Home Portreti vinara MIJA RADOVANOVIĆ: Sve je to sanjao, ali ne baš toliko

MIJA RADOVANOVIĆ: Sve je to sanjao, ali ne baš toliko

42

Godinu 2014. većina bi vinara najradije izbrisala iz podrumske evidencije. Miodrag Mija Radovanović pretvorio ju je u etiketu.

Kiša je padala toliko uporno da su čizme propadale u blato, bobice bubrile od vode, a slador se gubio iz dana u dan. Berba se pretvorila u borbu da vina uopće bude. Nakon trideset godina provedenih u vinogradima i podrumima Mija je znao da nema smisla čekati čudo.

Od chardonnaya i rajnskoga rizlinga napravio je mlado i svježe vino.

Sačuvao je ono što mu je godina ipak ostavila: svježinu, kiselinu i lakoću. Vino je fermentiralo na vrlo niskim temperaturama, a nakon dva mjeseca u inoksu napunjeno je u boce. Bilo je polusuho, lagano i pitko, sa živim kiselinama i skromnih 11,5 posto alkohola.

– Kišno vino nije vino vinograda. To je vino tehnologije. Za to moraš imati znanje. I živaca.

Trebalo mu je još samo ime. Nije ga tražio u ozbiljnim objašnjenjima teške berbe. Nazvao ga je jednostavno – Kišno vino.

Etiketu je nacrtao Predrag Koraksić Corax. Na karikaturi Mija stoji s čašom u ruci, a iz oblaka iznad njega umjesto kišnih kapi pada grožđe.

– Možda etiketa izgleda pomalo narcisoidno, ali kada je vidite, sve vam je jasno. Corax mi je rekao da mora biti provokativna i imati malo humora. Bio je u pravu. To je vino koje nikada više ne bih želio napraviti, ali koje sam morao napraviti. Godina je bila toliko loša da je bilo logično prepustiti se emociji, a karikatura je najbolje opisala svu muku.

Na beogradskom Salonu vina u hotelu Hyatt etiketa je postala mali hit, a Kišno vino publiku je iznenadilo svježinom i ravnotežom. Mija nije napravio veliko vino unatoč godini. Napravio je vino koje je upravo toj godini pristajalo.

– Kada se dugo baviš vinom, znaš da se svake godine može napraviti vino. Grožđe je takvo kakvo jest, a ja sam takav kakav jesam.

Te 2014. morao je znati kada brati, kako voditi fermentaciju, koliko brzo ohladiti vino i u kojem trenutku odustati od onoga što je prvotno namjeravao napraviti.

Takvu odluku nije donio samo zahvaljujući opremi, nego i zanatu koji je počeo učiti trideset godina prije – u Navipu.

Mija se 1984. godine, nakon završenoga smjera tehnologije vina na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu, vratio u rodno Krnjevo i zaposlio u velikom vinskom kombinatu. Imao je diplomu, ali još nije imao ono što će poslije nazivati zanatom.

– Možeš pročitati sve knjige i naučiti sve što je zapisano o proizvodnji vina, ali vino ćeš znati napraviti tek kroz praksu. Zanatski je dio jako važan.

Navipov podrum nije bio mjesto na kojem se vinar mogao dugo zadržavati nad jednom bačvom. Godišnje se prerađivalo između petsto i sedamsto vagona grožđa, odnosno između pet i sedam milijuna kilograma. U danima berbe kroz pogon bi prošlo i do tristo tisuća kilograma na dan.

Posao je bio podijeljen radi učinkovitosti. Vinogradari su obrađivali stotine hektara zadružnih vinograda, tehnolozi preuzimali vagone grožđa, a podrum je morao raditi bez zastoja. U takvom sustavu nije bilo mnogo vremena za praćenje pojedinačnoga tanka, a ni oprema nije dopuštala potpunu kontrolu procesa.

– Mogao si nešto malo intervenirati, ali uglavnom je išlo svojim prirodnim putem. Nije bilo vremena da se posebno bavimo svakim tankom.

