Home Portreti vinara BRANKO ZEČEVIĆ: Od čelika do zelene grane

BRANKO ZEČEVIĆ: Od čelika do zelene grane

652

Branko Zečević dugo je vjerovao da će njegov život ostati vezan uz čelik. Loza je, međutim, strpljivo čekala svoj red. Kada ju je napokon pustio u život, učinio je to kao i sve drugo čega se prihvaćao: temeljito, ambiciozno i bez osobita zanimanja za ono što su drugi smatrali mogućim.

Vlasnik vinarije Imperator, kojega su mediji prozvali „balkanskim kraljem čelika“, nikada nije skrivao da je u vinsku priču ušao sa skromnim tehnološkim znanjem. Imao je ideju, znao je kakvo vino želi proizvoditi i kojim putem do njega namjerava stići, ali njegova je vinska priča zapravo počela mnogo prije poslovnih planova, certifikata i prvih nasada.

Rođen je u Sarajevu, a vinogradi koje je kao dječak gledao u Hercegovini i Dalmaciji privlačili su ga nečim što tada nije znao objasniti. Satima je mogao hodati između pravilnih redova loze, opčinjen njihovim skladom, i zamišljati da će jednoga dana imati vlastiti vinograd. Za čisto vino još je bio premlad, ali bevanda mu nije bila strana. Početkom osamdesetih, u godinama kada se dječačke slike počinju pretvarati u ozbiljnije želje, u pjesmi Miladina Šobića Džemper za vinograd prepoznao je gotovo osobnu poruku.

– Odmalena sam znao da ću jednoga dana imati vinograd. Nisam znao gdje će biti, čime ću se baviti ni kako ću do njega doći, ali taj me san nikada nije napustio.

Danas, dvadesetak godina nakon što je na Fruškoj gori počeo proučavati zemljište i kupovati prve parcele, može reći da je taj san ostvario. I više od toga: Imperator je postao prva vinarija u Srbiji s organskim certifikatom, a od berbe 2021. njegovi vinogradi i vina nose i Demeterov certifikat za biodinamičku proizvodnju. Zečeviću taj pečat nije tek marketinški ukras, nego potvrda načina na koji je od početka zamišljao odnos prema zemlji – bez pesticida i herbicida, uz minimalne zahvate u podrumu i s uvjerenjem da vino treba biti što vjerniji izraz sorte, podneblja i godine.

Put od sarajevskog dječaka opčinjenog pravilnim redovima loze do prve certificirane biodinamičke vinarije u Srbiji vodio je preko Londona i čelika. Školovao se na London School of Economics and Political Science, a nakon završetka studija 1991. zaposlio se u kompaniji koja je trgovala čelikom. Dvije godine poslije osnovao je vlastitu tvrtku: čelik je kupovao u Rusiji, Kazahstanu i Ukrajini te ga prodavao u jugoistočnoj Aziji. U Srbiju je došao 2001. godine, u Sremskoj Mitrovici otvorio tvrtku i pokrenuo veliku greenfield investiciju u željezaru Sirmium Steel. Proizvodnja je počela 2008., a pogon je s vremenom narastao na više od osamsto zaposlenih.

Danas, dvadesetak godina od dolaska na Frušku goru, prvih „ispitivanja“ tla i kupnje prvih parcela za vinograd, Branko Zečević može reći da je London mu nije dao samo poslovno obrazovanje. Ondje je počeo ozbiljnije upoznavati vino i otkrivati biodinamiku, mnogo prije nego što će mu zatrebati u vlastitom vinogradu. Njegova je kći pohađala školu povezanu s institutom koji se oslanja na učenje Rudolfa Steinera, začetnika antropozofije, waldorfske pedagogije i biodinamičke poljoprivrede. Branko je taj susret poslije tumačio kao jedan od znakova uz put.

– London je za moju vinsku priču bio idealan. Nije tada bilo kao danas, kada sve možeš pronaći na telefonu, ali ondje si imao pristup literaturi do koje drugdje nisi mogao doći. Preko škole koju je pohađala moja kći upoznao sam Steinerove ideje i počeo učiti o biodinamici. Kada sam poslije shvatio koliko se velikih svjetskih vinograda obrađuje na taj način, za mene više nije bilo dvojbe. Znao sam kakvu vinariju želim napraviti.

