Njegov zet spalio je buncek, a korona umalo i njega. Između krematorija i respiratora smjestila se priča o kirurgu koji tvrdi da mu nijedan pacijent nije umro za operacijskim stolom – i vinaru koji tvrdi da se vino uopće ne treba praviti, nego ga pustiti da nastane.
Doktora – kako Radisava Šćepanovića zovu svi oko njega, a tako ga i ja oslovljavam još od našega prvog susreta – morao sam pričekati u njegovoj vinariji Tri oraha na izlazu iz Velikoga Gradišta. Dok se on ne naspava i svojim minijaturnim Opelom Agilom stigne do vinarije, njegova kći Ana Vraneš smjestila me uz kamin i pokušavala se našaliti na račun obiteljske katastrofe koja se prethodne večeri odigrala ispod peke.
Njezin suprug Miroslav odlučio je pripremiti svečanu večeru, ali je sve završilo u kanti za otpatke. – Prvi se mačići bacaju u vodu… pa, eto, valjda i peke – tješila je Ana muža. Doktor je, naravno, čim je stigao uočio kulinarski propust; nije ni skinuo jaknu, a lekcija je već počela.
– Krematorij je mala priča za ono što su oni napravili! Meni se to nikada ne bi dogodilo jer sam kroz posao naučio uvijek gledati barem jedan korak unaprijed. Pustiš stvari da idu svojim tijekom, ali uključiš se kada je važno. Nema kompromisa. Ako hoćeš popiti najbolju kuhanu rakiju, ja ti je skuham. To ti je šumadijski čaj. Kada djeci pravim pizzu, znaš kakva je? Najbolja na svijetu! Ali da bi nešto bilo dobro, moraš o tome razmišljati. Ja uvijek razmišljam unaprijed.
Pogledao je prema garaži kao da bi ondje mogao pronaći još jedan ugljenisani komad mesa i gotovo svečano nastavio:
– Meni ovo ne bi izgorjelo. Nema šanse! Koljenica i kupus! Idi pogledaj kakav su krematorij napravili. Bruka i sramota. Moraš unaprijed razmišljati o posljedicama svojih postupaka. Da ja nisam tako razmišljao, znaš li koliko bi ljudi poumiralo? A meni nijedan pacijent nije umro za operacijskim stolom. Nijedan. Nula.
Njegov zet Miroslav, navijač Crvene zvezde, nije ostao dužan. Doktor, veliki partizanovac, odmah mu je uzvratio:
– Ma pusti ga, on ti je neviđena ciganštura! Ali, eto… i to ti se može uvući u život.
Kada Radisav Šćepanović započne priču, teme se ne izmjenjuju, nego sudaraju. Od spaljenoga bunceka dođe se do kirurgije, od kirurgije do Boga, od Boga do bačve, a iz bačve se izroni pred Jaguarom iz 1975. godine, s čašom cabernet sauvignona u ruci. Sve pritom ima unutarnju logiku koju ne treba prekidati pitanjima. Dovoljno je pustiti Doktora da govori.
– Prvu sam operaciju izveo 1975. godine, kao student medicine. Još nisam bio završio fakultet, a već sam operirao slijepo crijevo. Dvije godine prije toga počeo sam volontirati na klinici i meni je to bilo potpuno normalno. Bio sam na trećoj godini kada mi se rodio Petar, a već sam radio na kirurgiji, dežurao i vježbao transplantacije aorte na psima. Naoperirao sam se toliko da su mi poslije velike operacije postale rutina.
Zatim je izveo jedan od onih rezova po kojima se prepoznaje i njegov razgovor i njegov karakter: brz, precizan i bez viška tkiva.
– Zanatski dio kirurgije nauči te razmišljati unaprijed jer o tome nekome ovisi glava. Kirurzi ponekad pomisle da su veći od Boga, ali nisi ti taj koji odlučuje o nečijem životu. Ti samo radiš ono što ti je Bog dao da radiš.
Zastao je tek toliko da se iz operacijske dvorane ponovno vrati pod peku.
– A oni preložili vatru i gurnuli peku u nenormalnu temperaturu!
Sve njegove velike teme počinju malim događajem. Tako je i priča o nepredvidivosti života toga dana započela uništenom večerom, ali je vrlo brzo stigla do trenutka u kojem je Doktoru gotovo uništen život.
– Zanimljive su to stvari. Korona je došla kao nešto što smo svi podcijenili. Malo se znalo, mnogo pretpostavljalo, a sve što smo predviđali – pogriješili smo. Njezina je osnovna karakteristika nepredvidivost. I tako sam se i ja, vlastitom krivnjom, zarazio. Nakon četiri ili pet dana bio sam pozitivan, a dva-tri dana poslije završio sam na respiratoru. U bolnici sam proveo desetak minuta prije nego što su me priključili. Tri tjedna na respiratoru, pa još 45 dana u bolnici. I ne znam što sve nije krenulo u pogrešnom smjeru: srce, pluća, prestanak rada bubrega, dijaliza, sepsa…
Glas mu se tada promijenio. Čovjek koji je nekoliko minuta prije teatralno držao posmrtni govor bunceku spustio je pogled prema stolu.
– Ali to je promijenilo sve. Potpuni preokret u glavi. Otkrio sam da vrijeme nije pravocrtno. Da se kroz vrijeme može putovati.

Radisav Šćepanović zna da će ta rečenica zvučati neobično. Zna i da će čovjek preko puta njega možda pomisliti kako dug boravak u induciranoj komi nije najsigurnije mjesto za donošenje zaključaka o naravi svemira. No njemu nije osobito stalo hoće li sugovornik povjerovati. Njegovo iskustvo nije znanstvena teorija koju pokušava dokazati, nego potvrda koju je dobio ondje gdje više nije mogao upravljati ni vlastitim tijelom.
