Vijest o smrti Alena Bibića nije od onih koje se mogu uredno spremiti u nekoliko redaka, jer s njim nikada ništa nije bilo maleno, svedivo ni jednodimenzionalno. Bio je čovjek kojega se moglo opisivati iz mnogo kutova, i svaki bi bio točan, ali nijedan ne bi bio dovoljan. Moglo ga se predstaviti kao velikog vinara, inovatora, marketinški lucidnog čovjeka koji je razumio da vino nije samo ono što je u čaši nego i sve ono što ga okružuje, kao društvenjaka koji je oko stola znao stvoriti atmosferu zbog koje bi ljudi ostajali dulje nego što su planirali, kao muža Vesne Bibić i polovicu jedne od najposebnijih gastronomskih priča u Hrvatskoj, kao jezičara koji je i na etiketama pokazivao da riječi imaju težinu, kao čovjeka koji je iz zaleđa Skradina gledao svijet, ali mu nije robovao. Sve je to bio Alen Bibić, ali i više od toga, jer kod njega je uvijek postojalo nešto što je izmicalo svakoj urednoj definiciji.
Njegova rečenica da se ne možeš baviti vinom ako ne spavaš iznad svojih bačava nije bila ni poza ni efektnost za pamćenje. Bila je sažetak jednog pogleda na život i rad. U toj je rečenici bilo i njegova karaktera i njegove filozofije, i svijesti da se vino ne može raditi izdaleka, usputno, administrativno ili deklarativno. Vino traži blizinu, traži prisutnost, traži onu vrstu vezanosti koja ne prestaje kad završi radno vrijeme. Kod Bibića to nikada nije bio posao koji se odradi i ostavi iza sebe, nego način života. U toj jednostavnoj tvrdnji bila je i njegova tvrdoglavost i njegova nježnost prema poslu koji nikad nije doživljavao kao posao. Jer ono što je radio nije bilo proizvodnja vina u uobičajenom smislu, nego stalni pokušaj da se iz zemlje, sorte i trenutka izvuče maksimum, bez obzira na to što će tko reći, napisati ili propisati.
U tome se krije i ono zbog čega je bio poseban. Nije pristajao na opća mjesta, na gotove definicije i tuđa ograničenja. Dovoljna je bila jedna usputna, gotovo podcjenjivačka rečenica o debitu da ga godinama nosi potreba da pokaže koliko je takva slika siromašna. Ne iz inata, nego zato što nije pristajao na pojednostavljenja. Debit za njega nije bio „žuto vino uz pastrvu”, nego prostor mogućnosti, sorta koju je razvlačio od svježine do deserta, od pjenušca do maceracije, samo da pokaže koliko je široka kad je netko uzme ozbiljno. Njemu nije bilo dovoljno da se za neku sortu kaže da je to vino za ovo ili ono jelo, iz ovog ili onog kraja, u tom i tom registru. On je htio pokazati širinu, potencijal i život sorte.
Isto je radio i sa svime drugim. Plavina, lasina i babić kod njega nisu bili samo naslijeđe nego živi organizam, nešto što diše kroz kupaže i daje onaj osjećaj kraja koji se ne može imitirati. S druge strane, nije imao nikakav problem posegnuti za syrahom ili sauvignonom ako je u njima vidio potencijal, ali ih je uvijek vraćao u svoj kontekst, u svoju zemlju, u svoj rukopis. Njegova vina nikad nisu bila samo tehnički ispravna, ona su uvijek nosila stav. Bas de bas nije bio samo vrhunski syrah nego izjava o vrijednosti, o tome da vino ima cijenu koja ne ovisi o tuđim očekivanjima. A Aleph je bio još nešto drugo, možda i najbliže onome što je Bibić zapravo bio.
Ta upornost nije nastala u komforu. Njegova osobna vinska priča nije počela u ugodnim okolnostima ni na već uređenoj pozornici. Počela je u godinama nakon rata, kad su imanja bila razorena, zapaljena, dijelom i minirana, kad su uvjeti za rad bili gotovo elementarni, a život sveden na improvizaciju, agregate, snalaženje i vjeru da se nešto može obnoviti i vratiti. U tom povratku bilo je nečega većeg od poslovnog plana. Bio je to i zavjet, obiteljski i osobni, dug prema djedu, prema zemlji, prema onome što je bilo prekinuto i što je trebalo nastaviti. Nije to bio romantični povratak u idilu, nego mukotrpan posao stvaranja osnovnih uvjeta za život i proizvodnju ondje gdje ih više nije bilo. I upravo zato sve što je kasnije stvorio ima dodatnu težinu. Nije nastalo iz povoljne prilike, nego iz tvrdoglave vjere da vrijedi početi ispočetka.
