Ponekad pomisliš da poznaješ čovjeka — a onda ti jednim pozivom otkrije da ispod njegovog urednog, diskretnog sloja čovjeka koji nikada ne pretjeruje — ni u mirisu, ni u gesti, ni u ičemu što bi moglo skrenuti pažnju previše na njega živi priča toliko nevjerojatna da te natjera preispitati koliko zapravo poznaješ one s kojima godinama nazdravljaš. Ovo je ta priča.
Borisa Najdanovića, vinskog distributera, trgovca, čovjeka uglađenih gesti i diskretne karizme, znam godinama, gotovo rutinski: na festivalima od Beograda do Osijeka, u zagrebačkim dvoranama, na rovinjskim trgovima, uz rivu pod svetom Eufemijom, među štandovima, buteljama, u žamoru ljudi koji vole vino. Uvijek isti prizor. Uređen. Smiren. Nenasrtljiv. Fino odgojen. Čista esencija beogradske finoće. Onaj tip momka koji ne ulazi u prostor s namjerom da ga zauzme, nego ga oplemeni. I uvijek u društvu ljudi kakvi priliče njegovom karakteru, Milana Perovića, Vukašina Kilibarde. Društvo koje se ne gura prema reflektorima, ali kad prođe, ostavlja dojam.
I mislio sam da ga znam.
Sve dok se nismo čuli jednim sasvim trećim povodom, a on kaže onako usput, kao da predlaže kavu:
- Navrati do Surduka. Blizu su Milanović i Teodos. A mogao bi… kušati i moja vina.
- Molim? Tvoja?
- Moja, moja. Sve ćeš čuti.
Priupitam:
- Kako si nazvao vinariju?
- Trenutno radno ime — Nera.
Odmah ga počnem zadirkivati:
- Što misliš o imenu Najdanovi krugovi?
On se zgrane, kao da sam spomenuo nekakvu sektu.
- Kakvi bre krugovi, čovječe?!
Pa mu ispričam o famoznim spiritističkim krugovima u Maloj Krsni, iscrtanim na asfaltu, „energetskim poljima“ u kojima ljudi stoje nepomično i vjeruju da upijaju iscjeljenje iz zemlje. Predložim mu da je to savršena priča za brend.
- Ne šalim se, bio tamo i pisao o tome. Nego, zgodno zvuči, sliči tvom prezimenu, a na valu tog fenomena kojeg pohode tisuće ljudi mogao bi se poigrati i razglasiti da si energiju iz Najdanovih krugova stavio u butelje vinarije Najdanović. Što kažeš na ideju?
On samo odbrusi:
- Beži, bre, s glupostima. Vidimo se sutra.
I dobro da smo se vidjeli. Jer sve što mi je sutradan ispričao nije mogla izmaštati ni najrazuzdanija metafora.
Tog sam dana shvatio da sam cijelo vrijeme gledao samo urednu, složenu površinu čovjeka čija priča ide od Štikovice do Šibenika, od Rovinja do Srijema, od Hailea Selasija do Teranina, od babića posađenog visoko nad Dunavom do pokušaja uvoza malvazije nere — sorte koja u Srbiju ni ući ne smije.
Drži u ruci butelju nazvanu Tradicija i kaže:
- Kod mene ništa nije jednostavno za objasniti.
I stvarno, nije.
Majka — Šibenčanka. Djed — kardiolog Branko Karađole, službovao u Etiopiji, liječnik cara Hailea Selasija. Obiteljski vinograd iznad Šibenika — više nije njihov, ali je nekad davao vino koje se prodavalo u Trstu. Loza koja je hranila generacije, ali ne i njegovo djetinjstvo. Na etiketi Tradicije — djedovi, pradjedovi, različite loze, dalmatinska i srijemska, svi za istim stolom, kao da je vino spomenik ljudima koji su ga vodili do njega. Svi okupljeni oko iste ideje — da se kroz vino ne čuva samo okus, nego i pamćenje.
- U Tradiciji je babić — kaže Boris.
Ali babić iz Srijema, s lesne litice iznad Dunava. Ne iz kamena primoštenskog, nego iz zemlje koja pamti sasvim druge vjetrove, sasvim druge mirise.
Ta rečenica otvori novu dimenziju terroira. Jer babić nije samo sorta — babić je karakter. Kamen, sol, napregnuta loza koja u Dalmaciji raste protiv gravitacije. A ovdje — u Surduku — ima posve druge napetosti: meki les, južniji mirisi, hladne dunavske struje, košava koja može ošamariti vinograd kao da ga testira.
- Kako se drži babić tu kod vas? — pitam.
- Loza je mlada. Treća godina. Sadnice su preporuka Filipa Bibića. Neka pokaže što zna na ovoj zemlji. Babić koji neće biti čista dalmatinska silina nego mekši, poljski, bliži fruškogorskoj zemlji.
Pokazujem da moji preci piju zajedno, barem u ovoj boci — kaže.
Emocija te rečenice mjeri se u jednoj jednostavnoj istini: svaki babić je tvrdoglav na svoj način.
A Tradicija neće biti samo babić. Bit će i probus — čisti izdanak Srijema, most prema očevom dijelu obitelji. Vino kao obiteljski album.
I dok babić još čeka svoj prvi pravi rezultat, Panorama već postoji. Kupaža probusa, caberneta sauvignona i merlota — ozbiljna, tamna, duboka, s aromama tamne trešnje, mokre zemlje i one hladne dunavske magle koja se zavuče u jutra.
A onda Lesa: sila, grašac, malo malvazije. Posveta Istri, ali i igra terroira. Svježa, napeta, mineralna, s onim kruškovim šaptom koji grašac zna dati kada ga ne požuruješ.