– Mi računamo da vrijeme ide nekim pravcem, da nema vraćanja, nego samo prolazi. Ali ako vrijeme ide pravocrtno, onda mora postojati početak, pa se pitaš što je bilo prije početka. Ako postoji kraj, onda se pitaš što dolazi poslije kraja. Međutim, vrijeme se kreće u nekoj sferi. Tako dobiješ smisao putovanja kroz vrijeme i mogućnost da ponovno siđeš na stanici na kojoj si već bio. Ja sam to osjetio na respiratoru. Vidiš da vrijeme ne prolazi, nego stoji i traje kao vječnost.
O tome, kaže, ne govori često. Ne zato što bi se bojao podsmijeha, nego zato što većinu ljudi vječnost jednostavno ne zanima.
– Živimo tako da sve mora brzo, odmah, sada. Moraš reagirati u sekundi, pa koga onda briga za zakrivljenost vremena? Nisam o tome mnogo govorio, tek rijetkima za koje sam vjerovao da to mogu pojmiti i da ih može zanimati. Danas se time bavim manje nego prije, ali ostao mi je taj osjećaj. Donio mi je neku smirenost prema onome što dolazi. Život je samo prolazna etapa jednoga posebnog stanja svijesti.
– Jeste li o tome razmišljali i prije korone?
– Jesam, ali uvijek bih ostao bez zaključka. Čovjeku ne može biti potpuno jasna priča o vječnom životu i carstvu nebeskom. Ljudi u to vjeruju, ali ne mogu objasniti. I možda je bolje da ne mogu.
– Bili ste vjernik i prije respiratora?
– Jesam. Samo što je tada sve dobilo drugu dimenziju. Preciznije, dobio sam potvrdu.
O svojem je iskustvu razgovarao s vladikom Ignjatijem i pokojnim patrijarhom Irinejem. Iguman Dimitrije iz manastira Tumane sažeo ga je nešto jednostavnije:
– Profesore, dok ste se vi odmarali na respiratoru, nama je ovdje bilo vrlo teško. Brinuli smo se i molili po cijele dane!
Ta rečenica Doktora i danas nasmije. U njoj se spajaju ono što voli kod ljudi i ono što voli kod vina: dubina bez patetike, ozbiljnost koja ne mora neprestano dokazivati da je ozbiljna.
Njegova povezanost sa Srpskom pravoslavnom crkvom nije, međutim, samo društveni odnos s crkvenim velikodostojnicima niti posljedica iskustva s respiratora. Počela je mnogo prije, tijekom hodočasničkih odlazaka u Hilandar, manastir na Svetoj gori koji su podigli Stefan Nemanja i njegov sin Rastko, budući Sveti Sava.
– Hilandar je velika svetinja. A ljudi zaboravljaju da je Sveti Sava ondje napravio prvu bolnicu. U manastirima postoji tipik, pravilnik prema kojem se uređuje život. Hilandarski tipik još je prije osam stotina godina propisivao kako se treba skrbiti o bolesnima i kako mora biti organizirana bolnica. Ne lazaret u koji se sklanjaju oboljeli od lepre ili kuge, nego prava bolnica, s krevetima, bolničarima i pećima, onakva kakvu i danas možemo prepoznati.
Tijekom boravaka u Hilandaru redovito se zaticao u situacijama u kojima je nekome bila potrebna liječnička pomoć. U manastiru nisu boravili samo monasi nego i radnici, hodočasnici i gosti. Vikendom bi se za ručkom okupilo i dvjesto ljudi.
Doktor je, naravno, ponovno počeo razmišljati jedan korak unaprijed.
– Kad god bih bio u Hilandaru, pojavila bi se potreba za nekom liječničkom intervencijom. Ondje stalno ima ljudi: monaha, radnika, hodočasnika, gostiju. Tako sam došao na ideju da organiziramo liječničku službu koja bi svima u manastiru bila dostupna tijekom cijele godine.
Bio je uvjeren da će liječnici prijedlog prihvatiti s oduševljenjem. Odlazak u Hilandar, pomaganje monasima i hodočasnicima, nekoliko dana na mjestu na kojem, kako kaže, vrijeme stoji – što bi tu trebalo posebno objašnjavati? Ipak, između dobre zamisli i sustava koji svakodnevno funkcionira postoji prostor koji netko mora ispuniti organizacijom, novcem i odgovornošću, a upravo se u njemu Šćepanović najbolje snalazi.

– Moj je posao uvijek bio organizacija. Trebalo je najprije dobiti blagoslov igumana, a oni su za naš prijedlog morali tražiti suglasnost Sabora staraca. Sve su odmjeravali nekoliko godina. Ne daje se hilandarsko ime tek tako.
Društvo je blagoslov dobilo 2015. godine. Nazvano je Hilandarskim liječničkim društvom, a nakon manastirskoga stigao je i blagoslov tadašnjega patrijarha Irineja. Od tada liječnici iz Srbije u Hilandaru dežuraju tijekom cijele godine.
– Praktički svakoga dana imamo dvojicu liječnika u službi. U vrijeme korone znalo nas je biti i po sedmorica. I nijedan od tih liječnika nije morao platiti ni dinara. Sve sam organizirao: automobil dođe po njih, vozi ih dolje i vraća kući. Za monahe smo uveli i sistematske preglede jednom godišnje. Tamo dolaze i hodočasnici, ljudi kojima pozli i treba im pomoć. Sada je pomoć stalno dostupna.