U njemu je stalno živjela zanimljiva napetost između korijena i radoznalosti. S jedne strane bio je duboko upisan u svoj kraj, u tradiciju, u sorte koje su oblikovale prostor iz kojega je potekao. Plavina, lasina, babić, debit i maraština kod njega nisu bili puki folklor, ni deklarativno zazivanje zavičajnosti radi tržišta. To su bile žive činjenice identiteta, sorte koje je uzimao ozbiljno, promišljao ih i vraćao im dostojanstvo. S druge strane, nije imao nikakav kompleks pred sortama koje su stigle iz drugih vinarskih svjetova. Radio je sa syrahom, grenacheom, cabernetima, merlotom, malbecom, iskušavao, sadio, vadio, odustajao od onoga što mu se činilo pogrešnim i zadržavao ono što je pod njegovim nebom i u njegovoj zemlji dobivalo smisao. Nije robovao ni tradiciji ni modi. Išao je za onim što je smatrao istinitim.
Upravo je zato njegov vinski svijet mogao izgledati kao galimatijas, ali samo onome tko ne razumije da je Bibićev red uvijek bio dublji od površinskog dojma. Njegove etikete nisu bile rasute na sve strane zato što nije znao što radi, nego zato što mu je ljubav doista bila široka i nije ju znao, a možda ni htio, ukrotiti u nekoliko urednih linija. Svaka nova ideja, svaka improvizacija iz nužde, svaki zaboravljeni tank, svako preslagivanje vina prije nove berbe mogli su postati početak nečega novog. Kod nekoga drugog to bi možda završilo kao tehnička fusnota. Kod njega bi postalo vino s identitetom, pričom i svrhom. Tako je nastajao i njegov svijet etiketa, ne kao planirana ekspanzija nego kao prirodna posljedica čovjeka koji je stalno mislio, kušao, iskušavao i pretvarao slučaj u smisao.
I u tome je bio jedan od njegovih najvećih darova. Znao je od vina napraviti priču, ali ne u banalnom marketinškom smislu. Kod njega priča nije bila ukras, nego produžetak stvarnosti. To se vidjelo i u imenima vina, u kojima je oživljavao dalmatinski jezik, ne kao egzotični detalj za etiketu, nego kao stvarni sloj identiteta. Kao slavistu i jezičaru to mu nije bilo usputno. U tim nazivima nije bilo samo igre, nego i znanja, i strasti, i želje da se nešto zaboravljeno vrati u opticaj. To je bio njegov način da pokaže kako vino može nositi i povijest i jezik i mjesto, a da pritom ne postane muzejski predmet nego ostane živo i zavodljivo.
Kad je svoje veliko vino nazvao Aleph, bilo je jasno da se ne radi o pukoj literarnoj referenci ni o dekorativnoj učenosti. Borges nije bio slučajni ukras u njegovu podrumu. Taj izbor govori koliko je Bibić razumio da vino nije samo organoleptika, nije samo struktura, ekstrakt, tanin, kiselina i završetak. Vino je i ideja, vino je i iskustvo koje se ne iscrpljuje u tehničkom opisu. Borgesov Aleph, točka u kojoj je sadržan cijeli svijet, kao da je prirodno pripadao Bibićevu podrumu, tom prostoru u kojemu se za stolom lako stjecao osjećaj da ti ništa drugo ne treba, da je u toj čaši i tom trenutku već sve prisutno. Nisu mnoga vina takva, a još je manje ljudi koji ih znaju osmisliti, imenovati i ponuditi tako da sve sjedne na svoje mjesto.
Alen Bibić pripadao je rijetkoj vrsti ljudi koji nisu proizvodili samo sadržaj, nego i kontekst. Njemu vino nikada nije bilo odvojeno od stola, hrane, razgovora i ljudi. Zato je priča o njemu nezamisliva bez Vesne Bibić. Njih dvoje nisu bili samo bračni par u kojem jedno radi vino, a drugo kuha. Bili su cjelina, jedan organski spoj u kojem su vino i hrana postajali dva jezika iste misli. Ono što je ona radila u kuhinji, on je prepoznavao, nadopunjavao i pretvarao u cjeloviti doživljaj. Trinaest slijedova hrane i trinaest vina kod njih nije bilo natjecanje u inventivnosti ni demonstracija taštine, nego prirodan izraz zajedničkog razumijevanja da gastronomija nije niz efekata nego način mišljenja, osjećanja i komuniciranja sa svijetom.
