Superćelijska oluja koja je u srpnju 2023. sišla s Fruške gore nije poznavala obiteljsku povijest. Nije znala da je vinograd talijanskog rizlinga u Banoštoru zasadio Milan Šijački, da su između njegovih redova odrasla njegova djeca Ivana i Milenko ni da tih pola hektara za njih nije bilo samo mjesto na kojem se proizvodilo grožđe, nego istodobno igralište, vrtić i obiteljsko odrastalište. Oluja je jednostavno lomila stupove, savijala redove i polagala četrdesetogodišnje trsove na zemlju.
Kada su Ivana Šijački Majoroši i njezin brat stigli u vinograd, bilo im je jasno da mu nema spasa.
– Bilo nam je jako teško gledati ga slomljenog. To je bio prvi plantažni vinograd koji je naš otac posadio, vinograd u kojem smo kao djeca provodili vrijeme s cijelom obitelji. Znali smo da je to njegov kraj, ali nismo htjeli da ode tiho.
Obitelj, kumovi i prijatelji podigli su poleglu lozu na dodatne stupove, dovoljno da se trsovi još jednom oberu. Iz njihove posljednje berbe nastao je Superćelijski grašac 2023, vino koje je istodobno bilo prvo pod novim imenom sorte i posljednje iz vinograda iz kojega je započela suvremena priča obitelji Šijački.
Na etiketi su ispisali:
„Samo porodica i vino mogu poslije oluje dati još više od sebe. Ovo je prva berba grašca, ali posljednja berba vinograda starog 40 godina. Oluja ga je slomila, ali ćemo ga se sa radošću sjećati kroz ovo vino.“
Napunjene su 2023 boce, upravo koliko je bilo i godište berbe, a vino označeno kao single vineyard osvojilo je zlato i 92 boda na natjecanju GROW du Monde 2024. u Mađarskoj. Medalja je potvrdila kvalitetu, ali Ivani nije bila najvažniji dio njegova uspjeha.
– Da nije bilo prijatelja, kumova i obitelji koji su nam pomogli podignuti vinograd, mislim da Superćelijski grašac ne bi bio takav. To je vino dokaz snage našega terroira, zrelosti vinograda i vrijednosti sorte, ali i svih emocija koje se, definitivno, prenose u vino.
Izraz „prvi grašac“ nosio je malu obiteljsku provokaciju. Dok su vinari na Fruškoj gori vraćali povijesno ime grašac sorti koju je regija desetljećima poznavala kao talijanski rizling, Šijački su ostajali pri starom nazivu jer je na toj etiketi Milanovo lice.
– Moj je djed prodavao talijanski rizling, otac ga je uspješno proizvodio, a nama je to bila prva etiketa i prvo vino, osobni pečat kroz četiri generacije. Promijeniti ime nije bila samo stvar mode, nego zadiranje u etiketu koja pripada ocu.
Oluja je naposljetku napravila ono što nisu stručni skupovi ni prijateljska uvjeravanja. Posljednje vino iz staroga vinograda nazvali su grašcem, ali su mu dali ime koje nije moglo pripadati nijednoj drugoj berbi: Superćelijski.

Kod Šijačkih nijedna etiketa ne nastaje samo zato da bi boca bila uočljivija na polici. Svako vino nosi nečije lice i dio obiteljske biografije. Ivana se na degustacijama voli našaliti kako će gosti kroz vina upoznati cijelu obitelj, premda će uživo morati gledati samo nju.
Rosé nosi njezino lice jer je to bilo prvo vino koje je sama osmislila i proizvela. Chardonnay pripada Milenku, koji je svojim aktivnim ulaskom u posao označio novi val vinarije. Na merlotu je njihova majka Ksenija, koja je godinama smirivala rasprave u obitelji u kojoj svi znaju raditi sve, pa upravo zato svatko ima mišljenje o svemu. Neoplanta nosi otiske dlanova šestero djece nove generacije – Filipa, Stefana, Viktora, Ksenije, Sofije i Milana – dok je Aldumaš posvećen djedu Milenku, kojega su svi zvali Bata.
