Home Portreti vinara DRAGAN STEVANOVIĆ: Ništa ne može na silu

DRAGAN STEVANOVIĆ: Ništa ne može na silu

39

Srbija je tih dana živjela za košarku, a Dragan Stevanović malo je kasnio na naš dogovor jer je zaglavio kod frizera. Njegova supruga Kristina, docentica svjetske i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, šalila se da se možda već uređuje za put na završnicu EuroBasketa. Reprezentacija je pobjeđivala, Nikola Jokić nosio je nacionalna očekivanja, a Dragan je u svemu pronalazio vezu s košarkom.

Ipak, toga dana nije gledao prema parketu, nego prema bregu.

Na Vestegovu bregu iznad Krčedina, na približno 250 metara nadmorske visine, stajala je vinarija koju su Dragan Stevanović, Miloš Uzelac i Boris Kovač službeno otvorili 17. svibnja 2025. Iza nje prostiralo se 28 hektara mladih vinograda, među njima i sila kojoj je namijenjena glavna uloga, dok su se nešto dalje na Fruškoj gori privikavale masline. Do imanja je vodio Put za Slankamen planinu, a Dragan nije skrivao kamo bi tim putem želio stići.

– Naš Breg postat će vinska planina! Ako u to ne vjerujem, bolje da ništa ne radim.

Ambicije nije pokušavao ublažiti skromnošću koja dobro zvuči u novinskim intervjuima.

– Naš je cilj vrlo brzo ući među prvih deset vinskih kuća u Srbiji.

– Makar na silu?

– Ništa ne može na silu.

– Ali pozicionirate se kao Kuća od sile?

– Onda ćemo reći da cilj ostvarujemo sa silom. I sa stilom.

Sila je u toj rečenici bila i dosjetka i poslovni plan. Domaća bijela sorta nastala u Institutu za vinogradarstvo u Sremskim Karlovcima trebala je Bregu dati identitet, a Draganu tržišni prostor koji drugi još nisu zauzeli. Četrdeset godina proveo je u privatnom poslu i nije se pretvarao da ga, uz vinograd i vino, ne zanimaju kupci.

– Ja sam trgovac. Pitao sam se što se može plasirati, a nema ga na tržištu. Tako smo došli do sile. Odlučili smo da je, zajedno s drugim proizvođačima, dignemo u nebesa.

No vino u njegov život nije došlo iz poslovne tablice.

– Djedovina!

Tako je odgovorio na pitanje postoji li u obitelji nešto što je upućivalo na vino. Rođen je u Somboru, a podrijetlom iz Sivca, gdje su se preci s majčine strane bavili konjima i imali vinograde. Otac mu je potjecao iz Toljevca pokraj Varvarina, između Drenove i Trstenika, iz kraja u kojem su vinogradi pripadali obiteljskom životu mnogo prije nego što su postali poslovna prilika. Kada smo spomenuli Sivac, pokušao sam ga iznenaditi pitanjem zna li tko je od poznatih ljudi odande potekao. Bezuspješno: Dragan je, dakako, znao sve o Nikoli Jokiću. Vinski pisac Pero Samardžija dodao je da u starim „njemačkim“ kućama u Sivcu i danas postoji više od tristo vinskih podruma.

Dragan je bio najmlađi pa se znalo kome će pripasti zadatak kada bi djedu trebalo donijeti vino.

– Uvijek je bilo: „Idi, Dragane, donesi dedi!“ Dragan ode i povuče. I tako vuče i dan-danas!

Vlastitu je vinsku priču pokušao započeti još 2000. godine. Brzo je shvatio da romantična zamisao o povratku zemlji završava ondje gdje počinju zaparložene parcele, nesređeni vlasnički odnosi i deseci ljudi od kojih svatko posjeduje komadić budućega vinograda. Odustao je, ali očito nije zaboravio.

Dvadeset godina poslije tražio je nešto sasvim drugo: komad zemlje za vikendicu.

Na Fruškoj gori slavio se rođendan njegove supruge, a Dragan je zamolio prijatelja da se raspita postoji li u okolici prikladna parcela. Bilo je vrijeme korone, svibanj 2020. godine, pa je želja za mjestom izvan grada zvučala posve razumljivo. Odgovor je stigao brzo.

– Imam nešto. Nije malo i nije baš za vikendicu. Kada možeš doći?

