Da su čelnici Košarkaškog kluba Vojvodina svojedobno poslušali Dušana Dudu Ivkovića, povijest kluba – a možda i karijera Bojana Baše – mogla je izgledati sasvim drukčije.
Ivković je tada imao jednostavnu ideju: okupiti najtalentiranije mlade igrače iz cijele Vojvodine. Među njima su bili klinci koji će kasnije postati europske i svjetske zvijezde – Dragan Tarlać, Dejan Bodiroga i Željko Rebrača. Plan je bio strpljiv: pustiti ih da sazriju zajedno, stvoriti generaciju i za nekoliko godina napasti vrh europske košarke.
U toj generaciji bio je i Bojan Baša.
No klub je odlučio drukčije. Umjesto mladih talenata, uprava je posegnula za već afirmiranim, ali već pomalo potrošenim imenima. Tarlać, Bodiroga i Rebrača ubrzo su krenuli svojim putem – preko Zadra, Partizana, Olympiacosa i Reala sve do NBA parketa.
Bojan Baša ostao je u generaciji koja je mogla promijeniti povijest.
- Košarka je bila moj identitet. Nisam je igrao, ja sam je živio, kaže danas.
Krajem osamdesetih Vojvodina je u mlađim kategorijama imala jednu od najtalentiranijih generacija u svojoj povijesti. Klub iz Novog Sada tada je bio redovito među najboljima u zemlji u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji.
Bojan Baša bio je kapetan te generacije.
S ekipom je dvaput osvojio kadetsko prvenstvo Jugoslavije – 1989. i 1990. godine – u ligi koja je u to vrijeme bila možda i najjača u Europi. U takvoj konkurenciji svaka medalja nosila je posebnu težinu.
- Imali smo strašne mlađe kategorije, ali prvi tim to, nažalost, nije pratio. Politika kluba bila je dovoditi provjerene i iskusne igrače, a nas mlađe držati po strani. Kao da nisu imali hrabrosti riskirati, prisjeća se Baša.
U isto vrijeme, na prostoru cijele Pokrajine odrastala je generacija igrača koja će kasnije obilježiti europsku košarku. Dragan Tarlać, Dejan Bodiroga i Željko Rebrača tada su tek ulazili u seniorsku košarku, ali već su se nazirali obrisi njihovog talenta.
Mjesto gdje su se ti talenti najbolje mogli vidjeti bio je Kup republika i pokrajina, natjecanje reprezentacija jugoslavenskih republika i autonomnih pokrajina – svojevrsni presjek najperspektivnijih mladih igrača u zemlji.
Za reprezentaciju Vojvodine kapetan je bio Bojan Baša.
- To je bila ozbiljna momčad. Igrali smo zajedno s momcima koji će kasnije postati velike zvijezde. Već tada se vidjelo da imaju nešto posebno.
Upravo na tim utakmicama Dušan Duda Ivković prepoznao je potencijal koji se tek počinjao razvijati. Njegova ideja bila je jednostavna: okupiti te mlade igrače u Vojvodini i pustiti ih da zajedno sazriju.
Ako bi dobili nekoliko godina, vjerovao je Ivković, klub iz Novog Sada mogao bi dobiti generaciju sposobnu za sam vrh europske košarke.
Plan je bio gotovo savršen.
Ali nikada nije dobio priliku da se ostvari.
Nakon srednje škole činilo se da se put napokon otvara. Sljedeći korak u Bojanovoj karijeri trebao je biti Dubrovnik.
Tamo se u to vrijeme okupljala mlada i ambiciozna momčad s jasnim ciljem: iz 1. B jugoslavenske lige izboriti ulazak u elitnu 1. A ligu. Za mladog igrača to je bila prilika kakva se ne odbija – ozbiljan seniorski iskorak i mogućnost da se konačno potvrdi sav potencijal iz juniorskih dana.
Sve je već bilo dogovoreno.
Avionska karta bila je kupljena, plan za studij posložen, a košarkaški dio priče spreman za početak. Nakon godina treninga i juniorskih natjecanja činilo se da profesionalna karijera napokon dolazi na dohvat ruke.
- Na svakom treningu vjerovao sam da me dijeli još samo jedan dan do velike karijere.
Ali taj dan nikada nije došao.
Rat je počeo prije nego što je Bojan stigao u Dubrovnik. Grad koji je trebao biti početak njegove seniorske karijere preko noći je postao nedostižan. Plan koji se godinama slagao raspao se u nekoliko mjeseci.
