Sredinom 2017. godine gradovi Pleternica i Tomislavgrad zajednički su predstavili projekt prekogranične suradnje “Kulturna ruta bećarca i gange”, a kojim je predviđeno da Tomislavgrad uredi Trg gange i gusala, izgradnju Muzeja gange i sedam kilometara Puta hajdučke družine, dok se Pleternica obvezuje urediti središnji Trg bećarca uz Orljavu sa šetnicom bećarca i Muzej bećarca.
Moram priznati da sam, pročitavši tu vijest, prvo pomislio na Katu Lutkemeier, nesuđenu kraljicu bećarca iz Pleternice koja s bine na Trgu bećarca za Dan Grada Pleternice kroz pjesmu poručuje:
- Oj sviraču, dobro me zajaši, moja te se brkulja ne plaši!
Ili, prigodničarski, kao čestitku gradu:
- Pleternica, selo u tri kraja, razbacana ko kita i jaja!
Bećarci moraju biti razuzdani i prosti, moraju nas razveseliti, ali i kazati što nam je na duši, nitko ne smije zamjeriti, jer to je naša slavonska tradicija, objašnjava “čednost” svojih bećaraca baka Kata, kako u Pleternici od milja zovu Katu Lutkemeier.
- Što j’ u pjesmi to se pjevat smije, tko se vrijeđa nek’ okrene leđa, nastavlja Kata.
Pred sam kraj nastupa, kad sve već zaboli trbuh od smijeha, vjerujem da bi Kata zapjevala onaj legendarni “masnjak”:
- Dat ću svima pa što će mi biti neću u njoj kupus kiseliti!
Baka Kata je, da ne bude zabune, nedavno proslavila 68. rođendan. I baka Kata je najpoznatija predstavnica onoga po čemu će se, domalo, u Pleternici sve zvati.
Dobro, neće baš sve, ima tu i sjajnih pjesnika ili ljubitelja poezije koji u svom izričaju ne posežu za bećarske dvostihe koje je od 2011. godine UNESCO zaštitio kao nematerijalno kulturno dobro. Među njima je, svakako, beskrajno simpatični Marinko Markota.
Njegova omiljena poezija je čisti kontrapunkt razuzdanim bećarcima kojima je okružen u Pleternici. Premda, s obzirom na “hajdučko” porijeklo iz Rakitna, između Posušja i Blidinja, mogao bi Marinko svima uzvratiti gangom:
- Nije mene još nadganga niko, nećeš ni ti, od beštije sliko!
Ali ne, Marinko “iz rukava” izvlači nešto potpuno drukčije, nježnim glasom počinje recitirati pjesmu “Maliganski princ”, svojeg prijatelja Petra Prgometa:
Ne bojte se, drage dame
zuk mog laveža na noć
I finoće lažne u tami
Ne odnosi se više na me.
Sad sam korov u cvijeću
Koje vam nosih pod skute
Moje pjesme nisu više
Blagost srca
Vječno zaljubljenog
Šarlatana,
Nego rika ranjenog lava
Zvijeri u sjeni mnogih
Mana
Nit ja više ljubim nježno
Kao prije,
Samo s usana vaših
kradem kapi života
Dok gomila misli da s
Pravom
Goremu se smije.
Ja sad trajem sam, kao
Iskra
Što svijetli u mrkloj noći
I ne sudite me što pijem
Često
To se samo maligani
Druže sa mnom
I tamo gdje ste vi bile
Zauzimaju vaše mjesto.
Al ne gubite nadu
Moje drage dame
Ne sanjajte nove
Prinčeve iz bajke
Jr za vas vječno jaše
Princ iz prošlih dana
ja – princ od maligana.
Što se tiče mojeg zarona u poeziju, bilo je pokušaja u ranoj mladosti, u gimnaziji, ali poslije, dok se stvarala obitelj, nekako sam s tim stao, da bi ljubav prema poeziji ponovo razbudio uz vino posljednjih 20 godina, priča Marinko, otac sedmero djece, djed osmero unučadi i spiritus movens Vinarije Markota koja postaje sve ozbiljniji društveni čimbenik u životu Pleternice. Marinka nazivaju najvećim vinarom među pjesnicima i najvećim romantičarom među vinarima.
