MILORAD MILOŠEVIĆ – Srijemsko-slovenski Istrijan koji je u mirovini otkrio cara Proba u svom vinogradu

739

 

Miloradu Miloševiću, vlasniku velebne vinarije Probus Vineyards CCLXXX iz Velikih Radinaca nedaleko od Sremske Mitrovice, okidač za ulazak u respektabilnu vinsku priču bila – slučajnost. Dobro, Milorad to nikada neće tako nazvati, jer susret s Jelenkom Slatincem, bivšim novinarom Politike, koji ga je neprestano opsjedao svojim pričama o povijesti rimskog carstva na padinama Fruške gore, Miloradu je bilo tek upoznavanje još jednog čovjeka u nepreglednoj niski dobrih, zanimljivih i uspješnih ljudi kojima se u tisućama okružio u svom prebogatom životu.

  • Gdje god sam radio, stvarao sam prijateljstva. Tako je i bilo po mom povratku u rodni kraj, Velike Radince, gdje sam na sportskom aerodromu uložio 60 tisuća eura u izgradnju i opremanje velike dvorane koja je postala škola za pilote i jedriličare, ali i središte velikog poljoprivrednog sajma nastalog kao svojevrsna kopija sajma u Komendi u Sloveniji, a koji je, pak, nastao volonterskim djelovanjem vatrogasaca, pjevača iz lokalnog zbora, članova lokalnog konjičkog kluba, zaposlenika osnovne škole… Nama bi u Komendi na taj sajam u tri dana znalo doći više od 80 tisuća ljudi!!! Tako je bilo i u Velikim Radincima, a meni je najveće bogatstvo koje sam otkrio na tom sajmu bilo mnoštvo zanimljivih ljudi koje sam upoznao. Jelenko Slatinac je bio među njima. I to ću uvijek naglasiti – upravo je Jelenko bio taj koji mi je predložio da napravim mali vinograd na Šuljamačkoj glavici te time odam počast velikom caru Probu.

Do te „slučajnosti“ Milorad nikada ni u primisli sebe nije vidio kao vinogradara i vinara.

  • I ne samo to, do tada nisam ništa znao ni o Probu.

A kad kaže da ništa nije znao o Probu, onda to podrazumijeva i neinformiranost o Gothicusu Maximusu ili Germanicusu Maximusu, a da ne govorimo o citatu iz Historia Auguste, svojevrsne biografije slavnoga cara:

„Gallis omnibus et Hispanis ac Brittannis hinc permisit, ut vites haberent vinumque conficerent.“

(„Svim Galima, Hispancima i Britancima dopustio je da posjeduju vinovu lozu i proizvode vino.“),

kojim se, pak, dokazuje da je upravo Prob bio taj koji je u Francusku donio vinovu lozu. Milorad nije ni znao da je taj rimski car svoje vojnike koristio u masovnom sađenju vinograda, kao i da su ga baš ti vojnici, nezadovoljni i nesretni što, umjesto sudjelovanja u ratovima, moraju se baviti poljoprivredom, ubili.

Milorad je poslušao svog prijatelja, kupio je malu parcelu i zasadio vinograd. I to vrlo simbolično, 19. kolovoza 2012. godine, na dan kad je car Prob rođen, kao i na mjestu na kojem je 280. godine posijana prva loza na Fruškoj gori. Pritom je u vinogradu postavio i spomen ploču u Probovu čast, a svemu tome je svjedočilo više od 500 ljudi koji su se u vinogradu družili cijeli dan, jeli gulaš, slušali glazbu i uživali.

  • I tad se, u stvari, cijela ova moja vinska priča počela razvijati. Počeo sam kupovati zemlju od ovoga, onoga, da bih došao do sadašnjih 40 hektara, od kojih je 19 pod lozom, a na 16 hektara je već puni rod. I još uvijek kupujem…

Milorad Milošević za sebe voli reći da je „srijemsko-slovenski Istrijan“. U tom čudnom mišungu satkana je nevjerojatna životna priča čovjeka koji je u Istri početkom 1990-ih godina bio Srbin, u Sloveniji Čefur, a u rodnim Velikim Radincima – Slovenac. A on je sve to, i ništa od toga. U stvari, koliko god to u današnjim vremenima bilo nepopularno, Milorad bi najradije rekao da je Jugoslaven.

U sjajno opremljenoj i tek izgrađenoj vinariji na kraju sela, ispod svojih vinograda, u jednoj od golemih proizvodnih sala, Milorad je stavio tri zastave – Srbije, Slovenije i Europske Unije. No, na krovu svoje kuće, u selu, kad je neka svetkovina, Milorad zatakne zastavu „države u kojoj je rođen, odrastao, školovao se i počeo raditi“. Kao što je i zidove svoje konobe nakitio memorabilijom nikad prežaljene države, poput portreta Josipa Broza Tita i grba SFR Jugoslavije.

