Home Portreti vinara Južna Afrika EBEN SADIE: Nacionalno blago Južne Afrike

EBEN SADIE: Nacionalno blago Južne Afrike

106

Pred britanskim trgovcem vinom Royem Richardsom bila su dva dekantera. U jednom Columella iz 2000., u drugom iz 2001. Eben Sadie složio je obje kupaže pred njim, uzimajući po pedeset mililitara iz svake bačve. Želio mu je pokazati točno ono vino koje je napravio. Nije imao novca za boce i čepove.

– Nikakva posebna kupaža za novinare, nego prava stvar! – prisjeća se.

Richards je kušao polako. Za Ebena, koji je čekao njegovu ocjenu, previše polako.

– Bio sam strašno nervozan jer nisam imao plan B. Nisam poznavao mnogo ljudi u poslovnom dijelu vinskog svijeta. Roya sam srećom upoznao nekoliko godina prije, a kad je došao u Južnu Afriku, ukazala se prilika da kuša naša vina. Htio sam mu pokazati i vinograde, sav pomni rad i brigu koje smo ulagali u ta prva tri hektara. Činilo se da mu treba čitava vječnost da kuša ta dva vina. Meni se želudac četiri puta preokrenuo.

Richards je naposljetku progovorio. Vina su imala kvalitetu i klasu. Bio ih je spreman kupiti unaprijed, prije nego što završe u bocama.

– Kupio je šezdeset posto proizvodnje obiju berbi. Ostatak je otišao švedskim i njemačkim uvoznicima koje sam upoznao tijekom sljedeće dvije godine. Odatle je sve raslo.

Richards je izvadio karticu s memorandumom tvrtke Richards Walford, na njoj napisao i potpisao ugovor te sljedećeg tjedna poslao novac. Čovjek za čijim će se vinima poslije otimati kupci diljem svijeta tada nije imao novca ni za boce i čepove. Richardsova kupnja omogućila mu je da prve dvije berbe napuni u boce.

Kad sam ga pitao je li tih prvih godina pomišljao odustati, odgovorio je:

– Odustajanje nikad nije bilo opcija. Radije bih umro pokušavajući!

Danas s obitelji dogovara pravila upravljanja imanjem i priprema plan za sljedećih stotinu godina. Od Richardsove kupnje do te stoljetne vizije prošao je put spašavanja starih vinograda, dugogodišnje pripreme zemlje za nove sadnje i rada na dva kontinenta. U međuvremenu su mu rasla djeca, zbog kojih se naposljetku odlučio trajno vratiti kući. Kad ga pitam što bi od svega što je postigao najradije pokazao pokojnom ocu, odgovara:

– Više nego da mu pokažem što sam postigao, želio bih da je upoznao svoje unuke i da je mogao provesti više vremena s mojom djecom. To su važne stvari u životu.

U njegovim sjećanjima na djetinjstvo nema vinskog podruma. Ima bicikl, prijatelje i kuće u koje se ulazilo bez mnogo najavljivanja. Obitelj se iz KwaZulu-Natala preselila na zapadnu obalu, a upravo je ondje nastao svijet kojem se Eben i danas vraća s nježnošću. Otac i majka radili su za državne željeznice. Škola nije bila ono zbog čega se ujutro veselio novom danu.

– Odrastao sam bezbrižno, uglavnom na biciklu, s prijateljima, iz kuće u kuću, iz susjedstva u susjedstvo. Sve je bilo povezano. Škola je bila u drugom planu. Život se odvijao vani: ocean, surfanje, plivanje, ronjenje, jedrenje na dasci i jedrenje. Nitko nije bio bogat, nitko nije bio siromašan, nitko nikad nije odlazio na godišnji odmor. Život je jednostavno bio tu i tu je svijet počinjao i završavao.

Takvo djetinjstvo pamti kao jednostavno, ispunjeno i blagoslovljeno.

– Ne bih ga mijenjao ni za što na svijetu. Škola je mogla biti bolja, ali, opet, život nije savršen.

U obitelji se jelo da bi se utažila glad. Da hrana može biti izvor uživanja i da oko nje postoji čitav svijet znanja i razgovora, otkrit će tek poslije. Ni vino nije bilo dio njegova obiteljskog nasljeđa. Ocean je, međutim, zavolio još kao dječak.

– Zapanjuje me što istražujemo svemir, a još uvijek ni ne poznajemo, ne razumijemo niti poštujemo svoje oceane, koji su glavni razlog zbog kojeg uopće možemo postojati na ovom planetu. Volim to što su nam još uvijek tolika nepoznanica.

Surfanje, ronjenje, jedrenje, kitesurfing i jedrenje na dasci i dalje su dio njegova života.

– Cijeli moj svijet utihne, a srce mi se ispuni radošću. U oceanu se moramo služiti svim osjetilima kako bismo ostali živi. Bolje smo prilagođeni životu na kopnu pa nam boravak u oceanu izoštrava osjetila, jer takva ondje i moraju biti. Sve nevažne životne gluposti jednostavno nestanu. Vi postajete manji, a priroda u svakom pogledu preuzima glavnu riječ.

