Velimir Korak spremao se u Ljubljanu na koncert Boba Dylana, ali prije polaska imao je nekoliko primjedbi na ono što čovjek danas radi sa svojim pjesmama. Nije ga, priznaje, pomnije pratio još od kraja devedesetih ili početka dvijetisućitih. Sada je malo preslušavao novije izvedbe i pokušavao prepoznati ono što je nekada slušao.
– I stare pjesme imaju nove aranžmane, neprepoznatljive su. Slušao sam „One More Cup of Coffee“ i mislim: čovječe, ne može biti! Njegov jezik i dikcija dosta su teški za razumjeti. Sve je potpuno okrenuo. Baš će mi biti zanimljivo čuti kako će to biti na koncertu.
Znao je da ga neće dočekati samo niz najpoznatijih pjesama. Gledao je što Dylan izvodi na turneji, slušao i pomalo negodovao. Na koncert je, svejedno, išao.
Podsjećam ga da mi je upravo on rekao: život ne smije prerasti u rutinu, čovjek se stalno mora nečim igrati! Možda se i Dylan igra. Pjesmu zna, sada ga zanima što još može napraviti s njom.
– Tako više može funkcionirati jazz. Svaka je izvedba drukčija.
Nisam ga baš uvjerio. Velimir bi očito volio i prepoznati pjesmu zbog koje je došao. Ali dok smo razgovarali o tim aranžmanima, već sam imao pitanje za njegov podrum: bi li on danas sva svoja vina napravio onako kako ih je radio prije dvadeset godina? Odgovor će nas dovesti do sauvignona iz 2000. koji je nekada branio, a danas bi zbog njega požurio u berbu.
Ubrzo ćemo ustanoviti da kod Korakovih živi Dylanova vršnjakinja. Katarina, majka Velimirove supruge Mirjane, rođena je 1941. i još kuha za cijelu obitelj. Njezin unuk Bernard chef je restorana s Michelinovom zvjezdicom, ali za obiteljski ručak i dalje se brine baka.
– U vinogradu već dosta dugo ne radi. Baka je posebna.
Katarinu pamtim s fotografije iz kušaonice: u osmom mjesecu trudnoće radi u vinogradu, s velikom košarom na glavi. Mirjana se još nije rodila, a već je s majkom među trsovima.
– Snimio ju je njihov stric koji je došao iz Amerike. Imao je fotoaparat i bio je kod njih dva mjeseca. Marljiva žena, kao i sve žene te generacije koje su živjele na selu.

Imanje povezuje vinogradarsko nasljeđe dviju obitelji, Korak i Trumbetić, iz koje dolazi Mirjana. Velimir kaže da su i djedovi njihovih djedova živjeli od vina. Ipak, nije odrastao s planom da jednoga dana otvori privatnu vinariju.
– Ja sam iz vremena kada se govorilo: „Idi na fakultet, uči, da ne moraš ovako teško raditi kao mi.“ Tako su govorili roditelji. Ni kada sam završio fakultet nismo mislili da ćemo se privatno baviti vinarstvom. Lagao bih kada bih rekao drukčije. Bila su to druga vremena.
Završio je agronomiju, zaposlio se kao enolog u poljoprivrednoj zadruzi, a početkom devedesetih otišao raditi svoje vino. Pitam ga koliko je bilo teško napustiti sigurnu plaću.
– Uvijek postoje nedoumice, ali u mom slučaju nisu bile tako velike. Zapravo sam predugo radio, morao sam otići prije. Te godine kada sam otišao, a i nekoliko godina poslije, osobito prve godine, bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Osjećaš neku slobodu. To je prekrasno.
Odlaskom iz zadruge potpuno se posvetio obiteljskim vinogradima i vlastitom vinu. Kupce je, međutim, trebalo uvjeriti kako se na Plešivici mogu napraviti velika vina. O tome je nekada govorio s mnogo više žestine nego danas. Posebno su ga boljele priče o vinskim patvorinama iz kraja u kojem je njegova obitelj živjela od pošteno napravljenog vina.
