Na padinama iznad Máda, u srcu Tokaja, gdje se jutarnja magla zadržava dulje nego drugdje, a loza kao da raste sporije i ozbiljnije, stoji projekt koji na prvi pogled izgleda kao još jedna moderna vinarija. No iza njega ne stoji obitelj s generacijama vinarske tradicije, nego čovjek koji je karijeru izgradio u zraku – József Váradi, osnivač i direktor Wizz Aira.
Njegova vinarija nosi ime Juliet Victor. Nije nazvana po brdu, selu ili vinogradu, nego po njegovim inicijalima – J.V., prevedenima u NATO fonetsku abecedu. To je detalj koji mnogo govori. Váradi nije došao u vino tražeći bijeg iz svijeta biznisa, nego da bi taj svijet nastavio u drugom obliku.
Upravo tu počinje šira priča. U posljednja dva desetljeća Mađarska se profilirala kao gotovo idealan primjer fenomena u kojem uspješni ljudi iz različitih sektora – od bankarstva i industrije do glazbe i sporta – ulaze u vinski biznis. Ne kao investitori sa strane, nego kao vlasnici, graditelji brendova i, u nekim slučajevima, stvarni sudionici procesa proizvodnje.
Mađarska je za to savršeno tlo: povijesne vinske regije poput Tokaja, Villányja, Szekszárda i Somlóa, tranzicijska ekonomija koja je otvorila prostor novom kapitalu i dovoljno fleksibilna scena da prihvati igrače bez naslijeđa. Rezultat je raznolika mapa projekata koji otkrivaju različite motive – od čiste poslovne logike do osobne potrage za smislom.
Ako se krene od najvidljivijih primjera, jasno je da dio novih vlasnika dolazi iz svijeta velikog kapitala i u vino ulazi s istim mentalnim sklopom s kojim vodi i ostale poslove.
Váradi je tu možda i najprecizniji primjer. Njegova vinarija u Tokaju fokusira se na single-vineyard furminte i premium segment, uz jasno međunarodno pozicioniranje. Sve je promišljeno: od lokacije u Mádu, jednoj od najcjenjenijih mikrolokacija Tokaja, do brendiranja koje nosi osobni pečat. To nije hobi, nego projekt koji se uklapa u logiku globalnog biznisa.
Sličan obrazac vidi se i kod Sándora Csányija, jednog od najmoćnijih ljudi mađarskog gospodarstva. Kao dugogodišnji čelnik OTP banke i vlasnik agrobiznis grupacije Bonafarm, Csányi je u vino ušao još krajem devedesetih, kroz privatizaciju vinarije Teleki u Villányju. Od tada gradi sustav koji povezuje vinogradarstvo s ostatkom poljoprivredne proizvodnje, koristeći logistiku, distribuciju i kapital na razini koju mali proizvođači ne mogu dosegnuti.
Kod njega vino nije izolirani projekt, nego dio šire strukture. Villány, poznat po snažnim crnim vinima, postaje platforma za demonstraciju kako industrijski pristup može funkcionirati i u sektoru koji se često romantizira.
Christian Sauska predstavlja drugačiji, ali jednako ambiciozan model. Kapital je stekao u Sjedinjenim Državama, a povratkom u Mađarsku investira u dvije ključne regije – Tokaj i Villány. Njegove vinarije odlikuje moderan dizajn, tehnološka opremljenost i stil vina koji je jasno usmjeren prema međunarodnom tržištu. Sauska ne skriva ambiciju: stvoriti globalno prepoznatljiv brend koji se oslanja na mađarski terroir, ali komunicira univerzalnim jezikom.
U Egeru, Nimród Kovács dolazi iz svijeta medija i oglašavanja, ali njegov pristup vinu jednako je promišljen. Fokusira se na sorte poput chardonnaya, pinota noira i frankovke, uz naglasak na terroir i priču. Njegova vina nisu samo proizvod, nego i komunikacijski alat – produžetak iskustva iz industrije u kojoj je izgradio karijeru.