- Poezija me nosi još od srednje škole, bio sam strastveni sakupljač stihova, aforizama, premda nisam puno napisao svojih pjesama. Bili su to neki počeci, možda nisam imao hrabrosti prenijeti ih na papir. Kasnije su se neke lijepe stvari jako lijepile za moju dušu. Što kažu: Lijepe riječi, misli i stihovi otpuhuju prašinu s tvoje duše, priča Marinko, trajno zaljubljen u snagu poezije.
Otkako sam upoznao Marinka prije 5-6 godina, nema Uskrsa i Božića koje nije čestitao originalnom porukom poslanom SMS-om. Ne, nisu to nikada bile one “forvarduše”, ali svaki put bih poželio da ih baš ja proslijedim nekome drugom kao nešto drukčije od drugih. Tko zna, možda ih Marinko jednog dana sve skupi i objavi u knjizi svoje Uskrsno/Božićne SMS poezije!
- Dobro, potrudim se da lijepom riječi dodirnem dušu druge osobe, što bi rekao Goethe, kao da si stao nogom na sveto tlo tada kad te netko lijepom riječju dotakne! Lijepe riječi su poput jednog velikog stabla kojemu je korijen duboko u zemlji, a grane se uzdižu pod nebo. Lijepe riječi se mogu usporediti i s novcem u banci, koliko smo ga za života uspjeli prikupiti i angažirati, to postajemo bogatiji! To je ono što u ovom iščašenom i bešćutnom svijetu mene čini radosnim i mnogi oko mene se osjećaju ugodno ako toplinom zračiš prema nekome, objašnjava Marinko.
Ovaj fizički “teškaš” (kaže da ima preko 100 kilograma plus PDV!) njegovanog brka svojim životnim postignućem doživljava spoj vina i umjetnosti kojeg upriličuje na razini društvenog događaja barem tri puta godišnje i time pokazuje da s lozom živi cijelu godinu.
- Ruža u vinogradu i vazi, knjiga na stolu i vino u čaši trajni su simboli života, objašnjava Marinko.
U Marinkovoj životnoj viziji vino i umjetnost u jednoj rečenici su čisti pleonazam, jer – “vino je umjetnost, odnosno poezija u čaši!”
- Kod nas to nisu tek riječi na papiru, jer mi nastojimo vino i umjetnost obilježiti na različitim manifestacijama vezanim za našu vinariju. Ne želimo da nam srce i glava završe samo u trbuhu, želimo da sve ima jedan dublji i širi smisao. Prate nas tako pjesnički dani i večeri u vinogradu do likovnih kolonija, a sve je to najizraženije kad su Dani cvatnje graševine i ruža. Na tu manifestaciju smo posebno ponosni, početak je lipnja, sve je bogato, i priroda i ambijent u kojem se družimo, to je jedan poseban doživljaj. I ove godine ćemo raditi jednu likovnu koloniju, akvarele i ulja na platnu…
Kad je prvi put organizirao Dane cvatnje graševine i ruža, Marinko je želio vjerovati da će ta manifestacija možda postati i dio tradicije cijeloga kraja. U svojim željama je bio stidljiv i skroman, a Dani cvatnje graševine i ruža postali su nezaobilazna stavka u kalendaru svakog istinskog ljubitelja vina.
- Kad sam ispred svakog reda vinove loze zasadio ruže, vjerovao sam da one signaliziraju pojavu bolesti tri dana prije nego se ona i pojavi na vinovoj lozi. S druge strane, tako zasađene ruže stvaraju prekrasan i atraktivan vizualni efekt. Lijep primjer suživota s prirodom. Ruže i vinova loza glazba su prirode. Krajem svibnja ili početkom lipnja u isto vrijeme cvatu dvije kraljice, graševina i ruže. Ne znam kako je Bog stvarao svijet, ali znam da ga je ukrasio cvijećem, ružama, vinovom lozom i vinom, objašnjava Marinko Markota.
Lozu će usporediti sa ženom – “opčinjava i ugađa”, a često će društvo zabaviti recitiranjem i naizust govorenjem stihova njemu najdražih pjesnika, poput Lope de Vege, Baudlairea, Ujevića, Cesarića, Kiševića, Antića, Šatnića… Stoga i ne čudi kad najavi da će u vrlo skoroj budućnosti njegovi vinogradi postati sjecište brojnih umjetnika. Namjerava među trsovima graševine organizirati violinske koncerte i likovne kolonije. I pritom nikad ne zaboravlja oca koji je davnih 1950-ih godina u pleternički kraj došao iz dalekog Rakitna u Hercegovini. Na pakovinama svojih vina Marinko je zadržao očev potpis iz doba kad se kao matičar krasopisom potpisivao na vjenčane listove.