Na seduši sjedi baka Ljubica.
Njezino lice ondje nije završilo samo zato što se dobro uklapalo u priču o staroj sorti. Ljubica je govorila o seduši i slankamenki u vrijeme kada su gotovo svi drugi na njih već zaboravili. Loza koju je donijela u miraz i održavala od 1969. godine postala je posljednja veza s genetskim materijalom sorte koju će njezin sin Milan mnogo poslije vratiti iz nestajanja.
– Seduša je izrasla iz bakinih ruku – kaže Ivana. – Nama je trebalo vremena da shvatimo koliko je ona zapravo zaslužna za sve ovo.
Lica članova obitelji pojavila su se na etiketama dijelom i zbog birokratske nevolje. Vinarija se prvotno zvala Bononia, prema rimskom imenu Banoštora, ali su nove regulative ugrozile naziv. Budući da od vina žive i nemaju rezervnu poziciju, odlučili su na etikete staviti ono što im nitko ne može oduzeti – sebe.
Administrativni poraz tako je postao početak jedne od najosobnijih vizualnih priča srpskoga vinarstva. Vino za Šijačke nije proizvod kojemu se naknadno dodaje obiteljska priča, nego sama obiteljska priča prevedena u miris, okus i sjećanje.
Obiteljska vinska povijest seže do pradjeda, u vrijeme kada vino nije imalo etiketu, marketinški plan ni profil na društvenim mrežama, ali je imalo stalne kupce. Ivanin pradjed surađivao je s lokalnim ugostiteljima koji bi dolazili u podrum, kušali vina i zatim odabrali cijelu bačvu. Na nju bi se udario pečat, pa se vino čuvalo sve dok ga vlasnik ne bi preuzeo. Tridesetih godina prošloga stoljeća pradjed Jovan bio je među osnivačima zemljoradničke zadruge pod čijom se upravom nalazilo oko 150 hektara vinograda.

Djed Bata nastavio je proizvodnju, premda na manjim površinama. U njegovu je svijetu vino bilo dio svakodnevice, a riječ „aldumaš“ poziv na zdravicu svaki put kada se dogodi nešto vrijedno obilježavanja.
– Djedu je gotovo svaki dan bio razlog da popije čašu – priča Ivana. – Kupio je zemlju, traktor, otelila se krava ili oprasila krmača, uvijek se mogao napraviti aldumaš. A najveći je bio kada unuci dođu kući.
Po njemu su nazvali Aldumaš, talijanski rizling koji se radi samo u dobrim godinama, u nakladi od približno 900 boca. Važnije od tehničkoga opisa vina jest to što ono čuva djedov pogled na život: aldumaš je zdravica čovjeku koji je razlog za slavlje nalazio u kupljenoj zemlji, novoj životinji i povratku djece kući.
S Milanom, predstavnikom treće generacije, obiteljsko je vinogradarstvo postupno prestalo biti proizvodnja za vlastite potrebe i lokalnu prodaju. Bio je automatičar-električar, radio u tvrtki Albus, ali je odrastao u vinogradu i nikada ga zapravo nije napustio. U obitelji se pričalo da ga je baka kao dijete čuvala tako što bi mu oko noge vezala ciglu i stavila ga u bačvu, pa je možda već tada bilo odlučeno da će prije ili poslije završiti u vinarstvu.
Prvi vinograd posadio je kada mu se rodila kći. Nasade je poslije širio parcelu po parcelu, spajajući 37 malenih komada zemlje u kompaktnih deset hektara. U vrijeme socijalizma cilj nije bio proizvoditi vino pod obiteljskim imenom, nego grožđe prodavati velikim industrijskim sustavima. Navip je određivao sortiment, osiguravao sadni materijal i stručnu pomoć te uredno otkupljivao rizling i župljanku. Nešto bi vina ostajalo kod kuće, dovoljno da vrijedi stara banoštorska mudrost prema kojoj nije dobro ako zaliha u domaćinstvu padne ispod dvije tisuće litara.
