Nisu pili vino. Ništa nisu znali o vinogradu. Imali su marelice, mraz i tri godine neuspjeha. A onda su na Fruškoj gori posadili moravu — i upali u Klopku.
Kad se iz Novog Sada krene prema Sremskim Karlovcima, cesta se polako smiri, a pogled se otvori. Na Fruškoj gori ima jedna vrsta tišine koja nije prazna – nego puna: trave, vjetra, Dunava koji se negdje ispod prelama i vraća svjetlost natrag, kao da vinograde griju dva sunca. U tom potezu, srednji Matej, na 4,5 hektara, stoji priča koja je krenula iz – neznanja.
Ne onog sramnog neznanja, nego onog poštenog:
„Nismo znali ništa. Nula bodova.”
I baš to je, paradoksalno, bio početak.
U trećem stoljeću car Marko Aurelije Probus, kažu zapisi, posadio je prvi vinograd na brdu Glavica kod Šuljama, nakon što je ukinuo gotovo dvjesto godina dugu zabranu proizvodnje vina u rimskim provincijama cara Domicijana. Nije to samo anegdota za turističke brošure. To je osjećaj kontinuiteta koji se ovdje može opipati: u zemlji, u brdima, u navici da se vinograd ne „ima” nego – živi.
A na Mateju, iznad Karlovaca, vinograd je došao kao odluka koja se nije rodila iz vinske romantike, nego iz vrlo praktične muke. Na toj zemlji prvo su bile marelice.
- Vi ste na samom početku ove vaše fruškogorske pustolovine imali primjer neznanja s kojim ste uopće ušli u cijelu ovu priču, bockam ih ne bih li izvukao istinu.
- A čuli ste za marelice?! Da. Sadili smo i učili marelicu… i onda malo po malo. Prva godina, prvi mraz. Ništa, pričaju sa smiješkom Tatjana Trivić i Mihajlo Narančić, vlasnici ponajmlađe fruškogorske vinarije Trivić&Narančić.
Tri godine. Tri puta nada i tri puta „ništa”. Marelica je ovdje znala biti lijepa ideja koja se ujutro smrzne, a do večeri postane lekcija. I kako to obično biva, baš kad te priroda dovoljno puta podsjeti da nemaš kontrolu, čovjek se ili slomi – ili promijeni smjer.
- Što dalje?! Pogledamo oko sebe, dokle god dopire pogled svuda oko nas vinogradi. Samo smo se pogledali i rekli:
Ajmo onda i mi posaditi vinograd!
Taj „ajmo” zvuči lako, ali iza njega je šuma koju treba raskrčiti, pola godine krčenja, oranja, prezimljavanja, pa sadnja u proljeće. Nije to bio elegantan prelazak s jedne ambicije na drugu, nego ulazak u posao do laktova u zemlji.
A znanje? Ono se tek trebalo napraviti.
- Čekaj, baš nikakvo prethodno znanje niste imali, ništa niste znali ni o vinogradu ni o proizvodnji vina?
- Ne. Ja u „Autogasu“, servisiram automobile, ona u sportu, priča Mihajlo.
Vinarija Trivić&Narančić danas se bavi isključivo organskom proizvodnjom grožđa i vina, i to od sorti cabernet sauvignon, merlot, morava i marselan. Rečenica zvuči uredno, kao da je oduvijek bila tako. Ali kad se vratiš na početak, vidiš koliko je ta urednost skupo plaćena: radom, greškama, mrazovima, i onim danima kad se pitaš jesi li hrabar ili lud.
- U stvari, ne da ništa niste znali o vinogradu i vinarstvo nego vi uopće vino nikad niste ni pili?
- On nikada nije pio vino, kao da se pravda Tatjana.
- Boga mi, ili ste hrabri ili ludi.
- Pa, i jedno i drugo.
I to je možda najljepši dio priče: vinarija nije nastala iz već izbrušenog ukusa, nego iz potrebe da se nauči. Da se stvori nešto što može trajati. Jer marelicu, ako ne prodaš za dva dana, baciš. Grožđe – i vino – imaju tu drugačiju logiku: može stajati, može se čekati, može se raditi polako. Kao da su oni, tražeći što će sa zemljom, zapravo tražili tempo života koji su izgubili u gradu.
- Buka, putovanja…, sve to počelo mi je jako smetati.
I onda dođeš ovdje. Mir, tišina. Ne čuje se ništa.
Na Mateju tišina nije samo odsustvo zvuka, nego prostor u kojem se sve čuje bolje: vlastite misli, vlastite greške i – vlastite odluke.
