Home Portreti vinara MILORAD MILOŠEVIĆ: Trebalo mu je 127 parcela da se vrati kući

MILORAD MILOŠEVIĆ: Trebalo mu je 127 parcela da se vrati kući

2633

Bilo mu je nepunih petnaest godina kada je 28. kolovoza 1972. godine napustio Velike Radince. Na sebi je, kaže, imao gumene opanke i crvene kratke hlače, a u džepu 136 tisuća tadašnjih dinara.

Otac ga nije želio pustiti. Kupio je traktor i nadao se da će sin ostati uz zemlju na kojoj su Miloševići živjeli i radili. Milorad je, međutim, u novinama pronašao natječaj za stipendiju u Kranju i odlučio otići.

– Rekao sam mu: „Tata, pusti me, da ti sutra ne bude žao ako u životu ništa ne napravim!“

Prije odlaska zaradio je tri plaće. Dvije trećine ostavio je obitelji, a ostatak ponio sa sobom. U 7.10 sati sjeo je na vlak za Kranj, prijavio se u učenički dom i upisao školu u Iskri.

Učio je za električara.

Otac ga ipak nije sasvim pustio od zemlje. Već sljedeće godine nagovorio ga je da kupi mali komad u rodnome kraju jer je vjerovao da zemlju uvijek valja imati. Milorad je tako sa šesnaest godina postao vlasnikom prve parcele, ne sluteći da će mnogo desetljeća poslije upravo oko toga komadića zemlje početi sastavljati novi posjed i novi život.

Radnim danima imao je nastavu i praksu, a vikendom problem koji njegovi slovenski vršnjaci nisu poznavali. Oni bi otišli kućama, kuhinja u domu ne bi radila, a djeca pristigla s juga ostajala su sama i morala se snalaziti.

– Mi čefuri išli smo okolo kopati kanale kako bismo zaradili koji dinar i imali što jesti. Kada danas pogledam cijeli svoj život i pokušam usporediti ovu i onu domovinu, ponekad pomislim da mi je maćeha dala više nego majka.

Slovenija mu nije ništa darovala bez rada, ali mu je pružila priliku koju je tražio kada je molio oca da ga pusti. Nakon srednje škole upisao je Fakultet političkih znanosti, a zatim i Pravni fakultet. Istodobno je radio na omladinskim radnim akcijama i organizirao smještaj za više od 1500 ljudi. Pokazao je organizacijski dar zbog kojega će gotovo cijeli radni vijek provesti vodeći ljude, hotele i tvrtke.

Slovensko izvršno vijeće predložilo ga je za direktora hotelskog kompleksa Centinera u Banjolama kraj Pule. Ondje je upoznao Bogdana Javora, čovjeka koji je sudjelovao u podizanju mljekara diljem Jugoslavije i kojega Milorad pamti kao jednoga od svojih najvažnijih učitelja.

– Svidio sam mu se i uzeo me pod svoje kao da sam mu sin.

Javor ga nije odmah posjeo u direktorski ured. Poslao ga je u praonicu, restoran i za šank.

– Rekao mi je: „Proći ćeš sve poslove u hotelu, a nitko ne smije znati da si direktor.“

Milorad je tako učio hotel odozdo, preko poslova čije se pogreške najbrže primijete, a ljudi koji ih obavljaju najlakše zaborave. Kada je uveo popise zaposlenika zaduženih za čistoću toaleta, kolege su mu se smijale. Kompleks je, međutim, dnevno pripremao četiri do pet tisuća obroka i imao golemu plažu, pa higijena nije bila sitnica.

Ubrzo se među gostima proširila preporuka:

– Idemo kod Slovenca. Ondje je čisto!

U turizmu i gospodarstvu proveo je 34 godine na direktorskim poslovima. Nakon Centinere postao je direktor Planike, velikoga slovenskog proizvođača obuće s mrežom od 196 trgovina na prostoru bivše Jugoslavije. Kada se zajednička država raspala, uspio ih je vratiti pod okrilje tvrtke. Potkraj devedesetih Slovenija ga je poslala u Srbiju kako bi prije uspostavljanja punih diplomatskih odnosa otvarao put slovenskim poduzećima.