Dok je podizao željezaru, slobodno je vrijeme provodio tražeći zemlju za budući vinograd. Povijest mu je oduvijek bila strast, pa nije želio kupiti prvu parcelu koja mu se učini lijepom. Počeo je proučavati vinogradarsku prošlost Fruške gore, rimski Sirmium i predaju o caru Probu, koji je u trećem stoljeću potaknuo sadnju loze izvan tadašnjih granica Italije.

Posebno ga je privukao Erdevik. U starim je zapisima pronašao podatke o rimskim termama i bunarima na tom području, a zatim je povijesne tragove počeo provjeravati suvremenim metodama. Zemlju je slao na analizu, proučavao meteorološke podatke, osunčanost, prozračnost i nadmorsku visinu. Zanimalo ga je i što se na pojedinim parcelama prije uzgajalo, jesu li gnojene te koliko su bile opterećene pesticidima.

– Dok se gradila željezara, obilazio sam Frušku goru i tražio položaje za vinograd. Ništa nisam htio prepustiti slučaju. Ako sam već odlučio ostvariti san koji nosim cijeli život, onda sam mu morao pristupiti ozbiljno. Proučavao sam povijest, analizirao tlo i provjeravao meteorološke podatke. U životu sam uvijek sve radio temeljito, pa nisam vidio zašto bih se prema vinogradu odnosio drukčije.

Prvu polovinu nasada na položaju Netin kraj Erdevika podigao je 2009., a drugu devet godina poslije. Ondje se danas na cjelovitoj površini od devet hektara, na nadmorskoj visini između 140 i 160 metara, izmjenjuju traminac, sauvignon blanc, rajnski rizling, merlot, malbec, cabernet sauvignon, cabernet franc, pinot crni, prokupac, sila, grašac, shiraz i vranac. S drugim nasadima ukupna je površina vinograda vinarije Imperator narasla na petnaest hektara.

Od početka je znao da želi organsku i biodinamičku proizvodnju, premda otvoreno priznaje da o praktičnom vinogradarstvu tada gotovo ništa nije znao. Presudan je bio susret sa Zoranom Zolotićem, iskusnim agronomskim tehničarom koji je prije radio u erdevičkoj vinariji i odlično poznavao taj kraj. Prihvatio je Brankovu zamisao, iako je biodinamika i njemu bila novo područje.

– Moje je vinsko predznanje bilo nikakvo. Totalna nula! Imao sam samo želju da u praksi provedem ono što mi se dugo sviđalo. Onda sam u Erdeviku pronašao Zorana Zolotića, čovjeka koji je na svojim leđima iznio vinograd od početka. Vrlo je brzo prihvatio biodinamiku, premda smo je obojica tek učili. Učili smo zajedno i od prvoga dana radili prema pravilima organske i biodinamičke proizvodnje.

Druga ključna osoba u razvoju Imperatora bila je Đurđa Katić, diplomirana inženjerka tehnologije, dvostruka prvakinja Srbije u sommelierstvu i međunarodna ocjenjivačica vina. Dalmatinka iz Dobropoljaca kraj Benkovca prije dolaska u Imperator radila je u Vinariji Čoka, bila sommelierka u beogradskoj Maderi te surađivala s Milijanom Jelićem i sestrama Aleksić. U zajedničkom projektu s Mišom Cilićem napravila je i Alter Ego, zapaženu crvenu kupažu proizvedenu u samo 1.926 boca.

Kada ju je Branko pozvao da preuzme tehnološku stranu njegove zamisli, u Srbiji gotovo da nije postojalo praktično iskustvo biodinamičkog vinogradarstva. Na Fruškoj gori postojao je tek jedan entuzijast koji je na pola hektara na taj način uzgajao grožđe, ali bez ozbiljnije proizvodnje vina. Imperator je zato postao škola za sve koji su u njemu radili. Danas Đurđa sa suradnicima vodi proizvodnju grožđa i vina, a vinarija svoj prostor u Rakovcu dijeli sa Salaxijom.

– Branko i ja od početka smo učili zajedno – kaže Đurđa. – Organska proizvodnja tada je u Srbiji bila vrlo rijetka, a biodinamika gotovo nepoznata. Kada je Milijan Jelić odlučio organski uzgajati moravu, mnogi su ga proglasili luđakom. Biodinamika je bila još dva koraka dalje. Za sve nas ovo je bila velika škola, a zapravo je još uvijek učimo.

Branko i Đurđa lako su stekli reputaciju zanesenjaka koji su zalutali izvan granica uobičajenoga vinarstva. Susjedi su zbog biodinamičkih pripravaka, praćenja prirodnih ciklusa i odbijanja kemijskih prečaca Branka prozvali „vudu vinarom s Fruške gore“. Njemu se nadimak, čini se, više svidio nego što ga je uvrijedio. Ako je već krenuo putem kojim u Srbiji nitko prije njega nije ozbiljno išao, nije mogao očekivati da će ga svi odmah razumjeti.