Čak i u oceanu prepoznaje nešto slično vinogradarskom terroiru, utjecaju mjesta na ono što iz njega nastaje. Morsko dno razlikuje se od mjesta do mjesta i oblikuje valove iznad sebe. Za Ebena je i to svijet razlika koje se ne vide na prvi pogled.

– Većina ljudi samo pogleda ocean i u najboljem slučaju primijeti da je plav ili slan. Isto je i s vinom: većina vidi ono očito, ali postoji i mnogo dublji svijet.

Htio je postati morski biolog. Otac, čovjek vezan uz zemlju i poljoprivredu, predložio je agronomiju.

– Slušati roditelje velik je blagoslov. Ne moramo uvijek učiniti sve što nam kažu, ali trebamo ih slušati otvorena uma. Roditelji uglavnom svojoj djeci žele samo najbolje. I sam sam otac djece od dvadeset osam, dvadeset šest i dvadeset dvije godine. Osobito u razdoblju od sedamnaeste do dvadeset prve godine roditelji najčešće vide mnogo dalje od svoje djece. Upravo tada odlučujemo o zanimanju, studiju, poslu, ponekad i o zasnivanju obitelji. Bilo bi nerazumno ne zatražiti mišljenje onih koji vas poznaju bolje nego što poznajete sami sebe.

Poljoprivredu je upoznavao još u školi i rano je zavolio. Prihvatio je očev prijedlog i otišao na studij u Stellenbosch. Danas je zahvalan na tom savjetu.

– Volim ono što svakodnevno radim, a ocean je i dalje dio mojeg života. Na kraju nisam izgubio ni jedno ni drugo.

Oca opisuje kao skromnog i principijelnog čovjeka, izravnog, poštenog i ustrajnog, punog poštovanja prema bližnjima.

– Od njega sam mnogo naučio o ljudskom dostojanstvu i čvrstom držanju do načela. Još nisam dosegnuo njegovu skromnost. A obojica bismo, moglo bi se reći, mogli malo poraditi na strpljenju. Bila je velika povlastica moći ga zvati tatom.

– Nemojte dopustiti da vam okolina i trenutačne okolnosti određuju postupke. Gradite na vrijednostima i temeljima postavljenima u djetinjstvu. Nemojte ugađati ljudima; činite ono što je ispravno.

U Stellenboschu je bilo teško studirati agronomiju bez susreta s vinom. Eben se pridružio skupini za kušanje i počeo raditi u restoranima kako bi si mogao priuštiti vina koja je želio upoznati. Među ljudima koji su mu otvarali taj svijet bio je i vinar Marc Kent, poslije poznat po Boekenhoutskloofu. Već kao dvadesetogodišnjak kušao je Latour, Mouton, Haut-Brion, Cheval Blanc i Ausone. Ta su mu vina pokazala što bi i sam jednoga dana želio postići.

Kad sam ga pitao sjeća li se boce zbog koje se morao odreći nečega drugog, nije izdvojio jednu etiketu.

– Štedjeli smo koliko god smo mogli samo da bismo kupili neka od nevjerojatnih svjetskih vina, kušali ih i sanjali da ćemo jednog dana proizvesti nešto slično. Vina svijeta i danas me nadahnjuju da radim još više i ostanem posvećen napredovanju.

Vino ga je, kako je znao reći, privuklo najprije kroz kušanje. Tek zatim odlučio je učiti kako nastaje. Diplomirao je 1994., u godini prvih demokratskih izbora u Južnoj Africi. Za njega je to bio i početak otvaranja prema svijetu u kojem je želio raditi.

– Prije 1994. bilo je jednostavno nemoguće doista se uključiti u život i rad europskih zemalja. Kad smo ponovno prihvaćeni i kad je završetkom apartheida ukinut embargo, mogli smo komunicirati sa svijetom vina, razmjenjivati ideje, učiti i usavršavati se.

Potrebu za odlaskom uspoređivao je s ambicijom biciklista koji želi voziti Tour de France. Vježbanje po vlastitom susjedstvu nije dovoljno: treba otići među najbolje i upoznati njihov svakodnevni rad. Tako je i Eben želio učiti od vinara čijim se vinima divio.

Na prvi posao u inozemstvu otišao je u njemačku vinariju Aldinger, gdje je ostao šest mjeseci. Većinu vremena proveo je u vinogradima, a kad je počela berba, pridružio se radu u podrumu.

– Nepoznato uvijek izaziva nelagodu, ali istodobno postavlja temelje za razvoj. Malo je Južnoafrikanaca prije toga radilo u inozemstvu. Bilo je to vrijeme kad je i slanje telefaksa bilo skupo. S obitelji kod kuće komunicirao sam pismima.

U Njemačkoj je upoznao jednog od svojih najvažnijih učitelja, Gerharda Aldingera starijeg. Aldinger je tada već bio u sedamdesetima, ali mladi Eben, koliko god se trudio, nije uspijevao držati korak s njim u vinogradu. Uz njega je učio kako se brinuti o lozi, ali i kako je promatrati: kao živu biljku koju treba razumjeti, čije potrebe valja prepoznati.