Početkom devedesetih sustav se raspao gotovo preko noći. Milan je 1994. godine stigao na Navipovu rampu s nekoliko tona grožđa, a ondje su mu iskreno rekli da ga mogu preuzeti, ali ne znaju hoće li ga ikada platiti.
Vratio se u Banoštor s punom prikolicom.
– Uspio je prodati možda tonu, a ostatak smo morali preraditi da ne propadne – prisjeća se Ivana. – Radili smo praktički u improviziranim uvjetima, ali rezultat je bio ohrabrujući. Dobili smo bolje vino od onoga koje je Navip proizvodio od našega grožđa.
Obitelj koja je dotad trebala biti sirovinska baza velikoga sustava silom je prilika postala vinarija. Imali su grožđe, posude i bačve, a nedostajala im je samo mogućnost da se pretvaraju kako izbora nema. Podrum su sagradili 1997. godine, nasade širili svakih nekoliko godina, a 2009. registrirali vinariju. Na papiru je to bio početak, ali u stvarnosti samo nova etapa posla koji je već desetljećima određivao njihov život.
Milan je u međuvremenu napustio tvrtku u kojoj se, nakon problematične privatizacije, osjećao kao da svakoga jutra ulazi na strijeljanje. Supruga Ksenija i djeca podržali su ga u odluci da se potpuno posveti onome što je dotad radio paralelno s redovitim poslom.

Ivana je upravo završila Tehnološki fakultet i odmah preuzela prvu samostalnu berbu. Do diplome je stigla putem koji je počeo mnogo ranije, s motikom u rukama.
– Prvu sam motiku dobila s tri godine. Čuvali su me baka i djed, pa kada oni krenu u vinograd, idem i ja. Tako sam prvo naučila kopati, zatim točiti vino iz bačve, a tek sam ga mnogo poslije kušala. Sada još učim kako se zapravo pije.
Milenko je postao glavni vinogradar i podrumar, a Ivana enologinja, no podjela poslova nikada nije bila stroga: svi znaju gotovo sve, zbog čega je majka Ksenija često ta koja miri stručna mišljenja i obiteljski temperament.
– Razumijemo se bez riječi – govorila je Ivana, dok je Milan njihovu suradnju opisivao jednostavno: – Moj je posao vinograd, Ivana radi vino, Milenko donosi grožđe i svake se godine sve bolje razumijemo.
Uigranost se vidjela u berbi, kada su u jednom danu mogli preraditi petnaest tona grožđa, ali i u načinu na koji su gradili vinariju. U dvorištu uz Dunav zajedno su s radnicima mjerili, rezali, miješali mort i odlučivali gdje će stajati tankovi, a gdje gosti. Vinariju su nazivali tvornicom pod vedrim nebom, uvjereni da se vino najprije stvara u vinogradu.
Banoštor je takvoj filozofiji davao prirodnu kulisu. Selo sa svega nekoliko stotina stanovnika danas ima dvanaest vinarija i približno dvjesto hektara vinograda. Kada bi se sve grožđe preradilo i vino raspodijelilo stanovnicima, svakome bi pripalo oko 1100 litara godišnje. S druge strane Dunava, iz Čelareva, povremeno stiže miris kuhanoga piva i podsjetnik na slogan „Ili jesi ili nisi – za pivo“. Banoštorci ga bez mnogo muke prilagođavaju sebi.
– Ili jesmo ili nismo – za vino – govorio je Milan.
Dunav za Šijačke nije bio samo pogled iz vinograda ni dekor kušaonice, nego glavna ulica sela, dvorište i more na koje nisu morali putovati. Novac za godišnje odmore uglavnom se ulagao u novu žicu, bačve, sadnice ili gradnju, ali Ivana zbog toga nema uspomenu na uskraćeno djetinjstvo.