Do prve berbe nitko nije mogao pouzdano znati hoće li se upornost pretvoriti u vino ili u vrlo skup dokaz da dobra namjera nije dovoljna. Vinograd je bio mlad, iskustvo skromno, a put koji su odabrali bez prethodnika na koje bi se mogli osloniti. Branko se danas šali da bi se objesio da je prvo vino bilo loše, a zatim odmah objašnjava da bi zapravo bio samo strašno razočaran – i nastavio dalje.

Kada su 2011. kušali prvo vino, optimizam je dobio uporište. Biodinamika više nije bila teorija naučena iz knjiga, nego nešto što se moglo prepoznati u grožđu i čaši. Certifikati koji će uslijediti službeno su potvrdili put odabran na samome početku.

– U početku nismo mogli znati kako će sve ispasti. Mogli smo samo raditi najbolje što znamo i moliti Boga da rezultat bude dobar. Kada smo dobili prvo vino, postalo je jasno da biodinamika daje nešto posebno. Vrijeme je pokazalo da ekološki čisto tlo nije samo pitanje filozofije, nego preduvjet za velika vina.

U vinogradu se ne koriste pesticidi ni herbicidi, grožđe se bere ručno, a zahvati u podrumu svedeni su na ono što je potrebno da sorta, položaj i berba sačuvaju vlastiti izraz. Bijela vina, kada god je moguće, spontano fermentiraju uz kontrolu temperature i odležavaju u inoksu. Crvena vina započinju fermentaciju u inoksu, a doviru i odležavaju u bačvama od srpskog hrasta. Biodinamičkim pripravcima i radom usklađenim s prirodnim ciklusima pokušavaju održati ravnotežu tla, snagu loze i zdravlje grožđa.

Zečević pritom nikada nije želio da se Imperator svede na demonstraciju ispravnosti jedne poljoprivredne metode. Biodinamika mu je bila temelj, ali na njemu je od početka želio graditi znatiželjnu i razigranu vinariju. Zato se nije zaustavio na sortama čija se prisutnost na Fruškoj gori podrazumijevala. U vinograd je uveo i malbec, upravo nakon što su ga svi uvjeravali da ondje neće uspjeti.

– Odlučio sam ga posaditi jer su mi rekli da ne može. Dobro, nije baš samo zbog inata – malbec mi se oduvijek sviđao. U kupažama daje nešto posebno, kao da iz drugih sorata izvuče više nego što mogu pokazati same. Doživljavam ga kao vinsko pojačalo.

U početku je nailazio na podsmijeh i osporavanje, ali sorta se na položaju kod Erdevika dobro snašla. Malbec je najprije završavao u kupažama: s merlotom u jednakim omjerima ili u kombinaciji s cabernet sauvignonom i cabernet francom. Bio je i dio Maximianusa, jednoga od prvih crvenih vina kojima se Imperator predstavio javnosti, zajedno s cabernet sauvignonom, cabernet francom i merlotom.

I onda, nakon maštanja o nafti i pivu, Đurđu je 2002. godine aktivirala Vinarija Čoka, tada u velikoj ekspanziji. Četiri godine provela je uz ŽdBerba 2024. donijela je, međutim, grožđe dovoljno uvjerljivo da su jednu bačvu odlučili sačuvati zasebno. Tek nakon odležavanja trebali su odlučiti hoće li i taj malbec završiti u kupaži ili prvi put dobiti vlastitu etiketu.

– Inače najprije složimo zamišljenu kupažu pa je stavimo u barik. Ovaj smo put malbec odvojeno barikirali i ostavili odluku za poslije. Na kraju smo zaključili da zaslužuje samostalno izdanje. Neće ga biti mnogo, ali dovoljno da njime ljude udarimo u glavu!

Time je Imperator dobio prvi monosortni malbec pod svojom etiketom, a Branko još jedan argument u dugotrajnoj raspravi s „nevjernim Tomama“. Posebno ga zabavlja što ga, koliko zna, nitko drugi u Srbiji nije ozbiljnije zasadio ni prije ni poslije njega.

– Jesam li ih razuvjerio? Jesam. A još mi je draže što smo i dalje sami. Mi smo malbec poslije dodatno sadili, dok su ga drugi nastavili zaobilaziti. To mi govori da očito još nismo ostali bez prilika da budemo proglašeni ludima.

