Moj prvi susret s viškim vinarom Antoniom Lipanovićem nije bio baš za pamćenje. Štoviše, nakon uvreda, kojima smo se međusobno počastili na festivalu Vino.com u Esplanadi krajem 2013. godine, poželiš ljude s kojima si se tako konfrontirao nikada više ne susresti. Bio sam euforičan, jer sam bio upravo donio tek tiskane primjerke Vinskih priča na festival u Zagreb, a Antonio je, zaustavivši se pored štanda na kojem sam bio, prigovorio da sam plaćen od vinara o kojima sam pisao u knjizi i da je izostavljanje u Vinskim pričama njega i svih drugih vinara s otoka Visa posljedica politike svjesnog ignoriranja tog udaljenog otoka. Pokušao sam mu objasniti da o plaćanju za objavljene tekstove nema ni govora i da mi je Vis, jednostavno, bio preskup za dolazak te da, s obzirom da nisam ni tada, kao ni sada, imao nikakve sponzore, nisam mogao priuštiti novac za napraviti priču i o njemu, ali i o još nekolicini drugih vinara koje sam već negdje pribilježio u glavi za obavezni posjet Visu jednoga dana. Antonio nije prihvatio moje obrazloženje, čak je olako prešao i preko mojih pohvala njegovim plavcu malom od 16 i nešto posto alkohola. Onda sam eksplodirao i izvrijeđao ga, smatrao sam da ne može nitko tek tako obezvrijediti nečiji trud samo zato što je nezadovoljan.
Kad sam nedavno nazvao Antonija Lipanovića i predstavio mu se na način da smo već jednom imali burno upoznavanje, sjetio se i on tog događaja. Nastao je tajac. Poslije te burne tišine ni on ni ja više nismo spomenuli incident u Esplanadi…
Suštinski, Antonio je i tijekom našeg razgovora bio isti kao i prije tri godine – sam protiv svih, ljutit i razočaran zbog zapostavljenosti Visa, svjestan svojih vrijednosti i tuđih slabosti, ali i odlučan u ispravnosti svojeg puta. I, ruku na srce – u svemu je u pravu! Sto posto!
Znate, kad živite na ovako udaljenom i gotovo izoliranom mjestu poput Visa, onda vas za otok tijekom cijele godine može vezati samo poljoprivreda. Ništa drugo! A ja i moja obitelj živimo samo od poljoprivrede i najbolje na svojoj koži osjećamo nedostatak sluha i Grada i Županije i Države općenito prema toj problematici. Evo vam banalan primjer. U svom vlasništvu imam dva hektara vinograda, a druga dva hektara sam dobio na korištenje od države koja je 30 hektara bivše vojne streljane rasparcelizirala i podijelila vinogradarima na korištenje. Ja sam svoju zemlju obradio i zasadio lozom, no – nitko drugi to nije napravio! I sad, umjesto da imamo polje kultivirano vinogradima, imate samo moja dva hektara loze okružena makijom. I nikoga ni u Gradu ni u Županiji nije briga zbog neizvršenja planirane sadnje. Ma, opća nebriga, priča Antonio.
Nedavno je na velikom tastingu hrvatskih vina u organizaciji Falstaffa, poznatog magazina na njemačkom jeziku, njegova vugava iz 2014. godine ocijenjena sa 90 bodova. Naravno, informiranost je dvosmjerna te, kako mnogi ne znaju što se događa na Visu, tako ni Antonio do našeg razgovora nije znao za Falstaffovo pisanje.
To je odlična ocjena, dobro sam i prošao kakva je bila godina!
Vugava je, inače, zaštitni znak Antonijeve vinarije, jer čak 70 posto vina proizvodi od te sorte koja se smatra autohtonom viškom sortom, a koju su godinama, krivo, smatrali – viognierom.
