Kako stignete baviti se još i vinom, upitao sam Ivana Ergovića, jednog od najuspješnijih hrvatskih poslovnih ljudi, vlasnika Nexe Grupe, poslovnog sustava 16 tvrtki, koji predstavlja jednu od najznačajnijih kompanija u proizvodnji građevinskog materijala u ovome dijelu Europe.
Njegov odgovor je bio iznenađujući:
Zar ja nešto radim? Ja samo uživam!
S Ivanom Ergovićem sam razgovarao sredinom kolovoza 2018. godine.
Da sam mu postavio isto pitanje 1995. godine, kad je kupio vinariju Feravino u njegovim rodnim Feričancima, odgovor bi bio potpuno drukčiji. Jer, priznaje, tada mu je vinarija bila tek neka vrsta “obveze prema rodnom kraju”, a tamo je povremeno svraćao vidjeti što se radi i “popiti čašu vina”.
Međutim, ovome jedinom “solo igraču u biznisu s cementom u jugoistočnoj Europi” (sve ostale cementare u regiji podijelile su multinacionalne kompanije!), prije nekoliko godina, kad se uspješno uspio iščupati iz goleme krize u koju je upala njegova Nexe Grupa, “upalila se lampica” i, kako priznaje, odlučio je “resetirati Feravino”! Okidač je bio posjet njegova prijatelja Bože Roknića vinariji i vinogradima u Feričancima.
Uistinu, od 1995. godine do unatrag tri godine u Feravino sam dolazio samo vidjeti što se radi i popiti malo vina, nisam se miješao u poslovni model niti sam se na bilo koji način angažirao u prodaji vina. Nakon što sam Boži sve pokazao, i u vinariji i u vinogradima, obratio mi se riječima:
“Ti nisi svjestan što imaš! Vinogradi su ti odlični, grožđe ti je super, ali vina to baš i ne prate kvalitetom.”
Ruku na srce, mi smo tada mislili da smo najbolji. Onda me on odveo u Ajdovšćinu kod Matjaža Lemuta u njegovu vinariju Tilia, malo sam vidio što se tamo radi i nagovorio ga da dođe u Feričance. Od tada sam se i ja počeo ozbiljnije zanimati za vino i baviti se proizvodnim procesom.
Ivan se sjeća da su mu Božo i Matjaž sugerirali da se ne smije tako odnositi prema vinariji te da netko iz obitelji “mora biti ozbiljno angažiran u toj priči”.
Htio sam nagovoriti svog najmlađeg sina, ali njega to nije zanimalo. Ali, kad sam malo bolje promislio, rekao sam:
Zašto to ne bih bio ja?! Prvo, volim piti vino. Gdje je vino, tu se jede, pije, druži. Ma, odlučio sam da ću ja biti taj iz obitelji koji će se više potruditi oko vinarije. I nisam pogriješio!
Kad se Ivan htio pred Matjažom pohvaliti ljepotom i savršenim stanjem svojih vinograda u Feričancima, Ceremošnjaku i Zoljanu, dogodila mu se apsurdna situacija. Naime, Ivan se u mreži makadamskih cesta koje prolaze pored vinograda – izgubio!!!
Ma, znao sam gdje je taj vinograd odakle, usput rečeno, puca prekrasan pogled na našu cementaru, i bio sam i ranije u tom vinogradu, ali nisam baš točno znao kojim putevima se kretati! Ali, ima nešto još gore… Moj sin je lovac, u Našicama ima lovište od 6,5 tisuća hektara, unutar tog lovišta su naši vinogradi veličine oko 60 hektara. Jednom je tako poveo kolegu u lov, a ovaj ga upita:
Čiji su to vinogradi?
Nemam pojma, sin mu odgovori.
Budalo jedna, to su tvoji vinogradi!
Nakon prvog studijskog obilaska vinograda, Matjaž Lemut je Ivanu sabrao dojmove na četiri stranice. Ivan je prvo papire odložio sa strane, ali, vrlo skoro, saznavši da je Matjaž na moru, na Hvaru, kod hrvatske vinske legende Zlatana Plenkovića, poslao mu je poruku da se nađu u Sinju na Alki.