– Poslali su me da probijem led.

U rodni kraj počeo je češće dolaziti nakon 2000. godine, ali još nije ozbiljno razmišljao o povratku. Obitelj i život ostali su mu u Sloveniji, a Veliki Radinci bili su selo iz kojega je otišao i kojemu se povremeno vraćao, ne mjesto u kojemu bi ponovno mogao početi.

Važnu etapu njegova života označio je hotel Črni les pokraj Maribora, koji je kupio 1997. godine dok je još bio nedovršen. Završio ga je, razvio i doveo do razine na kojoj je mogao ugostiti i nogometaše Lazija uoči europske utakmice protiv Maribora.

Upravljajući hotelom upoznao je Stanka Čurina iz Koga, jednoga od pionira privatnog vinarstva u Sloveniji i bivšoj Jugoslaviji. Čurin je u vrijeme kada Milorad o vlastitoj vinariji nije ni sanjao proizvodio buteljirana vina koja su stizala i do japanskoga carskog dvora.

– Uživao sam sjediti s njim i slušati kako govori o vinu. Svoje sam goste vodio k njemu na kušanja.

Bio je to Miloradov prvi ozbiljniji susret s vinskom pričom, ali još ne i s vinom kao vlastitim životnim planom. Ni poslije nije postao strastveni kušač koji će večeri provoditi uspoređujući berbe i položaje. Otvoreno priznaje da vino ne pije mnogo. Više ga privlače ljudi, zemlja, povijest i mogućnost da se oko vina izgradi nešto što pojedinačna boca ne može nositi sama.

Da je tada znao čime će se baviti u mirovini, kaže, mnogo bi pozornije slušao Čurina i obilazio slovenske podrume.

Život mu je smjer promijenio 2006. godine, kada su mu liječnici dijagnosticirali rak debelog crijeva. Nakon desetljeća vođenja hotela i tvrtki morao je prvi put ozbiljno razmisliti koliko ga je stajao život u kojemu gotovo nikada nije usporavao.

– Trideset i četiri godine direktorovanja ostavile su trag na mom zdravlju. Shvatio sam da je vrijeme da se primirim i više posvetim obitelji.

Dvije godine poslije umro mu je otac. Nedugo prije njegove smrti razgovarali su o zemlji i poljoprivredi u rodnom kraju. Otac koji ga je 1972. pokušao zadržati kupnjom traktora više nije uvjeravao sina da ostane. No razgovor o zemlji ostao je Miloradu dovoljno dugo u mislima da joj se naposljetku vrati.

Novac dobiven prodajom hotela Črni les uložio je 2010. u dvjesto hektara oranica u Srijemu. Kupio je novu mehanizaciju i počeo sijati pšenicu, kukuruz i šećernu repu. Nakon desetljeća trgovine i hotelijerstva vratio se onome od čega je kao dječak pobjegao.

Nije izdržao ni dvije godine.

– To mi je bilo monotono. Posiješ, požanješ pa ponovno posiješ. Poljoprivreda stalno dahće, a da bi bila ozbiljno profitabilna, shvatio sam da bih morao imati mnogo više od dvjesto hektara.

Čovjek koji je kao petnaestogodišnjak otišao kako ne bi ostao uz traktor vratio se nakon gotovo četrdeset godina s dvjesto hektara i cijelim voznim parkom poljoprivredne mehanizacije. Moglo je završiti kao zakašnjelo ispunjenje očeve želje.

Jelenka Slatinca, nekadašnjeg novinara Politike, upoznao je na sportskom aerodromu u Velikim Radincima. Ondje je ulagao u školu letenja i poljoprivredni sajam oblikovan prema uzoru na sajam u slovenskoj Komendi. Susret s Jelenkom odveo ga je prema priči o caru Probu.

