Prije nekoliko dana Marijan Knežević objavio je na Facebooku tekst koji je u vinskom svijetu Slavonije i Hrvatskog Podunavlja prošao gotovo kao tiha službena obavijest o završetku jedne velike epohe. Bez dramatike, bez gorčine i bez potrebe da podvlači konačnu crtu pod vlastitom karijerom, čovjek koji je posljednjih dvadeset i šest godina bio jedno od najvažnijih imena kontinentalnog hrvatskog vinarstva napisao je kako odlazi s mjesta glavnog enologa Vina Belje i kreće u novi profesionalni život.
- Kao posljednji od trojice vizionara koji su od samih početaka gradili i podizali Vina Belje, odlazim ispunjen neizmjernim ponosom i zahvalnošću, napisao je Knežević, podsjećajući pritom na tri trenutka koja su obilježila njegov profesionalni put: šampionsku titulu za graševinu na prvom Festivalu graševine u Kutjevu 2007. godine, Decanterov trofej za Merlot iz 2008. te zlatnu medalju i Regional Trophy za Goldberg iz berbe 2006. godine.
Na kraju je dodao i rečenicu koja je mnogima zazvučala kao najava nečega što tek dolazi:
- U tišini i s puno pažnje razvijam jedan novi, autorski projekt.
U slučaju Marijana Kneževića to je značilo i simbolički kraj razdoblja u kojem je Belje od devastiranog ratnog podruma i još jedne tranzicijske priče postalo jedna od tehnološki najmodernijih i rezultatski najuspješnijih velikih vinarija hrvatskog Podunavlja.
Marijan nikada nije bio tip čovjeka koji je gradio vlastiti javni kult. Dok su mnogi enolozi njegove generacije izlazili iz velikih sustava i stvarali vlastite etikete, on je gradio Belje. Jednom je rekao kako Belje doživljava kao vlastiti podrum i upravo je u toj rečenici možda najbolje objašnjena cijela njegova karijera. Zato je i njegova Facebook objava djelovala drukčije od uobičajenih poslovnih oproštaja. Prvi put se moglo osjetiti da Marijan više ne govori samo kao čovjek velikog sustava nego kao autor koji nakon gotovo tri desetljeća rada pokušava definirati vlastiti identitet izvan institucije s kojom ga je hrvatska vinska scena odavno poistovjetila. U toj objavi nije bilo ni trunke revolta prema sustavu kojem je posvetio gotovo cijeli profesionalni život. Naprotiv, cijeli tekst bio je prožet zahvalnošću i osjećajem da odlazi tek onda kada je uvjeren da iza sebe ostavlja dovršenu priču.
A ta priča nije bila mala. Kada danas nabraja trenutke koji su obilježili njegovu karijeru, Knežević ne govori samo o osobnim uspjesima nego praktički rekonstruira najvažnije trenutke modernog kontinentalnog hrvatskog vinarstva. Graševina iz berbe 2006. godine, koja je 2007. osvojila Kutjevo, označila je trenutak kada je Baranja prvi put ozbiljno uzdrmala višedesetljetnu dominaciju Zlatne doline u percepciji graševine. Merlot iz 2008. godine donio je Belju prvi veliki Decanterov trofej za jedno hrvatsko kontinentalno crveno vino i potpuno promijenio percepciju Baranje kao prostora koji može dati velika crna vina. Goldberg iz iste te berbe 2006. kasnije je postao jedna od najvažnijih kontinentalnih hrvatskih etiketa posljednjih dvadesetak godina i vino koje je promijenilo način na koji se uopće razmišljalo o ozbiljnoj, odležanoj graševini.
No možda je još zanimljivije ono što se nalazi između redaka te objave. Knežević danas ima pedeset i šest godina i prvi put ozbiljno govori o nečemu što bi moglo biti njegovo vlastito vino. Ne govori o velikoj proizvodnji ni o ambiciji da gradi novi vinski imperij. Govori o savjetovanju, o mikrolokalitetima, o nekoliko tisuća boca i o dvije etikete — jednoj bijeloj i jednoj crnoj. Nakon dvadeset i šest godina provedenih u velikim sustavima zvuči kao čovjek koji više nema potrebu ništa dokazivati, ali još uvijek ima potrebu nešto osobno izreći kroz vino.
