Jedini restoran u Hrvatskom zagorju u kojem se može naručiti i popiti vino iz Donje Pačetine, oca i sina Grozaja, Josipa i Nikole, jest Kramberger u Krapini, na Trgu Ljudevita Gaja. Tamo se, dakle, drevna belina — u svjetskoj ampelografiji poznatija kao „otac chardonnaya“ — može uživati uz šumski gujdek na pjenici od bučinog ulja i hajdinu kašu.
Bila pojavnost Grozajeve beline u restoranu Kramberger slučajna ili ne, budući će udžbenici pisati da ono što je Dragutin Gorjanović Kramberger napravio u arheologiji, na istraživanju i proučavanju „diluvijalnog čovjeka iz Krapine“ – o čemu je za života napisao i objavio čak 53 znanstvene rasprave, na području „vinske arheologije“ u dokazivanju beline kao sorte koja je otac chardonnaya — napravio je Josip Grozaj.
Belina starohrvatska, ili kako se navodi u knjizi Sorte vinove loze Hrvatskog zagorja — belina velika bijela, heunisch weisser, weisser heunisch, gouais blanc — smatra se sortom koja je „najviše utjecala na razvoj sortimenta srednje i zapadne Europe“. Autori monografije navode da se veliko zanimanje za porijeklo sorte pojavilo nakon što je 1999. godine otkriveno, a potom i objavljeno u časopisu Science, kako je upravo belina, zajedno s pinotom, roditelj čak 16 francuskih sorata, od kojih je najpoznatiji chardonnay.
Nakon tog otkrića započela je potraga za belinom u Hrvatskoj. No, provedbom nacionalnog znanstvenog projekta Ampelografska i genetička evaluacija autohtonih sorata vinove loze (2002.–2006.) sorta nije bila pronađena te se smatralo da je nestala iz proizvodnih nasada. Tek 2006. godine, pokretanjem projekta Zaštita i revitalizacija autohtonih sorti vinove loze Hrvatskog zagorja, belina starohrvatska identificirana je u nekoliko nasada. Ovo otkriće potvrđuje da je sorta, za razliku od većine drugih vinogradarskih područja Europe, upravo u Zagorju ostala sačuvana sve do današnjih dana.
Josip Grozaj se dobro sjeća te potrage.
- U našoj Svetokriškoj udruzi vinara došli smo na ideju da i mi, kao regija, u prvi plan stavimo nešto svoje, poput mnogih u svijetu koje smo obišli. U isto vrijeme iz Francuske su kontaktirali Agronomski fakultet i Ministarstvo poljoprivrede tvrdeći da imaju pokazatelje o porijeklu beline. Utvrdili su da je belina roditelj određenih francuskih sorata. Onda su iz fakulteta i Ministarstva kontaktirali nas, i mi smo se bacili u pretragu zapuštenih i starih vinograda ne bismo li pronašli trs beline koji je još preostao u Zagorju.
Na kraju su pronašli jedan trs u Krapini, u staroj kući Ljudevita Gaja, i utvrdili da je star oko 150 godina.
Trs o kojem govori Grozaj dugo je bio pod posebnom prismotrom agronoma Ivana Hršaka, koji je Javnoj ustanovi za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Krapinsko-zagorske županije bio predao zahtjev da se pokrene njegova zaštita. Javna ustanova je, pak, dokumentirani zahtjev uputila Državnom zavodu, a tijekom proučavanja trsa utvrdilo se da ne odgovara nijednoj standardnoj sorti. Ivan Hršak je trs cijepio te u svom vinogradu posadio 200 plemenki te sorte kaneći ispričati priču o Gajevom vinu, odnosno o sorti koja je preživjela filokseru, a čije grozdove je zobao i sam Ljudevit Gaj.
Josip se s osmijehom prisjeća i jedne neobične anegdote:
- Godine 2021. nazvao me čovjek iz Beograda, predstavio se kao odvjetnik gospodina Gaja. Rekao je da zastupa četvrtu generaciju Gajevih potomaka i da su čuli za trs u njihovoj kući. Dobio sam punomoć da u njihovo ime pokušam saznati sve o poveznici beline i chardonnaya.
Nakon višegodišnjeg lutanja po zagorskim vinogradima, koja su, u konačnici, ipak ukazala na čitav niz zaboravljenih i autentičnih sorata, od kojih se neke doslovno bile pred iščeznućem, Josip je odlučio napraviti vlastiti matičnjak u kojem se nalazi čak osam različitih tipova beline starozagorske.
- Različite su tek u detaljima, ali ipak različite, kaže. Iz tog je matičnjaka nastao projekt Trgocentra, što je druga stepenica u obnovi naše starine. Mi nismo mogli priuštiti taj drugi korak, ali ono što jesmo, to smo i napravili – pronaći stare sorte i sačuvati ih. Trgocentar je nastavio proizvoditi cijepove.
