Ako postoji mjesto gdje se najbolje vidi razlika između „vinarije“ i vinskog ega, onda je to Vila Stanković. Crveni dvorac od beščanske cigle, sakriven u šumi pokraj Čortanovaca. Nekada simbol moći, danas pozornica Fruška gora Wine Showa — dana kada se novi vinsko-poduzetnički svijet prvi put pokaže javnosti.
Tu sam prvi put vidio Jelenu Ćuković.
Nisam očekivao mnogo. Plavuša. Nova u vinskom svijetu. Priča koja počinje slovom „M“ — kao „muž je kupio vinariju“.
A onda je progovorila.
I sve moje predrasude su se srušile kao da sam ih naslonio na bačvu bez dna.
Jelenu Ćuković, vlasnicu vinarije Veritas-Ćuković iz Sremskih Karlovaca, upoznao sam upravo na Fruška gora Wine Showu, gdje se svake godine objavljuje lista 50 najbolje ocijenjenih vina Fruške gore. Manifestacija je zamišljena kao antiteza klasičnim festivalima s opijanjem po štandovima — ovdje se ne pije da se padne, nego da se zapamti. Vila Stanković je sama po sebi bila vizit-karta moći: 1930-ih ju je dao graditi dr. Radenko Stanković, osobni liječnik kralja Aleksandra Karađorđevića i jedan od namjesnika kralja Petra II. Kasnije je služila novim elitama — najprije Udbe i Partije, potom vojvođanske politike. U istom tom kontekstu mislio sam da se pojavila još jedna priča: uspješan muž kupi vinariju, žena dobije igračku.
Ali nije.
Stoga od Jelene Ćuković nisam imao nikakva očekivanja; eventualno kurtoazno upoznavanje s još jednom skorojevićkom kojoj je uspješni muž, naftaš Đorđe Ćuković (podrijetlom iz osječkog prigradskog naselja Klisa), kupio vinariju od prethodnih zanesenjaka iz Vukovara, Slobodana i Vesne Bošković, te joj time omogućio igračku za pokazivanje.
Međutim, Jelena Ćuković me svojom pojavom, strašću kojom se posvetila vinarstvu i jasnom vizijom vinske priče potpuno razoružala. I demantirala sve što mi je moglo pasti na pamet, temeljeno na iskustvima s vinarijama koje nikada nisu postale istinski hram vina.
- Jelena, što je jednoj dobro situiranoj ženi, koja je kao kućanica držala sva četiri kuta kuće i podigla dvojicu sinova, trebalo izaći iz zone komfora i krenuti u vinsku pustolovinu?
- Možda zato što sam plavuša — odgovorila je bez treptaja, pa nastavila.
Suprug je iz potpuno druge branše. Bavi se naftom i planirao je da jednom, kad izađe iz posla, uzmemo nešto što je održivo, lijepo i što će naraštaji iza nas moći nastaviti. Pritom mislimo na našu djecu, koja sada imaju 13 i 20 godina, i kojoj to može biti svojevrsni lifestyle.
- Kakve veze sve to ima s plavušama?
- Ima, ima. Jer kad smo 2021. odlučili kupiti javno ponuđenu Vinariju Veritas, koju su od osnutka 2010. vodili supružnici Bošković, nisam znala niti mogla pretpostaviti koliko vinarija zahtijeva posla i vremena. O vinu sam znala tek razliku između bijelog, crnog i roséa. A obiteljske vinske pozadine nema. Nula.
S druge strane, Đorđe voli vino. Radio je dvadeset godina za singapursku kompaniju na čijem je čelu bio Francuz koji ima vlastiti château. Svaki team building bio je u vinskoj regiji. Vino je ušlo u krv.
- Kad smo preuzeli vinariju, Đorđe me pitao bih li se bavila tim poslom. Do tada sam cijeli život bila kod kuće s djecom. Istina, nisam bila dokona bogata žena — imala sam vrt, plastenik, cvijeće, uzgajala organsko povrće. Uživala sam gledati kako nešto raste od sjemenke do ploda. Šalili smo se da je moj moto: od sjemenke do tegle.
„Ajde, nekako ćeš ti to skopčati, probaj“, rekao mi je. Ni on ni ja nismo imali pojma što nas čeka.
Sreća u nesreći bila je popudbina koju je dobila s vinarijom: uz zgradu i vinograde dobili su Tanju Đuričić, jednu od najboljih srpskih enologinja. Jelena nije znala tko je Tanja, ali zapamtila je njihov prvi razgovor.
- Rekla sam joj da ću raditi sve što ona kaže, ali mora mi sve objasniti jer ja ne znam ništa. Ništa!
Tanja se nasmiješila i rekla:
„To je veliki plus. Lakše mi je naučiti nekoga tko ništa ne zna nego ispravljati onoga tko misli da zna.“
I tu je počelo.
Nakon tog razgovora, dogodilo se ono što joj je nagovijestio jedan iskusni vinar — postala je kao hrčak u točku. Točak se zavrtio. Nema izlaska.
Kad slušate Jeleninu priču, teško je pitati nešto kompleksnije od banalnosti.
- Pitajte što hoćete. Reći ću vam iskreno: nisam znala ništa o ničemu. Ništa. Ništa. Ništa nisam znala. Ali sada znam da smo te sitne bobice — cabernet sauvignon — obrali 21. listopada 2021., a merlot dan ranije. Pamtim datume, zapisujem sve.
A onda dodaje ono što nitko ne očekuje:
- Znala sam jedino da treba napraviti prostor za goste. Zato sam iskrčila dva reda vinograda i izgradila pergolu. Izračunala sam da tih 30 trsova daje 60 kg grožđa i zaključila — preživjet ćemo i bez toga.
