SAVA JOJIĆ: Od leptir-mašne do gumenih čizama

 

Sava Jojić Mačak na vrhuncu je obrađivao dvije tisuće hektara zemlje u okolici Iriga i Pećinaca. Imao je 85 zaposlenika, vlastitu strojarsku radionicu i više od dvadeset traktora.

Nije imao vinograd.

Čovjek koji je odrastao u vinogradarskoj obitelji, rigolao zemlju umjesto da ide u školu i slušao kako bez vinograda nisi „izrađen čovjek”, postao je jedan od najvećih ratara u tome dijelu Srijema. Imao je više zemlje nego što su njegovi preci mogli zamisliti, ali nije imao vlastito vino.

– Počelo me peći grizodušje. Shvatio sam da sam ugušio tradiciju. Imao sam tisuće hektara, a nisam imao što natočiti iz vlastitoga podruma.

Vinograde je naslijedio i povadio. U njima su rasle stare sorte: plemenka, slankamenka, portugizac, hamburg i đenđeš. Namjeravao je posaditi nove, ali se obnova nije dogodila odmah. Zemlja se širila, traktori množili, ratarski posao gutao vrijeme, a između namjere i novoga vinograda prošlo je sedam ili osam godina.

Tada je, kako sam kaže, doživio prosvjetljenje.

Veliko poljoprivredno gospodarstvo počelo se pretvarati u Mačkov podrum, vinariju čiji će vlasnik ulicama Novoga Sada predvoditi povorku mladoga vina. Teško ga je bilo ne primijetiti: sijedi konjski rep, leptir-mašna, smoking ili odjeća u jarkim crvenim i zelenim kombinacijama. Istim je bojama obojio velika vrata hangara u kojima je proizvodio i čuvao vino.

– Crveno je boja strasti, uzbuđenja i energije. Zeleno je boja prirode, razvoja i života. Oduvijek sam sebe tako zamišljao.

U Irigu nije bilo mnogo ljudi koji bi se tako odjenuli. Sava je uživao upravo u tome.

– Volim ritual odijevanja. Ljudi stanu i gledaju, ali meni to ne smeta.

Nadimak Mačak nije dobio ni zbog izgleda, ni zbog boemskoga života, ni zbog odgovora da bi, kada se ne bi bavio vinom, vino – pio. Naslijedio ga je zajedno s obiteljskom poviješću.

– Mi Jojići u Irig smo došli prije ameba. Poslije nas stigle su amebe, a onda Srbi i svi ostali.

Crkvene knjige nešto su suzdržanije. Vinogradarsku povijest obitelji prate do 1836. godine. Za Savu je to možda samo prvi datum koji je netko stigao zapisati.

Objašnjenje nadimka vodi do Ribarskoga trga u Irigu, koji je nekoć bio važno središte trgovine ribom, premda u neposrednoj blizini nema rijeke. Dunav je udaljen dvadesetak, a rijeka Sava dvadeset i četiri kilometra. Ribari su ipak s obiju rijeka dovozili ulov u Irig, a trg na kojemu se prodavao i danas nosi ime po njima.

– U našoj se kući jelo mnogo ribe, a osobito ribljih glava. Kako mačke vole riblje glave, tako su Jojići postali Mačkovi.

Irig je osim po vinogradima i trgovini ribom bio poznat po guskama. Polja danas prekrivena pšenicom i kukuruzom nekoć su bila livade i pašnjaci na kojima su se kretala velika jata.

– Aleksandar Petrović mogao je Skupljače perja komotno snimiti u Irigu.

Guske su gotovo nestale, a njihov se uzgoj zadržao u obližnjim Šatrincima, selu s pretežno mađarskim stanovništvom. Ondje ih, kaže Sava, ne šopaju niti „kljukaju”, nego uzgajaju zbog perja. Guščja mast u ovome je kraju ostala dio kućne tradicije.