Obitelj Béres, poznata po farmaceutskoj industriji, u Tokaj ulazi 2002. godine. Kupnjom vinograda oko Erdőbényea i razvojem vinarije s oko 45 hektara površine, grade projekt koji kombinira tradiciju regije s modernim upravljanjem. Kod njih je vino dio diverzifikacije – dugoročna investicija koja ima i reputacijsku i ekonomsku vrijednost.
U ovu skupinu ulazi i Lőrinc Mészáros, jedan od najkontroverznijih i najmoćnijih poduzetnika u zemlji, koji je kroz različite poslovne strukture preuzeo kontrolu nad tokajskim projektima poput Dereszla Group. Njegov ulazak u vino dodatno potvrđuje tezu o vinogradima kao prostoru u kojem se kapital, politika i simbolički status isprepliću.
U svim tim primjerima zajednički je obrazac jasan: vino kao nastavak poslovne logike. Kapital, znanje i organizacija prenose se u vinograd, a cilj nije samo proizvodnja vina, nego i pozicioniranje na tržištu i izgradnja brenda. Vino ovdje postaje sofisticirani oblik moći – diskretniji od industrije ili financija, ali jednako snažan u simboličkom smislu.
No mađarska vinska scena nije se transformirala samo kroz ulazak domaćih elita. Paralelno s njihovim dolaskom, već početkom 1990-ih odvija se još jedan, jednako važan proces – ulazak stranog kapitala u najvažnije vinske projekte, osobito u Tokaju.
Za razliku od individualnih investitora, koji u vino ulaze kao produžetak osobne ili poslovne priče, strani kapital dolazi s jasnom strategijom: dugoročno pozicioniranje, internacionalna distribucija i revalorizacija povijesnih vinogradarskih lokaliteta.
Tokaj, kao najprepoznatljivija mađarska vinska regija, postaje središte tog interesa. Jedan od prvih i najvažnijih ulazaka događa se 1992. godine, kada francuska grupacija AXA Millésimes preuzima Disznókő – potez koji se često smatra simboličkim početkom „zapadnog“ povratka Tokaja na svjetsku vinsku kartu.
Već godinu kasnije, 1993., španjolska ikona Vega Sicilia osniva Oremus u Tolcsvi, stvarajući tokajski pandan jednom od najprestižnijih vinskih imena u Europi. Gotovo istodobno nastaje i Royal Tokaji Wine Company, projekt koji predvodi britanski vinski autoritet Hugh Johnson, okupljajući međunarodne investitore i lokalne vinogradare u jedan od prvih velikih joint venturea u regiji.
Francuski kapital posebno je snažno prisutan u ranim godinama tranzicije. Investicijske grupe poput CFGVT i GAN preuzimaju Château Pajzos i Château Megyer, dok kasnije u Tokaj ulazi i Michel Reybier, vlasnik bordoškog Cos d’Estournela, preuzimanjem povijesnog posjeda Hétszőlő. Sličan obrazac vidi se i kod Château Dereszle, koja nakon privatizacije dolazi pod kontrolu francuskih investitora i obitelji d’Aulan.
U Tokaj ulaze i američki investitori, poput Anthonyja Hwanga, koji preuzima Királyudvar i razvija ga u jedan od ključnih biodinamičkih projekata u regiji, kao i mješoviti modeli poput Arvay & Co., gdje se lokalno znanje kombinira sa stranim kapitalom.
Dok su neki strani investitori u Tokaj ulazili kroz velike sustave i institucionalni kapital, projekti poput Királyudvara pokazuju drugačiji model – onaj u kojem vino nije samo investicija, nego i izraz dubokog razumijevanja terroira. Hwang, ujedno vlasnik legendarnog Domaine Huet u dolini Loire, u Tokaj donosi biodinamički pristup i fokus na precizna, elegantna vina, čime Királyudvar postaje jedna od ključnih referenci modernog Tokaja.
U širem smislu, u Tokaju su prisutni i drugi institucionalni i korporativni igrači – uključujući grupacije povezane s AXA-om, GMF-om ili CANA-om – što dodatno potvrđuje da vino u Mađarskoj nije samo kulturna kategorija, nego i ozbiljna investicijska klasa.