Usred takve proizvodnje u Krnjevo je stigao Japanac koji je studij vinarstva završio u Njemačkoj. Došao je kako bi za korporaciju Mitsubishi proizvodio vina od sauvignona bijelog i rajnskoga rizlinga, namijenjena japanskom tržištu. Za njega su izdvojeni poseban prostor, pedesetak tisuća litara vina i radnik koji se bavio samo tim vinom.

Donio je vlastite kvasce i enzime te nadgledao svaki dio proizvodnje. Mija ga je neprestano viđao na cisternama kako mjeri, provjerava i prati što se događa.

– Gledao sam koliko pažnje posvećuje tome vinu. Mi smo imali i po tristo tisuća kilograma grožđa dnevno, radili smo koliko smo mogli, a on je cijelo vrijeme bio uz svojih pedeset tisuća litara.

Razlika se osjetila u čaši. Navip je i u milijunskim količinama uspijevao napraviti izvrsna vina, ali nije mogao izbjeći oscilacije. Japančeva su vina iz godine u godinu zadržavala podjednako visoku razinu.

Nije imao bolje grožđe. Imao je više vremena za njega.

Mija je shvatio da se i od njihova grožđa može napraviti ozbiljno vino, samo ako mu se posveti dovoljno pažnje. Za čovjeka zaposlenoga u velikom sustavu to nije bilo ugodno otkriće.

– Sve najbolje što se kod nas proizvodilo odlazilo je u izvoz. Na domaćem tržištu nije bilo vina iznimne kvalitete. Pomislio sam: kada već nema dobroga vina koje mogu kupiti, zašto ga ne bih kod kuće napravio za prijatelje, onako kako je radio Japanac?

Uz obiteljsku kuću imao je dvadeset pet ari rajnskoga rizlinga. Zasadio je još hektar i pol, računajući da će dio vina popiti s prijateljima, a višak ponuditi restoranima kako bi pokrio troškove.

Na zaradu nije računao. Mija je i dalje imao siguran posao u Navipu, ulaganje nije bilo veliko, a nekoliko tisuća litara vina u Krnjevu nikome nije izgledalo kao količina koju će biti teško potrošiti.

– Ovdje je bilo normalno da jedno kućanstvo godišnje popije tisuću litara. Nešto podijeliš, nešto popiješ. Te dvije ili tri tisuće litara mogli smo bez problema sami riješiti za godinu dana.

Godine 1990. registrirao je vlastiti podrum, jedan od prvih privatnih vinskih podruma nove srpske vinske ere. Zemlja je ulazila u političku i gospodarsku neizvjesnost, tržište se zatvaralo, približavale su se sankcije, a oprema koju su dotad na sajmovima nudili slovenski proizvođači postajala je sve nedostupnija.

Miju to nije pretjerano plašilo. Podrum je trebao biti hobi, ne posao od kojega će obitelj živjeti. Ako ništa ne proda, imat će dovoljno vina za sebe i prijatelje.

Za početak su mu ipak bili dovoljni ručna muljača, stara košasta preša kupljena od drugih proizvođača, dva inoks-tanka lokalnih majstora te djedove bačve i kace.

Improvizaciju je naučio u Navipu, ali sada više nije morao istodobno misliti na stotine tisuća kilograma grožđa. Napunio je dva tanka od po dvije tisuće litara rajnskoga rizlinga i mogao im se posvetiti onako kako se Japanac posvećivao svojem izdvojenom dijelu podruma.

Prve boce napunio je 1991. godine. Imale su etikete, ali ne i njegovo ime na prednjoj strani. Vino se prodavalo u beogradskim restoranima Knez i Koliba, pa je na svakoj etiketi stajalo ime restorana kojemu je bilo namijenjeno. Tek je na poleđini sitno pisalo da ga proizvodi poljoprivredni proizvođač Mija Radovanović.