– Na Plešivici su se ljudi oduvijek bavili vinogradarstvom i vinarstvom. Između dvaju svjetskih ratova svi veći proizvođači imali su nekog svojeg gostioničara. Tako je i moja obitelj odavno bila upućena na tržište jer je vino gotovo automatski, bilo kroz bocu ili kroz bačvu, završavalo na stolu. U obitelji se uvijek pričalo je li vino dobro ili nije, to je bio svakodnevni razgovor za ručkom.
Obiteljsko vino, pričao mi je, dostavljalo se i u Lovački rog i Esplanadu. Poslije se izgubila izravna veza malog vinara s kupcem, a o Plešivici se govorilo ponajprije kao o izvoru laganih vina za špricer. Velimir je uporno objašnjavao što sve njezini vinogradi mogu dati. Danas na isto pitanje odgovara jednom rečenicom:
– Ne treba više uvjeravati ljude da je ovo jedno od najboljih područja za vina.
Nije se, međutim, promijenilo njegovo uvjerenje da za dobro vino treba znati mnogo više nego što su neki spremni priznati. Negodovao je što se „oko vina skupilo strahovito puno antiintelektualnog“, kao da vrijedi pravilo: „Što manje znam, mislim da sam prirodniji i iskreniji!“
– Mi nismo takvi vinari. Upravo suprotno, za proizvodnju dobrog vina treba jako puno znati! Jer dobro vino može se svakome dogoditi, ali da biste iz godine u godinu proizvodili dobra vina, potrebno je veliko znanje. Fantastičan je osjećaj napraviti pošteno i dobro vino i od toga živjeti. Ne možete vjerovati kakvo je to zadovoljstvo.

Pitam ga gdje završava osobnost vina, a počinje mana. Je li mu se dogodilo da odbaci vino koje drugi brane kao zanimljivo ili prirodno?
– Ne volim vina s manom, jako sam osjetljiv na to. Prirodnost ne može biti izlika za šlampavost. Priroda je okrutna. Ako ne vodite brigu, sve ode.
Korak ima mnogo iskustva s vinima u kojima se čovjek nastoji što manje uplitati. Kada smo prije mnogo godina razgovarali o njegovu pinotu sivom iz berbe 2011., povod je bila boja koja me iznenadila na kušanju u Esplanadi. Tada sam ga jedva uspio dobiti telefonom jer u podrumu nije bilo signala, a Velimira je bilo teško pronaći drugdje.
– Boja ovoga pinota sivog neprestano se mijenja. Od trenutka punjenja, kad je bio tamniji, boje pokožice luka i pomalo crvenkast, prešao je u ružičasto. Ovo je njemački klon pinota sivog s jako obojenom pokožicom, a u vinogradu se nalazi odmah ispod pinota crnog. Njega beremo prvog i ako berače na vrijeme ne upozorim da ga treba pobrati, kasnije, i da hoće, neće uočiti razliku između tih dviju sorata.
Taj je pinot sivi napravio kao crno vino. Tri tjedna trajale su maceracija i alkoholna fermentacija na bobicama. Tek je tada prešao na prešanje, a vino je dvanaest mjeseci ostalo na talogu u starijim barrique bačvicama, u petoj, šestoj ili sedmoj godini uporabe. Slijedila je još godina dana u velikoj drvenoj bačvi, pa punjenje u boce.
– Ovaj pinot sivi definitivno nije rađen kao svježe vino!
Za njim su došli i pokusi s bijelim sortama koje su na kožicama ostajale dulje od dvjesto dana. Velimir ih je držao od berbe do pred Uskrs, želeći dobiti vino bez dodanog sumpora i drugih tretmana. Znao je da će se dugom maceracijom izgubiti dio sortne prepoznatljivosti pa ih je namjeravao spojiti u kupažu. Serija je dobila ime „U traganju za zaboravljenim vremenom“.
Danas se na te pokušaje osvrće bez potrebe da ih ponavlja svake godine.
– Dobijete potpuno drukčiji tip vina. Ne možete tražiti sortu, to je nešto sasvim drugo. Trenutačno nisam u tom filmu.
Posebno ga je zadovoljilo vino berbe 2025. od starih sorata iz vinograda na kolac, kakvih na Plešivici još ima i koje postupno kupuju. Maceracija je kraća, oko sedam dana, dok traje fermentacija, pa slijedi prešanje. Takva lakša vina želio bi puniti dovoljno rano da se piju mlada. Ono iz berbe 2025. imalo je oko jedanaest posto alkohola. U 2026. macerate nisu radili: tuča je smanjila urod, a u bobicama je bilo premalo soka u odnosu na kruti dio.