Brankova ljubav prema povijesti nije ostala zakopana u zemlji na kojoj je podigao vinograde. Preselila se i na boce. Prva vina Imperatora dobivala su imena rimskih careva povezanih sa Sirmiumom i prostorom današnje Srbije, a na svakoj se etiketi nalazio novčić s likom vladara po kojemu je vino nazvano.

Rajnski rizling postao je Valerius, kupaža merlota i malbeca Quintilus, pinot crni Decius, traminac Gratianus, a cabernet sauvignon i cabernet franc spojeni su u Constantius. U Maximianusu su se u jednakim omjerima našli cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot i malbec. Careva je, govorio je Branko, bilo dovoljno i za sorte i kupaže koje će tek doći.

– Ideja je bila da svako vino nosi ime jednoga od imperatora rođenih na ovim prostorima. Svaka je etiketa imala njegov novčić, pa su bile međusobno povezane, ali ipak različite. U pričuvama smo imali još nekoliko careva za buduća vina.

S vremenom se pokazalo da je rimska povijest privlačna, ali da latinska imena prosječnom kupcu nisu bila osobito laka za pamćenje ni izgovaranje. Kada je broj etiketa prerastao početni sustav, vinarija je odlučila osuvremeniti vizualni identitet i carevima nadjenuti pristupačnije nadimke. Valerius je postao Val, Claudius je skraćen u Klod, a Gratianus u Gratio. Staro i novo ime neko su vrijeme zajedno stajali na prijelaznim etiketama kako kupci ne bi izgubili trag vinima koja su već poznavali.

Novi vizualni identitet, predstavljen 2023. godine, osmislio je Saša Vidaković iz londonske agencije SVIDesign. Umjesto doslovnih ilustracija staroga Rima, etikete su dobile suvremeniji izgled s tek diskretnim antičkim odjecima. Rezovi na pojedinim slovima novoga logotipa podsjećaju na trag vinogradarskog noža, kao da je i tipografija prošla rezidbu.

Istodobno je uvedena nova klasifikacija. Vina za svakodnevno uživanje smještena su u liniju Primus, ozbiljnija u Optimus, a ona proizvedena samo u najboljim berbama u Maximus. Tu je i Gerila, oznaka za male, jednokratne serije koje možda nikada neće biti ponovljene. U toj se kategoriji, primjerice, našao chardonnay iz ekstremnog vinograda koji je dao grožđa za samo petstotinjak boca.

– Nismo mu željeli odrediti cijenu kakvu bi po kvaliteti zasluživao, a zasluživao bi pedeset eura. Radije ćemo ga ponuditi po pristupačnijoj cijeni. Imamo ga koliko ga imamo: kupite ga i pijte dok ga ima. Možda ga više nikada nećemo napraviti, i upravo je zato Gerila.

Redizajn ipak nije značio odustajanje od rimske priče. Branko je samo zaključio da je treba približiti ljudima koji o Sirmiumu i carevima rođenima na ovim prostorima znaju vrlo malo. Kada je počinjao govoriti o tome, prisjeća se, mnogi su ga gledali kao da izmišlja povijest kako bi lakše prodao vino.

– U školi o tome gotovo ništa nismo učili. Kakvi rimski imperatori! Naša je povijest kao da je počinjala Prvim zasjedanjem AVNOJ-a. A samo iz okolice Sremske Mitrovice, nekadašnjega Sirmiuma, potječe više od deset rimskih careva. Zato o tome treba stalno govoriti. Rimska tema ostaje, samo smo je učinili razumljivijom i lakšom za pamćenje.

U tom je duhu i grašac dobio ime Cargraš, jednostavnu igru riječi koja ne zahtijeva poznavanje latinskoga ni rimskih dinastija. Portfelju se priključila i Esta 2022, prvo rosé vino Imperatora, nastalo od pinota crnog. Đurđa Katić njegov je nastanak opisala kao incident sa sretnim završetkom.

Broj etiketa u međuvremenu je premašio dvadeset. Za vinariju koja želi ozbiljniji tržišni iskorak to nije najjednostavniji poslovni model, ali Branko se ne želi odreći nijednoga vina koje je pronašlo svoju publiku. Širok portfelj nije nastao odjednom ni prema unaprijed nacrtanom planu. Bio je rezultat dugog eksperimenta tijekom kojega su sadili nove sorte, iskušavali kupaže i učili što pojedini položaji mogu dati.