Prve dvije godine njegov je podrum postojao gotovo anonimno. Vino je ipak imalo kupce, a Mija potvrdu da ono što radi kod kuće može izići pred publiku.

Godine 1992. prvi se put pojavio pod vlastitim imenom. Na etiketu je stavio znak koji će ostati na bocama sljedećih desetljeća: djevojku s košarom punom cvijeća.

– Ideja je bila spojiti tri lijepe stvari: vino, ženu i cvijeće. Užitak, ljepotu i mirise.

Ponuda je rasla mnogo sporije od podruma. Nakon rajnskoga rizlinga pojavio se 1996. chardonnay, a dvije godine poslije cabernet sauvignon. Ta su tri vina dugo činila gotovo cijeli Podrum Radovanović.

Mija u početku nije imao mnogo prilika upoznavati velika svjetska vina niti je pokušavao preslikati neku poznatu vinariju. Teško se putovalo, uvoz je bio skroman, a boce koje su do njega stizale iz Francuske bile su rijetkost. Redovito je odlazio u vinoteku u Makedonskoj ulici u Beogradu jer se ondje povremeno moglo pronaći nešto čega nije bilo u drugim trgovinama.

Dobro je poznavao vina nekadašnje Jugoslavije: dingač i postup, hercegovačku blatinu, mostarsku žilavku, graševinu iz Kutjeva i pošip s Korčule. Na domaćem se tržištu razlika između litrene boce i butelje često svodila na pakiranje.

– Smatralo se da je vino u boci od 0,75 litara bolje od onoga u litrenoj, iako je unutra najčešće bilo isto vino. Butelja je imala pluteni čep, a litrena boca metalni krunski zatvarač. Ironija je bila u tome što bi nakon godinu dana vino iz litrene boce često bilo bolje jer su pluteni čepovi bili loši.

Vino tada nije nosilo današnji društveni sjaj. U novinama se o njemu pisalo uglavnom kada bi počela berba. Vino je bilo prehrambeni proizvod, a vinar čovjek koji ga je napravio, ne javna osoba.

Podrum Radovanović rastao je iz godine u godinu, bez velikoga plana i jedne prijelomne odluke.

– Nisam se jednoga jutra probudio i rekao da ću napraviti veliku vinariju. Radili smo od godine do godine, pomalo. Sve što bismo zaradili ponovno smo ulagali i nekako neprimjetno stigli dovde.

Prvih deset godina trebalo mu je da dođe do pedeset ili šezdeset tisuća boca. U sljedećih deset proizvodnju je utrostručio, a zatim nastavio rasti. Nakon 2000. u Beograd su se počeli vraćati stranci, gospodarstvo se oporavljalo, otvarali su se sajmovi, organizirale promocije i razvijala vinska kultura.

Do 2019. vinarija je raspolagala kapacitetom od približno 750.000 litara, imala više od četrdeset zaposlenih i gotovo šest stotina bačava. Mija je godišnju proizvodnju tada procjenjivao na između četiristo i četiristo pedeset tisuća litara vina.

Podrum je odavno prerastao pridjev mali, pa je od nekadašnjega imena ostao samo Podrum Radovanović. Mija se branio da naziv ipak nije bio sasvim netočan: podrum možda više nije bio malen, ali njegov vlasnik jest – barem rastom. Vino u kartonskom pakiranju počeo je puniti 2010., na zahtjev Metroa. Ono što je zamišljao kao sporedan proizvod ubrzo je naraslo na približno 150.000 litara godišnje.

– Kada radiš kako mi radimo, postoji granica ispod koje nećeš ići. Ono što nije za vrhunsku butelju ne guraš u nju, nego staviš u bag-in-box. Tako možeš zadržati kvalitetu najboljih vina.

U berbi 2014. velik dio vina koje nije moglo dosegnuti razinu boljih etiketa usmjeren je u kartonska pakiranja i niže kategorije, dok je dio chardonnaya i rajnskoga rizlinga postao Kišno vino. Loša godina nije se skrivala boljom etiketom.