Kada govori o vinu, glazbi, automobilima ili čašama, Radisav Šćepanović bez otpora prihvaća opis hedonista. Kada se, međutim, govori o Hilandaru, odbija riječ koja se inače gotovo automatski pridaje svakome tko se nečemu potpuno posveti.
– To nije strast. Strast je grijeh. Za ovo što radim potrebna je ljubav.
– Znači, radite to iz ljubavi?
– Tako je. Strast se potroši, podilazi ljudskim slabostima i prolazi kao moda. Da je ovo bila strast, davno bih je odbacio kao iznošene tenisice. Kada nešto voliš, posvećen si tome. Ljubav je posveta. Strast je prolazna stvar.
Ta razlika između ljubavi i strasti mogla bi poslužiti i kao ključ za razumijevanje njegove vinarije. Izdaleka sve izgleda kao projekt čovjeka koji je svojoj vinskoj strasti dopustio da preraste svaku razumnu mjeru: više od tisuću bačava, vina koja u drvetu provode desetljeće i dulje, stotine Riedelovih čaša, ograničene serije od nekoliko stotina boca i podrum koji bi bilo jednostavnije obilaziti biciklom nego pješice.
Šćepanović bi, međutim, rekao da strast ne može trajati toliko dugo jer bi tražila uzbuđenje, promjenu i brzo priznanje. Tri oraha nastala su na suprotnom principu: kupiti rascjepkane komadiće zemlje koje nitko ne želi, spojiti ih u vinograd, posaditi ga, napuniti podrum bačvama i zatim godinama ne pustiti vino na tržište. Strast bi se dotad već zasitila i pronašla novu igračku; ljubav ostaje.
Moje prvo upoznavanje s njegovim vinima dogodilo se desetak godina prije ovoga razgovora, u skromnoj vikendici i starom podrumu na obali Srebrnoga jezera, pokraj restorana Dinčić i nedaleko od čuvenoga Brke, kojega su nazivali najboljim ugostiteljem istočno od Beograda.
Tada sam prvi put kušao njegov cabernet sauvignon, vino koje je u prvom podrumu u Crnomasnici provelo pet godina u potpuno novim baricima. U Srbiji je stajalo tada rekordnih četrdesetak eura, iako ga se moglo pronaći na vrlo malo mjesta. Zamolio sam Doktora da mi, kao kirurg, vino opiše medicinskim rječnikom.
Brkovi su mu se podignuli, pogled suzio i odgovor je stigao bez razmišljanja:
– Moja su ti vina kombinacija ozbiljne neurokirurgije, zbog filigranske preciznosti, i teške abdominalne operacije, zbog napora potrebnog da se takvo vino proizvede!
Zatim je podigao glas još malo, premda za tim nije bilo nikakve potrebe.
– Prijatelji mi kažu da imaju naviku na ovo vino. Alo, bre, opasnije je od kokaina, a bolje od bensedina! Meni navečer ne trebaju tablete za smirenje.
Rečenica je s vremenom postala dio njegova rituala. Kada god bi novom gostu opisivao vina, vraćao joj se s jednakim zadovoljstvom. Ipak, na etiketi cabernet sauvignona iz 2009. godine odbacio je i medicinu i dosjetku. Vino je sedam godina provelo u bačvama, a zatim dobilo najkraći mogući opis:
Veliko crveno vino.
Nije to bio slogan nastao u marketinškoj agenciji ni prazno samohvalisanje čovjeka zaljubljenog u vlastiti proizvod. Cabernet sauvignon iz 2009. jedno je od najboljih vina te sorte u regiji, uključujući Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Ako isti natpis jednoga dana stavi i na druga vina koja u njegovu podrumu, prema vlastitim riječima, nastaju sama od sebe, teško da će prevariti kupca.

Osobito ako je riječ o vinima Tri oraha 500, 750 i 1000, kupažama nazvanima prema broju bačava iz kojih su sastavljene.
Prvo se vino pojavilo gotovo slučajno. Šćepanović je dao uzeti uzorak iz svake od petsto bačava kako bi se svaka posebno analizirala. Zanimalo ga je kako je moguće da vino iste sorte i iste berbe u različitim bačvama pokazuje razliku u alkoholu i do jednoga postotnog boda.
Analiza nije bila jeftina, ali cijena ga nikada nije osobito zanimala ako je odgovor smatrao vrijednim pitanja. Nakon uzorkovanja ostalo je mnogo vina pa je sinu Petru jednostavno rekao: – Sve to izmiješaj i buteljiraj.
Tako je nastao Tri oraha 500 Limited Edition, od cabernet sauvignona, cabernet franca i merlota iz različitih godina između 2007. i 2016. Svaka je bačva u završno vino unijela vlastitu nijansu, a mlađe i starije berbe spojile su zrelost, snagu i neočekivanu svježinu.
Doktor je kušao rezultat i zadovoljno zaključio: – Što bi tek bilo da se barem malo razumijem u vino! – Pitanje se samo nametnulo: – A što bi bilo da se zaista razumijete?
– Sve bih upropastio eksperimentima! Kada čujem što sve drugi rade… te dodaj ovu kiselinu, te dodaj ovu aromu, te sada pravimo ovakav stil. Ma, ozbiljne su to prevare. Izmišljaju se trendovi i stilovi, a onda se vino mora praviti u skladu s njima. A moje se vino ne pravi. Ono nastane. Izmuljaš grožđe, pustiš ga da provrije, pretočiš u bačve i ostaviš. Vino se samo napravi, razvija se i živi svoj život. Ako ga ideš praviti, možeš napraviti što god želiš. Možeš ga napraviti i od praška.