Od ribe i gusaka Sava lako prijeđe na vinograde, a iz vinograda u obiteljsku povijest. U njegovim pričama Jojići ne nižu samo imena i godine. Jedan završi u Moldaviji, drugi izgubi zemlju na kartama, treći odnese dio imanja u miraz, a četvrti nastrada jer je na putu u Osijek prepoznao pogrešnoga čovjeka.

Predak Branko vozio je vino u Osijek pred Uskrs. Prije puta pohvalio se da će od zarade kupiti cic za žensku djecu. Putem ga je presreo maskirani razbojnik i zatražio novac. Branko je po glasu prepoznao susjeda i oslovio ga imenom.

To ga je stajalo života.

Godinama poslije ubojica je, mučen savješću, priznao zločin svećeniku. Priča je ostala u obitelji, zajedno s vinogradima, nadimcima i imenima položaja na kojima su Jojići uzgajali grožđe.

Sava rijetko zapisuje, ali kada to učini, obiteljsku kroniku vodi vlastitim jezikom:

– Daleke tisuću osamsto i neke, kada bi naš predak gospodar Mitar Jojić nakon napornoga dana košnje sijena pio vino iz svojih fruškogorskih vinograda Seleuš i Grabovac, nije ni slutio da je dio tradicije u nastajanju. Vrijeme je teklo kao bistro vino iz olbe. Mnogo je gospar Mita grožđa obrao i bačava istočio.

Svaka je generacija, kaže, nešto ostavila. Jedni su marljivo dodavali, drugi odnosili u miraz ili gubili na kartama.

– Ali vinski se gen prenosio do danas.

Savin djed Todor imao je treći najveći udio u iriškoj vinogradarskoj zadruzi. Zadružni podrum sagrađen je 1932. godine i u istom obliku stoji i danas.

Savin otac, koji se također zvao Sava, sudjelovao je u radu zadruge sve do 1954., kada je podrum postao državno vlasništvo, a imovina je oduzeta zadrugarima. Jojići zbog toga nisu prestali proizvoditi vino, ali su obiteljski vinograd morali zamijeniti zadružnim.

Dio imovine vraćen im je 1959. godine. Obitelj je ponovno posadila približno hektar vinograda, a Sava tu jesen nije proveo u školskoj klupi.

– Cijelu sam jesen rigolao zemlju.

U vinogradu je radio otac, ali glavni stručnjak za vino bila je Savina majka.

– Mama je proizvodila vino. Radilo se uglavnom za naše potrebe, premda se uvijek težilo tome da imamo i kojega birtaša kojemu ćemo prodavati.

Vina nije bilo mnogo, a nije ga se znalo ni dugo sačuvati.

– Do Uskrsa bi sve otišlo. Poslije se vino više nije ni pilo: ili ga nije bilo ili bi se ukiselilo.

U kući Jojićevih vinograd nije služio samo za proizvodnju vina. Bio je mjerilo uredna domaćinstva i čovjekova odnosa prema zemlji.

– Mogli ste imati svega, ali bez vinograda niste bili izrađen čovjek. Ako imate zemlju, a nemate vinograd, to je sramota. Građanin ste drugoga reda.

Istodobno su Savini roditelji željeli da njihov sin bude bilo što – samo ne seljak. Poslije rata vrijedila su dva suprotstavljena pravila: bilo je sramota imati zemlju bez vinograda, ali je statusno bilo pobjeći od zemlje.

Jojići su imali svinje i kokoši, a nedjeljna juha bila je znak da kuća ne oskudijeva. Roditelji su ipak za sina zamišljali život u kojemu neće ovisiti o vremenu, urodima i gumenim čizmama.

Sava je izlaz pronašao u novinskom oglasu za besplatno školovanje u vojnoj školi. Prošao je liječničke preglede i primljen u školu veze u Ljubljani.

Morao se javiti 28. kolovoza, na Veliku Gospu, dan najveće iriške slave.

– Dan za koji ovdje svi žive.

Prvi put napustio je Irig upravo onda kada je u njemu najviše želio ostati.