– Nama je Dunav bio more. Nas jedanaestero iz obitelji bilo je potpuno sretno na njegovoj obali. Susjedi bi pomagali očistiti plažu, očevi bi ulazili u vodu i pokazivali gdje su virovi, a gdje djeca mogu plivati. Nagledala sam se utapanja, ali nikada nisam bila u pravoj opasnosti. Najbliže je bilo kada je skela gotovo potonula jer su je pretovarili praščićima.
Uz Dunav su ostali i djedovi labudovi. Bata ih je prije tridesetak godina svakodnevno hranio kukuruzom, sve dok ih se nije okupilo tridesetak. Labudovi su se nastanili uz obalu i više nisu otišli, kao još jedna obiteljska priča kojoj nije trebala etiketa da bi trajala.
Milan je volio pokazivati staru kartu iz arhiva Matice srpske. Na jednoj strani Dunava bila je rimska Bononia, a na drugoj velika siva površina obilježena samo jednom riječju: barbari.
– To najviše volim pokazivati prijateljima iz Begeča – smijao se. – Da im objasnim kako smo mi još u trećem stoljeću bili gospoda.
Banoštorci će, naravno, priznati da Begeč ima izvrsnu mrkvu i čardu koja se nakon svake poplave ponovno podigne. Tvrdoglavost se u tom kraju cijeni bez obzira na kojoj se obali rijeke pojavi.
Jednako su se odnosili i prema priči da je rimski car Probus donio lozu na Frušku goru.
– Kada su oni donijeli lozu, mi smo u Banoštoru već završili rezidbu.
Milanov humor nikada nije bio odvojen od njegove poslovne logike. Volio je priču o čuvenom krčmaru Branku Pavinu, čija je narudžba nekada mogla riješiti cijelu vinarsku sezonu. Jedan mu je proizvođač došao s vinom za koje je tvrdio da ga pije samo Tito, a Branko mu je odgovorio:
– Moj Mita, kod mene Tito nikada neće doći u kavanu. Tko će onda piti to vino?

Šijački su vrlo rano razumjeli tu pouku. Nisu proizvodili vino zamišljajući mitskoga kupca, nego su gradili krug stvarnih ljudi koji su dolazili u Banoštor, punili prtljažnike i vraćali se svake godine. S vremenom su počela dolaziti i njihova djeca, a zatim unuci. U toj se kući ne nasljeđuje samo proizvodnja vina nego i publika.
Šijački nikada nisu gradili posao na velikim distributivnim ambicijama. Njihova mlada, svježa vina često se rasprodaju na kućnom pragu prije nego što nova berba potpuno dozrije, a rast ograničavaju jednostavnim pravilom: koliko je pokrivač dugačak, toliko pružiš noge.
– Mi od ovoga živimo i nemamo drugi posao koji bi pokrivao naše pogreške. Ne možemo se zaletjeti u velike investicije samo zato što vino sada možemo prodati.
Skromnost pritom ne treba zamijeniti za nesigurnost. Kada ih opišu kao „skromne, ali izuzetne“, Ivana uzvraća da joj je to sasvim dovoljno, osobito dio o izuzetnosti. Zatim ispriča vic o dvojici Srijemaca koji nakon ogovaranja cijeloga sela zaključe da samo njih dvojica valjaju. „Ta, mani ti sebe“, odgovori jedan drugome.
Na sajmovima Ivana sama nosi kutije, slaže boce i satima razgovara s posjetiteljima. Uz vinograde, podrum, prodaju i trojicu sinova, život ne opisuje kao ravnotežu, nego kao stalno žongliranje.
– Ljudi se iznenade kada vide mene, sa 158 centimetara i 50 kilograma, kako nosim vino i sastavljam štand. Ali tko će ga predstaviti bolje od mene ako sam ga stvorila?