Južnoafrički vinar Richard Hilton je prije nekoliko godina svoj syrah nazvao Dalmatinac, i to samo zbog viogniera, kojeg je u malom postotku pomiješao sa syrahom na način na koji se to prakticira na području sjeverne Rhone u Francuskoj. Razlog zbog kojeg je Richard Hilton vino nazvao Dalmatinac leži u njegovom uvjerenju da je “viognier nastao u Hrvatskoj, odnosno Dalmaciji, gdje je poznat pod nazivom vugava”. Ne ulazim u istinitost Hiltonovih tvrdnji zasnovanih na legendi, ali u kultnoj knjizi “Wine Grapes – A complete guide to 1.368 vine varieties, including their origing and flavours”, autorica Jancis Robinson i Julije Harding te Joséa Vouillamoza, u opisu vugave jasno se navodi da se s tom sortom često greškom uspoređuje baš viognier. Upravo je jedan od autora te knjige, Joséa Vouillamoz, DNK analizom obje sorte utvrdio da se viognier i vugava – ne poklapaju!
Naravno da su mi poznate te priče, ali viognier i vugava nimalo ne sliče. Mene više brine što sad svi ovo vino zovu vugava, a ono dolazi od sorte koja je autohtona na Visu i koju ovdje svi zovu – bugava. I što je najgore, taj naziv vugava je sada zaštićen i mi moramo tako pisati na etiketama. Valjda to svi drugi izvan Visa bolje znaju od nas! Želim i hoću pokrenuti inicijaticu da to promijenimo i da vugava ponovo postane bugava, priča Antonio kome je prije nekoliko godina na Sabatini, tradicionalnoj vinskoj smotri dalmatinskih vinara, njegova Vugava viška bila proglašena najboljim dalmatinskim bijelim vinom.
Na otoku Visu danas je vugavom zasađeno tek 20 hektara vinograda u kojima se ubere oko 20 vagona grožđa, a od toga dobije oko 100.000 litara vina. Za vugavu se kaže da se jedino na Visu proizvodi na ekonomskoj osnovi. U novim nasadima vugave iznad Bola, čime se diči vinarija Stina, Antonio ne vidi konkurenciju. Jer, tvrdi, “vugava je viška sorta, a Brač nikad nije bio poznat po vinu”! Skoro 90 posto svoje ukupne proizvodnje Antonio proda na Visu, vjerojatno zato i nema nikakav marketinški pristup, kao ni potrebu za marketingom.
A nije da Antonio nema nekih posebnih aduta za reklamirati sebe i svoja vina. Primjerice, njegov plavac mali vjerojatno je jedini izdanak te sorte koji je zasađen i rađa u – salbunu. Pijesku! Meni osobno je taj plavac mali, koji će za berbu 2015. godine izaći s posebnom etiketom, “toliko je dobar”, jedan od najljepših vina te sorte.
To je potpuno drugo vino u odnosu na plavac mali s Pelješca ili Hvara. Meni su samo oni plavci mali iznad 15 posto alkohola dobra berba! Vino je pitkije, tanini su mekši. Imam još nekoliko boca iz 2004. godine i mogu vam reći da vina iz te godine nimalo još nisu izgubila sortnu karakteristiku plavca malog. Korijeni plavca malog u našim vinogradima su u pijesku dubokog profila i on ima izvanrednu kombinaciju dubinske vlage u tlu i osunčanosti loze. Kod nas često od šestog mjeseca do jeseni ne padne ni kap kiše, ali pjeskovito tlo lozi daje dovoljno vlage što daje izvanrednu kvalitetu grožđa, tvrdi Antonio.
Ili, iz sljedeće berbe Antonio kreće u buteljiranje potpuno novog vina koje će na etiketi krasiti naziv – Cipidrag!
Na Visu se dosta toga govori sa “c” pa je tribidrag postao cipidrag. Ove godine mi na prvi ozbiljniji rod dolazi 300-ak loza koje sam zasadio, a na etiketu ću napisati picidrag pa neka govore što hoće!
Ili, jedini je koji se može pohvaliti da je buteljirao palarušu.
Prošle godine smo uspjeli ubrati palaruše za 130 litara vina. Tu sortu su lokalni težaci sadili okolo na dijelovima otoka gdje ništa drugo nije uspjevalo rasti. Ta sorta je interesantna za kupažiranje s vugavom, jer vugava nema nekih kiselina, znanstvena fanstastika je prirodno dobiti vugavu s kiselinom od 5 Ph. S druge strane, vino od palaruše ima neku duboku jantarnu boju, imaš osjećaj kao da je oksidiralo. Čak tri puta sam to vino slao na analizu u Split na Institut i svaki put bi mi odgovorili da je vino ok i da nije neispravno. Flaširat ćemo i to vino pa ćemo vidjeti kako će sve proći.