U cijeloj toj promjeni postoji još jedan sloj, onaj koji bi u nekoj drugoj priči bio „usput”, a ovdje sve preoblikuje. Tatjana Trivić, izvanredna profesorica na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja Sveučilišta u Novom Sadu, žena je čiji je život bio disciplina: judo, sambo, hrvanje, medalje, znanstveni radovi, kongresi, međunarodni časopisi, nagrade i priznanja. I to ne bilo kakva: istraživač godine Europske judo unije 2010., priznanje za znanstvenu izvrsnost AP Vojvodine 2021., više od stotinu znanstvenih članaka, uredničke uloge, majstorski pojas 5. DAN, predsjednica Sambo saveza Srbije, članica izvršnog odbora FIAS-a… Popis zvuči kao da ga je netko sastavljao da zadivi, a zapravo samo govori jedno: navikla je na ozbiljan rad i ozbiljne ciljeve.
I onda, u tom istom životopisu, stoji vinograd.
- Znači, to je vaš predživot, što se tiče vinarstva?
- Pa i dalje je život… ali u smislu radne knjižice.
Sport je naučio tijelo gdje su mu granice, a znanost glavu kako razmišljati u sustavu. Vinograd, međutim, ne priznaje ni medalje ni titule. Vinograd priznaje samo dan po dan. I možda je baš zato kliknulo: organska proizvodnja je disciplina.
Kad uđeš u organsku proizvodnju, nemaš prečaca. Nema kompromisa.
- Nama dođe inspektor u nadzor vinograda, nemaš ti tu što sad prilagođavati onome što on nosi na analizu, tako je kako jest, nema tu rasprave.
Organsko ovdje nije marketinški ukras. To je odluka koja ti svake sezone pokaže koliko si ozbiljan.
Kako su odabrali sorte?
- Jeste li vi znali tada uopće što je morava, kakva je to sorta koju ste htjeli posaditi?
- Ne. Ništa nismo znali.
Došli su do kontakata „nevjerojatno”, kako kažu, i kao da je u toj priči svaki put netko bio „kako treba”. Čovjek od kojeg su uzeli sadnice marelica, isti onaj koji je trebao donijeti i marelicu i orah, predložio im je moravu – sortu otporniju, pogodniju za organsku proizvodnju. Spominjale su se i druge (panonija i još ponešto), ali morava je ostala kao ona odluka koja se kasnije pokaže ključnom.
A onda su uz moravu došli cabernet sauvignon, merlot i marselan – marselan kao sorta koja nije „svugdje”, koja je rijetka, savjetovana zbog kvalitete, baš zato što ga nema mnogo. U tom izboru osjeti se ambicija: ne ići linijom manjeg otpora, nego graditi identitet.
- Od samog početka, poštujući principe organske proizvodnje, željeli smo identitet vina izgraditi povezivanjem aromatskog profila s podnebljem iz kojeg vino dolazi.
To nije samo lijepa rečenica. To je konkretna namjera: da vino miriše na Matej, na Dunav koji vraća svjetlost, na mikroklimu Fruške gore, na zemlju koja je plodna, ali traži poštovanje.
I onda se pojavio brend koji nosi najbolju riječ u cijeloj priči: KLOPKA.
Klopka, naravno, nije „zamka” u negativnom smislu. U organskoj proizvodnji klopke su alat: boje, mamci, način da se štetočine drže pod kontrolom bez pesticida. A u jeziku vina klopka postaje pozivnica: probaš – i upadneš.
- Klopka je najbolja provjera kvalitete: probaš, upadneš u klopku i vratiš se po još.
Etikete su šarene, pune prirodnih motiva, kao da hvataju to isto svjetlo koje Dunav odbija prema vinogradu. I nisu nastale po narudžbi, nego iz upornosti.
- Tko radi etikete?
- Pa ja, odgovara Tatjana.
Šest mjeseci, sati sjedenja za računalom, s programom „na fakultetu”, crtanje od papira do ekrana… U toj slici ima nešto lijepo: profesorica koja je navikla na akademsku preciznost, i sportašica koja je navikla na trening, sjedi i crta etikete kao da radi seriju ponavljanja – dok ne bude kako treba.
- Što se mene tiče, ja sam uhvaćena u klopku.
Naravno, nijedna vinarija ne raste samo na ideji. Raste i na ljudima koji znače u pravom trenutku. U tehnološkom smislu, u priču ulazi enolog Nikola Jelovac – ime koje se spominje s poštovanjem, netko tko je radio u ozbiljnim vinarijama i sada vodi više njih, uz posao na institutu u Sremskim Karlovcima.
- On je upućen u organsko i najbolje zna kad i u kojem smjeru nas treba usmjeriti.
I kad dođu prvi komplimenti, ne uspava te, nego te probude.
