Igor Lukačević, doktor znanosti, elektrotehničar koji je doktorirao na teoriji kaosa, suprotno uvriježenoj percepciji o njegovoj rodnoj Trnavi nedaleko od Đakova kao selu prepoznatljivom po vinu i vinarima, smatra da je ta slika potpuno pogrešna. Igor, vlasnik vinarije Apostol, tvrdi da je Trnava vinogradarski kraj, ali i da je tamo vrlo malo vinara.
Netko je rekao da u Trnavi stotinama godina svi prave dobra vina. Istina je opet djelomično točna, ovdje se možda i rade vina stotinama godina, ali nema nijednog vinara na području cijele biskupije koji ovdje imaju tradiciju veću od nekoliko desetaka godina. Istina je da su ljudi oduvijek za svoje potrebe radili od 200 do tisuću litara vina, ali po današnjim kriterijima oni se ne mogu zvati vinarima. Oni nisu imali ni tržište ni boce ni etikete, vino su prodavali po seoskim kirbajima. Osim Nadbiskupije, koja je oduvijek poznata kao brend, smatra Igor.
Čak i Misna vina, vinarija iznikla iz ekonomije Đakovačko-osječke nadbiskupije, bila su na potpunom izdisaju dok ih pod svoje nije uzeo tadašnji direktor nadbiskupijskog gospodarstva Ravan iz Trnave, velečasni Stjepan Karalić, i proslavio svojim predikatnim tramincima. No, velečasni Stjepan Karalić je otišao u mirovinu, dugogodišnji enolog Miroslav Bošnjak tamo više ne radi, tako da u Trnavi opet više nitko ništa ne zna o tamošnjoj najvećoj vinariji. Sjećam se kako mi je velečasni Stjepan Karalić objašnjavao da je dobro vino koncentrat “onoga gore”, čovjeka i prirode, te je, u svom stilu, pojasnio da je upravo čašicom traminca 2003. godine, “vratio papu Ivana Pavla II. iz mrtvih”.
Kao što znate, Papa je jednu večer boravio i u Đakovu. Već ga je bolest dobro načela, a zbog poodmakle dobi teško je podnosio putovanja. Bio je vidljivo iscrpljen. Ponudili smo mu čašicu traminca, on je popio, a lice mu se ozarilo. Preporodio se! Zatražio je još jednu, ispričao mi je velečasni Karalić priču poslije koje je bilo logično u Vatikan u privatni arhiv Svetoga oca otpremiti pošiljku od gotovo deset tisuća butelja traminca.
Za velečasnog Karalića bio je izazov obnoviti slavu velikog podruma kojeg je 1873. godine podigao znameniti biskup Josip Juraj Strossmayer. I uspio je!
Kad čovjek zavoli ono što radi, onda on stvara. U protivnom – upropaštava, objasnio mi je tada velečasni Karalić opsjednutost poslom kojega je tako dobro radio.
Velečasni Karalić uspio se brzo izboriti za zaštitu geografskog porijekla svojih vina, a, nakon malo natezanja s vlastima bivše Jugoslavije, uspijeva izboriti se i patentirati naziv za svoja vina. Tako je velečasni Karalić uspio svima doskočiti i samo svojim proizvodima službeno pripisati naziv – misno vino!
U počecima uzleta Misnih vina Igor je još bio dječak. Kao i većina Trnavčana, i njegova obitelj je imala mali vinograd o kojem se tata brinuo. Tata je bio ravnatelj lokalne osnovne škole, vino mu nije bilo prioritet, proizvodio ga je dostatno tek za vlastite potrebe.
Uz tatu smo se brat i ja “naučili” poslovima u vinogradu i vinariji, ali, što je bitnije, zavolio sam to vino, svidjela mi se sva ta priča koja prati nastanak vina.
Igor smatra da je ključan događaj za Trnavu bilo pokretanje vinske manifestacije Bonavita koja, evo, traje već duže od 30 godina.
