Jedan od najboljih cabernet sauvignona Jánosa Eszterbauera nosi ime nadničara kojemu se kao dječak rugao.
– Tivald je bio učitelj koji je zbog svojeg djelovanja tijekom revolucije 1956. proveo mnogo godina u zatvoru. Za to ga je vrijeme napustila obitelj, a nakon izlaska, ne uspijevajući pronaći posao, postao je alkoholičar – govori vinar iz Szekszárda.
Radio je za njegova djeda.
– Uvijek neobrijan, neuredna izgleda, izmučen kosom, motikom i ljetnom žegom, bio je nadničar kojega sam kao dijete, pogrešno, gledao svisoka i čiji sam mir povremeno remetio svojim nepodopštinama.
Tek je kao odrastao čovjek počeo razumijevati njegovu sudbinu.
– Kao dijete nisam razumio ništa od njegovih životnih okolnosti. Tek sam ih kao odrastao čovjek počeo sagledavati u drukčijem svjetlu.
Posvetu uz vino Tivald završio je riječima:
– Neka mu sada, kao zadovoljština, etiketa našeg najljepšeg vina čuva uspomenu i oda priznanje njegovu teškom radu…
Tivald nije jedini čovjek kojemu ovdje ime i lice upoznajemo prije nego što natočimo vino. Uz njega su djedovi, prabake, trgovci, kartaši i ljudi koji su velik dio života provodili u vinogradarskim kućicama. János svoju obiteljsku povijest u arhivima Szekszárda prati do 1746. godine.

– S očeve strane nismo švapskog, nego bavarskog podrijetla, a prema arhivskim zapisima naši su se preci deset naraštaja bavili vinogradarstvom i vinarstvom. U našem obiteljskom stablu ima i Švaba, Južnih Slavena i Mađara, ali nemojte nas pitati za podrijetlo prezimena Eszterbauer. Postoje različite pretpostavke, no ništa ne možemo tvrditi sa sigurnošću.
O nekim drugim obiteljskim pojedinostima govori mnogo određenije. Fotografija berbe iz 1935., primjerice, sačuvala je gospodina koji ni među berače nije dolazio bez kravate. Nalazi se na kadarki Sógor, odnosno Šogor.
– Na fotografiji su moji preci s majčine strane. U središtu stoji šogor Aszalai, koji se iz naše seljačke obitelji uzdigao do trgovca vinom i koji je čak i u berbu dolazio s kravatom. Mladić na konju, s vojničkom kapom nakrivljenom na glavi, jest šogor Szöszke, djed našeg enologa Lacija Pálinkása. Naravno, ondje su i njihove supruge, djevojke iz obitelji Gránicz, među njima i moja baka.
Bikavér Báró Steiner čuva uspomenu na šogora koji je titulu stekao za kartaškim stolom.
– Pred vinogradarskom kućicom šogora Steinera moj je djed često vezivao svojeg dobrog konja Csillaga. Oni su pili vino, a mi djeca krali marelice iz šogorova voćnjaka. Šogor Steiner živio je pomalo hedonistički. Na kartaškim partijama u gospodskom društvu praznio je džepove svojih imućnih suigrača, pa ga je narod prozvao barunom Steinerom. Nas su pak zvali „Pekmezasti Eszterbauerovi”, ali o tome ću pričati na nekoj drugoj etiketi…
Pradjed s frankovke Telihold, Pun Mjesec, imao je drukčijeg suparnika.

– Moj pradjed imao je velike brkove i bio nevjerojatno tvrdoglav čovjek. Nije se želio odreći vlastite zemlje pa je, kada su stigli agitatori komunističkih zadruga, pobjegao na salaš. Kući je dolazio samo jednom tjedno, po hranu i čistu odjeću, uvijek u zoru, prije izlaska sunca. Kako obitelj pamti, jednom je pri svjetlosti punog Mjeseca dobro potegnuo iz demižona. Polako je obrisao brkove i rekao Mjesecu: „Hej, Mjeseče! Tko si ti prema meni? Ti si pun samo jednom mjesečno, a ja sam pun, vina, svakoga dana!” Nikada nije pristupio zadruzi; cijeloga je života ostao slobodan i neovisan.
Zgodu s Mjesecom prenijela mu je rođakinja:
– Na njega imam nekoliko nejasnih uspomena iz djetinjstva, ali tu sam priču čuo od jedne rođakinje.