  • Ja sam odrastao ovdje u Velikim Radincima, selu u Srijemu, u staroj kući, čepićari „s orasom“, što bi rekao Đorđe Balašević, gdje su se igrali neki klinci, i odakle je neki klinac s nepunih 15 godina otišao u Sloveniju upisati se u Iskru u školu, završio zanat i putevi ga odnijeli dalje.
  • Koji zanat?
  • Za električara.

Pričajući o tom razdoblju svog života, Milorad, onako poetski, kaže da je „jedan dječačić otišao  u svijet u gumenim opancima i nekom crvenom šorcu 28. kolovoza 1972. godine“.

  • Imao sam tada nepunih 15 godina. I to nakon razgovora s ocem Čedomirom koji nije htio da mu sin negdje ode, jer je kupio traktor i htio ga je imati na zemlji. No, ja sam ocu rekao:
  • „Tata, pusti me, da ti sutra ne bude žao ako u životu ništa nisam napravio!“
  • A otac je znao da kad ja nešto odlučim da će tako i biti. Te godine sam, primjerice, ovdje u Velikim Radincima ljeto proveo u ovdašnjoj ekonomiji i za to što sam radio zaradio tri plaće. Dvije trećine sam ostavio u kući, a 136 tisuća dinara sam stavio u džep. Ujutro u 7.10 sati išao je vlak za Kranj, otišao sam u Sloveniju, prijavio se u đački dom…
  • Zašto ste odlučili otići baš u Kranj?
  • Pa, vidio sam u novinama raspisan natječaj za stipendiju. Prvih godinu i pol je bilo teško, ipak je to bila nova sredina, kultura, jezik, peri, kuhaj… Vikendom bi Slovenci otišli kućama, a mi s juga, čefuri, morali bi se snalaziti, jer kuhinja u domu nije radila pa bismo išli okolo kopati kanale za zaraditi neki dinar. Kad se sad osvrnem na cijeli taj moj život, a da, pritom, moram usporediti ovu i onu domivunu, ne znam – možda mi je maćeha dala više nego majka!

Milorad se po svršetku srednje škole upisao na fakultet političkih znanosti, tamo je „odradio“ dvije godine da bi se prebacio na pravni fakultet i diplomirao pravo.

  • Međutim, prije odsluženja vojnog roka putevi su me bili odveli na omladinske radne akcije, bio sam iznimno aktivan u republičkim i saveznim omladinskim strukturama. I onda se dogodilo da sam na prijedlog slovenskog Izvršnog vijeća, s nepune 24 godine života, postao direktor hotelskog kompleksa Centinera u Banjolama u Istri.

Nekako u tom razdoblju Milorad se upoznao i jako zbližio s legendarnim Bogdanom Javorom, za koga danas voli reći da mu je bio drugi otac.

  • Upoznali smo se kad sam se počeo uključivati u rad omladinske organizacije u Kranju. Bogdan je bio čovjek koji je, putujući u svom „Fići“, postavio sve mljekare na području bivše Jugoslavije. On je, dakle, bio u Savezu boraca, svidio sam mu se i uzeo me pod svoje kao da sam mu sin. Kad su me 1981. godine izabrali, onako mladoga, da budem direktor hotela u Istri, on mi je rekao da to neće ići po nekom automatizmu te da ću morati prije toga neke stvari jako dobro upoznati.
  • Što?
  • Rekao mi je, primjerice, da ću prvo morati proći sve faze funkcioniranja hotela i da u to vrijeme nitko u tom hotelu ne smije saznati da su mene odredili da im budem direktor. Tek nakon toga, osjetiš li da možeš biti direktor hotela, preuzet ćeš taj posao, rekao mi je.
  • Mene je tamo imenovala slovensko izvršno vijeće. Ja sam do tada imao neko iskustvo s omladinskih radnih akcija, ipak sam u 23. godini života morao organizirati život i smještaj za više od 1500 omladinaca na tim akcijama, a u isto vrijeme sam radio i kao šef prodaje rezervnih dijelova u Iskri.
  • Kad sam došao u taj hotel, uistinu me tamo nitko nije predstavio kao budućeg direktora, štoviše za sve sam bio student gastronomije. Tako sam radio i u praonici, za šankom, konobario u restoranu… Bilo je to dobro zamišljeno, ipak je drukčije preuzeti sustav kad prethodno upoznaš sve sastavnice tog sustava.
  • Svi su mi se bili smijali, ali ja sam uveo i ustrajao u tome da se popisuju oni koji vode brigu o toaletima, što je danas svugdje protokol. Mi smo izbacivali po 4-5 tisuća obroka dnevno, imali smo ogromnu plažu i higijena je baš zato morala biti na maksimalnoj razini. I vrlo brzo se za to pročulo i govorilo:
  • „Idemo kod Slovenca, tamo je čisto!“

Nadimak Slovenac Milorad je zavrijedio i po povratku u rodni kraj. I ne samo što ga u Velikim Radincima nazivaju Slovencem, za njegove sumještane u selu svog djetinjstva Milorad je postao – Slovenac.