Mija je slično postupao s cabernet sauvignonom. U dobrim godinama mogao je proizvesti znatno više Reservea nego što bi ga odmah prodao, pa je stvarao zalihe za razdoblja u kojima grožđe neće dosegnuti željenu razinu. Ako berba nije bila dovoljno dobra, Reserve jednostavno nije izlazio na tržište.

– Kada je rujan hladan, cabernet neće postići punu zrelost. Zato moraš imati zalihe. U lošoj godini nećeš napraviti vino u kategoriji koju želiš samo zato da popuniš rupu na tržištu.

Za razliku od podruma, u kojem se tehnologijom još ponešto može ispraviti, vinograd mnogo manje oprašta pogrešne odluke. Mija je još u Navipu naučio koliko se lako može izgubiti veza između vinograda i čovjeka koji će od njegova grožđa napraviti vino.

– Ne možeš biti dobar vinar ako nisi i dobar vinogradar.

Na pedeset hektara vinograda radilo je četrdesetak ljudi, a Mija je nasade obilazio najmanje dvaput dnevno. Kako bi brže prolazio redovima, nabavio je tri quada. Jednim od njih vinograd je obilazio i njegov otac, kojemu su tada bile 93 godine.

– Poslijepodne prolazim redovima, gledam i razgovaram s ljudima. Morate ovako, morate onako… Ideje povezane s iskustvom prilika su mladima da uče pokraj mene.

Ozbiljno se vinogradarstvo, govorio je, provjerava godinama. Treba promatrati kako se na istome položaju ponašaju različiti klonovi i podloge, koliki slador postiže njihovo grožđe, kako reagiraju na vremenske prilike i kakvo vino daju. Tek se nakon nekoliko berbi može zaključiti je li neka odluka bila dobra.

Kada nije bila, Mija nije imao mnogo milosti ni prema vlastitom radu. Osamdeset ari prokupca iščupao je već u petoj godini. Sadni materijal pokazao se lošim: trsovi su imali prevelike listove i grozdove, a grožđe nije uspijevalo nakupiti dovoljno sladora.

– Što će mi takvo grožđe? Kada vidiš gdje si pogriješio, zamijeniš ga i nastaviš drugim putem.

Nije odustao od prokupca, nego od vinograda koji nije mogao dati vino kakvo je želio. Počeo je tražiti bolji klon, prikladniju podlogu i novi položaj. Nije ga zanimalo stati u red samo zato što je domaća sorta postala poželjna, niti napraviti taman i alkoholom snažan prokupac kako bi pratio modu.

Jednako je tvrdoglav bio i sa svojim cabernet sauvignonom, kojemu nije dodavao merlot.

U podrumu je istodobno postavio niz malih fermentatora. Umjesto da grožđe s velikih površina spoji u posude od dvadeset ili trideset tisuća litara, mogao je odvojeno pratiti pojedine hektare, položaje i redove.

Japanac iz Navipa nekoć je imao pedeset tisuća litara kojima se mogao potpuno posvetiti. Mija je desetljećima poslije izgradio podrum u kojem se mogao vratiti istom načelu.

Dobar vinograd, prema Mijinu iskustvu, nastaje dugogodišnjim promatranjem i uspoređivanjem te spremnošću da se iščupa ono u čemu se pogriješilo. Zato je bio oprezan kada bi se u razgovorima o srpskim vinima terroir počeo olako prizivati. Nije tvrdio da ga nema, nego da još nema dovoljno starih vinograda, iskustva i usporednih berbi kako bi ga se moglo pouzdano prepoznati.

– Terroir je mnogo složenija priča od tla i klime. U njemu su zemlja, vinograd, način proizvodnje, čovjek koji radi vino i tradicija. Mogu prepoznati klimu i način na koji je vino napravljeno, ali moram priznati da ne znam prepoznati terroir u našim vinima. Ovdje još nitko nije sve te parametre izdvojio i primijenio na određeno područje. Za sada uglavnom razgovaramo o tome.