Josip Grozaj u svom je matičnjaku u Donjoj Pačetini posadio 30 sorata i vlastitim sredstvima napravio cijepove za još tisuću trsova, koje je posadio u vinogradu. Povijest zagorskog vinarstva više se ne može pisati bez spomena obitelji Grozaj, koja je prva imala komercijalnu berbu beline — proizveli su oko 500 litara. Danas svake godine pune najmanje 2000 litara beline.
- Belina je sorta koja nas vraća pedesetak godina unatrag, u vrijeme prije nego se masovno krčila i zamjenjivala rodnijim sortama. Povratak beline u Zagorje podsjetio nas je i na onu staru izreku da Zagorci vole vedricu vina spiti. Lagana je, pitka, nenametljivih mirisa, a dolazi trend upravo takvih vina. Pored beline ne treba vam gemišt! Možeš je piti cijelu noć. Naša prva belina, puštena na tržište 2010., imala je svega 10,5 posto alkohola.
Josipov glavni posao tada je bio zastupanje slovenske tvrtke L-Inox iz Ajdovščine, proizvođača bačava i preša od nehrđajućeg čelika. Kroz taj je posao obišao brojne hrvatske vinarije i sudjelovao u opremanju njihovih podruma – od Pelješca do Iloka.
- Ta priča oko beline odredila je i put mog sina. Nikola je tada bio u srednjoj školi u Bedekovčini, i kad je vidio što se događa oko njega, bilo je logično da nastavi školovanje u Poreču. Sad sve vodi on – ja sam s grožđem do preše, a dalje je sve njegovo!
Razgovor s Josipom vodio se u obiteljskom kafiću Gigi — nadimku koji nosi svaki muški član obitelji Grozaj.
- U našem se kafiću prodaje samo vino! Imamo i pivo i kavu, ali svi naručuju vino. Zagorci su vjerni vinu.
Na zidovima Gigi bara vise fotografije Josipovih drugih strasti — planinarenja i sviranja u limenoj glazbi. Gotovo 40 godina svirao je saksofon u Puhačkom orkestru Sveti Križ Začretje, a jedan od najdražih nastupa bio mu je 1998. u francuskom Vittelu, u kampu hrvatske nogometne reprezentacije.
- Što Pačetanci sviraju?
- Uglavnom koračnice i hrvatske pjesme.
Josip naglašava da je Puhački orkestar Pačetanci, nakon što su 1995. godine dogovorili suradnju sa Zagrebačkim mažoretkinjama, postao protokolarni orkestar Grada Zagreba! Štoviše, mijenjaju naziv orkestra i prozivaju se Zagrebačko-zagorski protokolarni orkestar Pačetanci, a već godinu kasnije bilježe čak 85 nastupa u različitim prigodama, od službenog predstavljanja Hrvatske na Venecijanskom karnevalu, zajedničkog nastupa sa Zagrebačkim mažoretkinjama u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski te snimanje audio-video kazete uživo do praćenja svih utakmica hrvatske nogometne reprezentacije i dočeka rukometne reprezentacije Hrvatske u zračnoj luci Pleso po osvajanju olimpijskog zlata u Atlanti.
Ako nije u vinogradu ili ne svira saksofon, Josip svoju potrebu za „puštanjem mozga na pašu“ ispunjava planinarenjem, i to najčešće sam, bez društva.
- Triglav sam osvojio šest puta, a jednom sam se na njega uspeo na -22 stupnja Celzijusa, bilo je to 6. siječnja 2018. godine. Sam, bez ikoga. Kad te nešto povuče, onda ideš.
Kad priča o vinariji, koja je toliko ispunjena tankovima da u nju ni igla ne može stati, Josip je svjestan da je potražnja za njihovim vinima u ovome trenutku značajno viša od 30 tisuća litara koliko godišnje proizvedu te, uglavnom, sve prodaju u kafiću Gigi, vinoteci Kapljica u Svetom Križu Začretje i restoranu Kramberger u Krapini.
- Može se reći da upravo zbog te limitiranosti naše proizvodnje naše vinarije nema nigdje. Mi gotovo sve prodamo na kućnom pragu. I ne trudimo se širiti priču o vinariji, barem dok ne odlučimo širiti proizvodnju.
Znate, specifičnost naše vinarije je da nam je obitelj uvijek na prvom mjestu. Možda bi mi neke stvari i ranije napravili, ali… Kad je Nikola dobio troje djece, rekli smo: Stvori obitelj, vinarija će čekati! Dakle, okrenuli smo priču, delanje smo stavili u drugi plan. Prvo hiža za sina, pa za drugog sina, podrum će doći na red!
Nikola potvrđuje očeve riječi:
- Nisam napravio troje djece da ih žena odgaja, da ih vidim tek za večerom, da su u 22 sata u krevetu… Želim s njima živjeti, jer, istina, djeca su naše najveće bogatstvo. Obitelj je u prvom planu, a komociju obiteljskog života ne namjeravam zbog bilo čega drugog, pa i vina, gurnuti u drugi plan.
Zato se Grozaji predstavljaju javnosti tek na pet manifestacija godišnje – u Bedekovčini, Krapinskim Toplicama, Krapini i Pregradi.
- Radimo ono što ljudi traže – svježa, mlada vina. Nismo za odležavanje, mi smo za gemišt i druženje.