– U životu sam upoznao malo ljudi, ako uopće ikoga, koji su toliko voljeli lozu i toliko se brinuli za nju. Svakog smo dana zajedno provodili više od osam sati. Od njega sam naučio jako mnogo, osobito o ljubavi prema lozi i važnosti brige za nju.

Slijedili su poslovi i berbe u Austriji, Francuskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Španjolskoj.

– Svaka osoba s kojom sam radio promijenila je moje razumijevanje vinograda i vina. To se nastavlja i danas. Svake godine posjećujem brojne vinogradare diljem svijeta kako bismo razgovarali, učili i razmjenjivali iskustva. To je jedini način da napredujemo. Važno je znati postaviti prava pitanja i znati promatrati tijekom posjeta i susreta s drugima.

Charles Back, vlasnik poznate vinarije Fairview u Paarlu, pružio je mladom Ebenu veliku priliku: povjerio mu je proizvodnju vina u svojem novom projektu Spice Route. Projekt je bio smješten u Swartlandu, kraju čiji je vinogradarski potencijal tada bio slabo prepoznat. Back je tražio nekoga tko će živjeti ono što stvara i biti spreman riskirati. Već nakon prve berbe bio je uvjeren da je u Ebenu pronašao upravo takva čovjeka. Poslije će Ebena nazvati nacionalnim blagom južnoafričkog vinarstva.

– Jednostavno sam bio sretnik koji je dobio posao. Ni danas ne mogu vjerovati koliko su mi povjerenja ukazali kad su me imenovali, a imao sam samo dvadeset pet godina. Mogao sam eksperimentirati, pustili su me da radim kako mi je srce željelo i tijekom te četiri godine mnogo sam naučio.

Sadie se teško uklapao u poslovno okruženje u kojem bi se velika obećanja o najboljem vinu na svijetu povukla čim bi se pogledali troškovi u Excelovoj tablici. Prečaci kojima bi se štedjelo na kvaliteti za njega su značili odustajanje od početnog cilja. Charlesu Backu ostao je zahvalan, ali poželio je projekt u kojem će sam odlučivati dokle je spreman ići.

– S vremenom sam poželio manji, usmjereniji projekt kojem bih se mogao intenzivnije posvetiti, bez ikakvih kompromisa. Tako je nastao The Sadie Family Wines.

Prvu Columellu proizveo je iz berbe 2000. Nazvao ju je po rimskom piscu Columelli, autoru djela o poljoprivredi. Bijeli Palladius, koji će joj se poslije pridružiti, također nosi ime rimskog poljoprivrednog pisca. No prije nego što su ta imena postala poznata ljubiteljima vina diljem svijeta, trebalo je podmirivati troškove proizvodnje i uzdržavati obitelj, bez prihoda od vlastitih vina.

– Moja supruga Maria, odnosno Magriet, uvijek je bila uz mene. Samo je rekla: „Kreni i ostvari to.” Bili smo potpuno predani. Svoja smo vina počeli proizvoditi u nečemu poput šupe ili garaže. Nismo imali novca pa smo morali nevjerojatno mnogo raditi. Radio sam i dodatne poslove kako bismo prebrodili prvih trideset šest mjeseci. Nismo prodali nijednu bocu vina, imali smo samo troškove.

– Proizvodnja je bila mala, a živjeli smo krajnje jednostavno. Bili su to lijepi dani. Važno je da nikad nismo pristajali na kompromise. Tako je ostalo do danas.

Magriet se radije drži podalje od ljudi. Živi u svojem svijetu, koji, kaže Eben, u njihove živote unosi novu boju.

– Vrlo je čvrsta osoba i zna se boriti kad je potrebno. Ona je ljepilo koje sve drži na okupu. Poznaje svaki dio naše povijesti jer je bila prisutna na svakom koraku.

Dok je on radio berbe i putovao, velik dio brige o njihovo troje djece, Markusu, Xanderu i Lisi-Mariji, bio je na njoj. Magriet je razumjela koliko mu znači posao, ali njegova su putovanja značila da je djecu često morala podizati bez njegove svakodnevne prisutnosti.

Ebenov otac umro je 2001., upravo u vrijeme kad je sin počinjao graditi samostalan vinski život. Stigao je vidjeti godine u Spice Routeu i, kaže Eben, uživao je u svakom trenutku. Nije dočekao ono što je slijedilo.

Eben je 2001. u katalonskom Prioratu s njemačkim vinarom Dominikom Huberom pokrenuo vinariju Terroir al Límit. Privlačili su ga stari vinogradi, planine i ljudi čije se poznavanje zemlje prenosilo s naraštaja na naraštaj.

Među njima bio je i lokalni vinogradar Jaume Sabaté. Njegova povezanost s lozom podsjetila je Ebena na ono što je upoznao radeći uz Gerharda Aldingera u Njemačkoj.

– U njemu sam, kao i u Gerhardu Aldingeru, prepoznao neizmjernu ljubav prema lozi i brigu za nju. Njegova je predanost lozi nenadmašna.