- Taj iskorak trebao se dogoditi u Dubrovniku. Okupili su mladu i perspektivnu momčad s ciljem ulaska u Prvu A ligu. No dogodio se rat. U Dubrovnik ne odem i sve padne u vodu.
Poslije toga odigrao je još nekoliko sezona u Srbiji, ali okolnosti više nisu bile iste. Sustav u kojem je odrastao raspao se zajedno s državom, a profesionalna karijera koja se činila tako blizu počela se postupno udaljavati.
U jednom trenutku život je jednostavno krenuo drugim putem.
- Poslije sam počeo raditi… i tu je bio kraj.
Parket na kojem je zamišljao svoju budućnost polako je ostao iza njega. Košarka je ostala ljubav, ali više ne i plan.
Umjesto profesionalne košarkaške karijere, život je Bojana Bašu odveo u posve drukčijem smjeru. Nakon završetka školovanja i razdoblja u kojem je postalo jasno da se košarkaški planovi više neće razvijati kako je zamišljao, prirodno je ušao u svijet koji je tada nudio sigurnost – financije i bankarstvo.
Bio je to potpuno drugačiji teren.
Umjesto treninga i utakmica, dani su počeli prolaziti uz tablice, kamatne stope, leasinge i financijske projekcije. Umjesto parketa – Excel.
- U Vojvodini sam bio kapetan generaciji koja je kasnije pokorila Europu. Ja sam pokorio Excel, kaže kroz osmijeh.
Karijera u bankarstvu razvijala se stabilno. Radio je pretežno za inozemne banke i postupno napredovao u sustavu koji nagrađuje disciplinu, preciznost i strpljenje. Bio je to svijet u kojem su pravila jasna, rizici izračunati, a rezultati mjerljivi.
Siguran svijet.
- Excel je siguran. Parket i vinograd nisu. Ali samo u nesigurnom stvarno rasteš.
Tada još nije znao koliko će ta rečenica jednog dana postati istinita.
Jer dok je profesionalni život prolazio između sastanaka, financijskih izvještaja i međunarodnih projekata, negdje u pozadini počela se buditi nova fascinacija. Isprva gotovo neprimjetno, kao usputni interes.
Vino.
U početku je to bila samo znatiželja, nešto što se pojavilo na poslovnim druženjima i putovanjima. No s vremenom će se pokazati da upravo tu počinje priča koja će ga mnogo godina kasnije ponovno odvesti iz ureda – ovaj put među trsove.
Prvi ozbiljniji susret s vinom dogodio se, gotovo paradoksalno, u svijetu bankarstva.
U to je vrijeme Bojan radio u jednoj francuskoj banci. A Francuzi, kako kaže kroz smijeh, imaju jednu osobinu koja se rijetko mijenja – iznimno su ponosni na svoja vina.
- Francuzi k’o Francuzi, uvijek vole pohvaliti svoja vina. Takav je bio i moj šef. Svaki put kad bi otišao u Pariz, vraćao se s tri-četiri kartona pomno izabranih butelja.
Tada bi uslijedio mali ritual koji je s vremenom postao tradicija. Okupio bi se menadžment banke – kako su u šali govorili, „13 veličanstvenih“: sedmero domaćih i šestero Francuza. Otvarale bi se boce, kušalo se polako, razgovaralo o aromama, terroiru, godinama berbe.
Za Bojana su to bila prva ozbiljna degustacijska iskustva.
- Te su me degustacije zaintrigirale i natjerale da počnem ozbiljnije razmišljati o vinu.
Posao u međunarodnom bankarskom okruženju donosio je i mnogo putovanja, pa se krug vinskih iskustava prirodno širio. Na službenim putovima kušao je vina iz Francuske, Italije, Španjolske, upoznavao različite stilove, regije i filozofije proizvodnje.
U početku je to bio samo interes, nešto što obogaćuje stol i razgovor.
Ali vino ima čudnu sposobnost: polako te uvlači u svoj svijet.
Pravi pomak dogodio se tek kasnije, kroz jedno prijateljstvo koje će cijelu priču odvesti u potpuno neočekivanom smjeru.
U Beogradu je upoznao ljude iz slovenskih Goriških brda.
A jedno putovanje tamo promijenit će sve.
Prijateljstvo s ljudima iz slovenskih Goriških brda počelo je u Beogradu, gotovo slučajno. Među njima je bio i Aleks Simčić, sin poznatog vinara Edija Simčića, čija vina već desetljećima nose jedno od najuglednijih imena tog kraja.