- Otac nam je dao prve spoznaje o lozi, jer smo još 1957. godine imali mali vinograd. Rado se sjećamo i oca i majke koji su brojnu obitelj u materijalnoj skromnosti nosili kroz jutro našeg života. Pomisao na te drage ljude uvijek obavije našu dušu toplinom u trenutku.
Od goleme bačve kapaciteta pedeset tisuća litara napravio je vidikovac, preuredio ju je u konobu i služi mu kao gostinska kuća za Martinje i Vinkovo. Premda je mnogima zagonetka kako se tamo uvukao, u bačvi je pjevao i Vinko Coce, a prije nekoliko godina s tamburašima je u bačvi pjevao i Željko Bebek.
- Bačvi je 16 četvornih metara i kad bi nam u goste došli neki glazbenici mi ne bismo stajali ni na jednoj nozi nego – lebdjeli. Vjerujem da se 60-70 ljudi znalo ugurati unutra! A bili su tamo, osim Coce i Bebeka, i klapa Intrada, Dario Šimić, Mateo Beusan, kanadski pisac, slikar i katolički aktivist Michael O’Brien, kod bačve smo znali imali čak i predstave…
Marinko voli reći da njegova obitelj ne proizvodi nego – živi vino!
On ne uzgaja lozu, on i loza se međusobno odgajaju i upoznaju. Kaže, to je ta ljubav koju svaki vinar gaji u sebi.
- Jer, da je drukčije, ne bi se bavili ovim stvarima, bavili bi se švercom ili nečim drugim gdje rizik nije toliki kao u tvornici pod vedrim nebom. Bavili bi se zlatom, nekretninama… Ovako, svi koji se bave vinarstvom mogu uvjeravati sve druge da se bave najljepšom umjetnošću na svijetu!
U kušaonici vinarije, koju Marinko smatra privremenom, barem dok se ne sredi novi prostor u kojem će biti 60 sjedećih mjesta, zidove krase umjetničke slike na kojima je akademski slikar i njihov prijatelj Darko Škoda reproducirao fotografije iz obiteljske povijesti. Tako će u prostoru nove kušaonice počasno mjesto zauzeti veliki portret Marinkova oca u vinogradu u prirodnoj veličini, naravno kroz kist Darka Škode. A umjetnici su kao vinari, rade s inspiracijom, žive sa strašću.
- Mora postojati entuzijazam, ljubav, zajedništvo, zanos, što nas kao obitelj krasi. To je ključni začin Markota vina! Inače, filozofija Markota je sadržana u povijesti obitelji koja je uvijek znala ostati udružena radeći na zajedničkom cilju, njegujući vrijednost rada, truda, marljivosti, sposobnosti. Ovdje se s dječačkom zanesenošću priča o životu i vinu. I s prvom zasađenom lozom znam da se dogodila ljubav, priča Marinko.
A da njegove riječi nisu tek puka tlapnja govori i povijest Vinarije Markota koja je nastala pod okriljem velike obiteljske tvrtke Alca koja već svojim nazivom simbolizira zajedništvo i čvrstu povezanost.
- Kod nas u obitelji je sve krenulo tijekom “vinskog proljeća” 1990-ih godina, tada smo odlučili obnoviti te nasade i okrupnjavanje je trajalo nekoliko godina. U suštini, naša priča ne počinje onom tradicionalnom bajkom u kojoj su preci skromno započeli, a generacije poslije predano nastavile. Mi smo, rekao bih, ludi i hrabri duhovi koji znaju da se ne treba vraćati unazad da bi stvorili savršen početak! Krenuli smo odande gdje nas je zatekao naš san, uvjereni da možemo napraviti savršen kraj koji će naši kupci pronaći u svojoj čaši. I tako već 12 godina zaredom na zelenim prostranstvima mikrolokacija Starac i Klikun proizvodimo najbolje grožđe, a potom i najbolje vino. Vino koje osvaja ljude i medalje.