Važno je pritom naglasiti da interes globalnih vinskih dinastija nije ograničen isključivo na Tokaj. Talijanska obitelj Antinori, jedna od najutjecajnijih u svijetu vina, investirala je u vinariju Tüzkö u vinogorju Tolna, čime se pokazuje da Mađarska u cjelini – a ne samo Tokaj – postaje relevantna na karti međunarodnih ulaganja.
Usporedba s drugim velikim mađarskim vinskim regijama dodatno naglašava specifičnost ovog procesa. Dok je Tokaj početkom devedesetih postao magnet za strane investitore i međunarodne vinske grupacije, Villány se razvijao gotovo suprotnim putem – bez značajnijeg ulaska stranog kapitala.
Umjesto toga, njegovu suvremenu reputaciju izgradili su domaći vinari i poduzetnici. Imena poput Gere, Bock, Tiffán ili Polgár nisu rezultat investicija izvana, nego dugoročnog rada unutar same regije, uz postupnu modernizaciju i rast kvalitete. Čak i kada se pojavljuju veći sustavi, poput projekata Sándora Csányija ili Christiana Sauske, riječ je o domaćem ili povratničkom kapitalu, a ne o klasičnim multinacionalnim ulaganjima kakva obilježavaju Tokaj.
Ta razlika nije samo strukturalna, nego i simbolička. Dok je Tokaj svoju renesansu velikim dijelom doživio kroz internacionalizaciju kapitala, Villány ju je ostvario kroz internacionalizaciju kvalitete – postupno, iznutra, oslanjajući se na vlastite ljude, sorte i stil.
Upravo u toj dvostrukoj dinamici – domaćih elita koje traže identitet i globalnog kapitala koji traži vrijednost – leži specifičnost mađarskog modela. Malo koja vinska scena u Europi tako jasno pokazuje kako se tradicija, kapital i strategija mogu susresti u istom prostoru.
Ako se iz svijeta korporativne logike prijeđe u krug umjetnika, slika se bitno mijenja. Ovdje vino prestaje biti primarno poslovni pothvat i postaje osobni prostor.
András Lovasi, frontmen kultnih bendova Kispál és a Borz i Kiscsillag, stoji iza projekta LA Gardens u regiji Pécs. To nije klasična vinarija, nego hibrid između vinograda, vrta, studija i prostora za događanja. Vina se proizvode u malim količinama i uglavnom prodaju izravno, bez ulaska u široku distribuciju. Naglasak nije na tržištu, nego na iskustvu – na ljudima koji dolaze, ostaju, slušaju glazbu i sudjeluju u nečemu što je teško svesti na standardnu vinsku priču.
Levente Szörényi, jedna od ključnih figura mađarske glazbene scene, u Badacsonyju je zasadio vinograd još sredinom devedesetih. Danas njegova obiteljska vinarija proizvodi sorte poput graševine, juhfarka i chardonnaya. No važnije od sortimenta je činjenica da je osobno uključen u rad u vinogradu. Rezidba, vezanje, sezonski poslovi – to nisu delegirane aktivnosti. U njegovom slučaju vino je doslovno fizički rad, način povratka prirodi i ritmu koji nema veze s glazbenom industrijom.
Dr. Imre Csernus, psihijatar i autor, jedan je od suvlasnika Almagyar-Érseki Szőlőbirtoka u Egeru. Njihov pristup uključuje autohtone sorte i elemente naturalne proizvodnje, a i simbolika vina često nosi psihološku dimenziju. Prvi cuvée nazvan je „Lelkifröccs“, što se može prevesti kao „psihički špricer“. Kod Csernusa vino postaje gotovo terapijski medij – refleksija unutarnjih procesa, a ne samo tržišni proizvod.
Za razliku od biznismena, koji u vino ulaze kako bi proširili kontrolu, umjetnici u njega ulaze kako bi je barem djelomično otpustili. Njihovi projekti često su manji, manje skalabilni i manje usmjereni na profit, ali zato nose snažan osobni potpis.