Njegovo objašnjenje kako su se ovdje nekada radila vina mnogo je jednostavnije od današnjih rasprava o narančastome. Ljudi nisu imali velike preše. Grožđe se stavljalo u bačve, čekalo da fermentacija krene i da se podigne klobuk. Tada se istočio tekući dio, a za prešanje ostao znatno manji volumen.
– To su bila lijepa vina. Fermentacija je tek krenula u klobuku. Tako se ovdje tradicionalno radilo.
Kada je 2000. napravio svoj prvi chardonnay sur lie, kupcima je trebalo objasniti što vinu donosi njegovanje na kvasnom talogu. Zato je taj postupak završio i na etiketi. Vino je steklo kupce, a oznaka ostala.
– Takav način proizvodnje vina malo je iskreniji i traži da u proizvodnji sudjeluješ do srži, ne možeš nikoga prevariti – objašnjavao je.
Ali vino mora opravdati sve što je o njemu ispričano:
– Možemo mi pričati priču, ali vino se uglavnom pije tamo gdje nema naše priče i gdje nema nas koji je možemo ispričati!

I danas o tome govori jednako strogo. Boca može otići iz podruma i godinama čekati prije nego što je netko otvori.
– Vino koje nije za bocu nikada ne bismo stavili u bocu. Nikada ni nismo. Svaka je boca vaš potpis.
A onda smo stigli i do njegova sauvignona iz 2000., s četrnaest i pol posto alkohola. Tada ga je branio, danas ga takvog ne bi napravio.
– U ono vrijeme, ako ste napravili vino s četrnaest posto alkohola, automatski su svi govorili: „To je veliko vino!“ Danas se to smatra nemarom. Zašto bereš tako da dobiješ toliki alkohol? Žurili bismo u berbu.
Eto i njegova novog aranžmana. Sorta ista, podneblje plešivičko, ali ono čime je nekada bio zadovoljan danas više ne bi ponovio.
U međuvremenu se promijenila i klima. Nekada se na Plešivici bralo oko Miholja, 29. rujna, i u listopadu. U vinogradima su bile različite stare beline i sorte koje nisu nakupljale visoke šećere. Danas se bere i u kolovozu, zaštita vinograda završava početkom srpnja, a promjene se osjećaju i u podrumu.
– Raspored oborina je drukčiji, klima ide u ekstreme. Strahovito nam se mijenja pH u grožđu. To je veliki problem.
Uz viši pH, objašnjava, malolaktička fermentacija završi mnogo ranije pa i vino treba ranije zaštititi sumporom. Pri nižem pH taj se proces znao protegnuti do proljeća; u bačvi je bilo plina i vino se razvijalo drugim ritmom.
– Kada danas otvorimo neki pinot od prije dvadeset godina, čudesan je u boci. Kakav će biti vijek ovih vina, nastalih u ovakvoj klimi i uz ekstremne temperature, vrijeme će pokazati.
Rajnski rizling i dalje mu je među vinima zbog kojih se posebno raduje i zbog kojih zna negodovati. Oduvijek je smatrao da ta sorta dobiva manje pažnje i kupaca nego što zaslužuje.
– Rizling je sorta koja ima stotine lica, kao možda nijedna druga na svijetu, i potencijal da u svim tim izvedbama bude izvrstan! A ima i potencijal za čuvanje u boci kao nijedna druga sorta. Mi rizling nikada nećemo napustiti jer u njemu je puno naših emocija i vjere – govorio mi je.
Nije odustao. Ni tržište ga, kaže, nije nagradilo nekom velikom promjenom mode.
– Bio je chardonnay, pa je došao sauvignon, pa pinot sivi. Nijemci su se nadali da će doći vrijeme rizlinga, ali on jednostavno nije u modi. Ovdje ne možemo odustati od rajnskog rizlinga. Bilo bi glupo. Možemo dati stvarno vrhunske rizlinge.
Sličnom je upornošću branio i pravo Plešivice da bude važna premda nema svoju veliku, svima poznatu autohtonu sortu.
