U Livingstoneu, nedaleko od Viktorijinih slapova, kušao sam dva vina koja nisu govorila samo o sorti, berbi i podneblju. Na etiketama su stajala imena Tinashe i Flavian, a iznad njih Mosi – skraćeno od Mosi-oa-Tunya, Dim koji grmi, imena kojim su slapove nazivali mnogo prije nego što su postali Viktorijini.
Tinashe je bio chenin blanc, Flavian syrah. Oba su vina do Zambije stigla iz Južnoafričke Republike, ali ime vinarije vodilo je prema Zimbabveu, zemlji na drugoj obali slapova. Iza njih je stajao čovjek koji je odrastao u zimbabveanskom selu, u obitelji sa sedamnaestero djece, i koji do svoje 27. godine gotovo da nije ni kušao vino. U Južnoafričku Republiku ušao je kao neregularni migrant, nakon što je za dlaku izbjegao smrt u zaključanome teretnom vagonu. Ondje je bio vrtlar, fizički radnik, perač posuđa, barmen i konobar, prije nego što je postao jedan od najpoznatijih afričkih sommeliera, vinski ocjenjivač, vinar i kapetan reprezentacije Zimbabvea u slijepom kušanju vina.
Zove se Tongai Joseph Dhafana. U Cape Townu ljudima je njegovo prvo ime bilo teško izgovoriti i zapamtiti pa su ga počeli zvati Joseph T. Dhafana. Ime je s vremenom prihvatio i profesionalno.
Njegov se život u medijima godinama svodio na nekoliko rečenica: izbjeglica iz Zimbabvea postao je sommelier, osnovao vinsku reprezentaciju svoje zemlje i o njemu je snimljen film Blind Ambition. Sve je to točno, ali u takvu sažetku nema jutara kada je ustajao u tri sata kako bi prije škole orao s volovima, psa Spota kojega je morao prodati ni Amelije koja mu je nakon njihova prekida donosila hranu na cestu. Tek iz njegove ispovijesti postaje jasno da iza vina Mosi stoje dvije životne priče koje su se najvećim dijelom odvijale kao jedna: njegova i Amelijina.
Odrastao je u velikoj obitelji u ruralnom dijelu Zimbabvea. Njegov otac Flavian bio je seoski starješina, odnosno niži tradicionalni poglavica, i imao je više žena. U obitelji je bilo sedamnaestero djece; Joseph je bio drugo dijete svoje majke i ukupno deseto očevo dijete.
Roditelji su živjeli od zemlje. Ono što bi proizveli najprije je moralo prehraniti obitelj, a viškove su prodavali kako bi platili školovanje djece.
– U vrijeme sjetve ustajali bismo u tri sata ujutro. Odlazili smo u polje i orali plugom koji su vukli volovi. Oko šest bih otrčao do rijeke, na brzinu se okupao, požurio kući nešto pojesti, odjenuo školsku odjeću i krenuo. Nastava je počinjala u 7.15.
Do škole je pješačio petnaestak kilometara, katkad bos, a svako je dijete moralo donijeti i dvije litre vode za školski vrt.
– Danas mi se čini da je to bilo prikriveno zlostavljanje djece – smije se. – Ali tada ništa nismo propitivali. Jednostavno smo činili ono što se od nas očekivalo.
Katkad je jedan obrok dnevno bio sve što su imali. Od oca je naslijedio gotovo neumoljivo shvaćanje rada: Flavian ga je učio da bi dan jednoga gospodina trebao sadržavati šesnaest sati tijekom kojih radi nešto korisno.
– Tako živim sve do danas.
– Velik dio otpornosti koju danas nosim u sebi rođen je na tim prašnjavim cestama i u tim poljima: dok sam bos hodao u školu, ustajao prije izlaska sunca i gledao roditelje kako se iscrpljuju da bi svojoj djeci pružili priliku. Nismo odrastali s mnogo toga, ali odrastali smo sa svrhom, radom i vjerom da sutra može biti bolje nego danas.
Nakon škole zaposlio se 2000. godine u Sino Zimbabwe Cement Companyju. Bio je najmlađi radnik u tvrtki, a gotovo cijelu prvu plaću predao je majci i teti kako bi primio njihov blagoslov. Sebi je kupio samo jaknu za hladne zime u Gweru.
Ubrzo je došla hiperinflacija. Plaće su se brojile u milijunima pa u milijardama, dok su police trgovina ostajale prazne.