  • Ja sam ovdje možda veći stranac nego što sam u Sloveniji ili Istri. Bit ću izravan – meni je na otvaranje vinarije došlo 11 veleposlanika zemalja Europske Unije, a iz grada Sremska Mitrovica – nitko. Moja obitelj je u Sloveniji pa je tako i dio mene stalno tamo. Ovdje imam rođenog brata i stričeviće. Ali, sve to što sam ovdje donio mi je omogućeno tamo. Ja sam sebe kao čovjeka ostvario tamo. Oni su mi dali šansu. Ti moji Slovenci i Istrijani.
  • Gdje je sada vaš dom? Rekli ste mi da ste povratkom u Velike Radince, selo vašeg djetinjstva, ipak za sve ovdašnje mještane postali – Slovenac.
  • Opet ću citirati Đorđa Balaševića i reći da se sad u selu igraju neki novi klinci!

Nakon direktorovanja u istarskom hotelijerstvu, Milorad i u suvremenoj Sloveniji nastavio strelovito poslovno napredovati. Dogurao je do čelnog mjesta u slovenskom obućarskom gigantu, Planiki, što tamošnjim političarima nije prošlo ispod radara.

  • Nekako paralelno s mojim dolaskom na mjesto direktora Planike, došao sam u Srbiju, gdje još nije bilo slovenskog veleposlanstva, prokrčiti put za ulazak slovenskih tvrtki na tržište Srbije.

Milorad voli reći da su u pozadini takve odluke slovenskih vlasti bila njegova brojna poznanstva i prijateljstva. Tako je Milorad, još u doba vladavine njegovog prezimenjaka, otvorio Planikinu trgovinu u središtu Novog Sada, što je tada bilo nezamislivo, poglavito kad se zna da je na snazi bila odluka o zabrani uvoza slovenske robe. Milorad se prisjeća da je cijelu priču o ulasku u Srbiju „fintirao“ preko Bosne i Hercegovine, praktički – pronašao je zakonsku rupu kroz koju je Slovenija gospodarski doletjela u Srbiju. Tako je bilo i s otvaranjem Slovenske modne kuće u Makedonskoj ulici u Beogradu.

– Firme su potom počele snažnije dolaziti, krajem 2001. godine se otvorilo veleposlanstvo i ja sam se tada iz svega povukao i otišao u Moskvu gdje sam nastavio raditi na ulasku Planike na tamošnje tržište.

– Paralelno s tim sam nastojao „sastaviti“ Planiku kakva je nekada bila. A Planika je na području bivše Jugoslavije imala 196 trgovina. I sve te trgovine sam uspio vratiti natrag u sustav Planike!

Milorad je u svojoj respektabilnoj karijeri gospodarstvenika bio poput Mide, sve čega se doticao pretvaralo se u zlato. Vjerojatno bi njegova gospodarska karijera trajala vječno da mu 2006. godine liječnici nisu dijagnosticirali rak debelog crijeva. Tada je shvatio da je došlo vrijeme da se primiri i počne uživati u obitelji i s plodovima svog dotadašnjeg rada.

  • Ipak su prethodne 34 godine direktorovanja ostavile trag na mom zdravlju. Otac mi je umro 2008. godine, a neposredno prije njegove smrti malo smo pričali o zemlji i poljoprivredi u rodnom kraju. Tako sam, ponukan tom pričom, ali i novonastalom zdravstvenom situacijom, 2010. godine kupio 200 hektara zemlje. Od novca kojeg sam zaradio prodavši hotel Črni les pored Maribora, kojeg sam kupio 1997. godine, obnovio i doveo na respektabilnu razinu da u njemu boravi, primjerice, i momčad Lazija uoči europske utakmice s Mariborom.

Niti dvije godine Milorad nije izdržao u ratarstvu. Osjećao je , tvrdi, da poljoprivreda neprestano „dahće“ i da to nije ono čime se htio baviti. Zaključio je da bi za profitabilnost ratarske priče trebao imati puno više od kupljenih 200 hektara oranica.

Jelenko Slatinac se tada pojavio kao Miloradov spasitelj s pričom o Probu i potrebi da se tom istaknutom rimskom caru posveti pozornost koju i zaslužuje.

  • Supruga i kći Maja su me podržale. Prodao sam onih 200 hektara oranica, počeo kupovati parcele za vinograd, krčio i sadio, premda o sadnji nisam imao pojma. I sve sam to radio na lokaciji Šuljamačka glavica, na nadmorskoj visini od 296 metara, na mjestu gdje je Prob zasadio prvi uopće vinograd na Fruškoj gori.