Kako bi uzdržavao obitelj, Sabaté je neko vrijeme morao raditi u građevinarstvu. Vinogradima se mogao ponovno posvetiti kad je započeo vinski preporod Priorata. Eben je u njemu prepoznavao znanje stečeno dugim radom sa zemljom i dostojanstvo koje ga je podsjećalo na oca.

Eben je godinama odrađivao berbe i u Prioratu i u Swartlandu, koristeći njihov različit raspored na sjevernoj i južnoj hemisferi. Takav mu je ritam donosio iskustvo i poznanstva, ali ga je stalno odvlačio od jednog mjesta prema drugom.

– Takav mi je život omogućio iznimno brz razvoj i stvaranje svjetske mreže kontakata. No najveći je problem bio održati kontinuitet na obje strane. Čim bih na jednoj uhvatio zamah, na drugoj bi se stvari ponovno usporile, i obratno.

Kad se njegovu najstarijem sinu Markusu približio trinaesti rođendan, Eben je odlučio da više vremena želi provoditi kod kuće.

– Krajem 2009. odlučio sam se trajno vratiti u Južnu Afriku. Osjećao sam da je vrijeme koje ću provesti s njim kao otac vrednije od onoga što me privlačilo u Španjolskoj. Najbolja odluka u mojem životu!

Vratio se zemlji u kojoj će jednog dana biti pokopan, želeći ondje ostaviti trag.

Na zemljištu na kojem je namjeravao podignuti vlastite vinograde raslo je deset tisuća eukaliptusa. Uklanjao ih je s dvojicom radnika, postupno, kako je uspijevao zaraditi novac. Radio je u restoranima i vinarijama, savjetovao druge proizvođače, čak trgovao otpadnim metalom.

Najprije su rezali i palili stabla, zatim vadili panjeve, a naposljetku iz zemlje izvlačili preostalo korijenje. Tako je, kako je opisivao, isti posjed morao spaliti triput. Posao se protegnuo na deset godina. Potom je sijao žitarice i mahunarke, dodavao kompost i obnavljao iscrpljeno tlo. Dok je pripremao zemlju za vlastite trsove, vina po kojima je postajao poznat proizvodio je iz drugih vinograda koje je obrađivao. I na unajmljenim je parcelama sam vodio uzgoj, od rezidbe do berbe.

U odlukama o budućnosti imanja pokazivao je strpljenje koje se teško moglo naslutiti iz njegovih katkad žestokih nastupa. Odmjeravao ih je godinama, svjestan da će posljedice jedne sadnje trajati mnogo dulje od vinogradareva radnog vijeka.

Swartland je u njemu imao zagovornika mnogo prije nego što je postao poželjno odredište vinskih putovanja. U kraju poznatom po žitaricama Sadie je tražio stare trsove i proučavao razlike među tlima. Granit Paardeberga, škriljevac, pješčenjak, glina i rijetke vapnenačke parcele pružali su različite uvjete za uzgoj i davali grožđu različita obilježja.

Geologija mu je postala toliko važna da je četiri godine radio na geološkoj karti Swartlanda. Razlike među tlima bile su mu polazište za odluku što posaditi i kako obrađivati pojedinu parcelu. Oslanjao se i na stručnjake koji satelitskim snimkama i detaljnim mjerenjima proučavaju teren, osunčanost i kretanje zraka. Prije sadnje želio je što bolje upoznati mjesto kojem će povjeriti sljedećih stotinu godina.

Na povezivanju tih razlika izgradio je svoja dva najpoznatija vina: crnu Columellu i bijeli Palladius. Oba su kupaže više sorata s različitih vinogradarskih položaja. Svaka sorta i svaki položaj donose nešto svoje, a njihov doprinos ovisi i o godini: uvjeti koji pogoduju jednoj sorti ne moraju jednako odgovarati drugoj.

Zato ni izvrsno vino iz pojedine parcele nije nužno želio puniti zasebno. Smatrao je da, povezano s vinima iz drugih vinograda, može dati još bolju Columellu ili Palladius.

Columella se tijekom godina mijenjala. Uz syrah i mourvèdre, u kupažu su ulazili grenache, carignan, cinsault, tinta barocca i pinotage. Palladius, prvi put proizveden iz berbe 2002., razvio se u bijelu kupažu brojnih sorata: uz chenin blanc, među njima su grenache blanc, marsanne, roussanne, viognier, semillon, palomino, clairette blanche, colombard i verdelho. Chardonnay, koji je koristio u prvim berbama, poslije je izostavio.

Grožđe chardonnaya dolazilo je iz vinograda u koji se bio zaljubio. Ipak, s vremenom je zaključio da ta sorta ne pridonosi dovoljno Palladiusu pa je odustao od njezina udjela u kupaži.

Uz Columellu i Palladius počeo je proizvoditi i vina iz pojedinačnih vinograda. Time je skrenuo pozornost na parcele čije se grožđe dotad prodavalo jeftino, bez prepoznavanja njegove posebnosti. Zajedno s vinogradarskom stručnjakinjom Rosom Kruger i drugim zagovornicima starih vinograda pokazivao je zašto vrijedi sačuvati trsove koje se često smatralo preslabima za isplativu proizvodnju.