Jednom prilikom pozvao je Bojana da dođe u Vipolže i provede nekoliko dana u Brdima.
- Rekao sam: zašto ne. Nisam tada ni slutio da će mi taj put promijeniti život.
No stvari su se zakomplicirale čim je stigao. Simčići su u tom trenutku imali neplanirane goste i nisu ga mogli smjestiti kod sebe, pa su mu pronašli smještaj u obližnjoj Medani, kod obitelji Klinec.
Ispostavilo se da je to bila najbolja moguća slučajnost.
Aleks Klinec bio je istodobno vinar i proizvođač pršuta, ali i – kako se brzo pokazalo – strastveni kuhar. Te večeri za stolom su se našli domaći pršut, svježe pripremljena jela, nekoliko butelja vina i ljudi koji o hrani i vinu nisu govorili kao o proizvodima, nego kao o načinu života.
Aleks Simčić i Aleks Klinec kuhali su, otvarali boce i pričali.
- Cijelu noć samo smo jeli, pili i razgovarali o hrani i vinu.
Razgovor je bio dug, opušten i iskren, onakav kakav se može voditi samo za stolom koji se ne žuri pospremiti. Govorilo se o zemlji, o vinogradima, o godišnjim dobima, o strpljenju koje vino traži.
Negdje usred te noći Bojan je shvatio da ga ne fascinira samo vino.
Fascinirao ga je način života ljudi koji ga stvaraju.
- Ta noć u Medani promijenila je sve. Nisam samo otkrio vino — otkrio sam kakav život želim živjeti.
Na povratku prema Beogradu već je slagao plan.
Plac koji je nedavno kupio na Fruškoj gori, nedaleko od Sremskih Karlovaca, do tada je zamišljao kao mali obiteljski bijeg od grada – komad zemlje na kojem će jednoga dana stajati kuća i nekoliko voćaka.
Nakon te večeri u Brdima počeo ga je gledati drukčije.
Umjesto vikendice i voćnjaka, pred očima su mu se počeli slagati redovi loze.
Plac na Fruškoj gori imao je 5.700 četvornih metara. Kada ga je kupio, Bojan ga nije doživljavao kao vinograd. Bio je to stari voćnjak, komad zemlje zamišljen kao mirno mjesto izvan grada, prostor za predah od poslovnog ritma.
Tek nakon večeri u Goriškim brdima počeo ga je gledati drukčijim očima.
U razgovorima s Urošem Klinecom shvatio je da taj komad zemlje ima gotovo idealne uvjete za lozu: ekspoziciju jug–jugoistok, otvoren pogled prema Dunavu i refleksiju svjetla s vode. Ono što je prije bio običan plac, odjednom je dobilo sasvim novu perspektivu.
Na povratku u Beograd odluka je već bila donesena.
Na oko 3.000 četvornih metara iskrčit će stari voćnjak i zasaditi vinograd. Sorta je bila unaprijed određena – pinot sivi, kojim je u to vrijeme bio potpuno očaran.
No prije sadnje trebalo je napraviti nešto mnogo prozaičnije: očistiti teren.
- Bez ikakve mehanizacije, sve sam radio ručno. Krčio sam stari voćnjak i pripremao zemlju za prve trsove.
Trebat će nekoliko godina da otkupi i okolne parcele i zaokruži zemljište, ali prvi korak bio je napravljen. Vinograd je počeo nastajati.
Od samog početka postavio je i jedno pravilo koje nije namjeravao prekršiti.
U vinograd neće ulaziti kemija.
Umjesto konvencionalnih sredstava koristit će prirodne pripravke: koprivu, alge, preslicu i druge biljne ekstrakte. Ideja je bila jednostavna – pustiti lozu da razvije vlastitu otpornost i održati vinograd što bliže prirodnom balansu.
Reakcije susjeda vinara bile su, u najmanju ruku, skeptične.
- Govorili su mi: „Vidjet ćeš, za tri godine uginut će ti vinograd. Umrijet će loza, ništa nećeš napraviti. Ne može to tako.“
U jednom trenutku jednostavno je prestao raspravljati.
- Svi su mi govorili da sam lud. Prvi put je to zvučalo kao kompliment.
Prvih nekoliko godina vinograd je bio više eksperiment nego projekt. Bojan je učio u hodu, promatrao lozu, bilježio promjene i pokušavao razumjeti kako vinograd reagira kada ga se pusti da živi bez kemijske zaštite.
Mnogi su bili uvjereni da to neće dugo trajati.