U Ljubljani je završio školu veze, a u Jugoslavenskoj narodnoj armiji ostao do 1980. godine. Napredovao je do čina starijega vodnika prve klase i stekao naviku koju će poslije prenijeti u svaki posao:

– Zadaća se mora izvršiti bez traženja olakšavajućih okolnosti.

Vojnički život nudio mu je sigurnost kakvu roditelji nisu mogli pronaći u poljoprivredi. Imao je redovitu plaću, stan, automobil, ljetovanje i kućnu pomoćnicu koja je njega i suprugu ispraćala na posao, a dočekivala ih s ručkom.

Problem su postala djeca.

– Počela su govoriti „ape”, što znači jedi, i „potuli se”, odnosno sagni se. Te su izraze pokupila od žene koja ih je čuvala. Supruga i ja zaključili smo da stvari izmiču kontroli.

Djeca su krenula u vrtić, koji je upravo bio otvoren, a Jojići su se zahvalili kućnoj pomoćnici. Sava tada nije slutio da će se poslije dobrovoljno odreći gotovo svega što mu je taj udoban život omogućavao.

Uz rad je u Beogradu završio Višu školu za primijenjenu informatiku. Očekivao je da će mu dodatno obrazovanje omogućiti napredovanje, ali vojsku njegova diploma nije osobito impresionirala.

Sava je odlučio otići.

Zahtjev za izlazak iz službe predao je 22. prosinca – na Dan Armije.

– Pitali su me zašto baš sada.

Časnik sigurnosti pozvao ga je na razgovor. Josip Broz Tito već je bio teško bolestan, pa je svaka odluka vojnoga čovjeka da napusti službu izazivala dodatnu sumnju.

Sava je iz JNA službeno izašao 5. svibnja 1980. godine.

Dan prije umro je Tito.

Nakon vojske bavio se različitim poslovima, među ostalim fotografijom, a neko je vrijeme radio i u novosadskom Sineoptiku. Za sebe kaže da je ondje bio „nekakav sitni direktor”. Na posao je dolazio u odijelu i s leptir-mašnom, dovoljno upadljiv da se ljudi zaustave i pogledaju.

Kada je naposljetku odlučio vratiti se zemlji, nije napustio samo posao.

– Ostavio sam lijep posao i leptir-mašnu, obuo gumene čizme i došao obrađivati zemlju.

Leptir-mašne, pokazat će se, ipak se nije zauvijek odrekao. Samo ih je poslije nosio uz vino.

Povratak nije izgledao kao ostvarenje obiteljskoga sna. Supruga se zaposlila u Novom Sadu i pristala da obitelj neko vrijeme živi od njezine plaće. Sava je počeo obrađivati tri hektara zemlje i prihvaćao sezonske poslove.

– Vizija je bila jednostavna: zemlja.

Uzimajući nove parcele u zakup, širio je posao iz godine u godinu. Od tri hektara stigao je do dvije tisuće, 85 zaposlenika, više od dvadeset traktora i vlastite radionice za održavanje strojeva. Postao je veliki gazda s mnogo zemlje i ljudima koji su od njegova posla živjeli.

Negdje na tome putu izgubio je vinograd. Naslijeđeni trsovi bili su stari, sorte više nisu odgovarale onome što je želio proizvoditi i Sava ih je povadio s namjerom da posadi nove.

Ratarski posao nije čekao. Obnova se odgađala, a godine bez vinograda prolazile su jedna za drugom.

Sedam ili osam godina poslije javilo se ono što Sava naziva prosvjetljenjem.

– Počelo me peći grizodušje. Imao sam tisuće hektara zemlje, a nisam imao svoje vino. Shvatio sam da sam ugušio obiteljsku tradiciju.

Prema pravilu koje je slušao još kao dječak, čovjek sa zemljom, ali bez vinograda nije bio potpun. Sava je sada imao neusporedivo više zemlje od svojih predaka, a prema njihovu bi mjerilu ipak ostao građanin drugoga reda.

Odluka da ponovno sadi nije značila povratak istim sortama i istom načinu proizvodnje. Od obitelji je naslijedio odnos prema vinogradu, ali nije vjerovao da dobro vino može nastati pukim ponavljanjem onoga što su radili očevi i djedovi.