Marijan Knežević rođen je u Borčanima, selu iznad Tomislavgrada za koje voli reći da se nalazi „iznad mjesta gdje se okrunio kralj Tomislav”. Taj kraj, međutim, nema gotovo nikakve veze s vinogradarskom romantikom kakvu danas ljudi vole vezivati uz njegove profesionalne uspjehe. U njegovom djetinjstvu vinogradi nisu bili dio krajolika. Klima nije dopuštala ozbiljnije vinogradarstvo, a vino se u kuću donosilo iz Hercegovine, iz okolice Mostara i Čitluka ili prema Imotskom. U obitelji se vino poštovalo, ali ne kao profesija niti kao neka velika životna ambicija. Njegov otac i djed za vlastite su potrebe „ključili” vino od kupljenog grožđa i to su bile prve slike vina koje pamti iz djetinjstva: mirisi podruma, bačve, grožđe koje dolazi izvana i gotovo kućna, obiteljska logika proizvodnje vina kao dijela svakodnevnog života.
U tim godinama nije postojalo ništa što bi upućivalo na to da će upravo on nekoliko desetljeća kasnije postati čovjek koji će promijeniti percepciju kontinentalnog hrvatskog vinarstva. Zapravo, njegova biografija dugo uopće nije vodila prema vinu. Obitelj se poslije preselila u Osijek, a Marijan je upisao prehrambeno inženjerstvo na tadašnjem Prehrambeno-tehnološkom fakultetu. Bio je dio posljednje generacije koja je koristila staru zgradu Poljoprivrednog fakulteta na Tenjskoj cesti i ni tada nije imao ideju da će mu vino obilježiti život.
Kada danas govori o svojim počecima, često ponavlja da je u vinarstvo ušao gotovo slučajno, spletom okolnosti. Profesionalnu karijeru započeo je u osječkoj šećerani, a u Belje je došao kao pripravnik u mesnoj industriji. Tadašnji sustav prehrambene industrije podrazumijevao je da mladi prehrambeni tehnolozi prolaze različite proizvodne grane i upravo će ga ta logika, potpuno neočekivano, dovesti u vinski podrum. U trenutku kada se u Belju počelo ozbiljno govoriti o privatizaciji, kada su ljudi koji su desetljećima nosili sustav odlazili u mirovinu, Marijan Knežević je prebačen u vinariju.
Tamo ga je dočekao svijet koji danas opisuje gotovo filmski. Podrum je bio devastiran ratom i godinama neulaganja, tehnologija zastarjela, drvene bačve prazne po sedam ili osam godina, a milijuni litara vina odležavali su u betonskim cisternama starijima od šezdeset godina. Belje početkom dvijetisućitih nije izgledalo kao mjesto na kojem će nastati velika vinska priča. Više je izgledalo kao simbol jedne razorene i umorne Baranje koja je još uvijek pokušavala pronaći novi identitet nakon rata i tranzicije.
U tom trenutku iz podruma odlazi Drago Tomašić, čovjek koji je trideset i osam godina vodio beljsku vinariju i čije ime Knežević i danas izgovara s posebnom vrstom poštovanja. O Tomašiću govori gotovo kao o posljednjem čuvaru jednog starog vinskog svijeta.
- Njegovih trideset i osam berbi bile su povijest pretočena u glavu jednog čovjeka, reći će poslije.
Upravo je Tomašić mladom Kneževiću počeo otkrivati ne samo tehničke tajne proizvodnje vina nego i filozofiju Baranje. Govorio mu je kako prava beljska graševina mora imati punoću, zrelost i trajanje, a ne biti samo svježa i lagana. Marijan će kasnije priznati da su upravo ti razgovori s Tomašićem potpuno promijenili njegov pogled na vino. Problem je bio u tome što se sve to događalo u trenutku kada je praktički ostao sam u podrumu s petsto pet vagona vina i odgovornošću kakvu jedan mladi tehnolog gotovo nije mogao ni zamisliti.
- Došla je berba, čekala se privatizacija, a od mene se očekivalo da donosim odluke o vinima na čiju proizvodnju nisam imao nikakav utjecaj, prisjećao se poslije.