Došli su sljedećega jutra. Zemljište je bilo zapušteno i obraslo bagremom, ali Dragan ondje nije vidio ono što je zatekao. Sinu Nemanji i partneru Milošu odmah je rekao što bi na tome mjestu napravio.

Za vikendicu se više nitko nije raspitivao.

Ono što je Dragan vidio trebalo je najprije sastaviti iz zemljišnih knjiga, nasljedstava i zapuštenih komadića zemlje. Buduće imanje nije bilo jedna cjelina, nego više od dvjesto parcela u vlasništvu približno 170 ljudi. Većina ih je zauzimala tek tridesetak ili četrdesetak ari.

Prije dvadeset godina upravo ga je takav posao natjerao da odustane od vinarstva. Ovaj put očito nije bio raspoložen poslušati vlastito iskustvo.

Parcele je okrupnio, bagrem iskrčio, a prve vinograde posadio 2022. godine. U njima je bilo pet klonova chardonnaya i dva klona grašca, među njima i SK-54, ali znao je da vinarija koja želi biti prepoznatljiva ne može živjeti samo od sorti koje već imaju svi. Uz grašac i tamjaniku zasadio je silu, a među crnim sortama probus, pinot crni i syrah.

Do ljeta 2024. pod lozom su bila 22 hektara, a do otvaranja vinarije u svibnju sljedeće godine površina je narasla na 28 hektara. Harley-Davidson stajao je uz verandu vinarije, naizgled spreman za cestu, ali Dragan za njega više nije imao vremena. Čovjek koji je nekada kilometre prelazio na motociklu sada ih je svakoga dana skupljao između trsova.

– Ako se ovime ne baviš potpuno, od vinarstva neće biti ništa. Zato Harley i stoji. Sada imam osamdeset kilometara redova u vinogradu. Imam kuda ići.

Između tih redova nije, međutim, završavala ambicija obitelji Stevanović. Sin Nemanja diplomirao je povijest i zaposlio se u Zavodu za zaštitu spomenika u Novom Sadu, ali posao i plaća nisu ga činili osobito sretnim. Kada ga je otac pitao što bi doista želio raditi, odgovorio je da želi nešto raditi s njim.

Ideja o maslinama bila je Nemanjina.

Na Balatonu je čuo za čovjeka koji je desetak godina ranije posadio masline i od njih već proizvodio ulje. Ako su uspjele ondje, pomislio je, zašto ne bi i na južnoj, zaklonjenoj padini Fruške gore? Razmišljali su i o smokvama, a zatim se raspitali o sortama koje mogu podnijeti niže temperature.

– U posljednjih pet godina nismo imali dva dana zaredom s temperaturom ispod minus petnaest. Najniža koju smo zabilježili bila je minus devet. Klima se dramatično promijenila.

Prvih stotinu stabala posađeno je na 65 ari. Odabrali su podalpske sorte casaliva i leccino te pendolino kao oprašivač. Mlade masline dale su prve plodove već u prvoj godini, a zasad je ubrzo proširen na 150 stabala. Draganov prijatelj Smiljan Đaleta iz okolice Drniša, koji se maslinama bavio u Dalmaciji, ostao je zatečen njihovim razvojem.

– Kaže da su stabla snažnija nego kod njega u Dalmaciji.

Maslinik bi u konačnici trebao zauzimati približno četiri hektara, a puni rod očekuje se u petoj godini. Ulje neće tražiti police trgovačkih lanaca. Dragan ga namjerava nuditi na imanju, zajedno s vinima, kada budu dovršeni smještajni i turistički sadržaji.

– Taman bi objekti trebali biti spremni kada stigne i maslinovo ulje.

Na imanju koje je nastalo spajanjem više od dvjesto parcela, a na kojem su masline posađene ondje gdje ih donedavno gotovo nitko nije očekivao, ništa nije izgledalo kao projekt čovjeka koji želi polako provjeravati ideje. Dragan je ulagao kao da već zna ishod.

– Svi govore da moraju proći tri generacije da bi se stvari postavile kako treba. Mislim da to nije točno.

Jedan od ljudi bez kojih Dragan nije namjeravao graditi Breg bio je Miloš Uzelac. Miloš je korporativnu karijeru gradio iz Beograda, Dragan je živio u Novom Sadu, a vinarija se smjestila približno na pola puta između njih. Njezin je vinski smjer, međutim, ovisio o čovjeku koji je živio mnogo dalje.

