Za Alojza Gradnika, „najznačajnijeg slovenskog pjesnika u međuratnom razdoblju, odmah uz Otona Župančića, i jednog od najvažnijih slovenskih pjesnika 20. stoljeća“, zna se da je tijekom svoga života bio izostavljen od kritičara. U njegovom životopisu se navodi da je bio antifašist koji je napisao čak i nekoliko pjesama o Narodnooslobodilačkom ratu u Sloveniji, ali i da su „njegov duboki kršćanski religijski osjećaj i magični realistični stil komunisti vidjeli kao reakcionarne“ te, premda nije trpio nikakve progone, bio je udaljen iz javnog života. Između 1945. i 1967. objavio je većinu prijevoda, a nijedan dio njegove nove poezije nije bio objavljen. Kada je umro nije bilo nikakve javne komemoracije u njegovu čast niti je bio uključen u kanonsku misao u školama. U Jugoslaviji nijedna ulica ili institucija nisu nazvani po njemu sve do 1990. Ponovno je otkriven tijekom kasnih 1980-ih, kada je po prvi put uzdignut u istinskog nacionalnog pjesnika. Postao je glavni izvor utjecaja na mlađe generacije postmodernih autora poput Aleša Debeljaka, Nevina Birse, Aleša Štegera i drugih. Od sredine 1996. u kolovozu se održava godišnji festival u njegovom rodnom selu Medani nazvan “Dani poezije i vina” (Dnevi poezije in vina), na koji se pozivaju mladi međunarodni pjesnici.
Iz te iste Medane dolazi i Aleks Klinec, vinar koji, po svemu sudeći, prolazi istu sudbinu svojeg pokojnog sumještanina. Aleks u Sloveniji, doduše, nije izignoriran zbog ideologije ili nekog političkog angažmana, što se svojedobno najviše zamjeralo Alojzu Gradniku. Aleks je samo, preko noći, odlučio „prekinuti proizvodnju komercijalnih vina i u potpunosti se prebaciti na maceraciju“.
- Gotovo automatski, čim sam to napravio, meni je slovensko tržište presušilo, izgubio sam preko noći 95 posto svojih kupaca. Zadržao sam tek onih nekoliko klijenata koji su najviše vjerovali u mene, a to vam je danas tek šest restorana u cijeloj Sloveniji!!! S druge strane, dogodila mi se ona biblijska o zatvaranju vrata, ali i otvaranju prozora, tako da danas radim sa 18 drugih zemalja, od Japana, Australije, Koreje, Amerike, Engleske, Italije, Francuske, Španjolske, svih skandinavskih država… Otvorio mi se jedan potpuno novi svijet pun iskrenosti i međusobnog poštovanja i bez fige u džepu u razmjenama iskustava. Takav vam je taj svijet organskih proizvođača! A za biti dio tog društva moraš u startu biti osoba koja razumije kako je važno sačuvati prirodu! I već imaš drugu vibraciju. Odmah si drukčiji i prema ljudima. I zato nema problema u razmjeni iskustva i informacija među kolegama. Da, uistinu je među nama neka dobra energija, priča Aleks.
O Aleksu Klinecu mi je moj beogradski prijatelj i novopečeni fruškogorski „prirodni vinar“ Bojan Baša pričao bajke. Međutim, nema tih riječi kojima se mogu opisati Aleksov entuzijazam, ljubav prema prirodi, životinjama, ljudima… Možda se o njemu nekako najbliže izrazila „luda Francuskinja“ Isabelle Legeron, koja je u svojoj knjizi „Natural Wine, An Introduction to organic and biodynamic wines made naturally“ o Aleksu napisala:
- Aleks Klinec je veći od života, njegova velikodušnost pokazuje grijeh njegovih vina!
Aleks se na njezine riječi samo smiješi, kaže: „Bila je tri puta kod mene, zajedno smo brali i masline!“
- Naravno da mi gode takve riječi, jer to znači da je netko prepoznao ovo što radim. A to je i potvrda da sam nešto uradio na ovom području. Ipak sam ja bio pionir ovakvog pristupa proizvodnji vina u Goriškim brdima!