Na roséu Öröm, Radost, baka i djed fotografirani su 1937., godinu dana prije rođenja njegove majke. Na kadarki Nagyapám, Moj djed, uspomena je još osobnija:
– Ovu smo finu kadarku proizveli u spomen na mojeg voljenog djeda s etikete, nekoć uglednog szekszárdskog vinogradara. Nikada neću zaboraviti kako sam kao dijete sjedio pokraj njega na kozliću konjske zaprege, dok smo se truckali szekszárdskim usjecima na putu između naših vinograda…
Djed, baka i konj Csillag pripadali su svijetu koji je János upoznao prije nego što je nestao.
– Sjećam se seoskog gospodarstva, vinograda, zgrada za preradu grožđa, obrađivanja njiva i domaćih životinja. Baka je uglavnom kuhala u kuhinji ili radila u povrtnjaku, dok je djed radio u vinogradima i brinuo se o životinjama. Uglavnom su bili dobro raspoloženi i vedri.
– Moj je djed po prirodi bio vedar čovjek, unatoč svim teškoćama koje su ga pratile u životu. Međutim, duboko ga je pogodilo kada je obitelji u vrijeme socijalizma oduzeta sva zemlja, a naposljetku i obiteljska kuća, te su na njihovu mjestu izgrađene stambene zgrade.
Preseljenje u stan baka je osobito teško podnijela:
– Protiv svoje volje moji su se baka i djed morali preseliti u dvosoban stan u panelnoj zgradi, a baka je pola godine među tim zidovima tražila kokošinjac. To ih je gotovo potpuno psihički uništilo; oduzelo im je najmanje deset godina života.
Priča o Csillagu teža je od svega što su djeca mogla razumjeti.
– Tada sam bio tek četverogodišnje dijete i nisam mogao shvatiti puno značenje onoga što se događalo. Poslije sam iz obiteljskih priča doznao da djed nije želio pristupiti zadruzi, ali je na to bio prisiljen. Morao je predati čak i svojega konja, voljenu obiteljsku životinju. Znajući da bi tu maženu i paženu životinju ondje čekao bijedan život, odlučio ju je radije poslati na klanje. Svi su članovi obitelji plakali zbog njegove odluke. Prije nego što su konja odveli, djed me podigao na njegova leđa.

– Još smo dugo poslije često govorili o Csillagu, njegovo ime znači Zvijezda, jer mi je kao malenom djetetu bio najdraža životinja.
Djed je naposljetku postao podrumar u zadružnoj vinariji.
– U godinama komunizma njihov su život obilježavale česte tragedije, prisilna odricanja i neizbježni kompromisi. Unatoč svemu tome, ili možda upravo zbog toga, uspijevali su u svemu pronaći ljepotu i dobrotu.
Kada je unuku ponudio pomoć za novi vinograd, uz novac je išao i uvjet. Nije ga bilo moguće potrošiti prema vlastitim željama.
– Zamolio me da od zadruge na pedeset godina uzmem u najam parcelu od dvije tisuće četvornih metara, zasadim vinograd i izgradim malu zgradu za preradu grožđa, površine trideset četvornih metara. Ponudio je da će i sam financirati dio troškova. U to me vrijeme vinarstvo nije privlačilo. Mnogo bih radije taj novac potrošio na vlastiti stan ili Trabant. No kako djed nije htio dati novac ni za što drugo, a i sam sam u tome vidio mogućnost dodatne zarade, na kraju sam pristao.
Prva parcela bila je u dolini Porkoláb.
– Na njoj sam izgradio zgradu za preradu grožđa od trideset četvornih metara. Vinogradarstvom i proizvodnjom vina počeo sam se baviti iz hobija, za vlastito zadovoljstvo. Zahvaljujući slozi cijele obitelji i vlastitim rukama, sve sam podigao od nule, do posljednje cigle.
Ozbiljan posao isprva je gradio u industrijskoj automatizaciji.
– Mnogo me više pokretao poduzetnički duh nego želja za inženjerskom karijerom. Godine 1986., kada su već puhali vjetrovi novog vremena, pojavili su se takozvani GMK-ovi, mala gospodarska partnerstva, koja su mi omogućila dobrodošlu dopunu prihoda uz plaću koju sam primao u državnom poduzeću. Već potkraj osamdesetih uspjeh je postajao očit.
Vino je našlo put do poslovnih partnera kao božićni dar.