Premda Vinarija Markota, zahvaljujući, opet, financijskoj injekciji brata Slobodana i supruge mu Ivanke, već šest godina djeluje samostalno, izvan Alce, poznati slogan te velike distributersko-logističke kompanije – Straight to the great (Ravno k najboljima), gotovo da je u potpunosti definicija uspona Marinkovih vina.
Marinko je svojom energijom revitalizirao zamrlo vinogradarstvo na području Pleternice, a, što je njemu i najbitnije, njegovim stopama idu i djeca, Marko i Franjo. Franjo je iz Zagreba u Pleternicu doveo i svoju suprugu Josipu, također agronoma. Uz njih je i iskusni enolog Branimir Štefanac koji bdije, prati kvalitetu i daje završni pečat vinu. Može se reći da rijetko koja vinarska obitelj može se pohvaliti tolikom koncentracijom “vinskih diploma” pod istim krovom.
- Jer, budućnost se ne događa sama od sebe, ona se stvara. Ovo je generacijski projekt. Zamislite mlade ljude kako hodaju putevima tradicionalnog bavljenja vinom i ispisuju jednu emotivnu priču na stranicama suvremenog vinarstva. Ispisujući priču koja kroz jedan gutljaj govori puno više nego sve riječi ovoga svijeta mogu opisati. Priču koja nema kraja!
Legenda kaže da je udovica Clicquot-Ponsardin, nakon smrti supruga Philippea Clicquot-Muirona i početka vođenja šampanjske kuće koja se danas poznaje pod imenom Veuve Clicquot-Ponsardin, na svom putu u Petrograd svratila u Pleternicu nedaleko Kutjeva. Mještani prepričavaju da su se udovici Clicquot-Ponsardin toliko svidjeli tamošnji brežuljci da je, po povratku u Champagneu, Pleterničanima poslala lozne cijepove raznih francuskih sorata, ali i onih koje je upoznala na putovanju u Rusiju. Pleterničani su, pak, zauzvrat, u čast udovice Clicquot-Ponsardin vinograd, a kasnije i vino napravljeno od graševine, rajnskog rizlinga, bijelog pinota i domaće ranine, nazvali – Klikun. Tako su, naime, zapamtili da se izgovara njezino prezime Clicquot!
Skoro dvjesto godina kasnije Klikun je ponovo došao u središte zanimanja, jer je Marinko Markota bio odlučio “preorati” brdo i zasaditi trideset i četiri hektara vinograda na lokalitetima Starac i – Klikun. Marinko se tako, gotovo preko noći, mogao u Udruzi Kutjevačkih vinara pohvaliti s gotovo najvećim vinogradima u vlastitom posjedu.
- Obnovu Starca i Klikuna smatramo pobjedom stvaralaštva i nesebične ljubavi za svoj kraj i pobjedom stvaralaštva nad ljudskim nemarom, ponosno naglašava Marinko Markota.
Za Starac i Klikun Marinko Markota tvrdi da su dvije ponajbolje kontinentalne pozicije za sadnju vinograda. Šaleći se na račun priča o afrodizijačkim svojstvima vina koja dolaze iz tih vinograda, Marinko Markota kaže da – poslije vina s Klikuna, voli se i vlastita žena!
- Za sve nas koji smo iz Pleternice i koji mogu pomoći, obveza je uložiti u Pleternicu. Sadnjom vinograda želimo vratiti vinski sjaj položajima koji to zaslužuju, a time stvoriti radna mjesta i zadržati mlade ljude u Pleternici i Slavoniji. Vino sada zaokuplja našu maštu. Za nas je vino neodoljiv dio života. I Bog je htio da nam vinarstvo bude radost. Dio te strasti uvijek želimo podijeliti s našim kupcima i prijateljima.I svaki put kad želite ponovno s nama nazdraviti, znamo da smo u tome uspjeli. Vino asocira na profinjenost, otmjenost, ljepotu, hedonizam.Uz njega se slave rođenja, vjenčanja, godišnjice, praznici, važni trenutci našeg života, priča Marinko Markota.
Marinko ima sedmero djece, no u njegovom životu posebno mjesto zauzimaju supruga Marija i kćeri Marta i Ana. Njima u čast zasadio je na tri razine mirisne sorte muškat ottonel, muškat ružu i rajnski rizling te taj dio vinograda nazvao – Terase ljubavi!
Koji romantičar u carstvu masnih bećaraca!