Tako je nastalo i vino Mev. Kirsten. Dok je u Stellenboschu posjećivao prijatelja, Eben je na susjednom imanju ugledao stare, zapuštene trsove chenina blanca. Potražio je vlasnicu Annu Kirsten i ponudio joj da preuzme brigu o vinogradu. Pristala je, a on je vino nazvao u njezinu čast. Mev. Kirsten znači „gospođa Kirsten”: Mev. je kratica riječi mevrou, što na afrikaansu znači gospođa.

Vinograd, čiji su prvi trsovi posađeni početkom dvadesetog stoljeća, bio je zapušten i iscrpljen. Eben je počeo obnavljati tlo i njegovati preostale stare trsove. Osušene je postupno zamjenjivao mladim lozama razmnoženima od odabranih trsova iz istog vinograda, čuvajući tako njegovu genetsku raznolikost. Želio je da vinograd nastavi živjeti i davati zdravo grožđe.

Iza svakog od tih vina stoji zaseban vinograd. Skurfberg nastaje od chenina blanca obitelji Van Lill, uzgojenog na pješčenjačkom tlu, a Kokerboom od starih trsova semillona blanca i grisa. Pofadder je vino od cinsaulta, Soldaat od grenachea s područja Citrusdal Mountain. Treinspoor, od tinte barocce, ima čvrstu taninsku strukturu i traži dulje dozrijevanje. Eben im u svojim opisima pridaje i ljudske osobine.

Treinspoor je uspoređivao s tihim čovjekom na kraju šanka koji ne dopušta da mu se lako približite. Pofadder je, nasuprot njemu, onaj koji svima naručuje piće i pleše s djevojkama.

Skerpioen dolazi sa zapadne obale, iz vinograda u kojem chenin blanc i palomino zajedno rastu na vapnenačkom tlu. Ebena je iznenađivalo koliko skladno vino dobiva iz tako divljeg krajolika. Palomino dobro podnosi sunce, dok je chenin osjetljiviji i drukčije dozrijeva. U njihovu spoju pronalazio je ravnotežu koju mu svaki zasebno nije mogao dati.

Posebno mjesto u Ebenovu radu zauzima ’T Voetpad, zabačeni vinograd u kojem zajedno rastu stari trsovi palomina, semillona, chenina blanca i muškata aleksandrijskog. Opstanku trsova pridonijela je i nekadašnja ilegalna proizvodnja rakije, zbog koje su ondje zastajali putnici. Poslije je grožđe završavalo u jeftinom vinu, sve dok Eben nije prepoznao njegov potencijal i počeo proizvoditi vino koje nosi ime vinograda.

Godine 2019. suša je toliko iscrpila trsove da je odlučio žrtvovati urod kako bi sačuvao vinograd.

– Bila je to treća godina ekstremne suše. Da nismo uklonili urod ubrzo nakon cvatnje, iscrpili bismo trsove i vinograd bi previše stradao. Čak smo i uz tu mjeru u tom razdoblju izgubili petnaest posto trsova. No vinograd se u međuvremenu oporavio, a vino nikad nije bilo bolje. Bila je to ispravna odluka u tom trenutku.

Te godine nije bilo ’T Voetpada koji bi se mogao prodati. Kad sam ga pitao koliko su ga stajale odluke donesene u ime uvjerenja, odgovorio je:

– Nepristajanje na kompromise ima svoju financijsku, osobnu i međuljudsku cijenu. Traži sve od vas kako biste ostali predani i beskompromisni. Nakon nekog vremena to jednostavno postane način života.

Rane Columelle donijele su mu ugled, ali s vremenom je sve teže prihvaćao pojedina njihova obilježja.

– Zasitio sam se aroma drva, pretjerane punoće i zrelosti u vinima pa sam počeo mijenjati pristup. Sve smo to radili postupno. U osnovi je počelo 2010., a rekao bih da je većina promjena bila potpuno provedena do 2017. To se ne odnosi samo na proizvodnju vina nego i na promjene u vinogradarstvu.

U podrumu se smanjivao utjecaj novog hrasta, rad s kožicama postajao je nježniji, a dio dozrijevanja preselio se u velike stare bačve. Za bijela vina sve je više koristio amfore i betonske posude. Promjene je uvodio postupno, ostavljajući si vremena da procijeni njihove učinke. Kad bi svake godine promijenio sve postupke, teško bi mogao razaznati što je u vinu donijela berba, a što njegov rad.

Svoj blaži pristup proizvodnji crnih vina uspoređivao je s prelaskom s pripreme kave na pripremu čaja: iz kožica grožđa želio je nježnije izvlačiti boju, arome i tanine.

Preispitao je i način rada u vinogradu. Priznaje da je nekoć pretjerivao s rezidbom i obuzdavanjem rasta loze.