- Baš smo maloprije bili s njim, prenijeli smo mu pohvale na račun morave. A on na to:
„Znači, ne smijemo pogriješiti ove godine – mora biti bolja!“
To „mora biti bolja” zvuči kao sportska rečenica. Kao ono kad nakon medalje kažeš: sljedeće prvenstvo ne smije biti slabije. Vino i sport dijele jednu istinu: ništa nije gotovo, samo je sljedeće na redu.
U cijeloj toj ozbiljnosti, Matej je i dalje mjesto gdje se dogodi život.
Netko dovikne:
- Evo Bojana s traktorom! (Misli se na njihovog susjeda u vinogradima, Bojana Bašu – op.a.)
Netko se smije, netko se pravi važan, netko govori o Bojanovom „Ferrariju“ – ne autu, nego traktoru, dok se oni zadovoljavaju svojim prastarim Tomom Vinkovićem, „koji je još za dvije godine, dok prodamo vino”.
- Tako je dok je sve „laganica“.
To „laganica” u vinogradu nije lijenost – to je mudrost: radi se stalno, ali bez panike, jer panika u prirodi ne pomaže.
A iz vinograda se vidi Dunav. I u tom pogledu ima nešto što objašnjava zašto su se zaljubili.
- Idealna pozicija s pogledom na Dunav daje posebnu draž našim vinogradima.
Kad su zasadi narasli na 4,5 hektara, priča je postala ozbiljnija i poslovno.
- Sad je to već malo ozbiljniji posao.
- Imate li vremena pored vinograda još nečim se baviti?
- Ja se sada bavim samo vinogradom. Samo ovo, priča Mihajlo.
I onda dođe ono drugo, često teže od sadnje: prodaja, promocija, izlazak u javnost.
- Evo, tek smo krenuli s prodajom, nema ni mjesec dana. Sad polako. Ulazimo u lokale, u trgovine, obilazimo restorane..
Organska vina traže svoje mjesto. I često ga prvo nađu tamo gdje ljudi već imaju naviku tražiti „drukčije”: prodavaonice zdrave hrane, organski kutci, tamo gdje se čitaju etikete. Planiraju distributera pića za Novi Sad, dogovaraju sastanke.
A onda i Novosadski noćni bazar – prvi petak u mjesecu, od popodne do ponoći, stotine tezgi, gužva, prijave koje nestaju u minuti.
- 5500 dinara ili 50 eura.
Nije strašno, ali dobra promocija.
To je taj realni dio posla koji rijetko ulazi u romantične priče o vinu: logistika, distribucija, tržište koje je pretrpano etiketama, restorani s kartama od pedeset vina gdje je teško biti „nov”. I opet, i tu se čuje sportska žica: treba ući u konkurenciju, treba izdržati.
- Problem je s restoranima, napumpaju se s etiketama, ne možeš u konkurenciji još 50 vina!
Ali organska proizvodnja je i tu njihova razlika. Da odskoče, da se izdvoje.
- I da nam mogu jesti s drveta!
U toj rečenici ima čitava filozofija: ono što raste na tvojoj zemlji, treba biti dovoljno čisto da ga možeš dotaknuti bez straha.
U priči postoji i lokalni, karlovački sloj koji joj daje miris tradicije: bermet. Stevin bermet, recept koji je ostao od susjeda, čovjeka koji je „mjesec dana prije smrti” ostavio recept zajedno sa zemljom. To nisu stvari koje se kupuju, to se naslijedi kao povjerenje.
- A napravili ste i svoj bermet?
- Da, po Stevinoj recepturi.
Bermet je na Fruškoj gori više od pića – to je identitet. I kad ga stave uz Klopku, uz Moravu, uz crna i bijela i rosé vina, dobiješ dojam da vinarija ne pokušava glumiti nešto što nije. Ne prate trendove. Ne rade vino da bi se uklopili. Rade vino da bi ostavili trag.
- Vino koje ne prati trendove – ono ih stvara.
A možda je najvažnije što se u ovoj priči ne skriva početak. Ne skriva se marelica koja je podbacila, ne skriva se „nula bodova”, ne skriva se to da su ušli bez znanja. Jer baš tu je snaga: kad kreneš od nule, svaka godina te nauči nečemu. Kad dođe mraz, naučiš poniznost. Kad dođe sunce, naučiš strpljenje. Kad dođe prvi kompliment, naučiš odgovornost. Kad dođe tržište, naučiš upornost.
I kad te pitaju što je Matej, ti ne kažeš „lokacija”. Kažeš: „Mir. Tišina. Opuštenost.”
A onda pogledaš prema Dunavu, koji vraća svjetlost kao drugo sunce, i shvatiš da je vinograd – baš kao i sport – zapravo disciplina koja se radi srcem. Samo što ovdje medalje nisu od metala. Ovdje su od arome, od boje, od onog trenutka kad netko prvi put proba i nasmije se kao da je upao u klopku.
I onda poželi – opet.