Nije Boris prvi koji je posadio malvaziju u Srbiji — preduhitrile su ga Brindza, Verkat, DiBonis (čak i malvazija u amfori), Ana Naglić i nova fruškogorska vinarija Grumen koja je zasadila dva hektara.
Boris se nasmije:
- Eto, sad nas ima šestoro ludaka.
A kakva je fruškogorska malvazija?
- Ne želi glumiti Istru. Ali ni ne treba. Meni je cilj Vinistra 2026. Dvije testne berbe već smo odradili.
I već prva Lesa završila je na pairing meniju Salona 1905. Uz šopsku salatu, što je jedna od onih neočekivanih, ali savršeno pogođenih kombinacija — jer Lesa ima dovoljno živosti da presiječe sir, dovoljno aromatike da se ne izgubi i dovoljno karaktera da ostane zapamćena.
- Šta je lesa? — pitam.
- Ptica pčelarica. Buši rupe u lesu na litici iznad Dunava. Tamo žive. Prate nas po vinogradu.
Ta mala scena — ptica u lesu — veže terroir za etiketu, kao da vino ima svoj totem.
A onda mi objašnjava zašto vinarija nosi ime Nera.
- Malvazija crna. Kao znak ravnoteže. Ako imam bijelu, želim i neru. Neću muljati, nije na „bijeloj listi“, pa ćemo je pošteno uvesti, kad je uvedu u registar. Ta vina neće biti za tržište. Ali neka postoje. Moraju postojati.
I tako dolazimo do emocionalne tranzicije broj dva — prema Istri.
- Ako kanim predstaviti sebe, moram imati malvaziju. To je moj kompas.
- A kakve ti veze imaš s Istrom?
- Imaš vremena? — upita Boris.
Jer kod mene ništa nije jednostavno.
I otvori se nova ladica obiteljske povijesti.
Djed s očeve strane, Borislav Najdanović, osobni liječnik Josipa Broza Tita, profesor, direktor bolnice — imao je kuću u Štikovici. Boris je tamo provodio djetinjstvo, između dvije obale — šibenske i dubrovačke.
A onda su, nakon rata, jeftino prodali Štikovicu i za taj novac kupili kuću u Rovinju. Razmišljali o St. Tropezu, putovali, gledali kuće… sve dok Boris nije vidio jednu sliku Rovinja i rekao:
- Ovo. Samo ovo.
Kupili su kuću. Kasnije i apartman na Valdibori.
Kažem mu:
- Bio sam tamo. Bajka.
- To ne možeš objasniti. To kad te more zalije… To je osjećaj.
Iako se voli pozivati na tradiciju, njegovo djetinjstvo bilo je bez poljoprivrede. Majka i sestra — arhitektice. Otac — građevinac, profesor, dekan. Logično bi bilo da Boris upiše građevinu.
Ali otac ne da.
- Neću te ja provlačiti kroz fakultet. Studiraj što hoćeš.
Profesorima koji su nagovarali Borisa da upiše „njihovu“ građevinu rekao je:
- Jest, pa da dođe i sramoti me. Neka sam gradi svoj život.
I zato Boris upisuje FON, ne zato što je htio izbjeći građevinu, nego zato što je htio izbjeći sjenu.
U Delta Real Estateu upoznaje Igora Becića.
I onda 2013. — oslobađa se lokal u Ulici Jovana Rajića.
- Igore, hajde da otvorimo vinoteku?
Nastaje Vino Bar&Shop. Mjesto koje Beograd do tada nije imao. U ono vrijeme Beograd je imao samo nekoliko vinoteka. Ponuda skromna. Kultura vina tek u formiranju.
Boris putuje, ide u Istru, upoznaje Janju Debeljuh. Predlaže joj izvoz u Srbiju. Ona pristaje.
Igor nije bio za širenje posla — Boris otvara drugu firmu.
Zatim dolazi uvoz vina, San Tommaso malvazije u Beogradu postaju hit. Ljudi ih piju, traže, obožavaju. Vinski događaji rastu, a Boris je na svakom.
Kasnije, fokus se mijenja. Autohtone srpske sorte — morava, sila, probus — vraćaju se u centar pažnje. Ali Boris je tada već u pogonu. U portfelju — trinaest hrvatskih vinarija. I postaje svojevrsni ambasador hrvatskih vina u Beogradu.
A onda — Aura.
- Zvuči ludo — smije se.
Uvoziti destileriju u Srbiju? Kao da prodaješ led Eskimima. Ali Teranino nitko nije znao. Ni okus, ni stil. Ja sam ga uveo 2019. godine. Borio sam se da ga ljudi prihvate. Danas Aura ima četiri distributera ovdje.
Kad se rodila ideja za vlastito vino?
- Nakon otvaranja Vino Bar&Shopa. Prvi nasad je 2014., ručno, u grozno kišnoj godini. Malo merlota, caberneta, malvazije. Ništa nisam znao. Samo sam znao da moram imati malvaziju. Jer sam dijelom Istrijan, dijelom Dalmatinac.
A Surduk?
Jedan ručak, jedna šetnja, komentar majke „kako je lep ovaj plac“, jedan Lala koji čuva ovce i dobacuje da „ovi preko puta valjda prodaju“. Broj telefona. Brz dogovor. Pa drugi plac. Pa treći — kupljen kreditom. Danas — tamo gradilište buduće vinarije.
- Ne očekujem milijune — kaže.
Bitno je da pričamo istinito vino. I da se ne stidimo nijedne boce. A meni je dovoljno što sam s prvim vinom ušao u degustacijski meni Salona 1905. I to s jedva tisuću boca po etiketi.
Na kraju vidiš: sve te boce nisu mu otvorile vrata svijeta vina — nego vrata prema vlastitom porijeklu.