Velikom pohvalom smatra i riječi sada već pokojnog Beppea Rinaldija, kojeg se smatralo jednim od najvažnijih proizvođača Barola.
- Beppe je također bio nekoliko puta kod mene i znao je reći da do posjeta meni i kušanja Ortodoxa nije vjerovao da postoji bijelo vino koje može parirati Barolu!!! Onda sam mu ponudio čisti sortni verduzzo, kojeg još nisam bio kupažirao s rebulom, malvazijom i friulanom… Beppe više nije imao što za reći!
Na ulazu u njegovu „kmetiju“ u Medani stoji natpis:
- No pizza,
- no coca cola
- no pommes frites,
- no stress!
Svi koji ga bolje poznaju tvrde da je taj natpis možda i najbolja definicija Aleksa kao čovjeka koji nije spreman na kompromise.
- Tako je! Stvarno. Ja sam se odlučio raditi na prirodan način ili slično kao što se radilo nekad. U vinogradu, ali i drugo što radimo – masline, voće…, sve je prirodno. Imamo i životinje – dva konja, tri „osle“ (magarca), osam ovaca, 15 koza, ne znam koliko pataka i kopuna, sedam šarenih krško-poljskih svinja koje se smatraju slovenskom autohtonom pasminom… Doduše, njihov rast je malo sporiji nego kod standardnih svinja, jer za postići 200 kilograma trebaš dvije godine. I pritom je ne smiješ držati u boksu, jer će u tom slučaju biti samo masnoća! Odlučio sam se ići na pravo „kmetovanje“, da smo u što većoj mjeri „samoskrbni“, odnosno da sve namirnice imamo iz vlastitog uzgoja. Nastojimo u našem restoranu u ponudi imati što više vlastitih proizvoda, od salama, pršuta… U peki radimo janjetinu, kozletinu, zečetinu, kopune, a govedinu, koju nemamo iz svog uzgoja, kupujemo je u Tolminu, gdje se uzgaja na prirodan način, na paši i pečemo na gradelama. Prvo jelo je uvijek iz naše proizvodnje – pršut, panceta, salama, hrbat, kobasice, kravlji jezik kuhan s hrenom i ciklom. Znate, tako vam je to kad ste naviknuti jesti dobro, a to sam naučio od svoje none, koja je, kad je bila mlada, poslije Prvog svjetskog rata išla u Palermo raditi kao pomoćnica u kuhinji u jednoj familiji nobile i tamo je naučila puno stvari kuhati. I, kad se vratila, donijela je sicilijanske recepte i tamošnju kuhinju kombinirala s našom lokalnom kuhinjom. Tako mogu reći da sam već od malih nogu jeo kao – kralj! I to je obilježilo moje životno usmjerenje prema gastronomiji i vinu. A kad si tako odrastao, onda ne možeš ići na mjesta koja se kose s tvojim životnim usmjerenjem. Eto, zato u našem restoranu nema coca-cole, pomfrita ili pizze, ali zato nema ni – stresa!
Aleks, koji je od imanja napravio i svojevrsnu Noinu barku, tvrdi da ga sve te životinje opuštaju i nema šanse da, bez obzira na silne obveze koje ima prema restoranu i vinariji, ne spusti se do njih barem dva puta na dan i ne razmijeni s njima nekoliko riječi na samo njima razumljiv način. Aleks je zaposlio čovjeka kome je obveza cijeli dan skrbiti o njima, ali, naglašava, on mora doći do njih svaki dan i barem malo ih obići. A na golemim konjima pasmine hanoveranac, Indian Dreamu i Venyi, zajedno s najstarijom kćeri Nikom, „dva puta tjedno po tri sata ‘jezdi’ okolo po vinogradima“…
- Bio sam svojedobno dvojio o kupnji motocikla ili konja, ali, srećom, brzo sam odlučio i izabrao hanoverance. Kći Nika i ja jašemo na njima samo po vinogradima, odemo do Fojane pa po svim onim okolnim brdima, jahanje traje najmanje tri sata, vratim se mrtav umoran!