Kada je Boris Kovač prvi put došao na Breg, brzo je ustanovio što nedostaje.

– Rekao je da fali samo jedna stvar: krevet. Odavde se ne izlazi! – prisjećao se Miloš.

U početku su razmišljali o podrumaru koji bi radio prema Borisovim uputama dok bi on nastavio živjeti i raditi u Francuskoj. Ta je zamisao kratko trajala.

– Brzo smo shvatili da on ne može bez nas, a ni mi bez njega.

Za silu je to bilo osobito važno. Boris Kovač nije bio samo enolog koji se nakon desetljeća provedenih u Francuskoj vraćao na Frušku goru. Njegov otac Vladimir sudjelovao je u stvaranju sorte na kojoj je Dragan odlučio graditi identitet vinarije.

– Kada je sila u pitanju, za Borisa krv nije voda.

Boris Kovač živio je i radio u Francuskoj od 1991. godine. Nakon studija poljoprivrede u Novom Sadu, gdje je diplomirao kod profesora Pere Cindrića, otišao je u Montpellier. Budući da mu ondje nisu priznali novosadsku diplomu, ponovno je studirao, ovaj put enologiju na Farmaceutskom fakultetu.

Radio je u francuskom istraživačkom centru INRAE, baveći se polifenolima, područjem kojim se bavio i njegov otac. Susret s australskim enolozima odveo ga je u Australiju, gdje je u jednoj godini odradio dvije berbe. Godine 2003. s prijateljem je preuzeo vinograde na obroncima Pirineja, pokraj sela Latour-de-France.

Tako je nastao Domaine de l’Agly, s parcelama među kojima su najmlađe bile posađene 2004., a najstarije još 1900. godine.

– Te stare parcele jedva daju tristo litara po hektaru, ali čuvamo ih kao folklor. To je carignan na suhozidnim terasama. Kada dođu Amerikanci ili Kinezi, prvo ih vodim tamo.

Boris je kao mladić želio studirati slikarstvo, no otac ga je usmjerio prema zanimanju od kojega će, kako je vjerovao, lakše živjeti.

– Rekao mi je: „Završi nešto konkretno, a slikaj kada stigneš!“ I tako sam odabrao vinogradarstvo.

U djetinjstvu mu nije bilo sasvim jasno zašto ljudi uopće razgovaraju s njegovim ocem o vinu.

– Kada sam bio klinac, bilo mi je fascinantno da netko dođe i počne mu govoriti o vinu. Kako se usuđuje? Moj tata izmislio je vinovu lozu i vino! Barem sam ja tako mislio.

Dječja procjena nije bila posve objektivna, ali nije nastala bez razloga. Vladimir Kovač bio je dopisni član Francuske akademije znanosti i veliko ime vinogradarske struke. Sudjelovao je u stvaranju neoplante, panonije i probusa, a s Perom Cindrićem dovršio je rad na sili, koji je započeo njihov kolega Sima Lazić. Sorta nastala križanjem chardonnaya i kevedinke dobila je ime po početnim slogovima njegova imena i prezimena.

Sila je zato za Borisa bila mnogo više od još jedne stavke u sortimentu Brega. Njegova ju je obitelj nekoć uzgajala u vlastitom vinogradu, a sada mu se vraćala u projektu prijatelja koji joj je namijenio središnje mjesto.

– Ne samo zato što je moj otac radio na njoj. Sila daje lepršavo, fino i pitko vino. U vinogradu je ljubazna prema nama: lijepo rađa, otporna je i ima lijep grozd.

Kada ga je Dragan pozvao na Breg, Boris je već imao vinograde, vinariju i život u Francuskoj. Poziv ipak nije stigao od nepoznatoga investitora, nego od prijatelja. Dragan i Miloš nisu mu ponudili samo enološki posao, nego i suvlasništvo.

– Prepuno mi je srce! I zbog oca i zbog Fruške gore. Ono što Dragan radi jedna je od najljepših promocija te sorte.

Nisu se u svemu slagali. Dragan je razmišljao kao trgovac koji traži prazno mjesto na tržištu, dok je Boris donosio iskustvo iz zemlje u kojoj su vinogradi stariji od mnogih vinarija u Srbiji. Smatrao je da je pet hektara probusa previše jer potražnja za crnim vinima opada i u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj. Zato je inzistirao na pinotu crnom i syrahu, sortama koje osobno voli, dok mu je chardonnay bio logičan izbor za položaj.