Razgovarali su o povijesti Fruške gore, Sirmiju i rimskom caru Marku Aureliju Probu, rođenom u trećem stoljeću na području današnje Sremske Mitrovice. Prema predaji na kojoj će Milorad poslije zasnovati cijeli projekt, Probus je nakon ukidanja ograničenja sadnje vinove loze izvan Italije obnovio vinogradarstvo na Fruškoj gori.

Milorad o njemu dotad nije znao gotovo ništa.

– Jelenko mi je predložio da na Šuljamačkoj glavici posadim mali vinograd i postavim ploču u čast caru Probu. Rekao sam: „Dobro, hajdemo.“

Očistili su i uzorali zemlju te 19. kolovoza 2012. posadili prve trsove. Datum su izabrali vjerujući da je toga dana rođen Probus. Na ploči postavljenoj u vinogradu zapisali su da je upravo na tome mjestu 280. godine posađena prva loza na Fruškoj gori.

Na proslavu je došlo između četiristo i petsto ljudi. Kuhali su gulaš, svirala je glazba, a vinograd koji je trebao ostati tek simbolična gesta dobio je prvi nastavak čim je Milorad kupio susjednu parcelu.

Zatim još jednu.

– Ne priznajem slučajnosti. Vjerujem u ljude. Gdje god sam radio, stvarao sam prijateljstva, a iz tih su se susreta poslije rađale nove stvari. Tako je bilo i s Jelenkom.

Od jedne parcele nastala je slagalica od 127 komada zemlje. Toliko je vlasnika morao pronaći da bi na Šuljamačkoj glavici zaokružio približno 35 hektara.

Prodao je dvjesto hektara oranica i novu mehanizaciju, a cijelu poljoprivrednu priču sveo na četrdesetak hektara zemlje.

Do proljeća 2022. šesnaest hektara vinograda bilo je u punom rodu, a još tri hektara mladih nasada tek su dolazila. Posadio je traminac, rajnski rizling, sauvignon blanc, chardonnay, merlot i cabernet sauvignon, a zatim i tamjaniku, prokupac i, dakako, probus.

Vinogradi leže na Šuljamačkoj glavici, na položajima koji se penju do približno 296 metara nadmorske visine. Dok su kopali temelje budućega turističkog objekta usred vinograda, iz zemlje su izlazile morske školjke. Miloradovi unuci trčali su uokolo, punili njima vrećice i dozivali ga:

– Deda, vidi, ovo je kao na moru!

Pronađeni su i novčići te drugi sitni predmeti iz rimskoga doba, koje je namjeravao izložiti u prostoru posvećenom Probu. Građevinu je zamislio kao vinski hram ukopan na dvije razine u brdo, s pročeljem koje podsjeća na rimsku palaču i velikom središnjom dvoranom pod kupolom otvorenom prema nebu.

U službenom nazivu vinarije, Probus Vineyards CCLXXX, rimski broj označava 280. godinu. Milorad nije pokušavao samo napraviti novu vinariju, nego cijelom projektu dati povijesni razlog za postojanje.

– I ja sam, poput Proba, dugo živio daleko od rodne kuće. Onda sam se sjetio kraja iz kojega sam potekao i poželio u njega donijeti nešto dobro i lijepo dok još mogu.

Car mu je dao priču, a Slovenija način na koji će je pokušati ostvariti. No prije moderne vinarije, velikih kušaonica i vinskog hrama postojale su samo mlade loze, garaža i žena kojoj će Milorad poslije pripisati zaslugu što od svega nije odustao.

Prve berbe radio je garažno s Branislavom Turčinović, tehnologinjom i velikom prijateljicom koju su svi zvali Brana. Milorad nije imao vinsku prošlost, gotovo ništa nije znao o proizvodnji, a vino je i dalje pio mnogo manje nego što bi se očekivalo od budućega vlasnika vinarije.

Brana mu je dala sigurnost da nastavi.

– Ona je najzaslužnija što se danas uopće bavim ovime.

Neka vina proizveli su već iz berbe 2015., ali ih nisu pustili na tržište. Ostala su u arhivi, kao zapis vremena u kojemu su tek učili što im vinogradi mogu dati. Berba 2017. bila je prva koja je poslije predstavljena kupcima.

