Od svojih najmlađih dana pamtim Matu Sušca, kapelnika pločanske limene glazbe. Mnogi moji prijatelji su svirali pod njegovom dirigentskom palicom. Bili su toliko dobri da smo izmišljali nazive kojima bi ih „omalovažili“ te tako spustili na zemlju. Među njima je bio i Slobodan Grujičić Bobo, tada sićušni dobošar, a danas jedan od najpriznatijih hrvatskih bubnjara za kojeg bih trebao poveći prostor samo za nabrojati bendove u kojima je ostavio trag. Jedna od najprepričavanijih anegdota odnosila bi se na njihov odnos prema osmrtnicama, jer, legenda se i danas tako dočarava – trljali bi ruke od zadovoljstva, sviranje Lenjinova posmrtnog marša, odnosno Chopinove 2. sonate u b-molu, na sprovodima donio bi im sitni džeparac!
No, moj Bobo, koji je od malena pokazivao maksimalnu ambiciju u nastojanjima da napreduje i bude najbolji, uvijek bi sa sjetom pričao kako bi ih oni iz Trebižata izdominirali i bacili u drugi-treći plan gdje i kad god bi se našli na istoj smotri limenih glazbi.
– Bili su uvijek tri koplja ispred nas, pričao je Bobo.
Nedavno sam ga nazvao i spomenuo mu da se u Hercegovini pojavila jedna vinarija koja je cijeli svoj vizualni izričaj postavila na glazbi.
– Nemoj mi reći, molim te, da je ta vinarija iz Trebižata, odmah je, kao iz topa, odgovorio.
– Da! I ne samo to, zamisli – u prvom planu im je Beethoven!!!
– Mogu to zamisliti. Pa, oni se rađaju sa znanjem pet instrumenata. Ne samo da su bili bolji od nas, uvijek, nego im primirisati kvalitetom nisu mogli ni puno veći gradovi od Ploča koji imaju limenu glazbu, poput Čapljine. A, realno, nikada ni u Pločama ne bi bilo limene glazbe da taj glazbeni gen u krvi nije na druge pokušao prenijeti naš dragi Mato Sušac, koji je u Ploče i došao iz Trebižata, kaže Bobo.
Kad sam upoznao Antonija Matića, koji je sedmi naraštaj obitelji iz Trebižata koja se bavi vinarstvom, a u posljednje vrijeme i ambicioznije stupa na hercegovačku vinsku scenu, logično je bilo prvo s njim pričati o glazbi. I pitati ga, primjerice, koliko instrumenata se trenutno svira u njihovoj kući i mogu li samo oni oformiti mali orkestar…
– Pa može, kaže Antonio, i nastavlja.
– Ja sam krenuo s klarinetom, prešao na sopran saksofon, počeo svirati harmoniku, ali sam na njoj samouk – trebam još dosta vježbati, nisam virtuoz.
– Sestra Monika svira udaraljke, braća Marko i Teo gitare, Leonardo još ništa ne svira, njemu je tek 13 godina, tata Ozrenko svira bubanj, udaraljke i harmoniku, mama nije iz Trebižata i ne svira ništa. Djed Božo svira klarinet…
– Je li ta priča prenosiva na cijeli Trebižat, jesu li svi stanovnici Trebižata maksimalno u glazbi?
– 95 posto!
– Pa što je to u Trebižatu da ste svi tako zaronili u glazbu?
– Evo, puhački orkestar djeluje već skoro 100 godina, od 1925. godine. U selu imamo područnu školu u kojoj djeluje i podružnica čapljinske glazbene škola u kojoj se uče svirati puhački, za razliku od Čapljine gdje se uče gudački instrumenti, harmonika, klavir… Tako mi već u 3. razredu osnovne škole u Trebižatu imamo priliku ući u svijet glazbe. U mojoj generaciji u osnovnoj školi je bilo samo šestero učenika, a petero je bilo s dobrim sluhom i nastavilo su pohađati i glazbenu školu.
Treba napomenuti da u Trebižatu djeluje i folklorna skupina, kao i muška klapa Trebižat te ženska klapa Lira. Stvarno, ali baš stvarno – Trebižat će eksplodirati od toliko nota!!!
I onda, Antonio i otac Ozrenko odluče redizajnirati svoje etikete, u pomoć zovnu mostarskog dizajnerskog genijalca Miru Raguža, a ovaj, ničim izazvan, vođen samo intuicijom i onim što svako malo dijete zna kad mu spomeneš Trebižat, kompletan vizual im napravi u duhu – glazbe.
– Ruku na srce, i Miro Raguž je glazbeno obrazovan, svira klarinet, tako da smo odmah „kliknuli“ i znali u kom smjeru ćemo ići.
Premda, Antonio me nikad neće razuvjeriti, samo Mirina luđačka genijalnost mogla je u Trebižat, na etikete Vinarije Matić, dovesti – Beethovena!!! Koji, pritom, markacijskom oznakom „Con brio“, koja je i naziv vina, svim kupcima i pilcima njihove svježe žilavke sugerira na koji način piti to vino – živahno! Odnosno, živo, ali ne i prebrzo!
Odležana žilavka je, pak, „Al fine“, kraj svega. Nakon što se popije, sugeriraju Matići, uzeti novu butelju i opet „Al fine“ – do kraja.
A blatina je „Da capo“, od početka.
– Baš kao glazbar, koji svirajući naiđe na ovu notnu markaciju „Da capo“ i vraća se na početak, tako i vi, pijući ovu vrhunsku prirodnu blatinu, osjećate poziv da još jedan put sve ponovite iznova.