Jednako je čvrst bio i prema drvu.

– U Francuskoj kupujem bačve korištene šest do osam mjeseci. Bačva mora služiti samo za zaokruživanje vina, nikako ne smije dominirati.

Prva berba Brega stigla je 2024. godine, samo dvije godine nakon sadnje vinograda. Na tržište su izašli sa šest etiketa. Chardonnay 2024, jedino vino iz asortimana koje je prošlo kroz bačvu, i Rosé 2024 osvojili su zlata na francuskom ocjenjivanju Vinalies Internationales.

Dragan je priznanja prihvatio kao potvrdu da golema investicija nije krenula pogrešnim smjerom, ali važniji dokaz stizao mu je za stolom: gosti koji bi kušali silu počeli su je tražiti.

Pero se samo smješkao. Njegov sin Splićo bio je prvi ugostitelj u Vojvodini koji je silu uvrstio u ponudu, nakon čega je potražnja naglo porasla. U njezinu promociju nitko nije uložio ni dinar: cijela se kampanja zasnivala na konzumaciji.

Dragan je to prevodio na trgovački jezik:

– Kada gosti probaju silu, više ne žele piti grašac.

Nije mislio da grašac treba nestati iz vinograda niti da je pronašao sortu koja će preko noći promijeniti vinsku kartu Srbije. Pronašao je ono što trgovac uvijek traži: proizvod koji ljudi prije kušanja ne poznaju, a nakon kušanja žele ponovno naručiti.

Sila mu više nije bila samo sorta. Postajala je razlog zbog kojega bi se ime Breg moglo pamtiti.

Kada je 17. svibnja 2025. Breg službeno otvoren, nije izgledao poput vinarije koja tek izlazi na tržište. Na vrhu imanja dočekivali su parkiralište, uređene staze, vinogradi, maslinik, konji i kočije za panoramsku vožnju. Degustacijski prostor i vinoteka nalazili su se u obnovljenoj ciglani, dok je moderna zgrada s velikim drvenim vratima pokazivala da proizvodnja nije skrivena iza turističke kulise.

Vjetar s Dunava prevrtao je planove organizatora, ali ne i raspoloženje gostiju. Na stolovima su bili sremski pršut, iberijski pata negra, makovnjača i orahnjača, a mlada vina hladila su se u posudama koje su istodobno služile kao dekoracija. Poneki je desert bio ukrašen zlatom, kao da je nekome bilo važno pokazati da se na tome bregu ne planira igrati u nižoj ligi.

Dragan je među gostima bio domaćin, trgovac, vlasnik i čovjek koji je, nakon pet godina spajanja parcela, krčenja, sadnje i gradnje, napokon mogao pogledati što je nastalo iz one poruke: „Imam nešto. Nije malo i nije baš za vikendicu.“

Doista nije bilo za vikendicu.

Ipak, iza svega što je na otvorenju izgledalo glamurozno nalazila se vrlo prizemna računica. Dragan nije vjerovao da kvaliteta i poslovanje pripadaju dvama različitim svjetovima.

– Je li Breg za vas Excel ili kvaliteta?

– Kvaliteta, prije svega. Ali i Excel se mora uklopiti u poslovanje.

Nije imao potrebu glumiti vinara kojemu su prodaja i novac neugodne riječi. Znao je koliko košta spojiti više od dvjesto parcela, zasaditi desetke hektara i izgraditi vinariju. Jednako je dobro znao da se ti troškovi ne mogu pokriti pohvalama prijatelja i medaljama.

Zato je sila bila izbor čovjeka koji je spojio obiteljsku vezu s vinogradom i iskustvo stečeno u trgovini. Domaće sorte nisu ga zanimale samo kao baština koju treba sačuvati, nego i kao tržišna prednost domaćih vinara.

– Njima možemo konkurirati uvoznicima i uzeti dio njihova tržišta. Mislim pritom na malvazije iz Istre i tamjanike iz Makedonije.

Njegova je logika bila jednostavna: srpska vinarija ne mora oponašati ono što već stiže izvana ako ima vlastitu sortu kojom se može razlikovati. Sila je imala ime koje se pamti, priču koja se može ispričati i vino nakon kojega bi gost poželio još jednu čašu.

