Vedran Kiridžija spada u rijetke vinare koji nadgledaju vinograd — iz mora.
Dok se drugi muče po pelješkim serpentinama i nose prskalice na leđima, on pliva ispod Dingača, pogleda prema brdu i zaključi treba li loza pomoć ili ne. Ako treba, izaći će. Ako ne treba — nema razloga kvariti kupanje.
Takav pristup proizvodnji vina možda zvuči kao šala, ali iz njega već gotovo četrdeset godina nastaju neki od najkarakternijih Dingača na Pelješcu.
Na Pelješcu će vam reći da postoji jednostavan način da shvatite tko je Vedran Kiridžija. Dovoljno je poslušati kako govori o vinogradu. Dok drugi govore o tehnologijama, enolozima i analizama, on govori o suncu, kamenu i vjetru. I o plavcu malom koji, ako ga se previše dira, zna biti tvrdoglav poput ljudi koji ga uzgajaju.
Kiridžija je, uostalom, oduvijek bio takav. Čovjek koji ne voli da mu se govori kako se nešto radi. Na Pelješcu takve zovu jednostavno — svoj.
Jednom su to iz prve ruke naučili i neki američki gosti koji su se, usred najveće pelješke žege, našli u vinogradu na Dingaču.
Tog dana vinarka Marija Mrgudić dovela ih je iz Dubrovnika ravno na brdo iznad Potomja. Dok su se oni probudili, doručkovali i krenuli na put, već je bilo jedan sat poslijepodne, a sunce je pržilo kamen kao pećnica. Vrućina je bila, kako Pelješčani vole reći, preko petsto stupnjeva.
Dolje u moru kupao se Vedran Kiridžija i gledao prema vinogradima.
Kad je na pola brda ugledao Marijin crveni automobil, odmah ju je nazvao.
- Jesi li ti luda?! Znaš li ti koliko imaš godina?!
Kad mu je objasnila da su Amerikanci došli u posjet, Vedran im je preko telefona održao kratko predavanje o pravilnom načinu života na Pelješcu.
Ujutro se ustaje u pet.
Do sedam se vidi što ima za raditi.
Onda se ide kući, otušira se i ode ispred trgovine vidjeti što ima novoga u selu.
Do devet.
U devet se legne na kauč i gleda televizija do ručka.
Poslije ručka se opet mora malo leći.
Onda se izađe, pa se opet legne do četiri.
U četiri se popije kava, poslušaju se vijesti i ide na more.
Ali, naglasio je Kiridžija, do pet sati glava mora biti u hladu, a noga u moru.
Kad je Marija to prevela Amerikancima, oni su se pogledavali i na kraju pitali:
- Koliko taj čovjek ima novaca kad može tako živjeti?
Nisu shvatili da to nije bankovni račun.
To je pelješki način života.
A Vedran Kiridžija jedan je od njegovih najdosljednijih čuvara.
Uostalom, kad bi Englezi čuli njegov raspored života i način na koji objašnjava vinograd, vjerojatno bi mu dodijelili počasni doktorat iz sarkazma i održivog nerada.
Kiridžija je, naime, nešto poput pelješkog Monty Pythona — samo što su njegove šale odležale na suncu i u bariku.
Kiridžijina vinska priča, međutim, nije počela u vinogradu nego — na moru.
Kao i mnogi Pelješčani, godinama je bio pomorac. Plovio je svijetom, zarađivao pristojan novac i radio posao od kojeg su generacije ljudi s ovog poluotoka živjele bolje nego kod kuće. Oženio se, sagradio kuću i onda, na iznenađenje prijatelja, donio odluku koja im je zvučala gotovo nerazumno: ostaviti brodove i vratiti se u Potomje baviti se vinogradom.
- Za razliku od brojnih Pelješčana koji su godinama odlazili u Ameriku, ja sam napravio obrnuto – govori Kiridžija.
Glasno sam rekao: „Zbogom, Ameriko!“
Mnogi su se smijali toj rečenici. Takve se stvari, govorili su, lako izgovaraju, ali rijetko ostvaruju.
Kiridžija ih je, naravno, demantirao.
Istina, priznaje, poslije je još jednom otišao u Ameriku. Ali samo nakratko.