Naravno, vino se u Tri oraha ne napravi baš potpuno samo. Iza Doktorove demonstrativne jednostavnosti nalaze se precizno odabrano mjesto, tri bordoške sorte, mali prinosi, nova bačva za svaku berbu, godine strpljenja i sin Petar, koji vodi tehnički dio posla u vinogradu i podrumu. Ali Šćepanović tom rečenicom ne poriče znanje. On odbija ideju da tehnologija treba nametnuti vinu karakter koji mu ne pripada.
U njegovu svijetu zadatak čovjeka nije konstruirati vino, nego mu osigurati sve uvjete da postane ono što već nosi u sebi, zbog čega se kirurgija ponovno pokazuje kao najtočnija metafora.
– U kirurgiji sam naučio da ne mogu baš sve kontrolirati. Možeš biti spreman, razmišljati unaprijed i imati ruke koje te neće iznevjeriti. S vinom je isto. Ako ga forsiraš, pokvariš ga. Ako ga pustiš, nastane najbolje.
Prije nego što je mogao pustiti vino da živi vlastitim životom, morao je pronaći zemlju na kojoj će se taj život uopće začeti. Njegova vinska priča, tvrdi, počela je posve slučajno 2006. godine, kada su ga prijatelji uvjerili da bi u Timočkoj krajini mogao pronaći vino po svojem ukusu.
Otišao je prema Rajačkim pimnicama i kušao podrum za podrumom, vino za vinom, ali ništa mu nije bilo dovoljno dobro.
– Bila je to tortura od podruma do podruma – prisjećao se. – Svi su mi govorili da tamo postoji vino koje će mi se svidjeti, a ja ništa takvo nisam pronašao. Meni mogu pričati što god žele, ali ne vjerujem dok sam ne vidim i ne kušam.
Većina ljudi nakon takva bi obilaska zaključila da Timočka krajina nema vino koje želi kupiti i vratila se kući. Radisav Šćepanović zaključio je da će ga morati napraviti sam.
Najprije je, gotovo slučajno, stigao do Dragana Radulovića u Crnomasnici, selu na krajnjem istoku Srbije, uz bugarsku granicu. Do njega vodi jedan put, preko mosta kojemu bi dobro došlo ozbiljno kirurško liječenje. Iza sela ostaje još nekoliko naselja na desnoj obali Timoka, gotovo odsječenih od ostatka zemlje.
Doktor mjesto opisuje rječnikom koji turističkoj zajednici vjerojatno ne bi bio prvi izbor.
– To ti je, brate, teška zabit. Sedam ili osam sela praktički odsječenih od Srbije, jedan put i polomljen most. Čovjek mora imati debeo razlog da bi otišao tamo. A ja sam ga imao – vino! Tko voli vino, ide za vinom.
Kod Dragana mu se svidjelo vino, ali još više čovjek koji ga je napravio i krajolik iz kojega je došlo. Razgovarali su satima, a onda ga je Doktor iznenada prekinuo:
– Kad već radiš ovdje, bi li mogao obraditi još dvadeset ili trideset ari? Da barem znam da kupujem vino od čovjeka koji dobro radi.
Dragan je pristao. Zamisao je isprva bila jednostavna: kupiti malo zemlje, posaditi nešto loze i osigurati si vino koje odgovara njegovu ukusu. Međutim, kod Šćepanovića se jednostavne zamisli vrlo brzo pretvore u velike projekte.

Zemlja na istoku Srbije tada je bila gotovo besplatna, ali problem nije bila cijena. Parcele su bile sitne, razbacane i zapuštene. Kupio bi šest ari, pa osam, zatim nagovarao sljedećega vlasnika da mu proda još deset. Najveći komad koji je uspio odjednom otkupiti imao je dvadesetak ari.
Spajao ih je strpljivo, parcelu po parcelu, gotovo kao što kirurg zatvara ranu šav po šav. Na kraju je sastavio između dvanaest i trinaest hektara zemlje u jednom komadu.
– Bio je golem posao sve to objediniti. Najsretniji bih bio da su ondje već imali tehnologiju i od vlastitoga grožđa radili vino koje se meni sviđa. Nikada se ne bih ni umiješao. Ali vinogradarstvo u Negotinskoj krajini propalo je kada je nestala velika država. Slovenci su prije kupovali gotovo sve grožđe, pakirali ga i vozili u Sloveniju. Njihova vina bila su napravljena od našega grožđa! Kada su oni otišli, ovdje je sve zaraslo.
Na zemlji na kojoj je generacijama rasla loza ljudi su počeli sijati kukuruz. Problem je bio u tome što kukuruz ondje nije želio rasti.
– Ne raste hrast u pustinji niti palma na Zlatiboru. Ovdje nije zemlja ni za kukuruz ni za žito. Ali loza raste. I to najbolje u Crnomasnici.
Kada su počeli krčiti teren i pripremati ga za sadnju, ispod zapuštene površine pojavila se gotovo čista kamena podloga. Šćepanović, koji o vinogradarstvu dotad nije mnogo znao, nije mogao razumjeti kako na mjestu na kojem jedva raste trava loza može dati tako dobro grožđe.
Odgovor se nalazio upravo u onome što se na prvi pogled činilo nedostatkom. Tlo je sadržavalo slojeve crne masne zemlje i vapnenačkoga kamena različitih boja, bogatoga mineralima i mikroelementima. Loza je morala tražiti vodu i hranu duboko ispod površine, a položaj na desnoj obali Timoka pokazao se izvanrednim za međunarodne crvene sorte.
Negotinsku krajinu desetljećima su uspoređivali s Bordeauxom. Šćepanović tu usporedbu nije doživio kao zgodnu promotivnu dosjetku, nego kao radnu pretpostavku koju treba provjeriti. Ako terroir doista odgovara cabernet sauvignonu, merlotu i cabernet francu, onda će posaditi upravo njih i pokušati napraviti vino koje se neće zadovoljiti time da bude dobro za Srbiju.