No Kuća od sile nije trebala postati kuća jednoga vina. Pet klonova chardonnaya i dva klona grašca davali su Borisu široke mogućnosti, dok su probus, pinot crni i syrah čekali vrijeme potrebno crnim vinima. Dragan je želio brzo ući među deset vodećih vinskih kuća u Srbiji, ali nije očekivao da svaki posađeni trs odmah vrati uloženo.

– Moje su ambicije velike. U početku se sve svodilo na želju da osnujem firmu koja će se vrhunski pozicionirati na vinskoj karti Srbije. I na dobrom smo putu.

U tome nije govorio samo u svoje ime. Miloš Uzelac prihvatio je ulaganje dok je gradio korporativnu karijeru, Boris Kovač podijelio život između Francuske i Fruške gore, sin Nemanja u projektu pronašao posao koji je želio, a Draganova supruga Kristina promatrala kako se zamisao o komadu zemlje izvan grada pretvara u imanje s desecima hektara.

Boris je, prema Draganovim riječima, zbog Brega čak počeo ranije ustajati.

– Ne bi on bio ovdje da ja nisam s njim od jutra do sutra. Mislim da zbog mene ustaje ranije nego inače!

Breg je rastao na različitim vrstama povjerenja. Dragan je vjerovao da ne trebaju tri generacije kako bi se napravila velika vinarija. Miloš je vjerovao čovjeku koji je nakon neuspjeloga pokušaja iz 2000. ponovno krenuo okrupnjivati zemlju. Boris je vjerovao da se sorta povezana s njegovim ocem može vratiti u središte pozornosti. Nemanja je vjerovao da masline mogu rasti ondje gdje ih dotad gotovo nitko nije sadio.

Zajedničko im je bilo to što za većinu tih uvjerenja još nisu imali dovoljno godina da ih proglase dokazanim.

Vinogradi su bili mladi, vinarija tek otvorena, maslinik je davao prve plodove, a smještajni kapaciteti postojali su još samo u planovima. Čak su i dva francuska zlata pripadala prvoj berbi. Breg nije imao desetljeća arhivskih boca ni tri obiteljske generacije koje bi pokazivale požutjele fotografije berbi.

Imao je nešto drugo: čovjeka koji se ponašao kao da propuštenih dvadeset godina mora nadoknaditi u jednome investicijskom zamahu.

U međuvremenu je košarkaška euforija s početka našega razgovora splasnula brže nego što je Srbija očekivala. Reprezentacija je u osmini finala izgubila od Finske, predvođene Laurijem Markkanenom, pa put na završnicu više nije imao smisla. Dragan nije morao pakirati kofere. Vjerojatno ih ne bi spakirao ni da je Srbija nastavila pobjeđivati.

Na Bregu ga je čekalo 28 hektara vinograda, osamdeset kilometara redova, vinarija koja je tek izišla na tržište, masline koje su rodile prije očekivanja i sorta kojoj je namijenio mnogo veću budućnost od one što ju je dotad imala.

Sila je desetljećima postojala kao uspješan rezultat oplemenjivačkoga rada, ali bez vinarije koja bi na njoj gradila svoj identitet. Dragan je u tome vidio upravo ono što je cijeloga poslovnog života tražio: dobar proizvod koji tržište još nije stiglo istrošiti, previdjeti ni pretvoriti u prolaznu modu.

Zato je želio da Breg postane Kuća od sile.

Ne zato što bi se išta u vinu moglo postići prisilom. Trs se ne može natjerati da odraste brže, mlado vino da dobije godine ni maslina da zaboravi kako nije na Mediteranu. Dragan je mogao spojiti 170 vlasnika, iskrčiti bagrem, zasaditi vinograde, pronaći ljude koji vjeruju u istu zamisao i svakoga jutra nastaviti ondje gdje se prethodnoga dana stalo.

Sve ostalo moralo je doći svojim vremenom.

Dok je Harley mirovao uz verandu, Dragan je pred sobom već imao dovoljno putova: osamdeset kilometara između trsova, nekoliko hektara budućega maslinika i Put za Slankamen planinu, kojim će gosti tek dolaziti.

Vrijedilo se zato vratiti rečenici s početka razgovora:

– Ništa ne može na silu.

Osim, možda, odluke da se od sile napravi kuća.