Aleks Klinec je kao klinac imao potpuno druge planove, u svojim maštarijama je bio miljama daleko od svijeta vina u kojem ga danas u određenom krugu vinara smatraju svojevrsnom ikonom. Mislio je studirati umjetnost, ali…
- Kad sam imao 15 godina, otac mi je pao s trešnje i ozlijedio kičmu i postao invalid! Ja sam njegov najstariji sin i doslovno sam u zadnjoj minuti rekao da ga ne mogu sada takvoga ostaviti. Brat, koji je četiri godine mlađi od mene, tada je imao 11 godina, mama nije radila, tata je jedini bio privređivao za cijelu obitelj. Tako sam odlučio upisati nešto u blizini, u Gorici, i upisao sam elektrotehniku, tek da imam nešto završeno. I nikad kasnije se nisam bavio time! Onda sam otišao u Italiju raditi na kmetiji kod Darija Prinčića, bilo je to 1987., 1988. godine i tamo sam vidio koje su sve mogućnosti u organskom pristupu vinogradarstvu i vinarstvu. Tada sam odlučio da ću biti vinar i ništa drugo me više nije zanimalo!
Bilo je to u vrijeme kad se grupa vinara iz Goriških brda okupila u udrugu Brajda i zajedno kupila mobilnu punionicu vina, što je bio prvi takav zabilježen slučaj u bivšoj Jugoslaviji. Aleks iz tog slučaja pamti nešto drugo:
- Bio je to prvi slučaj da su očevi u potpunosti prepustili svojoj djeci vođenje vinarija i dali im odriješene ruke za sve daljnje postupke. Tada je, u stvari, krenuo uspon Goriških brda! Sve što sam uštedio i zaradio u Italiji, uz kredite koje sam podigao, uložio sam u podizanje vinograda, podrum, strojeve. Ja sam, dakle, od početka bio praktički sam svoj gazda.
Aleks se već u početku svoje vinske priče odlučio na duže odležavanje vina u bačvama, prvo je to bilo po dvije godine, a danas neka vina, poput legendarne bijele kupaže Ortodox, minimalno u bačvi borave šest godina. A za „pokriti rupe između, dok se čeka sazrijevanje vina“, postoji restoran…
- U mojoj obitelji oduvijek se vino radilo na organski način. Dakle, kratko, ali vrlo kratko, moj otac je intervencionistički u vinogradu djelovao samo s malo umjetnog gnojiva, ali nikada nije rabio pesticide i herbicide. Ja sam po prirodi naturalist i moja odluka da proizvodim organska vina bila je uistinu spontana. Do 1994. godine sva svoja vina proizvodio sam s maceracijama. Onda, kad sam registrirao podrum i počeo buteljirati vina – do tada sam radio samo otvorena vina, morao sam napraviti neke enološke zahvate na vinima kako bih uopće mogao registrirati ih i pustiti na tržište. Tada su me naši „stručnjaci“ usmjerili na drugi put, tako da sam počeo raditi „modern style“ vina s kontroliranom fermentacijom i dodavanjem kvasaca i encima itd. Ali, meni se takva vina nikada nisu sviđala!!! Tada sam djelovao samo na slovenskom tržištu, tu su išla samo takva vina i ne bi prošao kroz komisiju da si radio na drukčiji način. I onda, kad sam došao u kontakt s vinarima s talijanske strane Goriških brda – Gravnerom, Radikonom, Terpinom…, i kad sam vidio da su se oni opet vratili maceracijama koje je talijansko tržište jako dobro prihvatilo, odlučio sam krenuti njihovim stopama i pokušati probiti se na talijansko tržište. Našao sam dobre klijente, povezao sam se s udrugom prirodnih vina koja organizira nekoliko godišnjih sajmova po Italiji, a tamo sam se povezao s drugim kontaktima za druga inozemna tržišta. Tako sam ja 2005. godine odlučio u potpunosti prekinuti proizvodnju komercijalnih vina i svu proizvodnju prebaciti na maceracije.
Osim što je pristupio „starinskom“ načinu proizvodnje vina, Aleks se potrudio i da njegove pakovine budu svojevrsna priča o prošlosti Goriških brda, „da nisu od jučer, ima tu jako duga storija“.