Susjedi su ga upozoravali da je takav pristup na Fruškoj gori već pokušavan i da nikada nije završio dobro. Loza je, govorili su, jednostavno preosjetljiva. Bez konvencionalnih sredstava zaštite prije ili kasnije mora podleći bolestima.
Bojan ih je slušao, ali nije mijenjao odluku.
A onda je došla 2014. godina.
Kiša je padala gotovo cijelu sezonu. Vlažno vrijeme pogodovalo je bolestima, a vinogradi širom regije bili su teško pogođeni. Mnogi su vinari te godine ostali gotovo bez uroda.
U takvim okolnostima činilo se da će se predviđanja njegovih susjeda napokon obistiniti.
Dogodilo se, međutim, upravo suprotno.
- Te godine gotovo nitko nije imao grožđa, a meni je cijeli rod bio zdrav.
Grožđe nije bilo savršeno – fenoli nisu bili idealni – ali nije bilo truleži ni ozbiljnih bolesti. Za mnoge oko njega to je bilo potpuno iznenađenje.
- Bili su u šoku: kako ja, koji „ne prskam“, imam grožđe, a oni koji toliko prskaju nemaju ništa?
Bojan je imao svoje objašnjenje.
- Loza je kao narkoman. Kad je navikneš na „droge“, bez njih više ne može. Ako je pustiš da se malo bori i razvije vlastiti imunitet, u kriznim situacijama može napraviti ono što loza pod kemijom ne može.
Ta godina nije bila samo dobra berba.
Bila je potvrda da put kojim je krenuo možda ipak nije ludost.
Nakon što je vinograd već nekoliko godina obrađivao po načelima prirodnog uzgoja, stigao je poziv koji će njegovu ideju dodatno učvrstiti.
Prijatelji iz Slovenije i Italije predložili su putovanje u Gruziju.
U vinskom svijetu Gruzija nije samo još jedna vinska zemlja. Ona se smatra kolijevkom vina – mjestom gdje se loza uzgaja i vino proizvodi već osam tisuća godina. Za mnoge vinare koji rade prirodna vina odlazak tamo ima gotovo ritualno značenje.
- Danas to zovem svoje gruzijsko hodočašće.
Na put je krenuo u društvu ozbiljnih vinara: Vasje Čotara, Pavla Vodopiveca, Franka Terpina i još nekoliko proizvođača iz Italije, među njima i vinara sa Sicilije i iz Pijemonta. Za Bojana je to bila prilika da izbliza vidi kako razmišljaju ljudi koji su već duboko uronjeni u svijet prirodnih vina.
Obilazili su male obiteljske podrume, radionice u kojima se izrađuju glinene amfore i samostane u kojima se vino proizvodi na isti način još od četvrtog stoljeća.
Središte tog pristupa bile su qvevri – velike glinene posude ukopane u zemlju, u kojima vino fermentira i odležava bez tehnoloških intervencija.
Za Bojana je to iskustvo imalo gotovo prosvjetljujući učinak.
- Tada sam definitivno shvatio da želim raditi vino s minimalnim intervencijama. Vino se zapravo stvara u vinogradu, a vinar je tu samo da prati i moderira ono što priroda već radi.
Ideja je bila jednostavna, ali zahtjevna: što manje tehnologije, što manje dodataka, što više povjerenja u prirodne procese.
Bez selekcioniranih kvasaca, bez enzima, bez aditiva.
- Bitno je ponašati se odgovorno prema sebi, prema prirodi i prema djeci kojoj ostavljamo ovu zemlju.
U takvom vinogradu svaka biljka i svaka životinja imaju svoju ulogu. Kukci, ptice i mikroorganizmi postaju saveznici, a raznolikost života u vinogradu dio ravnoteže koju treba održavati.
- Priroda uglavnom sve radi sama.
Bojan se pritom često sjeti replike iz filma „Mi nismo anđeli“.
- Ja joj samo dodajem ruke i vrijeme.
U početku Bojan uopće nije razmišljao o tržištu. Vinograd je bio osobni projekt, gotovo privatni eksperiment. Ideja je bila napraviti vino za sebe i za prijatelje – čisto, iskreno vino, bez ičega što ne dolazi iz vinograda.
- Htio sam vino za vlastite potrebe. Za prijatelje, za stol, za uživanje. Ako se pritom još nekome svidi – još bolje.
Prva berba pokazala je da bi priča mogla otići dalje nego što je planirao.
Pinot sivi iz berbe 2013. pojavio se na tržištu u vrlo maloj količini, ali je izazvao veliku znatiželju. Bio je neobičan već na prvi pogled: vino je imalo crvenkastu boju, rezultat duže maceracije koja je iz kožice grožđa izvukla pigmente.