– Od 2005. do 2010. lozu smo, mislim, rezali prestrogo i previše joj smanjivali bujnost. Nakon 2010. pronašli smo bolju ravnotežu. Grožđe je bolje dozrijevalo, a poboljšali su se i njegov sastav te ravnoteža fenolnih spojeva.

Danas, uz obnovu starih vinograda, sadi i nove. Pritom mora razmišljati o uvjetima u kojima će ti trsovi živjeti desetljećima: koje će sorte podnijeti sve topliju i sušu klimu i kako ih uzgajati s vodom koja im je dostupna.

U istraživanju novih položaja pomaže mu i vinogradarski stručnjak Jaco Engelbrecht. Njegove detaljne karte olakšavaju odluke o tome što i gdje posaditi.

Prema vlastitim riječima, u istraživanje i razvoj ulagao je petinu godišnjih prihoda. I nakon desetljeća rada, dok su ljubitelji vina već čekali njegove boce, osjećao je da najbolje tek dolazi. Svoj je položaj uspoređivao sa sportašem koji na stadionu tek obuva tenisice i namješta se u startne blokove. Vinogradi su bili podignuti, ali njihove je najveće mogućnosti očekivao tek za dvadesetak godina.

Čudilo ga je koliko se svjetsko vinogradarstvo oslanja na uzak krug popularnih sorata, premda među vinorodnim krajevima postoje goleme razlike. Nije vjerovao da isti izbor može jednako dobro odgovarati hladnijem europskom položaju i suhom, vrućem Swartlandu. Zato je godinama tražio i ispitivao sorte koje bolje podnose oskudicu vode. Među njima su assyrtiko, grillo, vermentino, grenache, carignan i cinsault. Želio je zdrave trsove koji će i u toplijoj budućnosti davati grožđe od kojeg može napraviti svježa, uravnotežena vina.

Pomno bira i loze od kojih će dobiti sadnice za nove nasade. Odabirom više vrijednih trsova iz postojećeg vinograda, postupkom koji se naziva masovna selekcija, čuva njegovu genetsku raznolikost. No prije razmnožavanja treba provjeriti jesu li odabrane biljke zdrave. Reznica iz slavnog vinograda malo vrijedi ako se s njom donese virus. Zato inzistira na ispitivanju sadnog materijala i njegovu oslobađanju od virusa kad je to potrebno.

Zdravlje loza uspoređuje sa zdravljem sportaša: bolesna ekipa teško može osvojiti Olimpijske igre.

U njegovim vinogradima loza raste u obliku grma, a lišće štiti grozdove od jakog sunca. Trsovima ostavlja dovoljno prostora da se ne moraju previše natjecati za oskudnu vodu. Vlagu čuva i biljkama koje sije između njih: nakon košnje ostaju na zemlji kao zaštita od isušivanja.

Svaku kap vode smatra dragocjenom. Na imanju je skuplja, pročišćava i ponovno koristi, a kad treba popraviti spremnik, spreman je ustati prije pet i sam se prihvatiti posla.

Proučavao je ekološki uzgoj i biodinamiku, ali gotovim receptima ne vjeruje. Ono što koristi jednom vinogradu može biti pogrešno za drugi. Zato stalno provjerava vlastite odluke, promatra lozu i mijenja postupke kad vidi da ne daju željeni rezultat.

Kad je Morné Steyn počeo voditi njegove vinograde, nije znao da radi za jednog od najpoznatijih južnoafričkih vinara. Eben je s njim razgovarao o zemlji i lozi, pa Morné približno šest mjeseci nije ni naslutio koliki je Ebenov ugled u vinskom svijetu. Otkrio je to tek kad mu je netko predložio da Ebenovo ime upiše u Google.

Eben uživa i u smišljanju naziva za nove vinograde. Stvara ih od riječi afrikaansa, a zatim s jezičnim stručnjacima u Stellenboschu provjerava imaju li smisla. Slangdraai znači zmijski zavoj, Sonvang hvatač sunca, a Twiswind prepiranje s vjetrom. Taj je posljednji vinograd toliko izložen vjetru da se ponekad teško može odrediti tko se s njim prepire – loza ili Eben.

Nakon svih godina provedenih u europskim vinogradima, želi da njegova vina jasno pripadaju Africi.

– Afrika u sebi ima divljinu. Nevjerojatno je raznolika i čista, a mi pokušavamo sve te značajke prenijeti u svoja vina.

Zato uzgaja različite sorte na različitim položajima, tražeći kako najbolje izraziti obilježja svojega kraja. S tim povezuje i latinsku riječ Liberatus, „oslobođen”, koja stoji na etiketama Columelle i Palladiusa. Njome opisuje svoju namjeru da radom u vinogradu i podrumu omogući da se osobine mjesta osjete u vinu.

Pretjeranu opčinjenost južnoafričkih vinara Bordeauxom podrugljivo je nazivao bordoitisom. Od Europe je mnogo naučio, ali smatra da je vrijeme da njegova zemlja prestane oponašati francuska vina i pokaže što može dati sama.