U tom se svijetu podjednako ozbiljno pristupalo velikim stvarima i sitnicama. Kod Bibića ni sol nije bila samo sol. Mogla je odležavati u bačvama, upijati tragove vina, mijenjati teksturu i smisao, pretvoriti se iz nečega svakodnevnog u predmet priče i iskustva. To je možda najbolji dokaz njegove naravi. On nije vidio granicu između velikih tema i malih detalja, jer je znao da doživljaj često počiva upravo na onome što drugi ni ne primijete. Tko je jednom sjedio za njegovim stolom, znao je da se tamo ništa ne događa slučajno, ali isto tako da ništa ne djeluje napregnuto. Sve je bilo promišljeno, a opet lako, kao da je jedino moguće upravo tako.
Nije onda čudno što su ljudi koji su mu dolazili, ma odakle dolazili, osjećali da su ušli u prostor posebne energije. Anthony Bourdain nije bio čovjek kojega se moglo impresionirati trivijalnostima, pa ipak je u Plastovu i Skradinu prepoznao nešto što ga je natjeralo da ostane dulje, da podigne ton i da bez zadrške izrekne ono što se ne može naručiti, odglumiti ni upakirati. Kad netko takav za hranu i vino kaže da su svjetske klase, onda to ne govori samo o kvaliteti onoga što je na stolu i u čaši, nego i o cjelini doživljaja. A Bibić je znao stvarati upravo takve cjeline.
Bio je, dakle, vinar, ali i puno više od toga. Bio je domaćin u punom, starinskom i gospodskom smislu te riječi, čovjek koji je znao kako se okupljaju ljudi, kako se gradi atmosfera i kako se od običnog kušanja napravi večer koja ostaje u pamćenju. Bio je inovator kojemu novost nikada nije služila sama sebi, nego je uvijek morala imati pokriće u iskustvu i smislu. Bio je marketinški inteligentan, ali ne tako da izmišlja mitove ni da prodaje maglu, nego tako da je razumio kako se autentičnost prepoznaje, oblikuje i komunicira. Bio je društvenjak, ali bez površnosti. Volio je ljude, razgovor, susret i štimung, ali je znao da sve to vrijedi samo ako iza toga postoji sadržaj.
Možda je upravo u toj rijetkoj složenosti tajna njegova mjesta u hrvatskom vinu. Nije bio tek uspješan proizvođač ni čovjek s nekoliko kultnih etiketa. Iza njega je ostao način gledanja na vino koji će nadživjeti svaku pojedinu bocu. Ostala je ideja da vino mora imati karakter, da se ne smije bojati vlastitog mjesta ni vlastite cijene, da ne treba udovoljavati predrasudama, da se domaća sorta može dignuti do veličine ako je uzme prava ruka, da se tradicija ne čuva tako da je konzerviraš nego tako da je tjeraš da i dalje diše.
Zato je njegov odlazak veći od gubitka jednoga vinara. S njim odlazi jedan poseban tip energije, jedan rijedak spoj znanja, hrabrosti, vedrine, erudicije i životne gladi. Odlazi čovjek koji je znao povezati Plastovo s Borgesom, debit sa svjetskim stolom, dalmatinski jezik s vrhunskom etiketom, sol s vinom, ozbiljnost sa šarmom, tvrdoglavost s gostoljubivošću. Odlazi čovjek kojemu nije bilo dovoljno da vino bude dobro. Htio je da bude živo, svojski, svoje i veliko.
A iza takvih ljudi ne ostaju samo vina. Ostaju rečenice, ostaju večere, ostaju prijateljstva, ostaju sjećanja na razgovore koji su se produžili duboko u noć, ostaju boce koje više nisu samo boce nego male kapsule jednog karaktera. Ostaje i ona njegova misao, gotovo jednostavna, a zapravo golema, da se vinom ne možeš baviti ako ne spavaš iznad svojih bačava. U toj je rečenici sažeta cijela jedna biografija. Cijela jedna posvećenost. Cijeli jedan život.
I možda je baš to najtočniji način da ga se pamti. Ne samo po tome što je napravio, nego po tome kako je živio ono što je radio. Po blizini koju je imao prema svom vinu, svom kraju, svojim ljudima i svome stolu. Po tome što kod njega ništa nije bilo hladno, rutinirano ni odvojeno od života. Sve je bilo u opticaju, sve povezano, sve uronjeno u isti svijet.
Svijet koji je sada siromašniji za jednoga velikog čovjeka, ali bogatiji za trag koji je ostavio.
