
• Imao sam preporuke, s druge strane Poreč i ono što se tamo nudilo bilo je ono što ja hoću. Tamo se ne ide u širinu kao u Zagrebu.
• Je li moguće da si ti već kao klinac bio tako programiran u vezi sa svojom budućnošću?
• Ne znam, vidjet ćemo za koju godinu.

Prema Filipovim riječima, vinska priča obitelji Hren nije započela „uzimanjem“ Punkt Beer Housea – tad se još nisu ni počeli baviti vinom, nego četiri godine kasnije, 2018. godine, kad je Filip imao 16 godina. Tada su se pojavili na tržištu sa svojom prvom etiketom, od grožđa sa 6.500 trsova iz vinograda u Gornjem Kraljevcu u Budinščini.

• Godinu kasnije, 2019. godine, prijavili smo se i prošli na natječaju za mjere 4.1.1. – „Restrukturiranje, modernizacija i povećanje konkurentnosti poljoprivrednih gospodarstava – podizanje novih vinograda i/ili restrukturiranje vinograda stolnih kultivara“,  išli smo u proširenje nasada vinograda. Posadili smo dodatnih 8.000 trsova, što s ranijim čini oko 15.000 trsova na 3 hektara površine u komadu. Najviša točka je 370 metara nadmorske visine. I tu kreće neka naša ozbiljnija vinska priča.  

Kao obitelj nemamo neku vinsku pretpovijest, „oduvijek“ smo imali oko 350 trsova za privatne svrhe, što je normalno u Zagorju. Sve ovo što radim nekoliko posljednjih godina u vinarstvu, a i što kanim uvesti u vinski turizam, naučio sam u Istri.

Ovdje je sve prvo krenulo kao ugostiteljstvo 2015. godine. Onda se čekalo da na neki način ja sve preuzmem i počnem se baviti time. Ovaj objekt je, praktički, bio poklon-igračka meni od mog starog.

Nemam riječi za opisati mog tatu. On je čudo!

Tko je Filipov tata, koga sin opisuje kao „čudo“?

Mladena Hrena bi, možda, najjednostavnije bilo predstaviti kao čovjeka čiji poslovni uspon se može nazvati – Hrvatski san. Ili, samo – Zagorski san!

• Tata je u građevini je od 8. ožujka 1993. godine, priča Filip.
• Lagano si zapamtio taj datum?
• Volim brojke. Možda nekada nekome ne zapamtim ime, ali brojeve uvijek pamtim.

On je prije toga, kao obični radnik, radio u bivšoj tvornici prirodnih sokova Dona. I onda je, zajedno s bratom, mojim stricem Ivanom,  8. 3. 1993. godine otvorio svoj obrt, Niskogradnja Hren…

Braći Hren, Mladenu i Ivanu, kvalifikacije za novi posao su bile položeni vozački ispit „C“ kategorije (Mladen je vozio kamion), dok je Ivica upravljao malim bagerom.

• I, tako je počelo, neki iskopi, prijevozi, mic po mic, 10 pa 15, da bi danas cijela firma imala oko 200 zaposlenih.
• Koje biste projekte na kojima je radila Niskogradnja Hren, odnosno NGH Group, naveli kao najvrjednije reference?
• Usudio bih se reći da je to trenutni projekt na kojem se radi.
• A što je to?
• U Novom Marofu, Knauf Insulation, oni rade kamenu vunu, hoće raditi proširenje proizvodnje izolacijskih materijala na bazi mineralne vune i rade se skladišne zgrade.

Filip, koji voli brojeve, ovaj put nije izrekao da je posao, kojeg trenutno obavlja očeva tvrtka, investicija „teška“ 120 milijuna eura i zasigurno je jedan od najvećih građevinskih poduhvata u Zagorju. Proširenjem postojeće tvornice, Knaufova tvornica u Novom Marofu postat će jedna od najvećih lokacija u Knauf Grupi, koja ima više od 300 proizvodnih baza diljem svijeta.