Vinarstvo joj daje rijetku slobodu da stvara i okus i lice vina, od stila u čaši do etikete i promocije. Nova etiketa ipak ne nastaje svake godine, nego tek kada sorta, berba ili obiteljski trenutak ponude razlog. Temeljni pečat Banoštora i njihovih ruku mora ostati prepoznatljiv i čovjeku koji se vrati nakon deset godina.
Najteži ispit kontinuiteta nije došao iz vinograda ni s tržišta, nego iz obitelji. Milan se dugo borio s bolešću, a kada je u siječnju 2019. ušao na sajam vina u Temerinu, razgovori su zastali i vinari su ga dočekali pljeskom namijenjenim čovjeku, ne funkciji.
U svibnju iste godine preminuo je. Ivana i Milenko nisu naslijedili samo vinograde, podrum i kupce, nego svakodnevni rad na mjestu na kojem je svaki red loze bio uspomena. Njegove posljednje riječi postale su im pravilo:
– Radite zajedno i budite složni.
– Morali smo pokazati da možemo sami nakon njega. Ljudi su nam govorili: „Bravo, djeco, uspjeli ste, ponosio bi se vama.“ Bilo je teško raditi ondje gdje te sve podsjeća na njega, ali nismo smjeli pokleknuti.
Ne slažu se uvijek, no očevu poruku primjenjuju pri svakoj berbi. Milenko poznaje vinograd, Ivana vino, majka ih smiruje, a svi znaju obaviti gotovo svaki posao. Njihova je najveća snaga upravo sloga.
Kod Šijačkih čak i tuga radi. Očev odlazak nije ih zaustavio, kao što ni polegli vinograd nisu pustili da nestane prije posljednje berbe. Najpotpuniji dokaz te odanosti ipak je sorta koju su počeli spašavati mnogo prije nego što je postalo moderno govoriti o autohtonim vinima.
Seduša, poznata i kao srijemska zelenika crna, spominjala se u zapisima iz 18. i 19. stoljeća, a nekoć je rasla po Fruškoj gori i u okolici Iloka. Razvoj plantažne proizvodnje i zahtjevi velikih otkupljivača potisnuli su je iz vinograda, pa su i Šijački umjesto nje sadili župljanku i talijanski rizling.
Milan ipak nije zaboravio modroplavo grožđe o kojemu su govorili njegovi roditelji. Kopkalo ga je može li upravo gotovo nestala sorta Banoštoru dati vinski identitet koji se ne može presaditi iz drugoga kraja.
Spas je pronašao u izoliranom starom vinogradu koji je Ivanin pradjed cijepio prijatelju. Ondje je preživjelo pedesetak trsova.
– Otac je pokušao zainteresirati stručnjake, ali tada su bili usmjereni na stvaranje novih sorata. Na kraju mu je prekipjelo i odlučio je sve napraviti sam.
Od prvih 250 sadnica trebalo mu je dvanaest godina da podigne nešto više od pola hektara seduše. Njegova je upornost zatim privukla Bojana Mandića s Poljoprivrednoga fakulteta u Novom Sadu, koji joj je posvetio doktorski rad, a DNK analiza u Italiji potvrdila je da je riječ o autohtonoj sorti. Registrirano je pet klonova i seduša je uvrštena u banku vinove loze.
Put do vina nije bio bez pogrešaka. Prva berba iz 2016. imala je zemljane tonove, ali je već sljedeća donijela čisto voće, svježinu i začinsku završnicu. Zanimanje stručne publike raslo je, a zaboravljena sorta postupno je postala jedan od najuvjerljivijih identiteta Banoštora.
– Baka Ljubica nije pila vino, ali je stalno govorila o grožđu i ponavljala da su joj najdraže bile slankamenka i seduša. Otac je učinio sve da je vrati u život i na to smo iznimno ponosni.