Odgovorio sam da ne mogu, a on je predložio 18. kolovoza da se nađemo u Feričancima. Napisao sam mu što bi se prije svega moralo odraditi, a među tim stvarima je bio i prijedlog da mu vinariju preuzmu žene! Predložio sam mu i tehnološke preinake koje su bile hitne naravi, poput nabavke malih tankova koje je dobio doslovno pred samu berbu. Tankovi su imali oznake M1, M2, M3, M4, M5, M6…, a to je, valjda, trebalo poput mantre svima sugerirati da ih je Matjaž doveo, prisjeća se Matjaž svojih početaka u Feravinu.
Ivan iz tih prvih razgovora pamti da mu je Matjaž neprestano pričao kako je neophodno odrediti se prema vinariji kao nečemu što želi imati zbog imidža ili profita.
Kakvo glupo pitanje, normalno da hoću Feravino i zbog imidža i zbog profita. Ali, odlučio sam i rekao mu:
Želim da Feravino bude najbolja vinarija na svijetu! Mi se ne želimo natjecati sa slavonskim i općenito hrvatskim vinima. Naš smjer je biti najveći na svijetu!
Ivan se prisjeća da mu je Matjaž stalno ponavljao da mora raditi na identitetu vinarije, ali i svake pojedine sorte.
Kod nas su vina imala svoj identitet, ali drvo je preuzelo identitet sorti! Bilo kako bilo, poslušao sam ga i krenuli smo od vinograda, ipak tamo sve počinje. U potpunosti smo izbacili one goleme betonske spremnike, a privodimo kraju rekonstrukciju opreme i nabavku najnovijih tehnologija. U konačnici Feravino postaje jedina vinarija u ovome dijelu regije u kojoj će se vino susresti sa zrakom tek kad se otvori butelja!
A i kadrovska križaljka vinarije, kojoj je na glavno mjesto postavio svog “financijaša” iz Nexe Grupe, Ivicu Maričića, uistinu je ispunila Matjažove uvjete – Feravino se gradi na ženskim temeljima!
Jako je lijepo raditi u takvom sustavu kad vidite i osjetite s kojom energijom vlasnik vinarije radi i priča o vinu. Svo to pomlađivanje i postavljanje potpuno nove mlade ekipe daje svemu vjetar u leđa. Naš naglasak je na frankovki, baš zato da budemo drukčiji. I naš identitet se gradi na emociji. Sviđa mi se ovo putovanje na koje smo krenuli i nadam se vrlo uspješnoj budućnosti koja je pred nama, priča Ivica Maričić, koji je, prema Ivanovim riječima, na čelno mjesto Feravina postavljen kako bi “osmislio, stavio ideje na papir i financijski bez gubitaka našao način kako sve ostvariti”.
Svoj prvi posao, taman po završetku fakulteta vinarstva u Osijeku, u Feravinu je našla mlada enologinja Antonija Čeme. Bila je potpuna početnica, ali tim više je za nju sve to bio – izazov!
Gospodine Ergović i ja smo praktički skupa, kao pripravnici, počeli 2015. godine! Prvu berbu sam odradila na staroj opremi, mehaničkim prešama i betonskim tankovima, ali, kako smo mijenjali i osuvremenjivali opremu, tako sam u kratkom vremenu dobila jedinstvenu priliku naučiti se povijesti proizvodnje vina.
Inače, Antonija je tijekom studija u Osijeku dolazila u Feravino na stručnu praksu, a i diplomirala je na Feravinovom syrahu.
Tako mogu reći da sam i prije dolaska u ovu vinariju Feravino od ranije poznavala!
Tea Trošelj, stručna suradnica u marketingu i prodaji, u Feravino je došla iz Zagreba, u rodni kraj se vratila na Ivanov poziv.
Gospodine Ergović je u meni vidio neku perspektivu, a i ja sam, poput Antonije, samo u svom segmentu, napisala diplomski rad o Feravinu – Vinski turizam u Feričancima. Već smo izgradili 13 km vinskih cesta, ali radimo na proširenju sadržaja, treba nam hotel, restoran…, priča Tea.
Pored Antonije i Tee, u prvoj postavi Feravina je i Amalija Liović, koja skrbi o 157 hektara vinograda rasutih na tri lokacije.