- Znači, Excel je presudio?
- Joj, nemoj spominjati Excel! U jednom trenutku htjela sam odustati iz dva razloga. Đorđe ima menadžerski mozak i nikako mu nisam mogla objasniti da vinarija ima dvije proizvodnje: grožđe i vino. Plus prodaja, brend, naplata…
On to prve dvije godine nije mogao prihvatiti. Kad su mu drugi vinari rekli:
„Đorđe, ovo je drugačiji svemir“,
popustio je.
Drugi razlog bio je beskrajni umor — a rezultata nema.
Želja mi je da vinarija postane samoodrživa. Ja neću dočekati da živim samo od vinarije, ali želim da prestane ovisiti o drugom poslu u obitelji.
Đorđe joj je rekao:
- Veritas je dao lice mojoj firmi. Isti ljudi koji nisu znali za Naftachem, sad znaju. Ti si nas otvorila.
U timu im se nedavno pridružio i Ramazi Inaišvili — najpoznatiji srpski Gruzijac, čovjek koji je kroz Chichateau i Erdevik oblikovao suvremeni identitet Fruške gore.
- Presudila je Jelena — kaže Ramazi.
I to što je ovo početak vinarije. Nova priča. A mogu si priuštiti luksuz raditi tamo gdje se osjećam dobro. Jelena sve radi perfektno. Možda i zato što je nova. Ona je laik. Zato je savršena. Nema predrasude ni loše navike. Gledam detalje — sve je organizirano. Nikad nisam vidio organiziraniju berbu.
Ali dodaje kroz smijeh:
- Jelena je ušla u srž funkcioniranja vinarije, ali joj nedostaje jedna finesa — slabo pije vino.
- Muž mi je rekao da ću morati sjesti s njima i piti koliko oni mogu, da bih shvatila neke stvari. Rekla sam mu da nije normalan. Tko će sutra raditi?
Jelena je u međuvremenu postala sinonim reda. Plastenički zen. Vrt kao produžetak identiteta.
- Meni plastenik liječi živce! Sanjala sam biti kao baka u Mačvi. Sve što smo u kući jeli — bilo je naše. Sinoć smo večerali, i sve što je bilo na stolu bilo je naše. Uspjela sam.
Ramazi potvrđuje:
- Ovo je ženska vinarija. Nema kanti. Nema smeća. Drama je ako padnu dvije kapi ulja na beton. Sve je toliko lijepo da bih volio živjeti ovdje.
Jelena želi i organsku proizvodnju, pa surađuju s agronomom Milošem Markovićem, koji je iskustvo stekao u Austriji. Na deset hektara ne želi postati „veliki igrač“. Želi svoju nišu. Svoju priču.
Plan je: 30–40 % vina prodati na kućnom pragu.
Degustacijska dvorana pretvorena je u restoran, usred vinograda.
Ramazi pokazuje Jelenine ruke:
- Jesi li ikada vidio ženu multimilijunaša s ovakvim rukama?
- Važnije je da su za mojim rajčicama svi poludjeli. A uzgajam i šparoge, tri kilograma dnevno.
Jelena mijesi tijesto za restoran, Ramazi se hvata za glavu:
- Moj najveći strah je da će otvoriti pekaru u Novom Sadu i izgubiti fokus.
Jelena se smije:
- Ali ja sam se zaljubila u jednu pekaru u Beču. Boulangerie Paremi. Cvijeće na pultu. Dizajn Saše Šekoranje. To je estetika koju želim.
Jelena je vrsta vlasnice koja ne stoji sa strane.
Radi. U plasteniku. U vinogradu. U podrumu.
Priča o njezinoj djeci daje cijeloj priči srce.
Jedan sin, Aleksandar, studira fiziku u Beču. Drugi, Novak, 13 i pol godina, ustaje u četiri ujutro da bi stigao na berbu.
- Rekla sam mu:
„Ok. Platim ti dnevnicu.“
Ramazi rezimira:
- Najveći problem Vinarije Veritas-Ćuković je što je njihov cabernet sauvignon, Momentum, poznatiji od same vinarije.
Nema patosa. Nema fraza.
Tu je samo ona — plavuša koja je sve naučila iz nule, koja zapisuje datume berbe u rokovnik, koja Excelom uklanja red vinograda jer „preživjet ćemo bez tih 60 kila grožđa“. Ona koja iz plastenika donosi ruže, šparoge i rajčice, jednako ponosno kao što donosi vino.
Ona koja se, kako sama kaže, „pretvorila u hrčka u točku“.
Taj hrčak ne staje.
Ne zna stati.
Jer za Jelenu Ćuković vinarija nije projekt,
nije investicija,
nije imidž.
Za nju je to — dokaz života.
Dokaz da od sjemenke do tegle može postati od vinograda do etikete.
Dokaz da se priče ne nasljeđuju nego stvaraju.
Jer Jelena nije „plavuša kojoj je muž kupio vinariju“.
Ona je dokaz da se ponekad vinarija ne kupi — nego zasluži.
Na kraju sam je pitao što želi od vinarije. Nije spominjala brojke. Nije govorila o nagradama. Rekla je samo:
- Želim da ime Veritas postane važnije od naših imena.
Ramazi je dodao tiho:
- I hoće. Jer ona ne vodi vinariju. Ona je vinarija.
Jelena ne proizvodi vino. Ona proizvodi smisao, red, vrt, ideju, dom, ritam.
Ne želi naslijediti tradiciju.
Želi stvoriti novu.
I nevjerojatno — uspijeva.