Prva znanja tražio je u Srbiji, a zatim zaključio da su nedovoljna za vinariju kakvu zamišlja.

– Po nova sam saznanja išao u Sloveniju, Austriju i najviše u Italiju.

O vinu je znao dovoljno da shvati koliko još mora naučiti. O zemlji je već znao jednu važnu stvar: prije podruma mora odlučiti što će posaditi.

Prvi vinogradarski savjetnik bio mu je profesor Poljoprivrednoga fakulteta u Novom Sadu dr. Đorđe Paprić.

– Savo, zašto ne bi sadio portugizac? – predložio mu je.

– Dobro ti meni kažeš, Đorđe – odgovorio je Sava.

Portugizac se na Fruškoj gori odavno udomaćio, ali nije uživao ugled sorte na kojoj bi se gradila ozbiljna vinarija. Upravo je to Savu privuklo. Nije želio samo napuniti još jedan chardonnay ili merlot, nego pronaći vino po kojemu će se Mačkov podrum razlikovati.

Savjet o portugiscu poslušao je bez mnogo okolišanja. S ostalim sortama nije sve išlo prema planu.

Otišao je u Italiju kušati vina i odabrati klonove chardonnaya koje će posaditi uz portugizac. Vratio se s kupljenim – tramincem.

– Gewürz, što bi rekli.

Chardonnay je posadio poslije, zajedno sa sauvignonom bijelim, rajnskim rizlingom, pinotom crnim, merlotom i cabernet francom. U vinogradu će se poslije naći i više od šest tisuća trsova arinarnoe, francuskoga križanca tannata i cabernet sauvignona, koji je završavao u crvenoj kupaži Camerlot.

Sava je imao dovoljno zemlje i volje za daljnju sadnju, ali nije želio nastaviti bez kraja.

– Zastao sam da vidim što će se događati na srpskom vinskom tržištu. Bilo je razbarušeno i uzburkano kao loše vino u čaši.

Prvu bocu s etiketom Mačkova podruma napunio je 2007. i iste je godine poslao na tržište. Imao je iskustvo u organiziranju velikoga posla, strojeve, ljude i vinograde, ali nije se proglasio enologom.

Za dobro vino, smatrao je, potrebne su dvije stvari: zdravo grožđe i stručan čovjek.

Grožđe je mogao proizvesti. Stručne je ljude tek morao pronaći.

Već 2011. Mačkov podrum proizvodio je više od trideset tisuća litara vina. Imao je zaposlenoga enologa i konzultanta iz Italije koji je dolazio u Irig tijekom prerade grožđa, nadzirao proizvodnju i poslije dobivao uzorke na pregled.

Sava je znao što od stručnjaka očekuje, ali njegovi kriteriji nisu završavali u laboratoriju. Smatrao je da enolog mora poznavati i ljude kojima proizvodi vino.

– Enolog ne radi vino za sebe. Mora znati želite li slušati poeziju, bećarce ili gledati kazališnu predstavu. Mora razumjeti kako ljudi žive, što jedu i kakvo vino žele piti.

Tehnološko znanje bez opće kulture smatrao je nedovoljnim, jednako kao što nije prihvaćao ni podjelu prema kojoj jedan čovjek odgovara za vinograd, a drugi za podrum. Vinogradari bi, govorio je, najradije obrali grožđe prije kiše, dok bi enolozi čekali punu zrelost. Ako su odgovornosti odvojene, svaki za loše vino može okriviti onoga drugog.

Mačkov podrum zato nije postao samo mjesto proizvodnje vina nego i svojevrsna škola. Kroz njega su prolazili mladi enolozi koji su u Irigu dobivali priliku voditi ozbiljne berbe i donositi odluke.

Jedan od njih bio je Srđan Lukajić, poslije enolog Vinarije Zvonko Bogdan.

– Mačkov podrum bio je ponajveći rasadnik mladih enologa u Srbiji – rekao je jednom Savi.