Treća skupina – sportaši – u mađarskom kontekstu daleko je najmanje zastupljena, barem kada je riječ o stvarnom vlasništvu i radu u vinogradu.
Razlog je jednostavan: sport i vino počivaju na potpuno suprotnim principima. Sport traži brzinu, rezultat i stalnu mjerljivost. Vino zahtijeva strpljenje, čekanje i prihvaćanje neizvjesnosti.
Zato je primjer Attile Hajdua posebno zanimljiv. Bivši vratar Ferencvárosa i mađarske reprezentacije danas vodi mali obiteljski projekt kod Balatonfüreda. Njegova vinarija, poznata kao Fürjes borászat, nastala je iz ideje da se zapušteno imanje obnovi i pretvori u funkcionalan vinograd. No ono što ga izdvaja nije veličina projekta, nego način na koji u njemu sudjeluje.
Hajdu ne stoji po strani. On vozi traktor, radi u vinogradu i sudjeluje u procesu proizvodnje zajedno s enologom. U kontekstu priče o poznatim osobama i vinu, to je rijedak primjer autentičnog ulaska – bez posrednika i bez distance.
S druge strane, postoje i primjeri koji pokazuju površniji odnos. Pál Dárdai, legenda berlinske Herthe i mađarske reprezentacije, povezan je s vinom kroz cuvée „Dárdai 8“ vinarije Fritz Pincészet iz Szekszárda. No riječ je o suradnji i simboličnom projektu, a ne o vlasništvu ili stvarnom sudjelovanju u proizvodnji. Upravo takvi projekti pokazuju kako vino u ovom kontekstu funkcionira i kao simbolički prostor – mjesto gdje ime iz jednog svijeta prelazi u drugi, bez nužne potrebe za stvarnim ulaskom u proizvodnju.
Na drugoj razini iste scene nalaze se i obiteljske vinarije koje nisu rasle kroz kapital ili akvizicije, nego kroz redefiniciju vlastitog identiteta. U Szekszárdu je jedan od najzanimljivijih primjera obitelj Heimann, koja je velik dio svog rada posvetila revitalizaciji sorte kadarka.
Umjesto da slijede globalni trend internacionalnih sorti, Heimann se vraća lokalnoj sorti koja je desetljećima bila potisnuta i često smatrana nestabilnom za ozbiljnu proizvodnju. Kroz selekciju vinograda, kontrolu prinosa i suvremeni pristup vinifikaciji, kadarka u njihovoj interpretaciji postaje elegantno, začinsko vino s jasnim identitetom.
Sličan, ali regionalno drugačiji primjer dolazi iz Somlóa, gdje vinarije poput Tornai grade identitet oko sorte juhfark – jedne od najspecifičnijih i najautentičnijih mađarskih bijelih sorti. Na vulkanskim tlima Somlóa juhfark daje mineralna, strukturirana vina snažnog karaktera, koja se sve više percipiraju kao čist izraz terroira, a ne kao kuriozitet.
Takvi projekti pokazuju da mađarska vinska scena nije definirana samo kapitalom, nego i svjesnim povratkom lokalnim sortama kao temelju autentičnosti. Ako je Tokaj svoju renesansu doživio kroz globalni interes, a Villány kroz kvalitetu i kontinuitet, Szekszárd i Somló u ovom slučaju pokazuju treći put – povratak vlastitim sortama kao oblik dugoročne strategije.
Pitanje koje se nameće jest zašto se ovaj fenomen uopće pojavljuje – i zašto baš vino postaje zajednički nazivnik tako različitih karijera.
Odgovor leži u jedinstvenoj kombinaciji koju vino nudi. Prije svega, riječ je o industriji koja funkcionira u sporom vremenu. U svijetu u kojem se uspjeh mjeri kvartalima i sekundama, vinograd traži godine i desetljeća. Za ljude koji su navikli na brzinu, to postaje luksuz sam po sebi.
Drugo, vino zahtijeva ukus – ne samo estetski, nego i strateški. Nije dovoljno investirati; potrebno je razumjeti terroir, stil i tržište. Upravo zato vino postaje sofisticiraniji statusni simbol od većine drugih oblika luksuza.