– Nama bi bilo deset puta lakše da imamo šest komercijalnih etiketa. Ali svako naše vino ima svoje obožavatelje, ljude kojima je upravo ono prvo. Krenuli smo s dva hektara, danas ih imamo petnaest i napokon znamo mnogo više o sortama, kupažama i tržištu. Sve što smo dosad radili bio je jedan veliki eksperiment, a kada bi nam se rezultat svidio, nismo ga se htjeli odreći. Neka svatko pronađe svoje vino.

Za Branka je Imperator dugo bio ekstremno skup hobi. S godinama je, međutim, postao i prostor u kojem se oporavlja od pritiska što ga donosi njegov osnovni posao. Jedan dan u tjednu posvećuje isključivo vinariji i tada, kaže, za njega ništa drugo ne postoji. U vinogradu i podrumu ne traži samo poslovni rezultat nego protutežu svijetu čelika, osamsto zaposlenih, tržišnih rizika i odluka čije posljedice osjećaju stotine obitelji.

– U svakom koraku ovoga procesa uživam. Vino me čisti od svakodnevnih problema. Stres koji mi može donijeti vinarija smiješan je u usporedbi sa stresom u željezari, a najveći minus koji ovdje mogu napraviti neusporediv je s onim što u osnovnom poslu mogu izgubiti u jednom danu.

To ne znači da nikada nije razmišljao o povlačenju. Dvaput je ozbiljno vagao mogućnost da vinariju smanji na razinu vlastitih potreba. Oba puta prevagnulo je sve ono što je od početka uložio: ne samo novac nego vrijeme, ljubav, prijateljstva i zajedničko učenje. Uza sve to, odustajanje se protivi njegovoj naravi.

– Sam sam sebe uvjerio da nešto u što sam uložio toliko ljubavi, novca i prijateljstva ne smijem tek tako pustiti. Tvrdoglav sam i ne volim odustajati. Ova priča nije besmislena, samo joj treba više vremena da stigne na zelenu granu.

Poslovanje s čelikom naučilo ga je drukčijem odnosu prema riziku. Dok se bavio trgovinom, usvojio je pravilo first loss is best loss: čim pozicija ode u minus, treba je zatvoriti, umjesto da se novim rizikom pokušava vratiti izgubljeno. Kada je prešao u proizvodnju, shvatio je da ondje takva mogućnost često ne postoji. Jednom kada pogon proradi, iza njega stoje radnici, njihove obitelji, ugovori, sirovine i tržište. Proizvodnja ne dopušta da se čovjek jednostavno predomisli i ode.

– U željezari imam više od osamsto zaposlenih. Odgovoran sam prema njima, njihovim obiteljima, sebi i vlastitoj obitelji. Kada to znaš, apetit za rizikom naglo pada. Ako proizvodiš čelik, sve što proizvedeš moraš prodati istoga mjeseca. Već u proizvodnji imaš dovoljno rizika i ne treba ti još trgovački.

U vinariji je, paradoksalno, spreman prihvatiti ono što u industriji ne bi tolerirao. Može si dopustiti godinu bez vina ako grožđe ne zadovoljava kriterije, malu seriju koja se možda nikada neće ponoviti ili sortu za koju mu svi govore da nema budućnosti. Financijski oslonac daje mu slobodu da ne mora iz svake berbe izvlačiti prihod pod svaku cijenu, ali i obvezu da vinariju postupno dovede do samoodrživosti.

– Excel vinarije nije neizdrživ kada ga stavim u kontekst ukupnoga poslovanja s čelikom. Ali ne želim vječno pokrivati minuse samo zato što ih mogu podnijeti. Cilj je da Imperator postane samoodrživ, a tome smo sve bliže.

Ozbiljniji tržišni nastup zato je dugo odgađao. Najprije je želio podići vinograde, upoznati sorte i odrediti stil vina, a tek potom stvarati tržišnu buku koju proizvodnja može pratiti.

– Došlo je vrijeme da se na tržištu napokon pojavimo ozbiljno. Sada imamo količine koje dopuštaju ozbiljniju prodaju i marketing, a vina zaslužuju novo ruho. Prije toga nije imalo smisla stvarati buku koju proizvodnja ne bi mogla pratiti.

Branko dobro razumije zašto mnoge vinarije ne mogu riskirati poput Imperatora. Čovjeku koji od svake prodane boce mora financirati sljedeću berbu teško je savjetovati da odbaci grožđe, godinama čeka tržište ili se upusti u biodinamiku samo zato što vjeruje u njezin smisao. Ono što ne razumije jest očekivanje da se u vinarstvu može brzo zaraditi.