U sortimentu imaju zeleni silvanac, žuti muškat, zweigelt, belinu, graševinu i rajnski rizling, te 950 loza traminca.
- Od toga dobijemo oko 500 litara vina. Da su to trsovi graševine, imali bismo četiri puta više. Eto zašto traminac nestaje iz Zagorja.
Ni to nije spriječilo Nikolu da upravo s tramincem diplomira na studiju vinarstva u Poreču. Za diplomski rad proizveo je redovnu, kasnu i ledenu berbu — prvu takvu u Zagorju.
- Za potrebe diplomskog rada trebao sam napraviti redovnu, kasnu i ledenu berbu traminca. Razlika je bila samo u prosušenosti bobica i količini prikupljenog šećera. A traženi parametri su trebali biti jačina alkohola oko 14 posto, što je za ledenu berbu jako teško, ali uspio sam – razlika između ledene i redovne bila je tek 0,7 postotnih poena. Bila je to berba 2011. godine, dok sam uvjete za ledenu berbu čekao sve do 28. siječnja 2012. godine.
Nikola se dobro sjeća svoje prve ledene berbe, koju je s ocem odradio kod Bodrena. Išao je u prvi razred srednje škole i bila je to prva uopće zagorska ledena berba.
- Bodren je odlučio riskirati i baviti se proizvodnjom takve vrste predikata, ali nije imao odgovarajuću opremu za prešanje zaleđenih bobica. A, opet, mi smo među prvima u Zagorju uvezli pneumatsku prešu. Jednog dana samo nas je nazvao:
„Gigi, molim te pomoć, koliko treba platiti, samo da odradimo tu ledenu berbu?“
Nema šanse da to plati š, i nama je to izazov, odgovorio mu je tata.
U berbu smo krenuli u ponoć, snijeg je gore u Humu bio do koljena, temperatura -21 stupanj. Mi smo imali kamion, a preša je bila na kamionu.
Prva kap je iscurila nakon skoro tri sata. Med medeni! Uvjeti su bili nenormalni, čak se i preša ledila. Ali, odradili smo, sve smo završili ujutro u 7 sati.
Nikolu je studiranje u Poreču trajno obilježilo, jer on i danas u Zagorju radi kao trgovački putnik za potrebe – istarske kompanije.
- Meni je studiranje u Istri donijelo golemo iskustvo, od mentaliteta do pristupa vinarstvu i tehnologiji proizvodnje. U Poreču su jako bazirani na praksu, više vremena se provodilo u vinogradu i u podrumu nego u klupama. Na drugom semestru smo već dobili svoj vinograd kojeg smo održavali, od rezidbe do dozrelog grožđa, pobrali, vinificirali, napunili u butelju, dali na ocjenjivanje i predstavili se na Vinistri kao Studentsko vino. Bio sam među onima koji je dobio zlatnu medalju za svoju malvaziju istarsku. A u toj grupi su bili Ana Ritoša, Marko Fakin…, koji su odrasli i cijeli život borave s trsovima malvazije.
Čak je i novitet u ponudi obiteljske vinarije Grozaj – liker Zweigeltino, napravio pod utjecajem istarskog Teranina, hibrida nastalog kombiniranjem terana, voćne rakije i desetak vrsta začina.
- Da, Zweigeltino je moj, zagorski, odgovor na Teranino. Puno smo radili poklon pakete za firme koje pred kraj godine svojim poslovnim partnerima vole nešto darivati. I uvijek je dolazilo pitanje imamo li i neku rakijicu. S obzirom da nismo prijavili destileriju, odlučio sam napraviti neki nadomjestak za rakije, i to je bio Zweigeltino, aromatizirano crno vino. Zweigelt je vrhunska sorta, kao baza za liker. Znam da u Istri većina proizvođača svoje vino u teraninu doslađuje sa šećerom, dok sam se ja odlučio da taj zaslađivač bude cvjetni med, koji ga super nadopunjuje, daje mu tijelo i gustoću. Krenuli smo sa 100, a sada godišnje napravimo oko 400 litara Zweigeltina.
Priča o Josipu i Nikoli Grozaju više je od vinske priče. To je priča o naslijeđu koje nije zapisano tintom nego vinom, o trsu koji je preživio stoljeća i o ljudima koji su ga vratili kući. Njihova belina nije samo dokaz da se i u Zagorju mogu rađati svjetske sorte — ona je podsjetnik da se ustrajnošću i ljubavlju može oživjeti i ono što se činilo zauvijek izgubljenim.
Josip je svojim rukama sačuvao prošlost, Nikola joj je udahnuo budućnost, a između njih, u obiteljskom kafiću Gigi, svakodnevno se slijeva sadašnjost – vedra, topla i puna života.
U svijetu koji stalno traži novo, Grozaji pokazuju da se najveće vrijednosti kriju u starom: u zemlji, obitelji i jednostavnosti. Jer, kako Josip voli reći, „pored beline ne treba vam gemišt. A Zagorci, znate, vole vedricu vina spiti.“