Neki od vodećih vinskih autora u Srbiji nisu skrivali oduševljenje. To vino nazvali su jednim od najautentičnijih koje je domaća scena ponudila u posljednje vrijeme.
Proizvodnja je, međutim, bila gotovo simbolična.
Iz vinograda s oko 1.300 trsova napunjene su tek četiri male barrique bačve. Na kraju je to značilo svega 833 burgundske butelje i 101 magnum.
No upravo ta mala količina dala je vinu dodatnu posebnost.
Kako su godine prolazile, vinogradi su se postupno širili. U podrumu je Bojan također počeo mijenjati pristup: napustio je male barrique bačve i prešao na veće posude od 300 i 500 litara, a zatim i na velike drvene bačve od 2.000 litara.
Ideja je bila smanjiti utjecaj drva i dati više prostora samom vinu.
Uz pinot sivi počeo je saditi i druge sorte. Posebno ga je zainteresirao furmint, stara sorta koja je nekada bila prisutna na Fruškoj gori, ali je s vremenom gotovo nestala. Uz njega je zasadio i tamjaniku, sortu koja, vjeruje, može snažno izraziti karakter tog podneblja.
Plan nije bio povećavati proizvodnju bez granica.
Cilj je bio dobiti oko četiri do pet tisuća litara po sorti – dovoljno da se može eksperimentirati s maceracijama, odležavanjem u drvu i dugim ležanjem na finom talogu kvasaca.
U tome nije bio sam.
Na Fruškoj gori samo su tri vinara u to vrijeme ozbiljno radila s furmintom: Bojan Baša, Oskar Maurer i Erno Sagmeister. S istim klonovima, ali na različitim ekspozicijama vinograda, svaki od njih dobivao je drukčije rezultate.
- Upravo to je zanimljivo. Isti klon, a potpuno različiti karakteri vina.
Njih trojica danas dijele sličnu ideju: vratiti stare sorte na Frušku goru i pokazati što taj terroir može dati kada mu se pristupi s poštovanjem.
U razgovorima o budućnosti vina s Fruške gore Bojan često spominje zanimljivu paralelu iz svoje mladosti.
Nekada je Dušan Duda Ivković vjerovao da bi okupljanje jedne generacije mladih košarkaša moglo stvoriti momčad sposobnu osvojiti Europu. Plan se tada nije ostvario.
Danas, kaže Bojan, nešto slično pokušava se dogoditi u vinogradima.
Na Fruškoj gori samo nekoliko vinara ozbiljno radi s furmintom – među njima Oskar Maurer, Erno Sagmeister i Bojan Baša. Iako rade s istim klonovima sorte, svaki vinograd ima drukčiju ekspoziciju, drukčije tlo i mikroklimu. Upravo te razlike, vjeruju, mogu pokazati koliko je taj kraj raznolik i koliko različita vina može dati.
- Maurer, Sagmeister i ja danas imamo priliku u vinskom svijetu napraviti ono što je Duda nekada htio u košarci: pokušati pokoriti svijet.
Razlika je, dodaje kroz osmijeh, u jednoj važnoj stvari.
- U košarci o svojoj sudbini ne odlučuješ uvijek sam. U vinu ipak odlučuješ.
Ipak, ambicije imaju jasne granice.
Ono što je u početku bio način da se pobjegne od stresa bankarskog posla postupno je postalo mnogo ozbiljnija životna priča. Vinogradi su se širili, proizvodnja rasla, a vrijeme provedeno na Fruškoj gori postajalo sve važnije.
- U početku mi je vinograd bio sanatorij za liječenje od stresa. Danas sam tamo sve češće srcem i glavom.
Dugo je sve radio sam. Iako je mogao angažirati ljude, uživao je u tome da bude u vinogradu u svakoj fazi – od rezidbe do berbe. Tek kada su se površine povećale morao je potražiti pomoć.
Ali jedno pravilo i dalje ostaje isto.
Proizvodnja neće rasti preko mjere.
- Ova će priča ostati limitirana na maksimalno trideset tisuća litara. Dovoljno velika da bude ozbiljna, ali dovoljno mala da mogu nadzirati sve – od vinograda do boce.
Na kraju, kaže, nikada mu nije bio cilj napraviti vino za tržište.
Postoji mnogo jednostavniji razlog zbog kojeg to radi.
- Ne želim vino za tržište. Želim vino za ljude koje želim ponovno vidjeti.