Danas kaže da mu je upravo 2002. godina bila najstrašnija u cijeloj karijeri. Ne zbog tehnologije ni vina, nego zbog osjećaja da je preko noći bačen u nešto za što čovjek zapravo nikada ne može biti potpuno spreman. U podrumu se tada radilo gotovo gerilski. Nedostatak tehnologije pokušavao se nadoknaditi kvalitetnijom sirovinom, manjim prinosima i ogromnim fizičkim radom. Kasnije će reći da su upravo iskustvo starih vinogradara i drugačiji rad u vinogradu spašavali ono što tehnologija tada nije mogla.
Pa ipak, upravo je u tim gotovo nemogućim uvjetima prvi put pokazao što može. Već njegova prva samostalna berba donijela je tri vrhunska bijela vina i to mu je bio ogroman poticaj. U isto vrijeme Belje prolazi kroz privatizacijske lomove, dolazi Einhelig, pa stečaj, pa Agrokor. Mnogi su tada podrum doživljavali kao još jednu nesretnu tranzicijsku priču, ali Marijan je upravo u tom kaosu vidio prostor za stvaranje nečeg novog.
Kasnije će priznati da je za njega ulazak Agrokora i dolazak Ivice Todorića bio prijeloman trenutak jer je prvi put dobio osjećaj da netko ozbiljno vjeruje kako Belje može postati velika vinska priča. Dotad se uglavnom pokušavalo preživjeti. Odjednom se počelo ozbiljno ulagati. Nova tehnologija polako je ulazila u podrum, a ideje koje su dotad mogli primjenjivati samo na malim količinama vrhunskih vina počele su postajati standard cijele proizvodnje.
Ali još važnije od tehnologije bilo je to što je Marijan tada počeo graditi vlastitu filozofiju vina. Nije ga zanimalo samo napraviti korektno vino za veliko tržište. Zanimalo ga je može li Baranja dati velika vina koja će imati ozbiljan identitet i koja će moći stajati uz bok puno razvikanijim vinskim regijama.
U tom razdoblju počinje i njegova fascinacija mikrolokalitetima. Danas često govori kako mnoga slavonska i podunavska vinogorja nikada nisu dobila pažnju kakvu zaslužuju i kako se hrvatska vinska scena predugo vrtjela oko nekoliko dominantnih priča, dok su mnoga fantastična mjesta ostajala potpuno izvan fokusa.
- Kad krenemo od zapada prema istoku, to su doslovno varijacije na temu unutar iste sorte, govori danas o graševini.
Za njega Baranja nikada nije bila samo velika proizvodna površina nego kompleksan mozaik različitih položaja, ekspozicija i stilova vina. Upravo će ta opsesija detaljem kasnije dovesti do Goldberga, vina koje neće samo promijeniti percepciju Belja nego i percepciju kontinentalne hrvatske graševine uopće.
Pravi trenutak u kojem je hrvatska vinska scena shvatila da se u Belju događa nešto ozbiljno dogodio se 2007. godine na prvom Festivalu graševine u Kutjevu. Danas je lako zaboraviti koliko je tada bilo nezamislivo da bi neka graševina izvan Zlatne doline mogla dominirati takvim natjecanjem. Kutjevo je desetljećima bilo gotovo prirodni centar svijeta za tu sortu, a graševine iz Baranje uglavnom su se doživljavale kao korektna vina velikog sustava, ali ne i vina koja mogu redefinirati stil ili postati referentna točka hrvatskog vinarstva.
Belje je tada još uvijek nosilo teret percepcije velike industrije. Iako se već osjećalo da se u podrumu događaju ozbiljne promjene, malo tko je očekivao da će upravo jedna beljska graševina postati vino koje će pokrenuti potpuno novu priču o toj sorti.
A onda se pojavila berba 2006.
Goldberg.
Marijan danas gotovo sa smiješkom govori kako je cijela priča nastala pomalo gerilski. On, Baldo Matić i kolega Žarko Kovačić praktički su potajno odvojili dio vina i krenuli raditi nešto što je u tom trenutku čak i unutar velikog sustava djelovalo prilično riskantno.
- Tek kad je vino bilo gotovo, došli smo s gotovom bocom, prisjeća se.
Ali iza tog vina nije stajala samo tehnološka ambicija nego cijela filozofija koju je Marijan Knežević godinama upijao od Drage Tomašića i starog beljskog podruma.
Marijan je tu filozofiju prihvatio i pokušao joj dati moderan izraz.