Okušao se i s kurteloškom, još jednom viškom autohtonom sortom, koju je jedne godine kupio 500 kilograma iz nekog vinograda. Bila je to, pokazalo se, posljednja berba kurteloške u tom vinogradu. A Antonio se poslije nije htio više arheološki baviti potragom za tim grožđem i kurtelošku je prestao proizvoditi.
Antonio je prestao proizvoditi i prošek, još ljubomorno čuva posljednjih 100-ak boca iz 2000. godine, kad ga je posljednji put napravio.
Nemam baš uvjete za sušenje grožđa pa se nisam kasnije odlučivao ponovo ga raditi. Jednog dana kad napravim malu sušaru ne bi bilo loše prihvatiti se ozbiljnije proizvodnje prošeka.
Antonija Lipanovića javnost najbolje poznaje po domišljatosti i brzoj reakciji zahvaljujući kojoj se prvi, a kasnije se pokazalo i jedini, dočepao tunela iz Titova podzemnog bunkera na Visu, u kojem je bio vojni sustav za opskrbu Visa električnom energijom, i kojeg je preuredio u svoju – vinariju. Za otok Vis se zna da je na prostoru bivše države imao možda najveći podzemni grad te da je cijeli izbušen mrežama podzemnih prolaza i prostorija. Zato je građanima i turistima bilo zabranjeno dolaziti na Vis sve do 1992. godine. Radi se o 37 vojnih objekata, uključujući poznatu Titovu pećinu, zatim podzemnu vojnu bolnicu i tunel za sklanjanje ratnih brodova. Glavni tunel dugačak je 500 metara i izlazi na drugu stranu brda. U njemu su bili komanda, spavaonica za mornare i skladište raketa.
Stoga, kad Antonio počne pričati o viškim vinima ne može iz priče izostaviti vojno-povijesnu pozadinu cijele priče: “Naš plavac mali je jedini plavac iz pijeska i ti plavci iz pijeska su – prva divizija!”
Ili, kad mu u goste dođe John Saker, ugledni bivši profesionalni igrač kriketa, koji posljednjih godina piše samo o vinima, njemu će Antonio reći da “možda ne igra kriket tako dobro kao on, ali radi najbolju vugavu na svijetu!”
Naime, Antonio je, osim što je od bivše JNA “uzeo” tunel za potrebe svoje vinarije, iz još ranije povijesti svojeg otoka naslijedio strast za – kriketom! Štoviše, bio je hrvatski reprezentativac u tom sportu koji u Hrvatskoj postoji na razini tek tri kluba iz Zagreba, Splita i Visa.
U to malo vremena tijekom godine što stignem odmoriti od rada u vinogradu i vinariji, znam se nekad opustiti odlaskom u Split i partijom kriketa koju tamo odigram. To ti je ovdje ostalo od Engleza koji su na Visu bili prije 200 godina. Onda je njihov komodor William Hoste, zapovjednik britanskih ratnih brodova na Jadranu u godinama Napoleonove kopnene blokade cijelog Sredozemlja, napisao u svom pismu da je morao posadu držati dalje od viškog vina i dobrih žena i tamo iza brda ih je sakrio da igraju kriket! I danas ćete na Pliskom polju po vinogradima i okolnim kupinama pronaći dosta loptica koje su tamo završile.
Inače, komodor William Hoste, po kome su Višani nazvali svoj kriket klub, za kratkog razdoblja boravka na Visu opljačkao je i potopio 218 brodova, a nadahnuće je imao u tada friškoj pobjedi Horatia Nelsona kod Trafalgara. Pod sloganom “Zapamtite Nelsona”, komodor Hoste je s trostruko manje mornara i sa samo četiri broda porazio francuskog admirala Dubourdiea koji je predvodio združenu eskadru Francuza i Talijana okupljenu u četiri fregate, dvije korvete te brik, goletu i šambek s ukupno 2655 članova posade i 271 top. Hostea su nakon te pobjede prozvali Mladi Nelson, otok ispred viške luke je dobio ime Hoste, a Višanima je za budućnost ostao – kriket.