Treće, vino nudi mogućnost nasljeđa. Tvrtke se prodaju, karijere završavaju, ali vinograd ostaje. Loza koja se danas sadi davat će grožđe i za generacije koje dolaze. To je rijedak oblik kontinuiteta u suvremenom svijetu. Upravo zato mnogi od ovih projekata – bilo da je riječ o tokajskim furmintima ili szekszárdskoj kadarki – nisu zamišljeni kao brzi poslovni potezi, nego kao dugoročne, gotovo generacijske odluke.
Ako se pogled proširi izvan Mađarske, postaje jasno da ovaj fenomen nije izoliran. Za razliku od Mađarske, gdje su ti procesi već jasno vidljivi i personificirani kroz konkretne projekte i imena, u ostatku regije oni su još uvijek difuzni – prisutni, ali ne i potpuno oblikovani. Hrvatska, Srbija i Slovenija također pokazuju znakove sličnih procesa – ali bez iste razine koncentracije, vidljivosti i sustavnosti kakva postoji u Mađarskoj.
U Hrvatskoj vino već ima snažnu tradicijsku i regionalnu ukorijenjenost, zbog čega novi ulasci kapitala ne stvaraju novu scenu, nego nadograđuju postojeću. Vinski projekti često su povezani s turizmom, prostorom i iskustvom, a manje s izgradnjom velikih sustava. Vino se u tom kontekstu pojavljuje kao produžetak lifestylea i identiteta, a ne kao zasebna industrijska platforma.
Srbija pokazuje izraženiji razvojni momentum i u tom je smislu najbliža mađarskom modelu, ali s vremenskim odmakom. U mnogočemu djeluje kao Mađarska prije desetak ili petnaest godina: nova ulaganja u vinograde i vinarije, jačanje privatnih brendova i postupno pozicioniranje na međunarodnom tržištu. Vino pritom dobiva i dodatnu funkciju – postaje simbol izlaska iz „grubog kapitalizma”, način da se poslovni uspjeh prevede u sofisticiraniji, kulturno artikuliran oblik.
Ipak, scena je i dalje u fazi konsolidacije, bez jasno profilirane elite kakva u Mađarskoj već postoji. Upravo zato Srbija danas djeluje kao prostor u kojem se taj proces još uvijek oblikuje – otvoren, dinamičan i nedovršen.
Slovenija, s druge strane, predstavlja gotovo suprotan model. Ondje vino nije nova investicijska ni statusna kategorija, nego kontinuirana tradicija u kojoj dominiraju obiteljske vinarije. Ulazak kapitala izvan vinskog sektora rijedak je, jer je scena već definirana kroz generacijsko znanje i stabilnu proizvodnju.
U Mađarskoj vino više nije samo tradicija – ono je postalo posljednja potvrda uspjeha. Kad se svi primjeri stave jedan uz drugi, postaje jasno da ova priča nije samo o vinu. Ona je o trenutku u kojem uspjeh više nije dovoljan sam po sebi. O trenutku kad ljudi koji su već osvojili svoje svjetove počnu tražiti nešto što se ne može osvojiti istim metodama.
Vinograd je upravo to mjesto.
Mjesto gdje novac pomaže, ali ne garantira.
Gdje znanje vrijedi, ali nije apsolutno.
Gdje vrijeme ne možeš ubrzati.
U Mađarskoj se taj trenutak vidi posebno jasno – gotovo kao presjek jedne šire promjene. U jednoj zemlji i nekoliko vinskih regija koncentriran je proces koji drugdje tek nastaje ili se odvija sporije.
Možda je upravo zato vino postalo svojevrsna vizit karta uspješnika. Ne zato što je najprofitabilniji biznis, nego zato što je jedan od rijetkih u kojem uspjeh nije moguće potpuno kontrolirati.
I možda baš zato, sve više njih na kraju želi imati komad zemlje pod lozom.
Ne zato što im treba još jedan posao.
Nego zato što im treba nešto što će ih nadživjeti – i istodobno ih vratiti zemlji.