– Početkom dvijetisućitih oni koji su dobivali vina na dar redovito su nam se javljali i pitali gdje ih mogu kupiti jer su ih željeli nabaviti i za sebe. To je bila iskra koja je sve pokrenula.
– S vremenom sam kupovao sve više vinograda, a potom sam uz pomoć bratića Pálinkása Lászla počeo proizvoditi vina. Tako je započela naša zajednička vinarska karijera.

S Lászlóm Pálinkásom mnogo je prije toga dijelio glazbu.
– Odrastali smo zajedno od najranijeg djetinjstva. Temelj našeg benda bila je rock-glazba sedamdesetih. Ja sam svirao bas-gitaru, a on klavir. I u glazbi i u vinarstvu temelj je isti: cjeloživotno prijateljstvo koje nam pomaže prebroditi svaku teškoću.
Pálinkásov učitelj bio je njegov djed József Vesztergombi, onaj šogor Szöszke s fotografije berbe. Njemu je posvećen Mesterünk, Naš učitelj.
– Prema našim sjećanjima, proizvodio je izvrsna vina, a njegov je podrum uvijek bio uredan i čist. Uz vlastiti talent i školovanje, naš prijatelj Laci njemu duguje vještine kojima je stvorio ovo vrhunsko vino naše vinarije.
Pálinkás je zatim znanje prenosio Miklósu Kleinu, zvanom Májki, koji je 2009. počeo raditi u vinariji i poslije preuzeo odgovornost za proizvodnju. Za takvu je promjenu trebalo i drukčije organizirati posao.
– Ostali smo vjerni starom stilu, samo što danas, zahvaljujući Májkijevoj stručnosti, tim putem idemo mnogo promišljenije. Nekad se mnogo toga događalo spontano, ali s obzirom na današnju veličinu proizvodnje to si više ne možemo dopustiti – objašnjava János.
Na pitanje što prevagne kada se sukobe osjećaji, inženjerski instinkt i poslovna prosudba, odgovara kratko:
– Bez ikakve dvojbe, moj poduzetnički duh svaki put donosi konačnu odluku.
A kada pitam je li zbog troškova ozbiljno razmišljao o odustajanju, ne prihvaća takav opis svojeg puta:
– Nikada nisam ozbiljno razmišljao o tome da ne bismo trebali nastaviti. Ipak, često razmišljam da je potrebno promijeniti način poslovanja kako bi ono bilo ekonomičnije. Moj entuzijazam ponajprije održava obiteljska tradicija, ali i sposobnost vina da povezuje ljude. Osim toga, jednostavno uživam u samom vinarskom poslu.
Prijateljstva među szekszárdskim vinarima dobila su i zajedničko vino, Etalon.
„Dogodilo se da su četvorica szekszárdskih vinara počela često posjećivati podrume jedni drugih, isprva iz znatiželje, poslije iz prijateljstva. Nakon niza ugodnih večera, prijateljskih razgovora i kušanja gotovo svake bačve, jednoga se jutra u sitne sate rodila ideja o zajedničkom vinu. Pažljivim odabirom i jednakim udjelom iz svakog podruma nastao je Etalon.”
U izvornoj postavi, koja je napravila Etalon iz berbe 2009., bili su János Eszterbauer, Ferenc Takler, Pál Mészáros i Péter Vida. Svaki je dao četvrtinu vina: Eszterbauer merlot i frankovku, Takler merlot i cabernet sauvignon, Mészáros cabernet sauvignon i frankovku, a Vida cabernet franc. U kasnijim berbama partnerstvo se promijenilo: uz Eszterbauera, Taklera i Mészárosa pojavljuje se vinarija Bodri.

– Suradnja s vinarima iz Szekszárda uvelike je pridonijela našem stručnom razvoju. Od njih smo stekli mnogo iskustva. Ferenc Takler, primjerice, jedan je od mojih uzora.
Ipak, zajedničke večere nisu jedini način na koji János izlazi iz vlastita podruma. Vino ga je vratilo i na glazbenu pozornicu.
– Zahvaljujući sposobnosti vina da povezuje ljude, imao sam priliku upoznati istaknute osobe iz mađarskoga umjetničkog i akademskog života, vrhunskog sporta i politike. Neki od tih susreta prerasli su u prijateljstva. Primjerice, Mecky iz Omege osobno me pitao bih li želio svirati s njima.