Kada je odlazio, Sava mu je postavio rok:

– Za pet godina želim da budeš vodeći enolog u Srbiji.

Sava smatra da je tako i bilo.

Proizvodnju je 2014., u jednoj od najtežih berbi, preuzela Tanja Grubišić. Morala je birati grožđe, procjenjivati pravi trenutak berbe i mijenjati stil vina u godini koja je ostavljala malo prostora za pogrešku.

Sava je poslije priznao da je dotad neopravdano sumnjao u žene u podrumu. Tanja ga je brzo razuvjerila.

– Uvela je mnogo novoga i dugo nismo imali tako dobra vina.

Iako je rado govorio o boemštini, poeziji i uživanju, Sava nije zaboravljao da vinarija mora zarađivati. Godine 2015. imala je dvadesetak stalno zaposlenih, a u sezoni angažirala i do stotinu radnika. Vina su se izvozila u Sjedinjene Američke Države, organizirale su se promocije, a u posao su bili uključeni supruga, djeca i zetovi.

– Pijem mnogo vina pa sam odlučio da ono što ne mogu popiti sam podijelim s onima koji mogu – govorio je. – Ali šalu na stranu, ovo nije hobi. Od vinarije svi moramo živjeti.

Jedno je vino pritom postalo mnogo više od proizvoda. Postalo je datum u kalendaru, povorka kroz grad i Savin pokušaj da Fruška gora dobije vlastiti blagdan mladoga vina.

Portugizac je bio Savin odgovor na francuski Beaujolais nouveau i talijanski Novello. Ako su drugi vinorodni krajevi mogli slaviti izlazak mladoga vina, nije vidio razlog da Fruška gora nema vlastiti datum.

Iste 2007. godine započela je i priča o Svatovcu. Trećega četvrtka u studenome mladi portugizac predstavljao se u središtu Novoga Sada, gdje je Sava prolaznike častio mladim portugiscem. Prve subote nakon toga slavlje se selilo u Irig, a vrata vinarije otvarala su se svima koji nisu stigli u Novi Sad.

Već 2013. Dan mladoga vina održan je sedmi put zaredom.

Sava nije želio da proslava Svatovca ostane samo događaj Mačkova podruma. Pozivao je i druge fruškogorske vinare da proizvode mladi portugizac i zajedno stvore regionalni običaj.

– Zašto bismo trčali za francuskim Beaujolaisom ili talijanskim Novellom? Imamo sve uvjete da na Fruškoj gori proizvodimo mlado vino od portugisca.

Portugizac nije autohtona sorta, ali stoljećima raste u tom dijelu Panonije i Sava ju je smatrao dovoljno domaćom da oko nje izgradi irišku priču. Nije je pokušavao pretvoriti u vino koje treba desetljećima odležavati. Vrijednost portugisca bila je upravo u mladosti, voćnosti i trenutku u kojemu se otvara prva bačva nove berbe.

Za takvo vino trebalo je osmisliti i odgovarajuću predstavu. Sava je predvodio povorku u svojim crveno-zelenim bojama, sa šeširom, leptir-mašnom i čašom u ruci. Čovjek koji je nekoć na Dan Armije podnio zahtjev za izlazak iz JNA sada je svoju najvažniju godišnju smotru vezao uz jedan drugi, mnogo veseliji datum.

Treći četvrtak u studenome postao je dan portugisca. Ali Savina najosobnija priča o toj sorti nije bila vezana uz trg, povorku ni publiku.

Bila je vezana uz Đurđicu.

Drugi portugizac u Savinoj priči nosi ime Frajla. Za razliku od Svatovca, koji pripada trgu i javnom slavlju mladoga vina, Frajla je nastala iz obiteljske predaje o Savi i njegovoj supruzi.

– Kao mlada, Đurđica se zagledala u bećara po imenu Sava Mačak. Nosio sam šešir ukoso i peštanske brkove, volio rujno vino, a i bricu sam nerijetko vadio iz džepa.

Đurđičini roditelji nisu bili oduševljeni izborom. Ona je zbog Save pobjegla od kuće, a obitelj ih se odrekla.