U gustoj šumi iznad budućega vinograda ostavio je samo tri golema oraha, svaki viši od dvadeset metara. Postali su ime vinarije, ali i njezin obiteljski znak.
– Ta su tri oraha i nas troje: ja, sin Petar i kći Ana. Može se i tako gledati.
Na etiketi je ime Tri oraha, iznad njega stilizirana kruna koja se može čitati i kao ćirilično slovo „š“, a ispod svega naziv sela – Crnomasnica. – To selo nikada nije bilo poznato ni po čemu, a sada svi znaju za njega zbog Tri oraha.
Obiteljske uloge s vremenom su se jasno podijelile. Radisav je osmislio projekt, odabrao smjer i postavio kriterij ispod kojega se ne ide. Petar je preuzeo tehnički dio posla u vinogradu i podrumu. Ana Vraneš, stručnjakinja za marketing i prodaju, bavila se onim što njezin otac nije smatrao najvažnijim, ali bez čega ni najskuplje srpsko vino ne može pronaći put do ljudi koji ga mogu razumjeti i platiti.
Profit, govorila je Ana, u vinariji nikada nije bio na prvome mjestu. Posebnost vina Tri oraha nije samo u okusu i prestižu nego u činjenici da svaka berba može dozrijevati bez pritiska brzoga povrata novca. Uobičajeno je da crveno vino u bariku provede nekoliko mjeseci ili godinu dana. Ovdje pet godina nije iznimka, nego početna mjera vremena.
Za svaku berbu nabavljali su nove barike od 225 litara. Bačva se koristila samo za tu berbu i punila isključivo grožđem iz njihova vinograda. Tako je u podrumu nastala vertikala godišta koja nisu čekala samo da ih netko buteljira, nego su nastavila živjeti u drvetu.
– Iz kirurgije sam u vinarstvo donio hladnokrvnost i strpljenje – govorio je Doktor. – Zato sam mogao čekati najmanje pet godina prije nego što sam buteljirao prvo vino. Mene ne zanima što će drugi reći i sviđa li se nekome moj pristup. Meni se tako sviđa. Ja to tako volim i – kraj.
Za čovjeka koji se ne želi baviti trendovima imao je vrlo preciznu predodžbu o konačnom rezultatu.
– Mene zanima veliko vino. Ne pitam koliko košta. Ako čovjek želi nešto napraviti, mora biti slobodan da to napravi. Ništa veliko ne nastaje pod pritiskom. Da se ovo vino mora brzo prodati, nikada ne bi bilo ovakvo. Možda ga ne bi ni bilo.

Financijska neovisnost omogućila mu je ono što je u vinarstvu često najskuplje: ne raditi ništa prije vremena. Bačve su se punile, godine prolazile, a vino ostajalo u podrumu sve dok Doktor i Petar nisu zaključili da je spremno.
Ta sloboda nije značila da trošak nije postojao. Naprotiv. Velik broj novih bačava, godine čuvanja vina, vezani kapital, gubitak dijela vina isparavanjem i odricanje od brze prodaje učinili su Tri oraha projektom koji se ne može objasniti uobičajenim poslovnim računom.
– Sve što sam u životu volio bilo je vrhunsko. Tako je i s vinom. Kada sam odlučio imati svoje vino, znao sam da mora biti vrhunsko. Ništa ispod toga. Ne trpim prosjek. Što će mi nešto što niti smrdi niti miriše?
Na novoj lokaciji pokraj Velikoga Gradišta sagrađena je vinarija kapaciteta oko 50.000 litara godišnje, dok su vinogradi ostali u Crnomasnici. Ogromni podrum postupno se punio baricima, najprije stotinama, a zatim i više od tisuću njih. Posjetitelji koji su prošli kroz njegove nepregledne redove tvrdili su da bi ih bilo jednostavnije obilaziti biciklom nego pješice.
Sommelier Tomo Jakopović, koji je ondje kušao vina iz različitih bačava i razvojnih faza, zaključio je da tako velik broj uredno složenih barika punih ozbiljnoga vina nije vidio bliže od Italije ili Francuske. U Šćepanovićevu pristupu prepoznao je klasičan bordoški princip: samo velik broj bačava omogućuje dovoljno širok i ujednačen presjek jedne berbe.
Doktor je taj princip odveo mnogo dalje od uobičajene prakse, pa je nakon vina iz petsto bačava nastalo Tri oraha 750, u kojem su se spojila vina što su u 750 barika provela između jedne i dvanaest godina. Starije berbe dale su mu zrelost, složenost i omekšane tanine, dok su mlađe sačuvale boju, voće i energiju.
Vina su bila moćna, ali ne teška; zrela, a još svježa. Uz crno bobičasto voće, šljivu, crni papar, korijandar, čokoladu i fini hrast, posebno se isticala kameno-slana mineralnost koju je Jakopović prepoznao kao otisak negotinskoga terroira. Tanini su bili potpuno zreli, ali i dalje dovoljno čvrsti da pruže otpor između jezika i nepca.
Nisu to bila vina zamišljena za brzo ispijanje, nego za meditaciju, posebne trenutke i ljude kojima se nikamo ne žuri – poput njihova vlasnika nakon respiratora.
Vinariju Tri oraha uz cestu koja iz Velikoga Gradišta vodi prema Golupcu nije osobito teško pronaći, ali ući u nju sasvim je druga priča. Doktor ne želi autobusne skupine, unaprijed složene turističke pakete ni kušanja koja počinju provjeravanjem koliko će boca posjetitelj kupiti jer za njega vinarija nije ugostiteljski objekt, nego hram, a kušaonica vinski dvor namijenjen obitelji, prijateljima i ljudima koje je sam pozvao. – Nema prolaza! – tako sažima svoju turističku ponudu.