Ja sam bio klinac, ali sjećam se kakva su se sve vina donosila na ocjenjivanje – oksidirana, cikla, u bocama od coca cole, mineralne ili gustog soka. Za mene je Bonavita bila prozor u svijet i tek na toj vinskoj fešti sam naučio što je vino. Sjećam se onih natjecanja, koje smo mi zvali Svjetsko prvenstvo u Trnavi, u povlačenju vina na teglicu. Stavi se jedno veliko crijevo, šlauf, umoči se u posudu s vinom, burence ili bocu, te se onda na teglicu povlači tko će više metara povući to vino. Bilo mi je 15 godina kad sam bio svjetski prvak! Pritom nije bitna dužina crijeva, koja je tu oko 5 metara, nego nagib. Prvo se kreće s manjim nagibom, a onda poveća, ti moraš jače povući… To je bio zabavni dio Bonavite, ono što je bitno ozbiljnije jest činjenica da je Bonavita u ljudima probudila svijest da postoje puno bolja vina nego što su oni do tada smatrali da je dobro! I ja sam se tada počeo malo više zanimati za proizvodnju vina kod kuće. Imali smo tisuću panjeva, a iz toga smo izvlačili oko tisuću litara vina.
Bio je to, objašnjava Igor, njegov “sportski početak” zanimanja za vinarstvo. Ozbiljan ulazak u vinsku priču dogodio se tek 2007. godine, i to u vrijeme kad čak nije ni živio u Trnavi nego u Osijeku. Sa suprugom se dugo premišljao što i kako dalje, kupiti stan ili kuću u Osijeku ili vratiti se u rodno selo.
U isto vrijeme njegov otac, koji je bio među osnivačima Bonavite, odlazi u mirovinu, ali je i iskazao želju da bi se nečim bavio u mirovini.
Već je on negdje vidio hektar i pol zemlje pa je brata i mene upitao, posadi li vinograd, bi li mu htjeli pomoći. Naravno, odgovorili smo, a pritom smo kupili i neki traktorčić, da ima čime drndati po tom vinogradu. Odjednom, ukaže se prilika da uz to zemljište koje se njemu svidjelo postoji još jedna parcela za prodaju, pa, ako i nju kupimo, zaokružujemo sve na 2,5 hektara budućih vinograda. Kako smo supruga i ja na kraju zaključili da, pošto smo oboje sa sela, ne volimo grad, naišli smo na kuću preko puta crkve u Trnavi, ali – uz nju se prodavala još jedna parcela, tako da je u konačnici sve to naraslo na četiri hektara!!! Pokazalo se to sjajnim rješenjem, jer ovdje je nemoguće u komadu naći toliki komad zemlje pogodan za vinograd.
Nisu ni počeli raditi, a do Igora dođe njegov šogor i započne priču kako u Majaru ima jedno brdo, a na vrhu brda potpuno zapuštena njiva koju nitko godinama ne obrađuje – zemlja je odmorena! Parcela je okrenuta na jug, prodaje se, a mogla bi se okrupniti okolnim zemljištima.
Zanima li te, bi li htio kupiti tu zemlju, upita šogor Igora.
Malo razmislio, izračunao je da su već kupili četiri hektara, uzmu li još četiri – to će onda već biti vinogradi respektabilne veličine.
Eto, tako je ispalo da smo mi odmah u početku krenuli sa osam hektara vinograda, kao i da smo isto tako odmah se opremili traktorima i svom potrebnom mehanizacijom…
E sad, kako pravno riješiti toliko nove zemlje u svom vlasništvu? Igor je, osim svog stalnog posla “doktora za struju” u HOPS-u (akronim za Hrvatski operator prijenosnog sustava), imao otvoren obrt za elektroinstalacije, računarstvo…, a zvao se LB Inženjering.