Rezultat je bio vino koje je potpuno odudaralo od dominantnog stila hrvatske graševine toga vremena.
Na Festivalu graševine u Kutjevu to je djelovalo gotovo kao mali potres: Belje je pobijedilo, i to dominantno.
- Bili smo predominantni, to su nam svi priznali, govorio je poslije Marijan.
Ali još važnije od same pobjede bilo je ono što je uslijedilo nakon nje. Goldberg je pokrenuo novu percepciju graševine.
Kasnije će Goldberg postati jedno od ključnih vina moderne hrvatske vinske scene. Robert Parker uvrstit će beljsku graševinu među najbolje ocijenjena hrvatska vina, a Decanter i IWC potvrdit će međunarodnu relevantnost etikete koja je promijenila percepciju kontinentalne hrvatske graševine. Dotad je prevladavao laganiji i svježiji model, dok su Marijan Knežević i Belje ponudili ozbiljniju, zreliju i kompleksniju interpretaciju sorte.
- Kolege su nam priznale da smo pokrenuli jedan novi trend, govorio je kasnije.
Zanimljivo je da ni tada nije bio potpuno zadovoljan. Nakon tri godine dominacije na Festivalu graševine zaključili su da opet moraju mijenjati stil i tražiti novi smjer. Ta stalna potreba za pomicanjem granica možda je jedna od ključnih osobina njegove karijere. Nikada nije djelovao kao čovjek koji želi samo ponavljati uspješne formule.
Istodobno, dok je Goldberg mijenjao percepciju graševine, Marijan je počeo graditi još jednu veliku priču — onu o crnim vinima Baranje.
Dotad je kontinentalna Hrvatska još uvijek uglavnom živjela u uvjerenju da su ozbiljna crna vina rezervirana za Dalmaciju i određene dijelove Istre. Baranja se povezivala prije svega s graševinom, a crni sortiment bio je gotovo sporedna priča.
Marijan Knežević je, međutim, godinama gledao prema mađarskoj strani Baranje i pitao se zašto vinogradi udaljeni dvadesetak kilometara mogu davati svjetski relevantna crna vina, a hrvatska strana ne bi mogla napraviti isto.
U vrijeme neuspjele privatizacije zasađeno je šezdesetak hektara crnih sorata i upravo je u tome vidio priliku.
- Računao sam: ako oni mogu tamo, zašto ne bismo mogli i mi?
Prve ozbiljne rezultate vidjeli su već s berbom 2007., a onda je stigao merlot iz 2008. godine. To vino osvojit će prvi veliki Decanterov trofej za jedno hrvatsko kontinentalno crveno vino i potpuno promijeniti percepciju Baranje.
- Merlot me proslavio, priznaje danas Marijan.
Ali odmah dodaje kako je za njega cabernet sauvignon možda čak i veća sorta Baranje.
- To je sorta koja daje konstantno dobre rezultate.
U tome je sadržana cijela njegova filozofija vina. Marijana nikada nisu fascinirali samo spektakularni vrhunci. Fascinirali su ga dugoročna ozbiljnost, kontinuitet i sposobnost da vino iz godine u godinu potvrđuje kvalitetu.
Zato danas i govori kako je možda najveći uspjeh njegove generacije to što je Belje od devastiranog ratnog podruma pretvoreno u vinariju koja je mogla ravnopravno razgovarati sa svijetom. Ali istodobno priznaje da su uspjesi i međunarodna priznanja imali i svoju cijenu.
Veliki sustav tražio je stalni rast, tržište je nametalo trendove, a Baranja je polako počela gubiti dio vlastitog identiteta. Upravo tada počinje njegova velika profesionalna tuga povezana s frankovkom, kadarkom i nestankom stare vinogradarske Baranje.
- Trendovi, trendovi, trendovi, govori danas o razdoblju u kojem su pod pritiskom tržišta iz Baranje nestajale sorte koje su desetljećima bile dio identiteta toga prostora.
Kadarka, frankovka, cabernet franc i pinot bijeli postupno su ustupali mjesto međunarodnim sortama koje su tržišno djelovale sigurnije.
- Krčila se kadarka, sadio se merlot i cabernet sauvignon. Krčio se pinot bijeli, dolazio je chardonnay.