– Problem nastaje kada ljudi uđu u vinarstvo uvjereni da će novac doći odmah. To ne postoji. Za ulazak u ovaj posao najprije moraš imati novac. Ona otrcana izreka da ćeš u vinarstvu postati milijunaš samo ako si prethodno bio milijarder potpuno je točna. Vinograd traži godine, a čovjek mora biti uporan. S druge strane, onaj tko ima zemlju i vinograd teško može ostati gladan – osim ako je budala, kockar ili ima porok koji troši više nego što može privrijediti.

Razlika između željezare i vinograda nije samo u veličini mogućega gubitka. Čelik traži brzinu, precizne proračune i odluke koje se moraju donositi odmah; vinograd traži strpljenje i prihvaćanje činjenice da priroda ne priznaje poslovne rokove. U jednome poslu Branko pokušava svesti rizik na najmanju moguću mjeru, dok je u drugome svjesno izabrao put na kojemu se velik dio rezultata ne može kontrolirati.

Upravo ga je ta razlika i zadržala u vinu. Imperator mu nije postao važan zato što je nalik njegovu osnovnom poslu, nego zato što mu daje ono čega u svijetu čelika nema: mogućnost da godinama prati isti komad zemlje, da se iznova vraća sortama koje još nije posve razumio i da rezultat ne mjeri samo tablicama.

– U željezari moraš znati što ćeš napraviti danas, koliko ćeš proizvesti i komu ćeš to prodati. U vinogradu možeš sve napraviti kako treba, a onda ti priroda objasni da nisi glavni. Možda me baš to i privuklo. Čovjek cijeli život misli da upravlja stvarima, a onda dođe u vinograd i nauči malo skromnosti.

U vinogradu i podrumu nije ostao sam: Zoran Zolotić iznio je podizanje nasada, a Đurđa Katić njegove je zamisli tehnološki provjeravala i pretvarala u vino. Njihova spremnost na zajedničko učenje omogućila je Imperatoru da eksperimentira, a da pritom ne izgubi čvrst biodinamički okvir.

– Branko često smisli nešto što u prvi mah zvuči nemoguće – kaže Đurđa. – Moj je posao vidjeti može li se to doista napraviti i ima li smisla. Katkad se ne složimo odmah, ali upravo iz tih razgovora često nastanu najbolje stvari.

Više od dvadeset etiketa, malbec na Fruškoj gori, jednokratne serije pod oznakom Gerila, rosé nastao kao sretan incident i neprestano preispitivanje kupaža nisu zato posljedica neodlučnosti, nego odbijanja da vinarija prerano proglasi svoj razvoj završenim.

Biodinamika za Branka nije skup neobičnih rituala zbog kojih su ga susjedi prozvali „vudu vinarom“. Ona je način da se tlo sačuva za one koji dolaze poslije njega. Organska i biodinamička proizvodnja, tvrdi, nisu samo ulaganje u kvalitetu današnjega vina nego i obveza prema budućim generacijama. Certifikat pritom nije konačna nagrada, nego dokaz da se ono što vinarija tvrdi može provjeriti u svakom koraku, od vinograda do boce.

– Zemlju nismo naslijedili da bismo je potrošili. Na nama je da je ostavimo barem jednako zdravom kao što smo je zatekli, a po mogućnosti i zdravijom. Ako vino uz to bude bolje, onda smo dobili sve što smo željeli.

Dječak koji je između hercegovačkih i dalmatinskih vinograda maštao o vlastitim redovima loze do njih je stigao obilaznim putem: preko Londona i trgovine čelikom sve do Sremske Mitrovice i Fruške gore. Vinograd nije zamijenio njegov prvi posao niti je postao romantičan bijeg od industrije. Čelik i loza nastavili su postojati usporedno, svaki sa svojim pravilima i rizicima: jedan od Branka traži da bude gospodar procesa, a drugi ga redovito podsjeća da to nikada neće postati.

Branku Zečeviću takav raspored odgovara. U željezari je naučio da proizvodnja ne dopušta odustajanje, a to pravilo u vinogradu slijedi i kada brojke nisu na njegovoj strani. Dvaput je vagao hoće li Imperator svesti na nekoliko redova, ali danas ne vidi razlog da napusti ono što je stiglo nadomak zelene grane. Dječaku koji je jednom poželio vinograd teško je objasniti da ga se treba odreći.