U promjeni Swartlanda imao je istomišljenike: vinare Adija Badenhorsta, Chrisa i Andreu Mullineux te Callieja Louwa. Zajedno su pokrenuli Swartland Revolution, manifestaciju s kušanjima i gostovanjima međunarodnih proizvođača. Velika vina i iskustva njihovih autora željeli su približiti i ljudima koji nisu mogli sami obilaziti svjetske vinograde. Tako je njihov zajednički rad pridonosio ugledu cijele regije.

O Ebenovoj spremnosti da pruži podršku govorio mi je i sommelier i vinar Tongai Joseph Dhafana. S velikom se zahvalnošću prisjećao povjerenja koje su mu ukazali Sadie i Chris Mullineux dok je tek ulazio u svijet vina. Kad sam Ebena zamolio da se prisjeti njihova upoznavanja, vratio se restoranu Bar Bar Black Sheep, u kojem je upoznao mladog Josepha.

– Joseph je bio željan učenja, pažljiv i spreman marljivo raditi. Trebalo mu je samo malo sreće da dobije priliku, a postigao je nevjerojatno mnogo. Svi smo vrlo ponosni na njega. Prije svega, on je dobar čovjek.

O Ebenu s jednakom toplinom govore i vinari Sophie i Julien Schaal. I sam zna koliko znači nečije povjerenje na početku puta: njegov je posao opstao i zahvaljujući Royu Richardsu.

Kad sam ga zamolio da predstavi nekoga iz vinograda ili podruma čiji je doprinos ključan, a ime nepoznato kupcima, nije želio izdvojiti nikoga.

– Naš tim trenutačno ima četrdeset dva člana i djelujemo kao cjelina. Svakog dana svi jedemo zajedno. Od vrtlara do direktora tvrtke, nijedna pozicija nije važnija od druge. Svi su važni, a predanost svakoga stvara cjelinu koja je uvijek veća od zbroja pojedinačnih dijelova.

Svoje suradnike gostima najradije predstavlja za zajedničkim stolom.

– Svakog dana zajedno ručamo u 12.30. Ako imamo posjetitelje, to je prilika da upoznaju sve. Svatko je važan.

Ulaganje u stalni vinogradarski tim donijelo je radnicima i njihovim obiteljima sigurnost tijekom cijele godine. Ljudi koji režu lozu i beru grožđe ostaju na imanju i između tih poslova. Upoznaju vinograde, prate kako se mijenjaju i svoje znanje nadograđuju iz berbe u berbu.

Na pitanje o školovanju djece svojih radnika odgovara govoreći o budućnosti cijele zemlje.

– Želim da moji unuci i, nadam se, unuke, kao i moji sinovi i kći, u budućnosti rade u boljem, snažnijem i obrazovanijem okruženju. Politika apartheida ostavila je golemu prazninu u Južnoj Africi i država ne može sve popraviti. Privatni sektor se uključuje, ali mogao bi još više. Tada bismo u vrlo kratkom roku mogli promijeniti tu paradigmu. To zahtijeva nacionalni napor koji nadilazi djelovanje vlasti.

– Sva su djeca važna i sva pripadaju ovome svijetu. Brinuti se za njih i obogaćivati njihove živote naša je temeljna zadaća. Nije nam zadaća zarađivati novac!

Brine ga društvo u kojem djeca vlasnika idu u izvrsne škole, a djeca radnika u loše. Ako im se životni izgledi tako rano razdvoje, što ih poslije može držati u istoj zajednici?

Kupce također želi zadržati u odnosu koji traje dulje od jednog uspješnog izlaska vina na tržište. Kad su boce počele nestajati iz prodaje brzinom koju je uspoređivao s prodajom ulaznica za Rolling Stonese, shvatio je da stari način više nema smisla. Zašto bi čovjek koji je uz njih osam ili deset godina svake sezone morao ponovno čekati pravi trenutak, slati poruku u prvim minutama i nadati se da će ovaj put uspjeti?

Zato su postojeći kupci dobili prednost pri godišnjoj dodjeli vina, uz ograničene količine koje mogu naručiti. Novi kupci moraju pričekati da se za njih oslobodi mjesto. Sadie se pritom protivi kupnji radi brze špekulativne preprodaje: želi da njegova vina dođu do ljudi koji ih namjeravaju piti ili čuvati za buduće kušanje.

Pravila dodjele vina dio su odnosa koji gradi s kupcima. Od njih očekuje da poštuju dogovor i boce ne koriste za špekulaciju. On im pak jednom godišnje šalje opširno pismo o svemu što se na imanju događalo.

Kad sam ga pitao što želi da kupac razumije kad otvori njegovu bocu, nije govorio o rijetkosti, cijeni ni prestižu posjedovanja.

– Da je učinjeno sve kako bismo u bocu pretočili najvjerniji mogući izraz određenog mjesta i prostora. Da je to rezultat rada skupine ljudi iznimno predanih tom cilju. Naša vina više govore o iskrenosti nego o savršenstvu.