Brana nije dočekala otvorenje velike vinarije ni priznanja koja su ubrzo stigla. Umrla je 2019. godine, a Milorad joj je namijenio trajno mjesto u vinariji, vinogradima i obiteljskom sjećanju.

Nakon prvih garažnih pokušaja kao konzultanta je iz Slovenije doveo Uroša Bolčinu, iskusnog enologa povezanog s Vinskom kleti Vipava 1894 i Santomasom. Milorad je tako ponovno posegnuo za znanjem iz sredine u kojoj je proveo najveći dio života, ali vinograd nije požurivao kako bi opravdao veliku investiciju.

Najprije je čekao lozu.

– Nisam prvo izgradio vinariju pa tek onda posadio vinograd. Za kvalitetno grožđe treba najmanje pet godina. Volim reći da je loza kao dijete: tek u desetoj godini donese prve prave ocjene.

Desetljećima je vodio sustave u kojima su se rezultati mjerili prometom, brojem gostiju, prodavaonica i zaposlenika. U vinogradu je prvi put morao prihvatiti da se vrijeme ne može ubrzati upravljačkom odlukom. Loza nije bila Planika ni hotel. Nije reagirala na naredbe, rokove i poslovne planove.

– Ona ti daje inspiraciju. Gledaš kako raste i živiš s njom.

Dok su vinogradi sazrijevali, u projekt se uključila i njegova mlađa kći Maja. Pomagala je oblikovati tržišni identitet vinarije, a na etiketama su se pojavile poruke Try Again, Smells Like Love, Impossible i Believe in Yourself. Miloradu su značile više od uobičajenih marketinških slogana.

– To su vrijednosti koje živim. Sve što radite s barem trunčicom ljubavi mora uspjeti.

Poruka Believe in Yourself završila je na etiketi BeliM-a, macerirane kupaže 60 posto rajnskog rizlinga i 40 posto traminca. Ime vina nije nastalo u marketinškoj agenciji, nego u Velikim Radincima mnogo prije nego što je Milorad znao da će imati vinograd.

– Dječaka koji je nekada trčao ovim ulicama zvali su Beli. A slovo M znači Milošević. BeliM sam, dakle, ja – Milorad Beli Milošević.

Prva tržišna vina, iz berbe 2017., premijerno su predstavljena 2019. godine na Salonu vina u beogradskom hotelu Hyatt. Ozbiljniji izlazak na tržište uslijedio je početkom 2020., samo mjesec dana prije nego što je pandemija zatvorila restorane, hotele, sajmove i gotovo sve kanale kojima bi se nova vinarija mogla predstaviti kupcima.

BeliM je ipak pronašao put do profesionalne publike. Godine 2021. proglašen je najboljim oranž vinom Srbije, a na ocjenjivanju u Barceloni uvršten je među pedeset najboljih oranž vina svijeta. Priznanja su počela stizati i drugim vinima, s Decantera, Asia Wine Trophyja, Berlin Wine Trophyja i balkanskog ocjenjivanja BIWC.

Milorad je pripremao šest paleta BeliM-a za Kaliforniju, slao probne uzorke u Indiju i dogovorio izvoz 60 tisuća boca u Rusiju. Taj je posao zaustavio rat u Ukrajini i nemogućnost bankovne naplate.

Vinarija je u ljeto 2021. napokon i službeno otvorena. U rad ju je pustio slovenski veleposlanik Damjan Bergant, pred visokim uzvanicima i zastavama zemlje u kojoj je Milorad rođen, zemlje u kojoj je postao poslovnim čovjekom te Europske unije.

U Velike Radince donio je modernu vinariju od približno 2100 četvornih metara, projektiranu za kapacitet do milijun litara. Tadašnja godišnja proizvodnja iznosila je nešto više od 70 tisuća litara. Objekt je bio mnogo veći nego što mu je u tome trenutku trebalo, ali Milorad nikada nije gradio samo za sljedeću godinu.

Na otvorenje su, prema njegovim riječima, stigli veleposlanici jedanaest zemalja Europske unije.