Pomirenje se dogodilo ondje gdje se kod Jojića rješavaju najvažnije stvari – u vinogradu. Đurđica je ondje ponovno srela roditelje, a trsovi između njih učinili su ono što razgovori dotad nisu mogli.

– U slavu te ljubavi nudimo vino od portugisca iz vinograda u kojemu su se Đurđica i njezini roditelji sreli i pomirili.

Sava se u javnosti rado predstavljao kao boem. Govorio je da se u njemu neprestano susreću obiteljski čovjek i čovjek koji bi život najradije proveo uz vino, pjesmu i prijatelje. Kada su ga pitali što bi radio da se ne bavi vinom, odgovorio je:

– Pio bih vino.

A kada je trebao zamisliti najljepšu situaciju za čašu vina, nije spominjao zalazak sunca, vinograd ni arhivsku berbu.

– Zagrljaj. Ženski!

Iza takvih odgovora stajao je brak u kojemu je Đurđica pristala uzdržavati obitelj dok je Sava iz direktorske fotelje prelazio na tri hektara zemlje. Njegova boemština nije nastala iz života bez obveza, nego uz ženu koja je prihvatila rizik njegova povratka u Irig.

Zato Frajla nije tek dosjetka za etiketu. U njoj su objedinjeni portugizac koji mu je preporučio profesor Paprić, vinograd u kojemu se Đurđica pomirila s roditeljima i Savino uvjerenje da vino bez priče ostaje samo piće.

Poezija je u Mačkovu podrumu s vremenom dobila vlastitu manifestaciju. Sava je pokrenuo međunarodni natječaj za pjesme o ljubavi i vinu, na koji se svake godine javljalo više od stotinu mladih autora. Od pristiglih pjesama objavljene su dvije knjige.

Nije pritom sebe smatrao pjesnikom.

– Napravim poneku bilješku. Više su to eseji nego poezija, trenuci kada vas uhvati potreba da nešto zapišete. Poslije to stavite sa strane, ali dobro je da taj poetski i filozofski naboj izađe iz čovjeka.

Nije imao velikih iluzija o književnoj budućnosti svojih zapisa.

– Vjerojatno će ostati obitelji, dok ih ne zaboravi ili ne rasproda ovo što imamo.

Čovjek koji je od enologa tražio da osim tehnologije razumije književnost i kulturu mladim je pjesnicima dao razlog da pišu o vinu. U vinariji se tako spojilo ono što je Sava cijeli život pokušavao držati zajedno: ozbiljan posao, uživanje i priču o zemlji iz koje vino dolazi.

Moto Mačkova podruma postao je: „Znati piti, znati živjeti.”

Sava pod tim nije podrazumijevao samo količinu ni umjerenost. Znati piti značilo je prepoznati trenutak, društvo i vino koje im pripada. Svatovac se pio na ulici, uz povorku i treći četvrtak u studenome. Frajla je čuvala Đurđičinu obiteljsku priču. Vina iz starih obiteljskih zapisa pripadala su košnji sijena, olbama i gospar Miti, a ona iz Mačkova podruma novim enolozima, novim podrumskim znanjima i publici čiji se ukus mijenjao.

Sava nikada nije vjerovao da tradiciju čuva onaj tko sve radi kao njegovi preci. Naslijeđene vinograde povadio je i posadio druge sorte, u podrum je dovodio mlade enologe, a od portugisca, sorte koju mnogi nisu smatrali ozbiljnom, napravio je zaštitni znak vinarije.

Pritom se na kraju vratio upravo onome od čega su ga roditelji pokušavali spasiti: zemlji, vremenu, urodima i gumenim čizmama.

Na vrhuncu je imao dvije tisuće hektara, a nije imao svoje vino.

Danas iza sebe ima vina, dvije knjige pjesama, naraštaj enologa i Dan mladoga vina. Svoj životni obračun ipak svodi na dvije rečenice:

– Sve sam izgubio kada sam povadio vinograde. Sve sam dobio kada sam ih ponovno posadio.