– Mogu iskreno reći da sam nekoć bio milijarder, premda se tim milijardama gotovo ništa nije moglo kupiti. Zbog toga me danas milijun randa ne impresionira osobito.
Godine 2008. Joseph i Amelia razišli su se na nekoliko mjeseci. Danas uzrok opisuje bez uljepšavanja: vlastita nezrelost i loše društvo. Radio je kao voditelj trgovine svoje rođakinje, dobro zarađivao i izvana djelovao kao čovjek kojemu ništa ne nedostaje. Iznutra se raspadao.
Imali su malenoga sina Tinashea, a Joseph je živio sam. Jedino društvo bio mu je pas Spot. Kada je ostao bez mogućnosti da ga zadrži, morao ga je prodati.
– Plakao sam kao kiša. Spot nije bio samo kućni ljubimac, nego moj jedini suputnik u jednom od najusamljenijih razdoblja mojega života.
Osjećaj bezizlaznosti bio je toliko snažan da se pitao ima li smisla nastaviti živjeti. A onda bi na cesti susreo Ameliju i njihova sina. Premda su bili razdvojeni, donosila mu je hranu u posudi od nehrđajućega čelika jer je znala da mu nitko ne kuha.
– I sada mi naviru suze kada se toga sjetim. Bio je to jednostavan čin, ali meni je značio sve. Znala je da patim i pronašla je način da se brine o meni unatoč onome što se između nas dogodilo.
Jednoga ju je dana posjetio u domu njezine obitelji. Nije smio ući u kuću pa su razgovarali pred vratima i odlučili svojoj vezi pružiti još jednu priliku. Kada su shvatili da u Zimbabveu više ne vide budućnost, odlučili su otići u Južnoafričku Republiku.
Amelia je imala putovnicu, Joseph nije. Još 2000. bio je deportiran iz Bocvane i znao je što znači završiti u rukama vlasti. Unatoč tome, ostanak im više nije izgledao sigurnije od nezakonita i opasna puta.
Na graničnome prijelazu Beitbridge pridružili su se ljudima koji su pokušavali prijeći granicu. Željezničkim službenicima na zimbabveanskoj strani platili su po 20 američkih dolara. Odveli su ih do teretnoga vagona i zaključali izvana. Na drugoj strani suradnici su ih trebali otključati i odvesti do izbjegličkoga kampa.
Vlak toga dana nije krenuo. Metalni se vagon pretvarao u pećnicu. Ljudi su gubili svijest, plakali i dozivali pomoć, udarajući po stijenkama i vratima dok ih jedan službenik napokon nije čuo.
– Kada su otvorili vrata, skinuo sam košulju i pogledao prsa. Koža mi je pobijelila. Za dlaku smo izbjegli smrt.
Odveli su ih u pritvorski centar pa pustili. Iste večeri pokušali su ponovno i uspjeli prijeći granicu. Gotovo dva mjeseca proveli su u izbjegličkom kampu u Musini, spavajući pod plastičnim ceradama.
Jednoga su dana Josepha i još trojicu muškaraca odabrali da na groblju iskopaju grob. Svaki je dobio 50 randa, što im se činilo poput bogatstva. Bila je to njegova prva zarada na južnoafričkom tlu. Njome je kupio hranu za Ameliju i sebe te SIM karticu s brojem koji koristi i danas.
– Dakle, moj prvi fizički posao u Južnoafričkoj Republici nije bilo vrtlarenje. Bilo je to kopanje groba.
Kada su dobili azil, humanitarna organizacija Gift of the Givers platila im je željezničke karte do Johannesburga. Smjestili su se u metodističkoj crkvi u Hillbrowu, koju je vodio velečasni Paul Verryn. Nakon dva tjedna rođakinja Yvonne pozvala ih je u Cape Town.
– Njihova dobrota i velikodušnost promijenile su nam život. Bog nam je preko njih otvorio novo poglavlje.
Njihov sin Tinashe ostao je u Zimbabveu. Amelia se prvi put vratila 2011., dvije godine nakon odlaska, putujući autobusom od Cape Towna do Gwerua gotovo 2400 kilometara kako bi vidjela sedmogodišnjega sina. Avionska karta tada im je bila nedostižna. Mnogo godina poslije mogli su putovati zrakoplovom; između ta dva prijevozna sredstva nalazio se gotovo cijeli njihov zajednički uspon.