– Mi nemamo neku blockbuster sortu, poput malvazije u Istri ili graševine u Slavoniji. Premda je, siguran sam, ovo područje izvanredno za graševinu. Samo što bi meni trebalo jako puno vremena uvjeravati ljude da imamo dobru graševinu ili barem jednako dobru kao što je ima kolega Krauthaker u Kutjevu! Za takvo uvjeravanje nemamo vremena i zato tu sortu nikada nismo ni htjeli saditi.
A o autohtonosti je zaključio:
– Ako je autohtonost sama sebi svrha, onda je ona suvenir.
Danas ne bi širio sortiment samo zato da ima još ponešto za ponuditi. Chardonnay i pinot crni važni su i za mirna vina i za pjenušce. Kada sam ga zamolio da izdvoji tri vina iz arhive koja bi objasnila povijest obitelji, izabrao je rizling, chardonnay i pinot crni.

Vinariju sada vodi s Josipom. Još dok je sin ulazio u posao, Velimir je govorio da pred njegovom strašću i energijom pomalo odlazi ustranu.
– Svatko ima pravo na svojih dvadesetak berbi jer iza vas uvijek netko drugi kuca i traži svoje mjesto.
Ali Josip nije odmalena sam odabrao taj put. Kada su ga roditelji usmjerili u poljoprivrednu školu, bilo je i suza.
– Bio mu je to šok, plakao je. Njegovi iz razreda idu u gimnaziju, a on u poljoprivrednu. Htjeli smo da ga ne izgubimo, da negdje ne zaluta. Na kraju je vidio da je svijet vina uzbudljiv i jako izazovan, pogotovo mladom čovjeku. Nije to uvijek muka i patnja. Ima prekrasnih susreta, druženja, putovanja. Život vinara može biti prekrasan.
Poslije je završio agronomiju i iskustvo stjecao u južnoafričkom Warwicku. Velimir kaže da je ondje bolje upoznao i prednosti vlastitog podneblja.
– Oni ondje dokiseljavaju. Mi imamo sreće: ako se u vinogradu sve pravilno radi, ne treba intervenirati u moštu i vinu. Takvo je tlo, a zasad je i klima dobra.
Prepuštanje odluka u podrumu nije donijelo revoluciju. Josip je uz njega radio od dječačkih dana, pa se posao postupno počeo dijeliti. Velimir se ne sjeća velikih sukoba oko toga kako napraviti vino. Pokušao sam ga podbosti: znači da je sina dobro ustrojio?
– Ne treba čovjek biti zadovoljan samo zato što netko radi po njegovu. Da su svi roditelji zadovoljni time da djeca rade po njihovu, svijet se ne bi baš puno pomicao. Ni ja nisam cijeli život u svom poslu radio isto.
Josipovi pjenušci sada traže i dodatni podrum. Godinama su ih radili i čekali da budu spremni za tržište. Danas su brut nature, bez dozaža, ali svaka nova berba znači još boca koje treba negdje položiti i ostaviti na talogu.
– Kad je dobra berba i kad vino ima dobre karakteristike, što dulje stoji na kvascima, pjenušac je bolji. Morat ćemo raditi još jedan podrum jer pjenušac traži strahovito puno prostora.
Bernardov dolazak u obiteljski posao izgledao je sasvim drukčije. Studirao je građevinu, a u trećoj godini odustao. Roditeljima to nije odmah rekao. Onda je objavio da želi biti kuhar.
– Pitao sam ga: „Znaš li što znači biti kuhar? To je strašno težak posao.“ A on: „Ja bih htio biti kuhar.“ Rekao sam: „Dobro.“
Još kao student odlazio je kod Gastronomada. Nakon sezonskog rada na moru došao je u zagrebački Dubravkin put.
– Tko će te zaposliti? Nigdje nisi radio, nisi završio kuharsku školu. Mjesec ili dva dolazio je na posao i radio besplatno. Ja se dalje nisam miješao. Onda su ga zaposlili. Bio je dobar.
Priska Thuring prepoznala je talent i preporučila ga Ani Roš. I kod nje je najprije radio bez plaće, pa dobio posao. Iskustvo je stjecao i kod Massima Botture u Modeni. Otac ga ni tada nije nagovarao da ostane ondje gdje mu je dobro.