Milan nije dočekao vidjeti koliko će daleko priča stići. Ivani i Milenku ostavio je vinograd, potvrđenu sortu i stil laganoga, voćnog vina koje ne pokušava glumiti snažne međunarodne sorte. Na etiketi je ostala njegova majka Ljubica, žena čije je sjećanje sve pokrenulo.
Posebno izdanje iz 2021. nosit će ime Ljubica i crnu etiketu jer je to posljednja berba koju je baka ispratila. Kod Šijačkih takve stvari određuju kada nastaje novo vino, a ne marketinški kalendar.
Ivana o njima govori s toliko emocija da joj posjetitelji redovito kažu kako se ljubav prema poslu vidi u svakom pokretu. Njoj takva primjedba nije samo kompliment. U obitelji koja je izgubila oca, spasila gotovo nestalu sortu i poslije oluje podigla polegli vinograd, emocija nije ukras priče nego proizvodna činjenica.
– Ja o vinu govorim onako kako ga osjećam, s mnogo emocija. A ako je potrebno, branim ga kao prava pogana Sremica.
Ipak, uspomene same ne pune podrum ni plaćaju račune. Četvrta generacija morala je dokazati da osim obiteljske odanosti posjeduje znanje, disciplinu i sposobnost da vinariju prilagodi vremenu u kojemu živi.
Budućnost vinarije Ivana zamišlja za stolom s kojega se, prema njezinu izričitom zahtjevu, mora vidjeti Dunav. Stara natkrivena terasa s vremenom se pretvorila u obiteljsku dnevnu sobu, pa ju je prije svakoga dolaska gostiju trebalo iznova pretvarati u kušaonicu.
– Dobra je nama bila i stara terasa, samo je bilo važno da se vidi Dunav. Ali ondje se odvijao cijeli naš život i počelo me umarati stalno pripremanje prostora za goste.
Rješenje je stiglo kao dar njezina supruga za desetu godišnjicu braka: nova kušaonica s profesionalnom kuhinjom i četrdesetak mjesta, pod uvjetom o kojemu nije bilo pregovora – Dunav se mora vidjeti sa svakoga stola i svake stolice.
Posjetitelji ondje ne dolaze samo kušati vino, nego upoznati ljude s etiketa. Zato Šijački ne jure za izvozom i velikom distribucijom: količine su ograničene, domaća potražnja snažna, a najbolja im je reklama gost koji se vrati po novu berbu.
Postojanost o kojoj Ivana govori ne znači opiranje promjeni. Obitelj je prešla put od prodaje grožđa Navipu do vlastite vinarije, od Bononije do prezimena Šijački, od talijanskog rizlinga do prvoga grašca i od stare terase do moderne kušaonice. Identitet su sačuvali upravo zato što znaju što se smije mijenjati, a što mora ostati.
Milan je djeci ostavio vinograde i poruku da rade zajedno, Ljubica sjećanje na sedušu, a djed Bata aldumaš kao razlog za zdravicu. Ivana i Milenko svojoj djeci ostavljaju šest otisaka dlanova na Neoplanti, obnovljenu sortu i vinariju u kojoj se već nazire peta generacija.
Oluja iz 2023. samo je fizički ponovila ono kroz što su već prošli: ponovno je nestao oslonac za koji su vjerovali da će trajati, ponovno je trebalo podignuti ono što je palo i iz gubitka napraviti nešto vrijedno pamćenja.
Superćelijski grašac zato nije samo posljednja berba jednoga vinograda, nego vino cijele obiteljske metode: kada se stupovi polome, pozovu se ljudi; kada trsovi polegnu, podignu se; kada vinograd više ne može nastaviti, omogući mu se da se oprosti berbom.
Na njegovoj etiketi piše da samo obitelj i vino mogu poslije oluje dati još više od sebe. Uz tu rečenicu stoji Milanova posljednja poruka: „Radite zajedno i budite složni.“ U Banoštoru to ne zovu poslovnim modelom ni tržišnim identitetom. Zovu ga obitelj.