Knežević danas vjeruje da je Baranja upravo tada počela gubiti dio vlastite autentičnosti. Posebno ga boli nestanak kadarke koju ne doživljava samo kao sortu nego kao dio kulturnog identiteta prostora između Baranje, Mađarske i Vojvodine.
S jednakom gorčinom govori i o propalom projektu razvoja kooperantskog vinogradarstva. Ideja je bila da Belje otkupljuje velike količine grožđa sa sela i tako sačuva život vinograda na brojnim položajima, ali projekt nikada nije zaživio.
- Najveći problem dogodio se onog trenutka kada je prva kila grožđa završila preko Drave, a nije prerađena u beljskoj vinariji.
Za njega je to bio trenutak kada je puknuo prirodni odnos između velikog sustava i sela koje je desetljećima živjelo od vinograda.
Istodobno, dok je profesionalno stvarao jednu od najuspješnijih vinskih priča kontinentalne Hrvatske, njegov privatni život prolazio je kroz razdoblja koja su pokazivala koliko taj posao čovjeka može potpuno iscrpiti.
U rujnu 2012. godine dogodio se trenutak o kojem i danas govori vrlo kratko, gotovo kao da ga želi što prije ostaviti iza sebe. U podrumu se okliznuo i pao s desetak metara visoke bačve ravno na leđa. Ozlijedio je kralježnicu i dugo nije mogao hodati. Više od godinu dana bio je odsutan s posla.
- Popeo sam se tamo sto pedeset puta ranije. To je bio trenutak.
Ljudi koji su tada bili blizu njega govorili su kako je oporavak bio dug i težak, ali Marijan Knežević nikada nije od toga radio veliku osobnu dramu. Možda zato što je cijelu karijeru bio naviknut na ideju da posao jednostavno mora ići dalje bez obzira na okolnosti.
Ali upravo taj pad danas djeluje gotovo simbolički. Kao fizička manifestacija svega što veliki sustavi i golema odgovornost mogu napraviti čovjeku. Jer kada govori o radu u velikoj vinariji, vrlo otvoreno priznaje koliko takav život troši ljude.
- Veliki sustav traži čovjeka dvadeset i četiri sata dnevno.
Kaže da u jednom trenutku više nisi samo enolog. Moraš biti organizator, logističar, majstor održavanja, menadžer i čovjek koji rješava svaki problem čim se pojavi.
- Ne popusti koncentracija. Jednostavno dođe umor.
I upravo u toj rečenici možda se krije objašnjenje zašto njegova današnja odluka o novom početku djeluje toliko prirodno. Nakon dvadeset i šest godina provedenih u sustavima koji su tražili gotovo potpunu predanost, prvi put zvuči kao čovjek koji želi raditi sporije, osobnije i mirnije.
Možda je upravo zato zanimljivo slušati Marijana Kneževića kada danas govori o Tomislavgradu i kraju iz kojeg je potekao. Kao dijete iz Borčana odrastao je u prostoru u kojem vinograd nije bio prirodni dio krajolika i gdje gotovo nitko nije ozbiljno vjerovao da bi taj kraj jednog dana mogao imati ozbiljnu vinsku scenu.
Zato danas s posebnom emocijom govori o novim vinogradima oko Tomislavgrada.
- Kad ideš od Šuice prema Tomislavgradu i vidiš vinograde kod Eminova sela, to je stvarno divota.
U ljudima koji danas ondje sade vinograde prepoznaje isti spoj entuzijazma, tvrdoglavosti i spremnosti da se ide protiv logike prostora i tržišta kakav je pratio i njegove početke u Baranji.
- Vi očito imate viška novaca kad ste se odlučili baviti vinogradarstvom, prisjeća se šale upućene novim tomislavgradskim vinarima.
Marijan se na to smije, ali dobro zna koliko je vinogradarstvo težak i neracionalan posao. Možda ga zato cijela ta priča toliko i dira: čovjek koji je iz kraja bez vinograda otišao u Slavoniju i tamo postao jedan od najvažnijih hrvatskih enologa danas gleda kako njegov rodni kraj polako otkriva vino kao novi identitet.
Kako je sazrijevala potreba za osobnijim pristupom vinu, sazrijevala je i odluka da nakon dvadeset i šest godina napusti velike sustave — bez gorčine i bez potrebe da ruši ono što je godinama gradio.