- Otišao sam u shopping kupiti nešto dobre odjeće i cipela. Evo, trajale su mi gotovo trideset godina.
Kad se vratio na Pelješac, čekalo ga je dvadeset tisuća loza.
Polovica na Dingaču.
- Nikad nisam strahovao, kaže.
Imam najbolji položaj.
Na Dingaču, međutim, stvari rijetko idu onako kako ih zamišljaju vinarski priručnici.
Kiridžija često kaže da je plavac mali čudesna sorta, ali samo ako ga se pusti da radi ono što zna. A na položaju poput Dingača, gdje sunce udara u kamen, a more vraća toplinu prema brdu, ta sorta zna pokazati karakter kakav rijetko gdje drugdje na svijetu postoji.
Njegovi vinogradi broje oko dvadeset tisuća loza, od kojih je gotovo polovica na Dingaču. Loza je stara, duboko ukorijenjena u kamen i navikla na sušu koja posljednjih godina sve češće muči južnu Dalmaciju.
- Ta loza ni ne osjeti ove suše, kaže Kiridžija.
Ne treba ju ni zalijevati, kao što rade neki modernisti.
A kad govori o modernistima, misli na vinare koji su na Dingaču počeli uvoditi nove tehnike, strojeve i intervencije.
Njegov pristup je drukčiji.
Jedne godine, prisjeća se, vinograd je sumporovao samo jednom, krajem svibnja. Dok su neki susjedi lozu prskali i po dvadeset puta, on je tri mjeseca gotovo nije ni obilazio.
- Kupam se, gledam u nebo, gledam u vinograd i vidim da ne treba ništa raditi.
Na Pelješcu će vam reći da u toj rečenici ima više vinarske filozofije nego u mnogim debelim knjigama.
Kad govori o modernim zahvatima u vinogradima, Kiridžija obično postane nešto živahniji.
Posljednjih godina na Dingaču su se pojavili novi vlasnici vinograda, često ljudi koji su došli iz drugih krajeva i odlučili brdo prilagoditi modernoj tehnologiji. Neki su počeli mljeti kamen, ravnati terase i mijenjati strukturu tla kako bi vinograd bio lakši za obradu.
Kiridžija na takve eksperimente gleda s priličnom dozom nepovjerenja.
- Tako se ne radi grožđe na Dingaču, kaže.
Objašnjava da se mljevenjem kamenja mijenja kemijski sastav tla, a upravo je taj kamen, tvrdi, jedan od ključnih razloga zbog kojih plavac mali na tom položaju daje vino kakvo daje.
Takve vinograde naziva jednostavno:
- Plažama.
Na Pelješcu je to jedna od težih uvreda koju možete uputiti vinogradu.
Jer Dingač, kako će vam reći stari vinogradari, nije mjesto koje treba uljepšavati. Dingač je mjesto koje treba razumjeti.
Kiridžija, međutim, nije samo čovjek čvrstih stavova o vinogradima. On je i čuvar nekih starih peljeških vinskih običaja koji su danas gotovo nestali.
Jedan od njih zove se tajano.
Riječ koju nećete pronaći u većini rječnika, ali koju stariji vinogradari na Pelješcu itekako dobro razumiju. Tajano znači miješanje različitih plavaca – najčešće dingača s plavcem iz polja – kako bi se dobilo vino koje zadržava karakter najboljeg položaja, ali ima i malo pitkosti i mekoće.
Takva vina radila su se odavno, najčešće u godinama kad na Dingaču nije bilo dovoljno grožđa da se napune velike bačve. Dingač je uvijek bio dominantan, ali bi mu se dodalo malo drugog plavca.
- Tajano se na Pelješcu radi od starina, objašnjava Kiridžija.
Dingač je uvijek glavni, a ostalo je samo pomoć.
Samu riječ mnogi pamte iz jednog starog teksta Miljenka Smoje o legendarnom pelješkom vinaru Ivi Violiću Indijanu, koji je jednom prilikom Lepoj prodao vino s rukom ispisanom etiketom na kojoj je pisalo samo – tajano.
Kiridžija je, međutim, imao jedan mali problem kad je odlučio tako nazvati svoje vino.
Dobavljač ambalaže odbio mu je napraviti kutije.