Ajde da se tata ne bavi tom papirologijom u mirovini, ajmo sve prebaciti na moj obrt, ja ću registrirati još vinarstvo i vinogradarstvo, položit ću još neke tečajeve koji se moraju formalno odraditi kako bi mogao otvoriti i – mi krenemo u tu priču. Sjećam se, kad je Nenad Trifunović Vinopija pisao osvrt na naše prvo vino iz berbe 2010. godine, našalio se baš na račun naziva obrta, a mene je, aludirajući na LB Inženjering, nazvao – graševinarom!
Znao je Igor da vino i struja nemaju nikakvih dodirnih točaka, ali, smatrao je, u tome i jest smisao. Kad se čovjek zasiti temeljne struke, onda traži zadovoljstvo u nečemu potpuno novom i suprotnom. Tako je, ne želeći papagajski objašnjavati ljudima što “LB Inženjering” znači na njegovim etiketama, Igor promijenio naziv vinarije u – Apostol. Vjerojatno nije mogao ni sanjati da će tek taj naziv izazvati lavinu pitanja na koje i deset godina kasnije mora strpljivo odgovarati.
Morali smo smisliti neko ime. Kako vinari većinom vinariju nazivaju po svom prezimenu, mi smo u startu morali od toga odustati, jer već ima jedna vinarija s tim imenom u Bektežu pored Kutjeva, a, opet, u Trnavi je toliko Lukačevića da nikome ništa neće biti jasno. Bila je i ideja da vinariju nazovemo Štros, po biskupu Strossmayeru, čije bačve i danas stoje u starom podrumu Misnih vina, jer Strossmayer u vinskom svijetu uvijek budi asocijaciju na Trnavu. I Apostol je bio jedna od ideja koja će svakoga podsjetiti na Nadbiskupiju, da se naša vinarija nalazi preko puta ulaza u trnavačku crku, a, s druge strane, Apostol je internacionalni termin, dobro zvuči, lako je pamtljiv, a pod stolom još bolje odjekuje. Znak ovce? Pa ovca je biblijski simbol apostola, vrlo jednostavno, ali mi se šalimo da je ta ovca pokazatelj neupućenima da vino ide dobro uz janjetinu!!!
Vrlo brzo nakon što su se na tržištu pojavila vina s etiketom Apostol, Misna vina su uzvratila sa svojim novim proizvodom, bijelim cuvéeom kojeg su nazvali – Prvostolnik!
Igor ne skriva blago razočaranje odzivom pilaca na svoja vina. I nemogućnošću da se više angažira kako bi biseri koji leže u podrumu došli do istinskih ljubitelja vina.
Kad bih imao veću motivaciju i kad bi vina mogli naplatiti onoliko koliko ona zaslužuju, onda bih se i ja više trudio. Ja u podrumu imam sjajne male serije vina koja i ne dajem na tržište, a s kojima sam osvajao šampionske titule po vinskim smotrama, od Trnave do Bukovlja. Popit će se ta vina s prijateljima i onima koji dođu u vinariju, ali na policama trgovačkih centara po smiješnim cijenama nikada ih se neće moći naći!
Igor je doktorirao na – teoriji kaosa!
Kaos ljude odmah asocira na nešto neuređeno, kaotično, U biti, kad se čovjek počne baviti kaosom u tome vidi jednu ljepotu. Posebno zbog činjenice da cijeli svijet počiva na kaotičnom ponašanju. Već najosnovniji sustav, fizikalno-tehnički, matematički, pokazuje to kaotično ponašanje. Odnosno, prividnu neuređenost. Zadaća nas znanstvenika je u toj prividnoj neuređenosti vidjeti pravilnost i uređenost i zakonitost. Mi tu vidimo pravila i ljepotu i, u stvari, otkrijemo drugima kako je to sve pravilno i jednostavno.
Naravno da je Igor u razmnožavanju bakterija u kvascima vidio krajnje nepredvidljiv i kaotičan proces.
Kao što svaki biološki proces pokazuje značajke kaosa, tako je i fermentacija vina čisti kaos.