Jedna je skupina ipak ušla bez najave. Zatražili su degustaciju i najavili kupnju veće količine vina, očito uvjereni da će mogućnost dobre zarade otvoriti vrata koja pristojnost nije uspjela otvoriti. Doktor je ostao hladan kao skalpel.
– Izgleda li vam ovo kao prostor namijenjen turistima? Ovo je privatni posjed. Popijte čašu vina i da se rastanemo.
Čovjek koji je napravio vjerojatno najskuplje srpsko vino odbio je kupce jer nisu bili pozvani. U njegovu svijetu novac može omogućiti da vino deset godina ostane u bačvi, ali ne kupuje pravo ulaska u vinski dvor.
Ideja možda djeluje elitistički, no Šćepanović o prestižu ne razmišlja kao o načinu da se nekoga impresionira. Luksuz za njega nije mnoštvo posjetitelja koji će fotografirati podrum, nego mogućnost da sam bira društvo, vino, čašu i trenutak u kojem će se boca otvoriti. Tri oraha nisu napravljena za pokazivanje svima. Napravljena su da bi ih on pio s ljudima koje voli.
A kada Doktor voli neku stvar, rijetko se zaustavlja na jednome primjerku, pa gotovo svaka ravna površina u vinariji služi kao postolje za neku od njegovih lula. Među njima je Savinellijev model Bacco, posvećen Bakhu, bogu vina, zatim lula od okamenjenoga drveta koju je ručno izradio mladi majstor iz Crne Gore i niz drugih primjeraka čiju bi povijest Doktor mogao prepričavati jednako dugo kao povijest pojedine berbe.
Tu su i stotine Riedelovih čaša i dekantera. Tvrdi da je najveći ljubitelj Riedela u Srbiji i da je malo bogatstvo zaradio kladeći se s prijateljima koliko vina može stati u čašu namijenjenu pinotu crnom. Ona izgleda prozračno i elegantno, no volumen joj je dovoljno velik da lakovjerni protivnik opklade izgubi novac prije nego što shvati da je u nju stala gotovo cijela boca.

Na stolovima su vina i odgovarajuće čaše. Classic, kupaža berbi 2014., 2016. i 2017., zamišljena je kao nešto pristupačniji ulazak u svijet Tri oraha. Pokraj nje stoje Merlot 2011, Cabernet Sauvignon Grand Reserve 2013 te kupaže 500 i 750.
Kada je netko kušajući merlot iz 2011. u završetku prepoznao svježinu nalik metvici, Doktor se odmah naljutio: – Ja razmišljam o vinu, a ne o tome koje su biljke unutra! Pogledaj tanine. Baršunasti su jer je vino gotovo desetljeće bilo u drvetu. Umjesto da iz hrasta izvuče još tanina i postane tvrđe, tijekom vremena omekšalo je i zaokružilo se.
Vino iz 2012. rado bi ponudio kao dodatni dokaz, ali više nije imao nijednu bocu. Berbu 2010. punili su samo u velike formate, jeroboame i dvostruke magnum boce. U podrumu se uvijek nalazilo nešto starije, rjeđe ili neobičnije od onoga što je bilo na stolu, samo nije bilo sigurno hoće li Doktor zaključiti da je trenutak dovoljno važan da se otvori.
Središnjim prostorom vinarije ne vladaju, međutim, ni bačve ni boce.
Ondje je parkiran Jaguar XJ-S V12 iz 1975. godine, savršeno očuvan automobil iz godine u kojoj je Šćepanović kao student izveo svoju prvu operaciju. Pokraj njega nalaze se fotografije iz Hilandara, reket koji je dobio od Björna Borga i gitare povezane s Beatlesima: Höfner Violin Bass kakav je svirao Paul McCartney, Epiphone nalik Lennonovu i jedna akustična, da se krug zatvori.
Glazba ga vraća u Šibenik, grad u kojem je živio do kraja gimnazije. Kao sin načelnika tehnike u Vojnopomorskoj oblasti odrastao je uz more, svirao bas u sastavu To Get Up i pjevao pjesme Beatlesa. Ondje je naučio i ono što će poslije nazivati lijepim životom: glazbu, dobro društvo, sport, hranu i predmete koji ne moraju biti praktični da bi bili važni.
Pri kraju boravka u Šibeniku, prema vlastitu izrazu, „klepio je jednu dobru žensku“ – buduću suprugu Sinevu – i otišao u Beograd.
– Oženio sam se s dvadeset godina. Petar se rodio dok sam bio na trećoj godini fakulteta, a nijedan ispit nisam pao. Sve sam završio na vrijeme. I ništa mi nije bilo teško.
Imao je vremena i za tenis, u doba kada taj sport još nije bio okružen glamurom, zaštitarima i nedodirljivim zvijezdama. Najbolje igrače bilo je mnogo lakše upoznati, a Björn Borg darovao mu je reket marke Donnay.
– S tim je reketom osvojio četiri Wimbledona. Poslije je tvornica propala, ali reket je ostao.
Rođen je u Novom Sadu, živio u Trebinju, Šibeniku i Beogradu, a proputovao gotovo cijeli svijet. Zato voli reći da nema rodno selo. Možda je upravo zbog toga toliko važnim smatrao ispisati Crnomasnicu na etiketu. Čovjek bez vlastitoga rodnog sela stvorio je vino koje je jedno gotovo zaboravljeno selo pretvorilo u adresu.