– Rekao sam mu: „Predugo si na jednom mjestu.“ Ako je netko talentiran i ima kliker, ako želi rasti, ne smije se negdje zarobiti.
Na kraju se vratio kući. Danas Bernard vodi kuhinju, sestra Vera restoran, a Velimir i Josip brinu se za vina. No ugostiteljstvo je na imanje ušlo mnogo prije Bernardova povratka, zahvaljujući Mirjani.
– Sigurno se ne bismo bavili turističkim dijelom da nije nje. Ona je to pokrenula. Naravno, svi zajedno, ali iz svega toga na kraju je nastao i ovaj restoran.
Mirjana i Katarina pripremale su patku s mlincima, koljenicu, štrudlu i druga jela zbog kojih se uz vino ostajalo dulje nego što je bilo planirano. Mirjana je znala i koliko je duboko njezin suprug u vinu: za dvadesetu godišnjicu braka odveo ju je u kino gledati „Stranputice“! Ljubav prema pinotu crnom trebalo je, očito, proslaviti i u mraku kinodvorane.
– Mirjana se toga zna sjetiti i priča to kao anegdotu.
Velimir nikada nije bio tip vinara koji se najbolje osjeća usred glasne fešte. Priznaje da su ga nekadašnja okupljanja na imanju znala živcirati. Ondje obitelj i živi. Zato mu današnji restoran, koliko god to moglo zvučati neobično, donosi više mira.
– Restoran zna biti pun, a mi ni ne znamo da je puno ljudi. Sve je mirno. Znam reći da je to restoran kao da dolaziš u kazalište. Mi živimo s tim restoranom. Pravi gušti.
Kada se zatvori zbog godišnjeg odmora, taj mali moving zna mu i nedostajati. A preko Bernardova posla upoznao je kuhare i izbliza vidio koliko ih košta ono što gost dobije na tanjuru.
– Tu nema rutine. Moraš stalno biti fokusiran. Strast te ne smije napustiti. Ovdje se oblikuje mnoštvo jela. Kako koja namirnica dolazi, tako se jela mijenjaju. Nikada nije isto. Uzbudljiv je to posao, ali fizički i mentalno težak. Nema opuštanja. Čudesno je biti kuhar.
U restoranu se, razumljivo, najviše piju obiteljska vina, ali na karti su i drugi plešivički proizvođači te međunarodni izbor. Nema obveze da svako Bernardovo jelo prati isključivo njihova boca.
– Nismo zaljubljeni samo u naša vina.
Vinarija je na oko pedeset tisuća boca godišnje. Velimir ne vidi mnogo prostora da takav obiteljski posao, na razini na kojoj ga žele zadržati, znatno poveća proizvodnju. Za to bi trebalo više izvoziti, a izvoz ne jamči bolju cijenu. Restoran pomaže, ali ne može zamijeniti prisutnost vina na drugim stolovima.
– Vinarija ne može funkcionirati samo tako da prodaje vino doma. Vino treba biti prisutno i drugdje da bi čovjek uopće imao motiv doći k nama. Kvalitetna prodaja na kućnom pragu sigurno olakšava posao.
Kada ga pred kraj pitam što bi na imanju sačuvao, a što prepustio djeci da potpuno promijene, počne pričati o neobrađenoj zemlji. Na svim položajima pogodnim za lozu vinogradi su već posađeni, ali njihove su se obitelji bavile i stočarstvom i ratarstvom. Dio te zemlje danas ne koristi nitko.
– Ta bi se zemlja mogla koristiti, ali obitelj bi morala drukčije funkcionirati. Trebao bi netko tko bi se time bavio. Mogli bismo, samo bi trebalo radne snage.
Ne mora, kaže, sve odmah donijeti zaradu. Mogao bi si priuštiti i posao kojemu to nije prvi uvjet. Važno bi bilo da se zemlja opet obrađuje, kod njih i kod susjeda.
– Kada bi se ta zemljišta stavila u funkciju, kraj bi više izgledao kao nekada. Ne bi bilo šikara i pustoši. Drukčije bi izgledalo.