Kad Ivan Ergović priča o svojim suradnicama, vinariji, vinima, nemoguće je ne primjetiti nevjerojatnu količinu strasti koju je ugradio u konačno podizanje Feravina na razinu za koju je odlučio da mora biti – svjetski vrh.
Da, sada je bitno drukčije nego prije tri godine, kad nisam mogao pronaći svoj vinograd. Jer, tada sam, ipak, osobno vodio čak 35 tvrtki! U međuvremenu sam se rasteretio od svih tih obveza, sad sam samo na čelu Nexe Grupe koja upravlja svim tim tvrtkama. A to u prijevodu znači da uprava Nexe Grupe usmjerava tvrtke koje su u njezinom sastavu, a ja se angažiram tamo gdje vidim da je moj angažman neophodan i do čega mi je u tom trenutku više stalo. Moj angažman u Feravinu ima i onu dodatnu dimenziju emocija prema vinu i Feričancima kao rodnom kraju! I super se tako osjećam, sjajno je biti vinar! Radiš nešto novo, što te zanima, što voliš i što daje rezultate. I pomalo te podsjeća na doba odrastanja, kad je vinograd bio dio mog života.
Ivan voli pričati o svom djetinjstvu koje je u velikoj mjeri bilo obilježeno poslovima u vinogradu i podrumu. Kaže, “za one prilike, obitelj je imala ozbiljne vinograde, preko hektara, i sve se radilo ručno – osobno sam održavao vinograd!”
Išao sam u srednju strojarsko-tehničku školu u Zagrebu, petkom bih sjeo u vlak i za vikend odradio sve što je trebalo. Roditelji su bili već stariji ljudi, ja sam bio osmo dijete u obitelji! Moja dvojica pokojne braće, pa sinovi od mog pokojnog strica te njegovi zetovi, e, svi oni su ranije obrađivali te vinograde – konjima! Ja sam bio jedini koji je bez pomoći konja taj hektar vinograda poorao u jednom danu!!! Otac bi me došao po mraku tražiti u vinograd, jer nisam htio stati dok nisam završio, makar sunce zašlo i ništa se ne vidjelo. Ukratko, za njih sedmoricu konji su se izmijenjivali, a ja sam sam bio za plugom. Kad sam ja prskao i brinuo se o vinogradu, onda smo imali najbolje vino. Važno je bilo dobro oprati bačve. Ja bih 11 bačava od 500-600 litara sam izgurao iz podruma, sam oprao i sam vratio natrag u podrum, priča Ivan.
Inače, Ivana je u srednju školu u Zagreb poveo stariji brat, koji je tamo studirao. Tijekom studija strojastva, također u Zagrebu, Ivan je u Feričancima kupio parcelu na kojoj je kanio, kad se vrati, imati farmu junadi. Međutim, po povratku u rodni kraj Ivan se brzo zaposlio u cementari. Zvuči nevjerojatno, ali njemu se trojstvo “cementara-tov junadi-vinarija” pokazalo kao dobitna kombinacija, koliko god te tri stvari bile nespojive! Ivan odgovara prepričavanjem anegdota:
Moj najmlađi sin je počeo raditi na farmi u Osilovcu, voli životinje, teliće… Ali, čim je malo narastao, kaže da bi više volio raditi u cementari.
Zašto, pitam ga.
Pa tamo je novac!
A isto mi se dogodilo prošle godine, kad mi se moj unuk, koji je imao pet i pol godina, obratio da mu nešto kupim:
Deda, kupi mi ovo,kupi mi ono!
Ali, nemam više novaca, sve sam ti kupio, odakle mi novac?!
Od tvoje cementarice!!!
Dakle, da skratim – ovdje je ljubav, a u cementu je novac!
Ivan je u našićkoj cementari počeo raditi kao pripravnik 1983, godine.
Ja sam uvijek bio neki bundžija. Kad su došle promjene, postavili su me za predsjednika radničkog savjeta, a ja sam sebe imenovao za direktora. Dakle, došlo do privatizacije cementare, a ja postao generalni direktor 1990. godine. Tvrtka je bila pred stečajem i sa zastarjelom tehnologijom! Nisam imao izbora nego modernizirati tvrtku. Podigao sam menadžerske kredite i kupio dionice, založio sam djedovinu, kao i imovinu rodbine i prijatelja, prisjeća se Ivan početaka svog poslovnog uspona.