Vikendicu na Srebrnom jezeru projektirao je sam i obložio je golubačkim kamenom, prvi na toj obali. Na samo 48 četvornih metara smjestio je četiri spavaće sobe, dnevni boravak i kupaonicu. – Sve je savršeno uklopljeno. Imam jednostavan kirurški mozak: sve mora funkcionirati. – Isti um koji je na tako malenoj površini uspio smjestiti cijelu kuću uz vinariju je ostavio dovoljno prostora za golemi podrum, kušaonicu, Jaguar i budući bazen kojim će razveseliti unuke.
Kada je u beogradskom restoranu Toro Latin Gastro Bar proslavljao rođenje četvrtoga unučeta, otvarale su se različite berbe glasovitih toskanskih vina Ornellaia i Sassicaia. U jednom trenutku Doktor je zatražio i svoj cabernet sauvignon iz 2009. godine.
Kušao ga je, otpuhnuo brkove i slavodobitno zaključio: – Za ove Toskance – Trioraia!
Rečenica je zvučala kao još jedna njegova provokacija, no u njoj je bilo i nečega sasvim ozbiljnog. Šćepanović nije uložio godine, novac i strpljenje da bi proizveo vino koje će netko pohvaliti kao „dobro za Srbiju“. Uzori su mu bili Bordeaux, Toskana i najbolja crvena vina svijeta. Ako vino iz Crnomasnice u takvu društvu ne može izdržati usporedbu, nije ga zanimalo.
– Ne trpim prosječnost. Sve što sam volio bilo je vrhunsko.
Zbog toga je već prva berba čekala pet godina prije punjenja u boce. Zbog toga je svake godine kupovao nove bačve. Zbog toga se nije uznemiravao kada su mu govorili da će vino predugim boravkom u drvetu izgubiti voće, osušiti se ili potpuno propasti.

Godine su prolazile, a vina nisu umirala. Tanini su omekšavali, a mlađe berbe u višegodišnjim kupažama vraćale su voće, boju i energiju. Podrum je postajao svojevrsna banka negotinskoga vremena, samo što se u njemu vrijednost nije čuvala na računima, nego u baricima.
Nakon petsto i sedamsto pedeset bačava preostao je broj koji je otpočetka djelovao kao logičan vrhunac – tisuću. Kada je podrum napokon dosegnuo tu granicu, nastalo je vino Tri oraha 1000, u kojem su cabernet sauvignon, merlot i cabernet franc iz tisuću različitih barika spojeni u samo tisuću boca. Za završnu kupažu iz svake je bačve izdvojena količina dovoljna za jednu buteljku, ali Doktor, premda je godinama sanjao taj trenutak, nije bio siguran treba li vino uopće prodavati.
Vino kakvo vjerojatno nitko drugi ne proizvodi bilo je toliko rijetko da mu je tržište gotovo djelovalo kao pogrešno mjesto. Ako postoji samo tisuću boca, a iza svake stoji jedna bačva, godine čekanja i golem trošak, kako mu uopće odrediti cijenu? S čime ga usporediti?
Prava je šteta, zaključila je obitelj, da takvo vino ostane zatvoreno u privatnom podrumu i da ga nitko izvan njihova kruga ne kuša. Početkom 2026. Tri oraha 1000, sa zlatnom etiketom dostojnom vlastite pretjeranosti, napokon je stiglo u vinoteke.
– San jest bio, ali ovo je i početak – rekao je Doktor kušajući ga. – Počeli smo sanjati prije dvadeset godina, a tek nam je sada ova „hiljadarka“ otvorila gomilu novih ideja. U podrumu imamo goleme mogućnosti za kreativni rad. Vino mora još malo odležati, a priznajem da sam ga prije ovoga kušao samo kada smo slagali kupažu. Tako da je sada i meni gotovo premijera.
Tijekom razgovora s prijateljima i ljudima iz vinskog svijeta pokušavao je pronaći sličan primjer. Čuvena španjolska Vega Sicilia radila je nešto donekle usporedivo, ali vina različitih berbi ondje su dio vremena provela u bačvama, dio u bocama, a zatim bila ponovno spojena.
Doktor je odmah uočio razliku: – Četiri godine u boci i šest godina u bačvi nije isto kao kada vino cijelo desetljeće provede u hrastovini.
U boci Tri oraha 1000 našao se presjek čak 21 godine negotinskoga terroira. Najstarije komponente donijele su tercijarne arome, mekoću i zrelost, dok su mlađe podigle svježinu i boju. Tako je vino izbjeglo opasnost da postane muzejski predmet koji impresionira pričom, ali ne pruža užitak.
Šćepanović nikada nije želio arhivu koja postoji samo zato da bi se u njoj pokazivale stare boce. Vino može nositi povijest, ali mora ostati živo.
Petar je to objašnjavao preciznije od oca: – Da biste dobili zrelo vino u kojem možete uživati, a da istodobno sačuvate svježinu, potrebno je posebno iskustvo. Isto vrijedi i za određivanje cijene jer ga jednostavno nemate s čime usporediti – ni po izrazu ni po cijeni. Mnogi su nam govorili da se vina neće moći održati u drvetu desetljećima, ali nakon dvadeset godina iskustvo nam daje pravo da nastavimo planirati jer su vina još iznimno svježa i dobra.
Dok je Radisav projekt započeo vjerujući vlastitom ukusu više nego pravilima struke, Petar je odrastao zajedno s podrumom. Godine koje su za njegova oca bile čekanje, njemu su postale iskustvo. Poznavao je razvoj svake berbe, razumio razlike među bačvama i počeo stvarati vlastite odgovore na pitanje što se sve može napraviti s vinskom zalihom kakvu nema gotovo nitko.