Negdje je, naime, pronašao na internetu da riječ tajano znači – vino s marihuanom.
Kiridžija se samo nasmijao.
Na Pelješcu se vino miješa već stoljećima.
Ali ne s travom.
Kiridžijini Dingači već godinama spadaju u gornji dom hrvatskih crnih vina, ali on nikada nije bio čovjek koji će o tome govoriti suzdržano.
Naprotiv.
- Ja znam što imam, kaže bez oklijevanja.
Imam najbolje crno vino na svijetu. Neka me netko demantira ako nije tako.
Takve rečenice na Pelješcu nitko ne shvaća previše ozbiljno. Tamo se vino uvijek hvali uz dozu humora i samoironije. Ali kad se zaviri u njegov podrum, postaje jasno da iza te rečenice stoji i prilično ozbiljan arhiv.
U njemu se čuvaju gotovo sve berbe koje je napravio tijekom posljednjih dvadesetak godina.
Jedna od njih, Dingač iz 2012., dugo je odležavao u jednoj španjolskoj bačvi od američkog hrasta. Kad ga je kušao enolog i njegov dugogodišnji prijatelj Leo Gracin, navodno je rekao da je riječ o vinu koje se ne smije kvariti nikakvom kupažom.
- To je najbolje vino na svijetu, rekao je.
Kiridžija je tu rečenicu odmah pretvorio u kraticu.
Na improviziranoj etiketi napisao je samo tri slova:
NVS.
Kad su ga pitali što to znači, odgovorio je sasvim ozbiljno:
- Najbolje vino na svitu.
Jedina stvar koja ga kod tog vina pomalo muči jest – alkohol.
Njegovi Dingači gotovo redovito prelaze petnaest posto.
- Htio bih ja imati manje, kaže.
Berem prije svih, ali uvijek zakasnim jedan dan.
Zaključio je, dodaje kroz smijeh, da na Dingaču nije važan samo dan berbe.
Važan je i sat.
Unatoč svim pohvalama koje njegova vina dobivaju među poznavateljima, Kiridžija nikada nije bio osobito sentimentalan prema tržištu.
Naprotiv, o prodaji vina često govori s istom dozom ironije s kojom govori o svemu drugome.
- Da ja pravim male količine, onda bih sve prodao, kaže.
Ali vina imam i previše.
U podrumu mu je godinama znalo stajati vino koje je čekalo da se rasproda prethodna berba. Jedan distributer iz Zagreba, koji je neko vrijeme vrlo dobro prodavao njegova vina, jednom mu je pokušao objasniti zašto prodaja više ne ide kao prije.
- Znaš gdje su ti mušterije?, rekao mu je.
- Gdje?
- U Remetincu.
Kiridžija se samo nasmijao.
- Istina je, kaže.
Oni iz HDZ-a su voljeli dobro jesti, dobro piti i potpisivati račune.
Usput dodaje i jednu zanimljivost iz tog vremena: svojedobno je bio među osnivačima te stranke na Pelješcu.
Ali nije se dugo zadržao.
Kiridžija danas ponekad kaže da ide u mirovinu.
Naravno.
Otprilike onako kako u Dalmaciji idu i mnoge ceste — planiraju se desetljećima, a nikad ne budu napravljene.
Jer, kako sam voli reći, vino će raditi dok Hajduk ne bude prvak.
Drugim riječima, Pelješac može mirno računati na još jedno stoljeće opskrbe.
U međuvremenu, Vedran Kiridžija ostaje ono što je oduvijek bio.
Jedan od posljednjih autentičnih bardova Dingača.
Čovjek koji se s lozom zna posvađati, ali se s vinom uvijek pomiri. Vinar koji nadgleda vinograd iz mora, tvrdi da mu je plavac duplo bolji od tuđega, a vino radi kao da je to samo usputna stvar između kupanja i popodnevnog drijemeža.
Na Pelješcu će vam reći da postoje vinari koji rade vino.
I postoje oni koji žive s vinom.
Kiridžija pripada ovoj drugoj vrsti.
Zato kad danas predstavi vino koje nazove „Vrime je“, to možda zvuči kao najava povlačenja.
Ali na Dingaču vrijeme ionako ne teče po satovima.
Na Dingaču vrijeme teče po Kiridžiji.
I još će dugo.