– Zašto?
– Vjerojatno ne postoji razuman odgovor niti mi znamo suvislo objašnjenje. Samo smo sigurni da na kraju, uvijek i iznova, slijedi – Da capo, povratak na početak!
Rosé je Soprano, trnjak „Con animo“, dok je blatina – „Gran cassa“. A i krilatica vinarije je, naravno, glazbena:
– „Od soliste do orkestra!“
– Što vam to znači?
– Nema dobrog orkestra bez dobrih solista i bez ritma. Tata Ozrenko je u limenoj glazbi svirao bubnjeve, a bubnjar uz dirigenta daje ritam cijelom orkestru pa tako i tata još uvijek udara ritam cijeloj vinariji. U svakom slučaju, kad netko od nas i preuzme vođenje vinarije, uvijek će se morati udarati ritam radu vinarije.
Antonio je pred svršetkom Agronomskog fakulteta (možda je već i završio dok pišem ovaj tekst!), o vinarstvu priča kao da je cijeli život bio predodređen preuzeti bubanj od oca Ozrenka, međutim da ga se još ne tako davno pitalo što bi želio biti kad naraste, odgovor bi bio – rukometaš. Profesionalni rukometaš, lijevi vanjski, šuter!
– Ha, ha, tek su mi 23 godine, možda mi rukomet u konačnici i bude suđen kao nešto što ću raditi, tko zna?!
Inače, Antonio je u rukometu bio deset vrlo aktivnih godina, od 10. do 20. godine života. I bio je vrlo perspektivan igrač, koji se rukometno obrazovao i kod svjetskih rukometnih legendi Ivana Balića i Petra Metličića u njihovoj rukometnoj akademiji.
– Imao si dobar šut?
– Jesam.
– Posebno pamtiš neku utakmicu?
– Igrao sam za svoj klub iz Čapljine protiv reprezentacije Bosne i Hercegovine.
– Kako je prošlo?
– Bili su malo jači.
– Koliko razlike?
– 15-ak golova…
Kad je u glavi prelomio u vezi s odlaskom na studij u Zagreb, automatski je presudio svojoj rukometnoj budućnosti.
– Bio je to potpuno logičan potez, jer rukometom se ne možeš baviti polovično, ili si u tome ili nisi! Ili profesionalno ili nikako.
– Ne mogu reći da sam baš kao srednjoškolac sebe zamišljao u ovome poslu, prije sam se vidio kao profesionalnog rukometaša. Vjerojatno bih i sada isto razmišljao! Tu se najbolje osjećam.
– Kad sam prestao s rukometom, pak, nisam znao što drugo nego vino, vidio sam potencijal u ovome
Inače, tradiciju vinogradarstva u obitelji Matić donio je Nikola Matić, njihov daleki predak kojeg se na svakoj etiketi bilo kojeg vina iz njihove proizvodnje nabraja kao začetnika obiteljske priče. Ozrenko je šesta, a Antonio sedma generacija Matića koji su u Trebižat, u stvari, došli iz Vrgorca.
– Rekao bih da je 2008. godina bila neka vrsta prekretnice, tad smo prešli u veći podrum, uložili malo ozbiljniji novac, povećali kapacitet i počeli ozbiljno baviti se vinarstvom, priča Antonio i otkriva jednu novu zanimljivu koincidenciju s davnim predakom.
– Porijeklom smo iz Vrgorca dalmatinskog, a sad vinariju imamo u dijelu Čapljine koji se naziva – Vrgorac. Eto, trebalo nam je sedam generacija da se iz Vrgorca dođe u Vrgorac!
Kad im je podrum u Trebižatu postao pretijesan za narasle apetite, rješenje se pronašli u podrumu obiteljske kuće u Čapljini. Naravno, možda su otišli iz Trebižata, ali Trebižat njih nikada nije napustio, jer – podrum, koji sada ubrzano preuređuju i namjeravaju pretvoriti u turistima atraktivnu kušaonicu, prvotno je trebao biti – diskoteka!!! Ili, barem, jedno od rješenja trebalo je treštati glazbom koja bi se mogla čuti i u Trebižatu.
Antonio smatra da je njihova, možda, najveća vinska vrijednost u činjenici što ne koriste umjetne kvasce.
– Za takav pristup vinarstvu u Hercegovini treba imati – muda! Jer, puno toga može krenuti u krivom smjeru. Opet, to daje neki prepoznatljiv okus našim vinima i naš stil čini jedinstvenim. U vinogradu je sve ekološko, ne koristimo herbicide, zaštita fungicidima je svedena na minimum, korovi se odstranjuju mehanički, gnojidba je organska… I klima nam ide u prilog. Kod nas je ljeto vruće i žestoko, patogeni se od 5. srpnja teško i razvijaju, jer vlage gotovo i nema. Nemamo baš takvu prednost kao vinari čiji vinogradi su iznad mora 100 metara, ali u odnosu na kontinent – o da, tu smo u velikoj prednosti.
Čapljina je prije rata bila poznata kao grad koji je u Jugoslaviji najplanskije napredovao i smatralo ga se obrascem urbanističkog uređenja. Antonio me uvjerava da je Čapljina i dalje „vrlo čista i uredna“. A glavna prepoznatljivost tog grada, koji je prije bio poznat i po Lastinim štrudlima od smokava, postao je – noćni život. Tu se dolazi iz cijele regije u provod.
Antonio je uvjeren da će i njihova vinska priča biti dodatni magnet za dolazak u Čapljinu.