- Imamo klasifikaciju iz vremena Habsburgovaca i Marije Terezije koju koristim kao pozadinu na svojim etiketama. Za mene je tak klasifikacija jako bitna, jer se u prvom stupcu navode Medana i sela u Goriškim brdima kao najbolje područje za vinovu lozu, I. Classe ili Premier Cru. Važno je napomenuti da je ta klasifikacija napravljena 80 godina prije francuske klasifikacije na koju su oni jako ponosni.
Tokaj, odnosno jakot, Aleks je nazvao Villa de Mandan, što je podsjećanje na prvo ikada zabilježeno spominjanje Medane u povijesnim knjigama. Za Aleksa, ali i za cijelu regiju Goriških brda podatak o vinogradima u Villi de Mandan koje su tamo imali patrijarsi iz Aquileje 610. godine od iznimnog je značenja.
Svoje najbolje vino nazvao je Ortodox, što su neki protumačili kao svojevrstan hommage Svetoj gori i njegovim povremenim hodočašćima u taj duhovni raj.
- Ha, ha, ha, ma nije to zbog religije, to je mala igra riječi. Imaš ortodoksne muslimane, ortodoksne kršćane, ortodoksne Židove, a imaš i – ortodoksne vinare! A ja sam ortodoksni vinar koji je to vino uradio na način kako se to nekad radilo, bila je samo jedna berba i sve iz vinograda se zajedno spajalo. Nije bilo posebno rebule, verduzza, malvazije, tokaja, od svega se radio jedan blend. I zbog toga govorim da je to stara priča od lokalnih sorti koje sam odlučio držati malo duže u bačvama, jer osnovni dio Ortodoxa je ovaj furlanski verduzzo koji ima jake, jake tanine, kojima treba više vremena da omekšaju. I treba čekati da se ti tanini izglade, a vino bude lijepo i okruglo. Ja nisam bio odlučio da će vino odležavati šest godina, samo sam pripremio i spremio vino… Zasad je samo jedan Ortodox završio u bocama, a u bačvama je Ortodox iz 2012. i 2013. godine.
Simon Woolf, vinski pisac koji je nedavno objavio knjigu Amber Revolution, među pet najboljih slovenskih narančastih vina koje je pio uvrstio je Klinecov Ortodox („Senzacionalno, složeno i definirano vino!“), i to uz Mlečnikov Cuvee Ana 2010., Movijin Lunar 2007., Renčelov Cuvee Vincent 2001. i JNK-ov Chardonnay 2007.
Prekrasni žarko crveni pinot sivi Aleks je nazvao – Gardelin.
- Gardelin je na prostoru cijeloga Sredozemlja – gardelin, zna se o kojoj ptici je riječ, jer svugdje se zove tim imenom. Moj pinot sivi je maceriran i ima lijepu crvenu boju, baš kao što i ptica gardelin ima crveno lice. Htio sam svoj pinot sivi distancirati od običnih pinota sivih koji su samo sprešani i nemaju boju.
Premda nije ispunio dječačke snove i otišao studirati umjetnost u Ljubljanu, Aleks zbog toga nikada nije zažalio. Kaže: „Ja sam vam u duši umjetnik, volim slikanje, skulpture, a i ova umjetnička kolonija, koja se sad svake godine održava u raznim vinarijama diljem Goriških brda, bila je moja ideja koju sam pokrenuo prije 20 godina. Sve to što se sada događa i kod Šćureka, Movije, Slavčeka…, krenulo je od mene!“
- Pitaju me i je li mi vinarstvo ikada dosadilo ili jesam li zažalio zbog toga što sam se posvetio proizvodnji vina. Odgovaram uvijek isto:
- Vinarstvo mi nikada nije dosadilo niti sam ikada imalo zažalio zbog toga što sam se posvetio ovome. Vinarstvo je za mene misija i jedan od najboljih i najljepših poslova koje uopće možeš zamisliti. Puno se radi, ali ima i puno zadovoljstva kad se uspije u onome što kaniš napraviti i kad vidiš da se iz zemlje može izvući nešto tako prekrasno.