– Srpska će vina još morati čekati da dobiju prepoznatljiv otisak terroira.

Čekanje, međutim, nije značilo mirovanje. Mija je godinama odvajao pojedine parcele, pratio ih u malim fermentorima i čuvao vina kako bi vidio u što će se razviti.

Najambiciozniji nastavak te ideje počeo je graditi 2023. godine. Na obodu Krnjeva, uz podrume koji su se već pružali kroz brdo, postavio je temelje vinske Arhive od približno četiristo četvornih metara. U kavezima na tri razine trebalo je biti mjesta za više od sto tisuća boca.

– Dosadašnje su nam arhive bile male, pa bi se brzo popile. Onda sam morao tražiti i za veliki novac kupovati vlastita vina. Nadam se da se to više neće događati.

U Arhivu su prva trebala ući vina iz berbe 2017., predviđena za izlazak na tržište tek 2025. godine. Za čuvanje je već izdvojio i tisuće boca chardonnaya, Reservea i Grand Reservea iz različitih berbi. Očekivao je da će se Arhiva postupno napuniti sa sedamdeset do osamdeset tisuća boca.

Arhiva mu je trebala omogućiti da se vrati vlastitim berbama i uspoređuje ih. Jednoga dana mogle bi pokazati kako su se razvijali vinogradi i vinarija.

Bila je to, kako ju je nazvao, banka prošlosti za budućnost.

Uz banku prošlosti, Mija je imao i vlastiti mirovinski fond.

Barrique podrum bio je ispunjen drvenim posudama različitih veličina i dugim nizovima bačava. Mija je s drvom počeo ozbiljnije eksperimentirati još 2008., a desetak godina poslije u njemu je odležavalo približno 240.000 litara vina.

– Za mene barrique nije samo drvo niti obična posuda.

Godinama je surađivao s obiteljskom bačvarijom Nadalie, čije je bačve koristio za Selekciju i Reserve. Isprobavao je i srpski hrast, za koji je govorio da može biti vrlo dobar, ali da pojedine serije još nisu dovoljno ujednačene. Pet posebno izrađenih bačava ostavio je za eksperimente s grožđem iz jednoga ili dva izdvojena vinograda.

Drvo je donosilo mogućnosti, ali i obvezu koju inoks nema. Bačve je trebalo njegovati, kontrolirati i redovito nadopunjavati. Šest stotina barriquea nije se moglo prepustiti samima sebi.

– Inoks ti je za cijeli život. Drvena bačva traži održavanje, pažnju, njegovanje i nadopunjavanje. Svih tih šest stotina bačava treba dopuniti svaki tjedan. Zato i imamo toliko ljudi.

U gornjem dijelu podruma stajala su trideset dva mala fermentora kojima je pratio najbolje dijelove vinograda. Upravo se među njima zamišljao kada se jednoga dana povuče iz ostatka vinarije.

– Jednoga ću dana otići gore, a sve ostalo prepustiti kćeri i drugima. Četiri su nas tehnologa u vinariji. I previše.

Veliki barrique podrum počeo je graditi sa 60 godina. Čim ga je završio, već ga je želio produžiti. Nedostajalo je prostora za gotova vina, pa se pet godina poslije ponovno našao pred novim građevinskim pothvatom.

– Svake godine radim i radim, samo se nadam da ću jednom reći: dosta je, ništa mi više ne treba. Imam podrum za Reserve s oko dvjesto tisuća litara vina u drvu, dolje kapacitet od osamsto tisuća litara, sada gradim Arhivu. Ja sam doista sve to sanjao, ali ne baš toliko.

Punih dvadeset pet godina radio je s istim arhitektom, čovjekom koji je sve crtao olovkom i nije koristio računalo. Takav je ritam odgovarao Miji, koji je znao danima promatrati je li jedna nitna na ogradi sjela baš kako treba.