U Cape Townu je Joseph radio kao pomoćni građevinski radnik, stolar, vrtlar i kućni radnik. Potom je s Yvonne otišao tražiti posao kod chefa Mynhardta Jouberta, vlasnika restorana Bar Bar Black Sheep u Riebeek-Kasteelu. U restoranu nije bilo mjesta, ali je Mynhardt imao zapušten komad zemlje kojemu je trebao vrtlar. Joseph ga je pretvorio u vrt koji je restoran opskrbljivao povrćem.
Kada se jednoga vikenda perači posuđa nisu pojavili, pozvan je iz vrta u kuhinju. Na kraju smjene Mynhardt ga je pitao želi li ostati.
– Odbio sam. Vika u kuhinji bila je gora od žege u vrtu!
Nekoliko tjedana poslije prihvatio je posao barmena pod uvjetom da ga Mynhardt poduči jer nije znao napraviti ni Rock Shandy. Nakon mjesec dana postao je konobar. Zarađivao je 380 randa tjedno, uz napojnice.
Mynhardt ga je jednom iskušao neobičnim zadatkom: zatražio je da naloži vatru.
– Pomislio sam: tražiš od seoskoga dječaka da naloži vatru? Pa vatru ložim cijeli život!
Na svoj 27. rođendan dobio je prvu čašu vina, Riebeek Pieter Cruythoff Brut. Odrastao je u pentekostalnoj crkvi u kojoj su alkohol i pušenje bili strogo zabranjeni, pa prvi gutljaj pjenušca nije bio užitak nego prijestup.
– Bilo mi je kao da bos hodam po ledenjaku. Nije mi se svidjelo. Ali vino te nekako nastavi pratiti. Jednom kada te pronađe, ne prestaje te dozivati.
Prvo vino koje ga je doista zaustavilo kušao je 2011. kao barmen u restoranu Aubergine. Misli da je riječ bila o Thelema Cabernet Sauvignonu iz 2009.
– Tada sam shvatio što sam sve propuštao.
Počeo je učiti u Cape Wine Academyju, kroz programe WSET-a, South African Sommeliers Associationa, Michael Fridjhon Wine Judging Academyja i Court of Master Sommeliers Europe. Položio je WSET Level 3 i SASA Level 2 Certified Sommelier iz prvoga pokušaja. Kada je novac počeo ulagati u vinsko obrazovanje, Amelia mu je prvi i jedini put rekla da ga uzalud troši. Joseph je ipak nastavio.
– Ne možeš u ovome biti samo zbog novca. Moraš to živjeti.
Učio je uz duge restoranske smjene i brigu za obitelj. Nije imao obiteljsku zbirku vina, podrum starih berbi ni krug poznanstava naslijeđen od roditelja. Sve je morao početi od one prve čaše koja mu se uopće nije svidjela.
Godine 2013. prijavio se kao neplaćeni praktikant u berbi u Mullineux Family Wines. Chris Mullineux i Eben Sadie postali su dvojica ključnih ljudi njegova vinskog života.
– Nisam mogao razumjeti zašto bi dvije vinarske zvijezde posvećivale vrijeme nekome poput mene. Pitao sam se što uopće žele od maloga seoskog dječaka koji ništa ne zna o vinu.
Jedan od presudnih trenutaka dogodio se kada mu je Chris donio čašu svojega bijelog kupažnog vina i upitao smatra li da je kiselost uravnotežena.
– Pomislio sam: kako Chris Mullineux može pitati ovoga maloga seoskog dječaka je li kiselost dobro uravnotežena? Oni nikada nikoga nisu podcjenjivali ni omalovažavali.
Koliko su se zbližili, shvatio je kada je novinarka iz Portugala bezuspješno pokušavala doći do Ebena Sadieja. Joseph ga je nazvao i Eben se pojavio.
– Tada sam shvatio da vjeruju u mene ne zbog onoga što im mogu ponuditi, nego zbog mene samoga.
Godine 2014. prijatelj Roger Clayton, proizvođač vina Jolly Roger, omogućio mu je da napravi po jednu bačvu chenin blanca i syraha. Joseph je sam kupio grožđe, a Chris i Eben povremeno provjeravali njegove bačve. Poslije mu je Chris dogovorio proizvodnju u Riebeek Cellarsu i time, kaže Joseph, omogućio da Mosi opstane.
Nije imao vinariju, opremu ni kapital koji bi mu dopustio mnogo pogrešaka. Imao je iskustvo jedne berbe i prijatelje koji su bili spremni stati uz njega. Ono što je počelo kao provjera može li vlastitim rukama napraviti vino postupno se pretvaralo u etiketu na kojoj će ispisivati vlastiti identitet.