U Miloradov život je uletio i Vladimir Malbašić, „koji cijelu povijest Rima ima u malom prstu, on je ekonomist, bio je predsjednik Privredne komore, htio je studirati arheologiju, ali mu otac to nije dopustio“.

  • Mnoge stvari saznajemo od takvih ljudi i mi se povezujemo. I tako je počelo, krenula je kupnja zemlje – čak 127 parcela sam morao otkupiti i sastaviti, trebalo mi je dobre četiri godine da sve zaokružim. Premda i danas još uvijek kupujem…

Milorad priča da je na Fruškoj gori zatekao situaciju strahovite ekspanzije gradnje vinarije, bez da su vlasnici prethodno podigli vinograde. Maksimalno su se koristile mogućnosti državnih poticaja.

Međutim, Milorad je radio drukčije. On je prvo podizao nasade, a tek onda gradio vinariju koja je, praktički, okončana tek krajem 2021. godine, gotovo 10 godina nakon sadnje prvih trsova vinove loze.

  • Slijedio sam onu logiku da vinogradu treba deset godina za prvi pravi rod, kao djetetu kojem treba toliko za donijeti prvu ocjenu iz škole. Počeli smo 2012. godine, 2017. smo imali pravu berbu, a 2019. izašli su naš traminac i Magis. A onda je došla korona. I tu smo stali s prodajom, ali smo nastavili raditi. Mi danas imamo šest etiketa i polako izlazimo na tržište.
  • A ono što je nama bogom dano jest da je ta Šuljamačka glavica postavljena na mjestu gdje stalno puše i sunčano je. Dakle, ja samo tri puta godišnje prskam svoju lozu.
  • A ono što sam naučio u ovih deset godina jest da loza nije poput pšenice i kukuruza koje posiješ a onda ih pokosiš i nagodinu ih ponovo sadiš. Loza je biljka koja ti daje inspiraciju, vidiš je kako raste i živiš s njom.

Milorad o vinu općenito nije ni razmišljao do 1997. godine, dok nije kupio nedovršeni hotel Črni les i osposobio ga za samostalnu hotelijersku pustolovinu koja je trajala sve dok ga nije prodao i sav novac od prodaje hotela uložio u kupnju oranica u Srijemu.

Upravljajući Črnim lesom Milorad je upoznao slovensku vinsku legendu, Stanka Čurina, jednog od pionira privatnog vinarstva u bivšoj Jugoslaviji. Za njega Milorad tvrdi da je u Sloveniji napravio veliki zaokret u pristupu vinarstvu, „jer je od tada popularnih ‘šmarnica’ krenuo u proizvodnje vrhunskih buteljiranih vina koja su se prodavala i pila na japanskom dvoru“.

  • Uživao sam sjediti i slušati ga kako slikovito objašnjava svoje vizije, a svoje goste bih odvodio kod njega na degustacije.

Iz Slovenije je, tako, doveo konzultanta za proizvodnju svojih vina, Uroša Bolčinu, glavnog enologa Vinske kleti Vipava 1894 i Santomasa, koji je prije nekoliko godina i u Hrvatskoj učinio čudo surađujući s Lucianom Visintinom na proizvodnji Istriana, terana koji je na Decanteru osvojio titulu Best in Show za „najbolje crveno monosortno vino skuplje od 15 funti“. Angažirao je i mladu enologinju Anu Muzalevski, kao i nećakinju Maju Milošević, koja se zove isto kao i Miloradova kćer, a koja, zasad, svoj obol očevoj vinskoj priči pruža u marketinškim pitanjima te u dizajniranju pakovina.

A Maja, kći, kao da bodri oca da ustraje u vinskoj priči natičući na etikete poruke poput „Try Again“ (sauvignon blanc), „Smells Like Love“ (chardonnay), „Impossible“ (pet-nat) i „Believe in Yourself“ (BeliM).

  • Sve što radite, ako radite barem uz trunčicu ljubavi, mora uspjeti. Zato i poruka na mom BeliM-u, oranžu od rajnskog rieslinga i traminca, o „vjerovanju u sebe“.
  • Što je to „BeliM“?
  • Tog dječačića, koji je ovdje nekada davno trčao po ulici, zvali su Beli. A „M“ je – Milošević. Dakle, taj BeliM sam ja, Milorad Beli Milošević.

Potvrda ispravnosti puta stigla je već za njegovo prvo vino, taj famozni BeliM, koji je u organizaciji kuće Wine Pleasures iz Španjolske u kategoriji bijelih vina na natjecanju 50 Great White Wines of the World zaslužio zlatnu medalju i čak 96 bodova.