– Prije izlaska na pozornicu imao sam veliku tremu i pitao se hoću li ispuniti očekivanja, ali sve je dobro prošlo. Danas sviram samo u rijetkim prilikama, radi opuštanja.
S Omegom je nastupio tri puta:
– Jedan koncert u Siófoku, jedan u Balatonfüredu i jedan u Szekszárdu. A sada sam svirao i s grupom Apostol. Sviram bas-gitaru, ali volim zasvirati i bubnjeve, a snalazim se i na klavijaturama. Ipak, najveći doživljaj u mom životu bio je posjet Otta Habsburškog 2009. godine. Imao je 96 godina, ali odvojio je vrijeme i razgovarao sa mnom punih sat vremena. Nevjerojatno je s kakvim me sve ljudima vino povezalo!
Što su razgovarali tijekom tog sata?
– Razgovarali smo o povijesnim događajima iz vremena Monarhije, naravno i o našim vinskim etiketama te o njemačkim korijenima mojih predaka. Sjećam se da je bio vrlo duhovit.
Za goste koji dođu upoznati vinariju također priprema priče.
– Otkako je sin preuzeo moju inženjersku tvrtku, imam mnogo više vremena za organizaciju kušanja. Pričam o obitelji i lokalnoj povijesti, naravno i o vinima, ali goste ne zamaram nepotrebnim i nezanimljivim tehničkim informacijama – kaže.
O samim vinima govori dovoljno jasno da se razumije što traži u čaši.
– Nastojimo da se u našim vinima jasno prepoznaju obilježja Szekszárda. Pritom zadržavamo vlastiti stil, ali ne idemo nekim posve drukčijim putem od ostalih ovdašnjih vinara. Voćnost, ugodna začinjenost i dobre kiseline vrlo su nam važni i trebaju doći do izražaja u svim našim vinima. Zato nije tajna da u cabernet sauvignon katkad potajno ubacimo i deset posto kadarke. Uvjeren sam da pravo lice naše vinske regije predstavljaju kadarka, frankovka i bikavér, trojstvo koje čini njezin identitet. No to ne znači da zanemarujemo međunarodne sorte, jer cabernet sauvignon, cabernet franc i merlot redovito osvajaju velika priznanja na vinskim natjecanjima.
Kadarku gostima predstavlja i kroz živote ljudi koji su je uzgajali.
– Ljudima koji je prvi put kušaju volim ispričati da je ta sorta već više od petsto godina neraskidivo povezana s lokalnom poviješću. Za dvadeset generacija prije nas bila je glavni izvor egzistencije. Iako ju je socijalističko razdoblje potisnulo na najnižu policu, jer nije bila pogodna za masovnu proizvodnju, danas doživljava preporod.
Na brdu Palánki obrađuju i malu parcelu kadarke zasađenu 1912. godine. Uz vino iz tih trsova obitelj čuva podatke o prijašnjim vlasnicima i pitanje koje je potaknulo njegovo stvaranje:
– Mala parcela na kojoj je obitelj Schauber 1912. posadila kadarku pripadala je vinogradu baruna Augusza na brdu Palánki, površine šest katastarskih jutara. Barun Augusz bio je blizak prijatelj Franza Liszta i poznata osoba Szekszárda u 19. stoljeću, a Schauberovi njegovi nasljednici. Vinograd, danas s mnogo praznih mjesta na kojima trsova više nema, nalazi se na padini iznad naše vinarije. Kupili smo ga prije nekoliko godina od današnjih potomaka te obitelji. Kakva je mogla biti kadarka naših pradjedova i šukundjedova? Odgovor na to pitanje tražili smo stvarajući ovo vino.

Néro ga je odveo prema drukčijem okusu. Od te je mađarske sorte najprije proizvodio rosé Napszámos, čije ime znači Nadničar i ponovno upućuje na čovjeka koji je radio za njegova djeda. Zatim se odlučio i za crno vino.
– Dosad smo od nje proizvodili samo rosé, ali sada smo grožđe ubrali potpuno zrelo i dobili gusto, puno crno vino.
Ime Néró 7.4 povezuje s podatkom o količini resveratrola koji je pronašao za tu sortu.
– Nije slučajno da se upravo taj broj nalazi u nazivu na etiketi koju su osmislili Géza Ipacs i njegov tim. Vino je vrlo tamno, gotovo crno, a okus mu je posve drukčiji od onoga na što smo navikli.