Iz Sremske Mitrovice nije došao nitko.

Taj izostanak Milorad nije doživio kao protokolarni previd. U njemu je prepoznao potvrdu osjećaja koji ga je pratio otkako se vratio: u Sloveniji je bio doseljenik s juga, u Istri Srbin, a u rodnome selu čovjek koji se nakon desetljeća vratio s drukčijim navikama, planovima i zastavama.

– Ovdje sam možda veći stranac nego što sam bio u Sloveniji ili Istri. Sve što sam donio u ovaj kraj omogućeno mi je ondje. U Sloveniji sam se ostvario kao čovjek. Oni su mi dali priliku – ti moji Slovenci i Istrijani.

Obitelj mu je ostala u Sloveniji. Maja se uključila u razvoj vinarije, ali je s osnivanjem vlastite obitelji sve manje vremena mogla provoditi u Srbiji. Milorad je u Velikim Radincima ostajao sam s vinogradom, vinarijom i projektima čije je razmjere sam postavio.

– Ovdje treba kuhati, prati i stalno raditi. Sve ima svoju cijenu. Mene za ovo mjesto ne veže ništa osim emocija, a sav novac koji sam uložio, uložio sam upravo zbog njih i zbog vizije što bi se moglo napraviti da cijelom ovom dijelu Srijema bude bolje.

Ubrzo nakon prvih vinskih priznanja pojavile su se glasine da želi prodati vinariju. Kada su ga 2022. izravno pitali razmišlja li o prodaji, odgovorio je citatom koji je više otvorio nego zatvorio pitanje:

– Sjećate se Titove izjave: „Ponašajmo se kao da će sto godina biti mir, a pripremajmo se kao da će sutra biti rat.“ Jesam li odgovorio?

Nije.

Priznao je da su ga razočarale neke stvari u vinskom poslovanju, ponajprije nedostatak suradnje. Nije očekivao da će se vinogradari, ugostitelji, proizvođači hrane i turistički djelatnici preko noći okupiti oko njegove vinarije, ali je iz Slovenije donio iskustvo prema kojemu nijedno imanje samo za sebe ne može postati destinacijom.

– Fruška gora bogom je dana za vinski turizam, ali od toga neće biti ništa dok se ljudi ne povežu. Trebaju nam i oni koji proizvode kulen, slatko i ajvar, pješačke staze, konji za jahanje, smještaj i vinski hotel. Gost koji dođe na tri dana želi mnogo toga vidjeti i kušati.

Jedna skupina slovenskih biciklista željela je tri dana voziti Fruškom gorom, jesti kulen i piti lokalna vina. Pitali su ga gdje mogu odsjesti.

Nije ih imao kamo poslati.

– Milorad Milošević sam ne znači ništa, kao ni bilo koji drugi ovdašnji vinar, ma koliko velik bio. Možda najveći mogu ostvariti profit, ali to još nije vinski turizam. Osnova je povezanost.

Zato je usred vinograda počeo graditi objekt od približno 1200 četvornih metara, zamišljen kao restoran, kušaonica i hram posvećen Probu. Nije želio ondje smjestiti proizvodnju vina zbog otpadnih voda. Turistički dio trebao je gostima pružiti pogled, hranu, povijest i razlog da se na Šuljamačkoj glavici zadrže dulje od jednoga kušanja.

Milorad je znao kako takav sustav može izgledati. Desetljećima je radio u hotelijerstvu i turizmu te sudjelovao u povezivanju slovenskih tvrtki i destinacija. Ali znanje koje je drugdje bilo prednost u vlastitu ga je selu ponovno pretvaralo u stranca.

– Najteže je biti prorok u svome selu.

Ipak, postojalo je jedno mjesto na kojemu bi sva njegova razočaranja izgubila snagu. Kada bi otišao među trsove koje je prvi posadio i godinama gledao kako rastu, odluka o prodaji više mu se nije činila jednostavnom. – U vinogradu osjećam pravu sreću. Teško je to opisati. Sjednem ondje i kažem sebi: „Ma ne dam ja ovo nikome!“