Posebno je zanimljivo kako danas opisuje razliku između mladog čovjeka koji je prije gotovo tri desetljeća ulazio u sustav i čovjeka koji danas iz njega izlazi.
- Kad mlad uđeš u sustav i ostaneš u njemu dvadeset osam ili dvadeset devet godina, onda danas sve djeluje puno opuštenije, kaže.
Ali odmah dodaje kako je novi izazov potpuno drukčiji.
Po prvi put ozbiljno govori o vlastitim etiketama. Ne o velikim količinama, ne o industriji i ne o proizvodnji koja bi pokušavala konkurirati sustavima kakve je vodio cijeli život. Govori o nekoliko tisuća boca, dvije etikete, jednoj bijeloj i jednoj crnoj, odabranim mikrolokalitetima i ljudima s kojima dijeli ne samo vinsku nego i životnu filozofiju.
Ne zanima ga velika proizvodnja. Ne zanima ga ni klasična tržišna utrka.
- Meni je cilj ostati na nekoliko tisuća boca, govori gotovo smireno.
U toj rečenici osjeća se i umor i iskustvo i neka vrsta oslobođenja. Nakon karijere u kojoj je bio odgovoran za golemi sustav, milijune litara i stotine hektara vinograda, danas želi raditi mala vina iza kojih može stajati potpuno osobno.
Istodobno, ne odustaje od ideje edukacije i savjetovanja. U njegovim riječima danas se često provlači pojam „hrvatske struke”. Govori o tome kako treba prihvaćati nova znanja i suvremene biotehnologije, ali i kako se ne smije zanemariti domaće iskustvo i znanje ljudi koji desetljećima rade u hrvatskim vinogorjima.
Posebno emotivno govori o doktorici Ivani Alpezi i ljudima s Agronomskog fakulteta u Zagrebu koji su godinama pomagali hrvatskim vinarima kroz selekcije, senzoriku i stručni rad.
- Treba se držati hrvatske struke, kaže.
I to je možda jedna od najvažnijih rečenica cijele njegove priče. Jer iza svih Decantera, Goldberga, merlota i velikih podruma kod Marijana se cijelo vrijeme zapravo provlači ista ideja — da vino nije samo tržišni proizvod nego dio prostora, znanja, kontinuiteta i ljudi koji ga stvaraju.
Zato danas, kada prvi put ozbiljno ulazi u vlastitu autorsku priču, djeluje više kao čovjek koji nakon dvadeset i šest godina rada pokušava konačno napraviti vino koje će biti potpuno osobno, oslobođeno velikog sustava i njegovih pravila.
I možda upravo zato njegova Facebook objava nije zvučala kao oproštaj nego kao vrlo mirna najava jednog drugog života.
Marijan Knežević pripada generaciji enologa koja je nakon rata i tranzicije praktički stvarala modernu kontinentalnu hrvatsku vinsku scenu. U vrijeme kada je preuzimao devastirani podrum u Belju, hrvatsko je vinarstvo još tražilo novi identitet između stare industrijske proizvodnje i nove kulture vrhunskih vina. Upravo su Goldberg, merlot i velika crna vina Belja pokazali da i veliki sustavi mogu stvarati etikete s karakterom i međunarodnim kredibilitetom.
Možda je upravo zato danas toliko miran kada govori o odlasku iz Belja. Ne djeluje kao čovjek koji nešto nedovršeno ostavlja iza sebe, nego kao netko tko nakon gotovo tri desetljeća rada prvi put želi napraviti vino koje će biti potpuno osobno.
Na kraju se sve ponovno vraća onoj njegovoj Facebook objavi i rečenici kojom je najavio novi početak. Malo je ljudi u hrvatskom vinarstvu koji bi mogli tako precizno opisati i vino i vlastiti život u samo nekoliko riječi.
- Vrijeme mora odraditi svoj dio posla.
Kod Marijana Kneževića to nikada nije zvučalo kao fraza. Poslije svega što je prošao — od devastiranog podruma, privatizacijskog kaosa i međunarodnih uspjeha do fizičkog pada s deset metara visoke bačve — zvuči više kao profesionalna i životna filozofija čovjeka koji je odavno naučio da velika vina, baš kao i ozbiljne karijere, nastaju polako.