Njegova su djeca odrastala uz vino, ali Eben ne želi da postanu njegove kopije. Markus i Xander iskustva su stjecali i izvan obiteljskog imanja. U Kaliforniji je Markus radio kod američkog vinara Tegana Passalacque, a Xander kod njegova kolege Morgana Twain-Petersona. Markus je radio i u Austriji, Argentini, Pijemontu i Bordeauxu, upoznajući drukčije načine rada prije povratka kući.

Eben Markusa nije tjerao da postane vinar, ali ga je blago poticao prema tom poslu. S osamnaest godina Markus je dva mjeseca radio kod Adija Badenhorsta i upoznao zahtjevnu radnu svakodnevicu. Kad se poslije vratio u obiteljsku vinariju, suradnja s ocem nije bila jednostavna.

Otac i sin različito su razmišljali o poslu i u početku se teško usklađivali.

Markusu je bilo važno dokazati se, a njegove obrambene reakcije dodatno su otežavale suradnju. Eben danas priznaje da je prilagodba morala doći s obje strane.

– U svakom odnosu obje strane moraju krenuti prema zajedničkoj sredini, a to nam nije uvijek prvi instinkt. To se mora učiti. Proizlazi iz duboke želje da stvorimo nešto trajno i smisleno. Moram se podsjećati da ne mogu očekivati od Markusa da s dvadeset osam godina razmišlja kao ja s pedeset četiri. Moram mu dati vremena da stigne do te buduće točke. Naš je radni odnos krenuo vrlo dobrim putem i budućnost je svijetla.

U Kaliforniji je Markus upoznao buduću suprugu Jessicu Neal, koja je u obitelj donijela vlastito vinogradarsko iskustvo i znanje. Eben osobito cijeni njezinu sposobnost da brzo razumije znanstveni dio posla. Jessica se uključila u kartiranje vinograda i istraživanja koja su na imanju sve važnija.

Pojavile su se najave da će 2027. biti Ebenova posljednja berba u podrumu. U našoj je prepisci taj podatak izričito ispravio.

– Mislim da je došlo do zabune u prenošenju poruke. Namjeravam sljedeće dvije godine provesti s cijelim vinarskim timom, a planiram da mi 2028. bude posljednja berba u podrumu.

Kad je iz vinarije otišao Paul Jordaan, dugogodišnji glavni vinar u Sadie Family Winesu, Eben se morao ponovno više uključiti u proizvodnju vina. Kad podrum prepusti novom naraštaju, želi se intenzivnije posvetiti vinogradima i ljudima.

– Želim se posvetiti daljnjem razvoju naših ljudi, nadograđujući ono što smo već postigli, kao i budućoj viziji imanja u cjelini. Provodimo mnogo vinogradarskih istraživanja i Jessica mi u tome pomaže. Jednostavno nikad nema dovoljno sati u danu. Naš je istraživačko-razvojni program golem i presudan jer oblikuje budućnost.

Xander već ima malog sina. Markus i Jessica očekuju dječaka u travnju 2027. Kad sadi za buduće naraštaje, Eben već ima na koga misliti.

– Sljedeći naraštaj, pa i onaj nakon njega, već je na vidiku. Vino je višegeneracijska priča. Velika svjetska vina rezultat su rada i odnosa koji se razvijaju kroz više naraštaja. Ja sam u svojem naraštaju tek postavio određene temelje. Na budućim će naraštajima biti da vinogradima i vinima doista podare veličinu. Svaki naraštaj sadi za sljedeći.

Još dok je Markus bio dječak, Eben je razmišljao o tome da bi upravo sin jednoga dana mogao ostvariti ono čemu on tek postavlja temelje. Sada obitelj dogovara kako će se imanje razvijati i nakon njihove generacije.

– Upravo pišemo obiteljski ustav – kaže Eben.

Tako naziva dokument kojim obitelj dogovara pravila upravljanja imanjem i njegova prijenosa budućim naraštajima.

– Za The Sadie Family Wines pripremamo viziju za sljedećih stotinu godina, zajedno s vremenskim planom koji će nam pomoći da je ostvarimo.

Pitao sam ga što bi želio da unuci razumiju o čovjeku koji je posadio te vinograde.

– Vino će ispričati priču o mojem vremenu, pod uvjetom da oni rade iskreno, predano i brižno. Vinogradi su posađeni na nevjerojatnim položajima i s godinama će biti samo bolji.

Odgovore mi je poslao iz frankfurtske zračne luke, na povratku s posljednjeg ovogodišnjeg putovanja u Europu. Ispričao se što je potrajalo. Čekalo ga je slaganje kupaža za punjenje početkom prosinca, a u vinogradima je također ostalo mnogo posla. Godinu je, napisao je, bilo nemoguće opisati riječima.

Ipak je našao vremena vratiti se dječaku na biciklu, ocu sa željezničkim poslom, Gerhardu Aldingeru u vinogradu i Magriet koja mu govori da krene. Vratio se i dvojici sinova, kćeri i unucima. Dok planira stoljeće koje neće moći dočekati, ocean mu i dalje daje ono isto što je davao prije prve Columelle: trenutak u kojem svijet utihne, a čovjek postane manji.

– Većina ljudi vidi ono očito – kaže. – Ali postoji i mnogo dublji svijet.