Radio je s cijelim grozdovima, prirodnim kvascima i minimalnim intervencijama, a grožđe gazio nogama. Syrah je oblikovao pod utjecajem Crozes-Hermitagea, tražeći svježinu i eleganciju, a ne samo snagu.
– Ne možemo svi biti glumci ili umjetnici da bismo ispričali svoju priču. Ja sam odlučio svoju pretočiti u bocu.
Na profesionalnoj degustaciji Vinimarka u hotelu One&Only Cape Town izbrojio je manje od dvadeset crnaca. Bio je crni Zimbabveanac, izbjeglica i stranac u industriji izgrađenoj na bijeloj tradiciji i privilegiji.
– Rekao sam sebi da ću jednoga dana biti ubrojen među crne pionire južnoafričkoga vina. Želio sam da moja prisutnost nešto znači.
S javnim priznanjem stigla je pozornost na koju ni on ni Amelia nisu bili pripremljeni. Ona je postupno shvaćala da više nije udana samo za konobara nego za čovjeka kojega je vinska javnost počela pretvarati u zvijezdu. Josephova kasnija rečenica da nije bila spremna postati „suprugom vinske zvijezde” nije bila zamjerka, nego priznanje koliko je brzo njihov privatni život morao sustizati njegovu novu javnu ulogu.
Godine 2015. angažirao ga je La Colombe, jedan od najboljih restorana u Africi. Ondje je proveo šest godina, postao glavni sommelier i 2019. osvojio Eat Out Wine Service Award. Pozivi, ocjenjivanja i nove prilike počeli su stizati brže. Postao je član uprave South African Sommelier Associationa, jedan od osnivača Black Cellar Cluba i sudac na velikim vinskim i restoranskim ocjenjivanjima. Napredak nije doživljavao kao izlazak iz zajednice iz koje je potekao, nego kao priliku da za sobom ostavi otvorena vrata.
La Colombe ga nije dobio preko životopisa. Restoran ga je sam pozvao, prepoznavši ugled koji je već izgradio. Ondje više nije bilo dovoljno poznavati etikete: trebalo je voditi vinski program uglednog restorana, razgovarati s iskusnim gostima i onima koji se vina boje te postupno stvarati zalihu starijih berbi.
– Ne ignoriram nikoga tko mi se javi. Odgovaram na svaku poruku. U mojoj ulaznoj pošti nema nepročitanih poruka.
Godine 2015. osvojio je treće mjesto na južnoafričkom prvenstvu u kušanju vina i izborio nastup za reprezentaciju Južnoafričke Republike na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
– Zamisli to: izbjeglica predstavlja Južnoafričku Republiku na svjetskoj pozornici.
Bio mu je to prvi interkontinentalni let i prvi odlazak u Europu. Čovjek koji nekoliko godina prije nije znao ni kako se drži vinska karta sada je u anonimnim čašama pokušavao prepoznati sortu, zemlju, regiju, berbu i proizvođača zajedno s kušačima koji su vino proučavali desetljećima.
Svjetsko prvenstvo nije klasično sommelijersko natjecanje. Četiri kušača moraju različite dojmove pretvoriti u jedan odgovor, a nekoliko pogrešnih pretpostavki može ih odvesti na drugi kontinent. Znanje je važno, ali podjednako su važni mirnoća, pamćenje i povjerenje u ekipu.
Putovanje mu je otvorilo pitanje: ako on može predstavljati Južnoafričku Republiku, zašto Zimbabve ne bi imao svoju reprezentaciju? Pravila su dopuštala samo jednoga stranog državljanina po ekipi, a u Južnoafričkoj Republici radilo je više izvrsnih zimbabveanskih kušača. Organizirali su nacionalno natjecanje, Joseph je pobijedio i postao kapetan ekipe koju su činili Marlvin Gwese, Tinashe Nyamudoka i Pardon Taguzu.
Četvorica muškaraca poznavala su se iz ugostiteljstva, ali ih je reprezentacija pretvorila u ekipu, a zatim u obitelj. Nitko nije odrastao uz vino i nisu imali novac ni pristup bocama koje su njihovim protivnicima bile svakodnevica. Ovisili su o donacijama i ljudima koji su vjerovali u njih, među kojima je bila i Jancis Robinson.