Ponudama velikih multinacionalnih kompanija, poput Heidelberg cementa, Ivan se suprotstavio otkupom dionica od malih dioničara te tako postavši većinski vlasnik cementare.
U toj cementari je bila jako mlada ekipa. Znali smo što treba. Bivši menadžment je bio više politički, i oni su znali što treba, ali ne i kako to napraviti. Ja sam 1991. godine, neposredno prije rata, potpisao prvi ugovor o rekonstrukciji i povećanju kapaciteta sa 500.000 na 750.000 tona. Nakon rata bilo je strašno puno posla, tako da smo 2003. godine ponovo povećali kapacitet, ovaj put na milijun tona godišnje proizvodnje! Bila je tolika potražnja za cementom da smo stalno radili sa stopostotnim kapacitetom. U međuvremenu, kako je to meni bilo malo, u regiji smo kupili nekoliko tvrtki, uložili puno novca, ali došla je i svjetska kriza. No, uspio sam preživjeti i to je moja najbolja legitimacija! Mislim da je dužnost mojih kompanija pomagati lokalnu zajednicu, možda najviše Feričance. Ipak je tu moja seljačka prošlost!
Ivan je dokazani poslovni instinkt odlučio prenijeti i u poslovanje vinarije. Naravno, Ivan sve potkrepljuje anegdotama:
Kad sam se jednom sastao sa svojim menadžerima koji su prodavali ciglu i crijep, onda su oni, kako prodaja vina nije išla najbolje, predložili da bi bilo dobro vino staviti na konsignaciju. Onda sam im uzvratio pričom iz mog djetinjstva koja najbolja pokazuje što je konsignacija o kojoj oni meni žele pričati. Dakle, kad sam bio dijete, osnovna škola, meni bi otac natovario bačvu vina, a ja s prijateljem mlađim četiri godine od mene, u Magadenovac bih odnio to vino, čovjek bi ga pretočio u drugu bačvu, prespavali bi na sijenu i sutradan bi se vratili kući. A on bi nam platio kad bi prodao vino. Je li to konsignacija, pitam ja svoje menadžere? Šta ćete, seljačko dijete, svašta naučite!
Matjaž Lemut, nakon tri godine suradnje, ne skriva ponos zbog Ivanova pristupa radu svoje vinarije. Štoviše, Matjaž je uvjeren da bi Ivan Ergović “sada mogao svako vino sam odraditi do kraja”!!!
Ivanov zaokret u pristupu vinariji je neprocjenjiv u stvaranju ozračja u kojem sada svi znaju da je to veliki privatni podrum u kojem se želi raditi po najvećim standardima i ostvariti svjetski ciljevi. Ivan je osobnim primjerom pokazao da svi moramo znati da se moramo promijeniti, jer smo svi skupa dio identiteta vinarije.
Matjaž pritom već sada najavljuje da će Feravinova frankovka iz berbi 2016. i 2017. godine za nekoliko godina biti usporediva s najboljom slovenskom frankovkom, odnosno modrom frankinjom iz 2013. godine, kojoj je nedavno u časopisu Decanter veliki Steven Spurrier dodijelio 94 boda.
Naš najveći problem je što smo sami u priči s frankovkom, premda je ta sorta u Slavoniji dosta široko zastupljena. Jer, nitko od drugih proizvođača ne želi dodatno naglasiti značenje te sorte te na njoj raditi svoju priču budućnosti, priča Matjaž Lemut.
Matjaž u Feravino dolazi jednom tjedno. Iz svog toplog kreveta u Sloveniji izvlači se u 3 sata ujutro, a u vincilirskoj kući na položaju Goveđa glava, nekoliko kilometara daleko od središta Feričanaca, točno u 8 sati njegov poslodavac i prijatelj Ivan Ergović ga dočekuje s doručkom koji je postao rutina – na
tanjuru mora biti čak 10 prženih jaja! Ivanu nije teško ustati i tako dočekati Matjaža. Štoviše, za Feravino ništa više mu nije teško napraviti!