Kućni podrum koji je 1990. počeo ručnom muljačom više nije bio ni kućni ni mali. No Mija je među stotinama tisuća litara i dalje tražio vrijeme za jednu parcelu, jedan fermentator i jednu bačvu.

Samo još nije znao kada će prestati graditi.

Dok je vinarija rasla, Mija nije želio da cijene njezinih najboljih vina rastu samo zbog prestiža.

– Vina trebaju biti dostupna, a onaj tko ih kupi treba ih poštovati.

Cabernet Sauvignon Reserve 2012. osvojio je veliko zlato u Bergamu i bio, prema Mijinu priznanju, bezobrazno skup za srpsko tržište. Ipak, nije namjeravao od iznimke napraviti pravilo. Vjerovao je da srpska vina ne mogu sva stajati dvadeset eura samo zato što bi njihovi proizvođači voljeli da ih tržište toliko cijeni.

Nije jurio ni izvoz. Desetak posto proizvodnje završavalo je izvan Srbije, ali Mija nije želio svake godine putovati po sajmovima i tražiti kupca koji bi jednom naručio veliku količinu, a zatim nestao. Više mu je značila kontinuirana prodaja na domaćem tržištu.

Na ProWein u Düsseldorfu redovito je odlazio kao posjetitelj.

– Imam svoju ekipu i idemo uživati, potpuno rasterećeni. Neću juriti sajmove samo da bih jedne godine sve rasprodao kada naiđe prilika.

Dok nije jurio svijet, njegova su vina ipak stigla do Amerike, pa čak i do Aljaske. U Krnjevo su mu došli vlasnici tamošnjega restorana, Amerikanac i žena iz Jagodine, a cijela ponuda Podruma Radovanović pronašla je put do njihovih gostiju.

– Kada nešto ne jurite, ono dođe samo.

Mija je vino naposljetku povezao i s književnošću. Godine 2014. osnovao je nagradu Podrum Radovanović za životno djelo i doprinos vinskoj kulturi.

Nagrada nije bila ni ček ni skulptura, nego barrique od 225 litara, odnosno približno tristo boca vina koje je laureat mogao preuzimati postupno. Prvi laureat bio je 2014. Ljubomir Simović, a potom su nagrađeni Dušan Kovačević, Dragan Velikić, Vida Ognjenović, Radovan Beli Marković, Duško Novaković i Milisav Savić. Osmi laureat, 2025. godine, bio je Mihajlo Pantić.

Arhiva je najbolje berbe trebala zadržavati u Krnjevu, a književna nagrada činila je suprotno: otvarala je bačvu i slala vino u svijet.

Znao je da vinarija više ne može ovisiti samo o njegovu svakodnevnom obilasku podruma i vinograda. Kći je tražila vlastito mjesto u vinskom svijetu, a uz njega su radili i drugi tehnolozi. Iskustvo je trebalo prenijeti ljudima koji će jednoga dana donositi odluke bez njega.

Ipak, nije prestajao obilaziti vinograde. Bolest eska sušila je stare, a sve češće i mlade trsove, dok sigurnoga lijeka nije bilo. Moglo joj se suprotstaviti samo prevencijom, stalnim promatranjem i pravodobnim uklanjanjem onoga što je ugroženo.

Kada su ga pitali hoće li napokon u mirovinu, Mija je odgovorio:

– Ima još mnogo posla. Mirovina ne dolazi u obzir dok se još nešto loše može pretvoriti u dobro.

Kada se nebo sručilo na Krnjevo, Mija nije pokušao glumiti da je godina bolja nego što jest. Napravio je mlado, svježe i lagano vino i na etiketu stavio oblak iz kojega pada grožđe. Kišnim vinom potpisao je berbu koju bi drugi najradije zaboravili. Mija Radovanović možda nije mogao svaku lošu godinu pretvoriti u veliku. Ali znao ju je pretvoriti u svoju.