Svaki je razvio vlastiti senzorni teritorij: Marlvin Gwese osobito je dobro prepoznavao cabernet sauvignone iz Napa Valleyja i Australije, Tinashe Nyamudoka vina južne Francuske i Španjolske, Pardon Taguzu talijanska vina, a Joseph chenin blanc iz Južnoafričke Republike i Loire te syrah. Kapetanov posao nije bio nadglasati ostale, nego saslušati ih i donijeti konačnu odluku.
U prvom nastupu 2017. završili su ispred samo Italije, ali sama činjenica da Zimbabve ima reprezentaciju bila je povijesna. Godinu poslije završili su četrnaesti, ispred Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, Nizozemske, Italije i Španjolske.
– Glava mi je bila prazna. Sve me preplavilo. Ali pripremali smo se kao ekipa i mogli smo se osloniti jedni na druge. Nismo pobijedili, ali iskustvo prvoga nastupa iskoristili smo da postanemo bolji.
Australska filmska ekipa pratila ih je tijekom priprema i natjecanja. Tako je nastao dokumentarni film Blind Ambition, priča o četvorici Zimbabveanaca koji su različitim putovima stigli u Južnoafričku Republiku, pronašli se u vinu i odmjerili znanje s velikim vinskim nacijama.
Film je vino pretvorio u jezik kojim se govorilo o migraciji, raseljenosti, pripadanju, prijateljstvu i ambiciji. Osvojio je nagradu publike za najbolji dokumentarni film na festivalu Tribeca i Josephovu priču odnio daleko izvan restorana i vinskih časopisa. Za njega to ipak nije bio završetak puta. I nakon svih priznanja govorio je da još putuje prema svojoj obećanoj zemlji.
Ljudi koji nisu znali ništa o slijepom kušanju razumjeli su što znači doći iz sredine u kojoj ti nitko nije unaprijed namijenio mjesto za stolom i ipak sjesti za njega.
Etiketu je nazvao Mosi, prema izrazu Mosi-oa-Tunya – Dim koji grmi – izvornom imenu Viktorijinih slapova između Zimbabvea i Zambije. Crtež slapova napravila je umjetnica Janine Muller.
– To je pupčana vrpca koja me povezuje sa Zimbabveom. Svjestan sam da sam Zimbabveanac i da ću umrijeti kao Zimbabveanac.
Vina je nazivao po ljudima iz vlastita života. Chenin blanc Tinashe nosi ime njegova i Amelijina jedinoga sina, dječaka koji je ostao u Zimbabveu dok su roditelji pokušavali započeti novi život. Danas je i sam sommelier i radi u Gani.
– Tinashe je moj sin, moje jedino dijete, službeno i neslužbeno. Danas radi u Gani, a također je sommelier. Da, dobro si pročitao – u Gani.
U toj kratkoj rečenici zatvara se obiteljski krug: otac koji do 27. godine gotovo da nije kušao vino i sin kojega su životne okolnosti godinama držale odvojenog od roditelja danas pripadaju istome profesionalnom svijetu.
Syrah Flavian nosi ime Josephova oca. Čovjek koji ga je učio da se dan mjeri korisnim radom preminuo je 2004., samo tri mjeseca nakon Tinasheova rođenja. Nije doživio Josephov odlazak u Južnoafričku Republiku, njegove sommelierske uspjehe ni vino koje je ponijelo njegovo ime.
– Nikada nije dobio priliku vidjeti plodove mojega rada. Mnogo bi mi značilo da sam mogao sjesti s njim i podijeliti čašu Flavian Syraha.
Obiteljsko je podrijetlo pretočio i u WaMambo Gin. WaMambo znači „kraljevi” i oslanja se na poglavarsku lozu iz koje potječe njegova obitelj u Zimbabveu.
Kada vidi ljude kako u restoranu zavrte čašu njegova vina, pomirišu ga i otpiju gutljaj, kaže da mu se srce rastopi. U tim bocama ne vidi samo tržišni uspjeh nego put čovjeka koji nije znao što je Rock Shandy do proizvođača čije se vino poslužuje gostima.
Uspjeh Mosija nije bio pravocrtan. Etiketa bez vlastitoga podruma ovisila je o dogovorima, prijateljstvima i njegovoj sposobnosti da istodobno bude vinar, prodavač i javno lice. Dvanaest godina nakon osnutka Mosi još nije prerastao u posao kakav je Joseph zamišljao. Afriku smatra perspektivnim tržištem, ali povećanje proizvodnje zahtijeva stabilan kapital. Procjenjuje da bi Mosiju za prelazak na novu razinu trebalo ulaganje od približno milijun randa.