Sljedeće je vino odabrao upravo Petar: kupaža tada još nije imala ime, ali bila je sastavljena od dvanaest berbi cabernet sauvignona, merlota i cabernet franca između 2009. i 2020. godine, pri čemu su neki njezini dijelovi proveli u bačvi petnaest godina ili dulje.
– I prije su se radile kupaže triju ili četiriju berbi, možda najviše šest – rekao je Petar. – Ali spajanje dvanaest godišta vrlo je skup posao koji se tržišno gotovo sigurno ne isplati.
To je, naravno, bila vrsta rečenice koja je u vinariji Tri oraha zvučala kao preporuka da se upravo takvo vino napravi.
Na nosu je kupaža bila izrazito voćna, a u ustima neočekivano svježa. Tanini su bili potpuno razvijeni, ali nisu postali nepomični i suhi; zadržali su elastičnost i dovoljno snage da vino može sazrijevati još mnogo godina.
Više nije bilo važno koja je pojedinačna berba najbolja niti je li 2009. nadmašila 2011. ili 2013. godinu. Boca je sadržavala razgovor između dvanaest godišta, a kušač nije bio pozvan da ih razdvaja, nego da doživi njihov zajednički rezultat.
– Kod nas nema jedne posebno važne berbe – objašnjavali su u vinariji. – U boci je jednostavno vino Tri oraha, pa ti vidi što ćeš. Je li unutra deset ili dvanaest berbi i koja je od njih najvažnija? Samo uživaj i izaberi.
Time je obitelj praktički spakirala dio povijesti negotinskoga terroira u bocu. Ne povijesti zapisane datumima, tablicama i klimatskim izvješćima, nego one koja se može pomirisati, kušati i progutati.
Priča koja je započela Doktorovom potragom za vinom koje mu se sviđa tako je stigla do trenutka kada je njegov sin počeo stvarati vina koja se prije nisu mogla ni zamisliti. Tri oraha ostala su obiteljska: Radisavova zamisao, Petrova proizvodnja i Anina briga o tržištu. Ali s novom kupažom uloge više nisu bile tako jednostavne. Petar više nije bio samo čovjek koji tehnički ostvaruje očevu viziju. Počeo je određivati sljedeće poglavlje.
Doktoru to, čini se, nimalo ne smeta. Čovjek koji tvrdi da se u vino ne razumije dovoljno dobro da bi ga pokvario eksperimentima napravio je podrum koji sinu omogućuje gotovo neograničeno eksperimentiranje.
U njemu se već razmišlja o novim kupažama: vino koje je petnaest godina provelo u bačvi spojiti s mlađim berbama, dio napuniti u velike formate, a među novom serijom od petsto barika odabrati samo najbolje, najljepše i najsnažnije komponente.
Tri oraha 1000 zato nisu kraj, nego otvaraju vrata koja Doktor turistima inače drži zatvorenima. – Ovo je početak – ponavljao je. – Tek sada vidimo što sve možemo.
Ta rečenica najbolje povezuje njegove dvije velike profesionalne priče. Kao mladi student medicine nije čekao diplomu da bi počeo volontirati na klinici, dežurati i učiti operirati. Kao budući vinar nije čekao da svlada enološku terminologiju prije nego što je počeo kupovati zapuštene parcele u Crnomasnici. U oba slučaja najprije je odredio rezultat, zatim organizirao ljude i uvjete, a naposljetku godinama radio prema cilju koji je drugima djelovao pretjerano.
Razlika je u tome što se u operacijskoj dvorani rezultat mora postići odmah, dok je u vinariji najveći dio posla znati čekati.
Šćepanović tvrdi da živi opušteno i spontano, što za njega ne znači živjeti neodgovorno. – Sve je u mojem životu bilo spontano, ali nikada površno. Kada nešto radim, radim najbolje što znam, a kada nešto volim, onda to i poštujem. – Zato ga zabavlja kada mu prijatelji kažu da su se navukli na njegova vina. – Pa naravno da jesu! Moja vina nisu laka, ona te obuzmu, ali to nije tehnika ni stil. To je karakter.
Karakter se, prema njegovu uvjerenju, ne može proizvesti tehnološkim postupkom niti osmisliti prema trenutačnim zahtjevima tržišta. Ne nastaje dodavanjem aroma i ne može se naručiti zajedno s novom opremom za podrum.
Kao što ni čovjek ne postaje zanimljiv zato što je slijedio sva pravila, tako ni vino ne postaje veliko zato što je napravljeno prema receptu za veliko vino.
– Ako ga forsiraš, pokvariš ga. Ako ga pustiš – nastane najbolje.
Predvečer, dok uz njega stoji Jaguar iz 1975., a u podrumu iza zidova dišu vina u više od tisuću bačava, život Radisava Šćepanovića doista izgleda kao spoj dviju disciplina: kirurgija ga je naučila razmišljati unaprijed jer o svakom potezu može ovisiti nečija glava, dok ga je vino naučilo da postoje trenuci u kojima je najbolji potez – ne dirati ništa.
Njegov zet spalio je buncek jer nije razmišljao unaprijed. Njega je korona odvela na respirator i pokazala mu koliko malo toga čovjek može predvidjeti. Između toga krematorija i bolničke vječnosti stali su kirurgija, Hilandar, obitelj, tri stabla oraha, dvanaest hektara kamena, tisuću bačava i vino kojemu je dopustio da živi vlastitim životom.
Ako ga praviš, kaže Doktor, možeš napraviti bilo što; ako ga pustiš, može nastati veliko vino. To je princip prema kojem živi Radisav Šćepanović, pa Tri oraha nisu ni tehnika, ni trend, ni stil, nego karakter u fermentaciji.