NGH Group je izvodio radove na „Aglomeraciji Zlatar-Zabok“, pročišćivaču voda u Zaprešiću, sanaciju konstrukcije i protupotresno pojačanje crkve Presvetog Trojstva u Donjoj Stubici iz 15. stoljeća…

• Ono što danas zvuči gotovo nevjerojatno, ali svi radnici NGH Groupa su iz Zagorja, hvali se Filip.
• Kako ste to uspjeli?
• Borba. Nije lako. Često nam fali radnika, ali…
• Nije ti palo na pamet pridružiti se ocu u tom respektabilnom biznisu?
• Ne, i to iz više razloga. Jedan je što imam dvojicu starije braće, Karla i Lovru, koji su već u građevini, kao i dvojicu starijih bratića, koji su također u građevini. Opet, nikad nisam imao sklonost prema građevini. Svojima sam rekao da ću se baviti time, ako baš moram. Ali, ako nisam neophodan, radije ne bih. Tata je to prihvatio i to je to.

Filip definitivno nije lijenčina koja živi na grbači imućnih roditelja. Štoviše, Filip je radoholik koji radi dva posla u isto vrijeme. Izjutra ide u vinograd, fokusiran je na vinarstvo, ali, nakon vinograda, on ne ide kući nego odlazi u restoran i nastavlja raditi u ugostiteljstvu.

• Kako sve to stigneš?
• Volim izazove u životu. A u restoranu je svaki dan novi izazov. Nikad ne znaš tko će ti doći, kakav gost će ti doći. A želim gosta usrećiti svojim vinom, vinom kojeg sam ja svojim rukama napravio. Kad vidim da uživa u tom vinu i spreman je kupiti i platiti ga, mojoj sreći nema kraja.
• Je li ti ijednom, kad bi se mrtav umoran od posla stropoštao u krevet, palo na pamet zapitati se što ti je sve to trebalo?
• Jest. I to često, posebno u posljednje vrijeme.
• Što te muči?
• Prije tri godine imali smo 8.500 litara vina u podrumu. Onda sam završio faks, vratio se i preuzeo vođenje podruma, potom i vinograda, i podigao proizvodnju na 12.000 litara. Onda je došlo jedno podizanje proizvodnje, na 20.000 litara vina.

Kad sam počeo podizati proizvodnju, imali smo kupce za 8.500 litara. No, s većim količinama stvara se potreba za novim kupcima. Tad počinje novi, treći posao koji podrazumijeva bezbrojne razgovore i obilaske novih potencijalnih klijenata. I tu mi najčešće dođe: „Što je meni ovo trebalo?“

Trenutno sjedište Vina Filip Hren nalazi se u Mariji Bistrici, ali, kaže Filip, „ne bih htio da tamo i ostane“!

• Mi smo tu vinariju kupili 2023. godine, uz pripadajući vinograd od 3.500 trsova, tako da mi sveukupno sada imamo 18.500 trsova. Vinariju smo kupili s razlogom, jer trebao nam je veći podrum, tadašnji podrum u Gornjoj Stubici nam je bio pretijesan za bilo kakvo proširenje proizvodnje.

Inače, obitelj Hren je 2010. godine, prije ikakve pomisli na bavljenje vinarstvom, kupila kuriju Fabijanec u Gornjoj Stubici, zaštićeno kulturno dobro u ruševnom stanju.

• Prije nekoliko godina smo radili projekt vinskog podruma, kojim smo konkurirali za sredstva iz Vinske omotnice, ali nismo prošli pa smo, zasad, odustali od obnove kurije Fabijanec i preseljenja podruma u taj prostor.

Moj cilj je obnoviti tu kuriju i da ta kurija bude središte  vinarije, restoran i da se tamo podigne velika priča seoskog turizma. A tome bi svakako doprinijela parcela od pola hektara, uz kuriju, na kojoj ćemo zasaditi još jedan vinograd. Nećemo to dugo čekati, za koju godinu ćemo sve to napraviti. A od trenutne vinarije u Mariji Bistrici napravit ćemo destileriju i tamo ćemo proizvoditi rakije i likere.

• Jesi li iznenadio roditelje svojom inicijativom i idejama?
• Tata nije bio sumnjičav kad sam odlučio krenuti u ovu priču. Rekao bih da je vjerovao u mene, vjerujem da je vjerovao, jer ne vjerujem da bi mi dao tako otvorene ruke i da se stvarno ne bi miješao u poslove vinarije da je drukčije razmišljao.

A i braća su u svakom trenutku bila spremna pomoći, što god i kako god je trebalo.

Na rastanku se nasmijao i ponovio ono s početka razgovora:
„Od mene možete očekivati puno. Samo nek je zdravlja!“