Najvišim ambicijama vinarije pripada Grand, kupaža frankovke, cabernet sauvignona, cabernet franca i merlota.
– Dragulj među našim vrhunskim vinima jest Grand, koji proizvodimo samo u najiznimnijim berbama. Nakon berbi 2012. i 2017., treći smo put našu perjanicu proizveli iz berbe 2021. Uz bordoške sorte sadrži 25 posto frankovke kako bi zadržao szekszárdski karakter.
Grand je i zajednički projekt szekszárdskih vinara. Prva vina pod tim imenom, iz berbe 2012., pojavila su se krajem 2018., a napravili su ih Eszterbauer, Heimann, Takler i Sebestyén. Za to izdanje tražila se kupaža najboljih partija jedne vinarije iz iznimne berbe, najmanje četvrtina frankovke i najmanje pet godina dozrijevanja. Za sljedeće izdanje, iz berbe 2017., među 18 prijavljenih vinarija odabrano je šest: Bodri, Németh János, Prantner, Schieber, Takler i Eszterbauer.
Eszterbauerov Grand 2017. bio je najbolje ocijenjeno crno vino na natjecanju Winelovers Wine Awards 2022. Na panelnom kušanju časopisa VinCE bio je među trima vinima s pet zvjezdica, od ukupno 22 perjanice vinarija. János je poslije posebno izdvojio i njegov uspjeh na Mundus Viniju, ali priznanja vlastitog vinogorja nije stavio u drugi plan.
– Moram reći da su mi jednako važne medalje osvojene na ocjenjivanju naše vinske regije. Blisko surađujemo, ali volimo i pobijediti jedni druge, pa je lijepo stalno biti pri vrhu.
Među potvrde njihova rada upisao se i izbor TOP25 časopisa Pécsi Borozó za 2026. godinu: među 25 najboljih vina šire panonske vinske regije uvrštena su čak dva vina vinarije Eszterbauer.
János ne skriva ni koliko mu je važan način na koji vina predstavlja.
– Ime svakoga našeg vina čvrsto je povezano s fotografijom na etiketi, a zajedno čine temelj identiteta Eszterbauera. Od toga se nipošto nismo željeli odreći, ali na poticaj moje kćeri Ildikó već neko vrijeme razmišljamo o osvježavanju etiketa. Željeli smo ih učiniti pročišćenijima i elegantnijima; moglo bi se reći da smo ih fino ugodili.
– Osobni pristup iznimno nam je važan jer na njemu počiva naša vjerodostojnost. Predstavljanje te prošlosti i autentičnosti naš je marketing, ali istodobno i naša najvažnija poruka.
Na novijim bocama obiteljski album dopunjavaju unuci. Rosé Sisters posvećen je unukama, merlot Brothers unucima. A geslo o dobrim pričama koje počinju čašom vina osmislila je kći Kata, koja je pomogla zapisati i očeve odgovore za ovu priču.
– Imam četvero djece. Svi rade u obiteljskim poduzećima, neki nepuno, a neki puno radno vrijeme, kao i Mónika. Cijeloga sam ih života poticao da svoju budućnost grade unutar naših poduzeća, ali uvijek sam im ostavljao slobodu da izaberu drukčiji put.
Djeci je želio ostaviti mogućnost da sama stvaraju:
– Vjerujem da je svaka generacija dužna ono što je primila od predaka barem sačuvati u jednakoj vrijednosti, po mogućnosti još i oplemeniti, pa predati sljedećoj generaciji. To se ne mora odnositi na materijalno bogatstvo, nego na znanje i mnoge druge vrijednosti. Smatram da je to jedna od najvažnijih stvari u čovjekovu životu i da donosi istinsko zadovoljstvo. Ponosan sam što sam sljedećoj generaciji obiteljskim poduzećem dao mrežu, a ne ribu.
Među ljudima s etiketa, s kim bi najradije proveo još jednu večer?
– Iskreno, volio bih razgovarati sa svima. No kada bih morao izabrati samo jednu osobu, vjerojatno bi to bio moj djed. Ispričao bih mu svoj put od osamdesetih godina do danas i imao bih cijelu hrpu pitanja koja sam mu tada zaboravio postaviti.
Djed nije doživio izgradnju današnje vinarije. Kada bi ga sada mogao pozvati u posjet, što bi mu János najradije pokazao? – Svoju obitelj.