– Mosi se trenutačno doslovno samo održava na površini. Nakon dvanaest godina rada tužno je gledati posao s tolikim potencijalom koji još nema sredstva potrebna za rast.
U Zimbabveu je kupio mali komad zemlje na kojemu se jednoga dana nada umiroviti. Njegova obećana zemlja ipak nije samo mjesto nego i platforma s koje će moći podučavati i mentorirati druge. Zato mladima odgovara na pitanja o ulasku u vino, učenju i sljubljivanju hrane, pomaže agencijama pronaći talentirane ljude i radi s organizacijama koje otvaraju vinsku industriju onima bez tradicionalnoga pristupa.
– Ponosan sam na čovjeka koji sam danas, ali zahvalan sam ljudima koji su mi pomogli. Moje je putovanje tek počelo jer već pomažem mladim sommelierima da postanu bolji nego što sam bio ja.
Dok je Josephova karijera rasla, Amelia je ostajala središte obitelji i najvažniji oslonac. Tek je na njezinu pogrebu doznao koliko je ljudi potajno pomagala. Neke je, bez njegova znanja, njihovim novcem poduprla pri pokretanju posla.
– Lukava Amelia! Nisam imao pojma. Njezina je velikodušnost bila mnogo veća nego što sam shvaćao.
Pomaganje drugima bilo je njihova zajednička odluka. S restoranom Aubergine, vinarijama Hartenberg, Naudé i De Toren te etiketom Mosi prikupljali su novac za kuće i hranu žrtvama ciklona Idai. Podupirali su ugostiteljsku školu Eziko, školu za slijepu djecu i druge obrazovne ustanove te obitelji koje su poplave u Zimbabveu i Mozambiku ostavile bez ičega.
U Zimbabveu su školi M Hugo za slijepe i srednjoj školi Taringana pomagali opremom, a osnovne potrepštine osiguravali su i za 37 seoskih obitelji. Njihova pomoć nije ostajala samo na velikim večerama i javnim akcijama.
– Oboje smo vjerovali da bez razumijevanja povijesti nema budućnosti.
Amelia je preminula 8. srpnja 2026., na svoj rođendan.
– Ne prođe nijedan dan a da ne pomislim na nju.
Žena koja mu je nekoć na cesti donosila hranu ostala je uz njega kroz siromaštvo, izbjeglički kamp, fizičke poslove, prve restorane, avionska putovanja, nagrade i vlastita vina. Joseph ju je nazivao svojim najvećim izvorom snage i najbližom životnom suputnicom.
– Poznavala me toliko dobro da je znala kada sam sretan, a kada se mučim. Uvijek je znala kako me podignuti kada bih klonuo. Danas nastavljam ono što je voljela: pomažem ljudima i podsjećam se da ne zaboravim tko sam. To je jedini način na koji znam odati počast njezinu nasljeđu i pronaći snagu da nastavim.
Razmišlja i o tome da ponovno proizvede Amelia Cap Classique. Prvo izdanje, Mosi Amelia Méthode Cap Classique 2019., napravio je uz pomoć prijatelja Johna Loubera iz Silverthorna. Proizveo je samo 380 boca, a sve su preko Facebooka prodane u dva tjedna.
– Bilo je to vrlo posebno vino i prekrasno iskustvo.
Novo izdanje bilo bi mnogo više od ponavljanja uspješne etikete. Bila bi to priča u boci, trajno posvećena ženi bez koje ne bi bilo ni njegova puta ni njegove obećane zemlje.
U Livingstoneu sam najprije upoznao njegova vina, a tek potom čovjeka iza njih. Nakon njegove ispovijesti imena na etiketama više nisu mogla ostati samo imena. Tinashe je sin koji je nastavio očevim stopama. Flavian je otac s kojim više ne može podijeliti čašu vina što nosi njegovo ime. Mosi je pupčana vrpca prema Zimbabveu. Amelia je prisutna u svemu što je Joseph izgradio.
Vino ga je pronašlo gotovo slučajno. On je potom u njemu pronašao način da sačuva domovinu, obitelj, zahvalnost i sva putovanja prema svojoj obećanoj zemlji. Zato Mosi nije tek marka južnoafričkoga vina sa zimbabveanskim imenom. To je životna priča koja je iz Zimbabvea, preko Južnoafričke Republike, stigla do boce otvorene u Zambiji, nadomak Dima koji grmi.
