Kad je sestra Nadežda otišla u Rovinj, u onaj veliki Grand Park hotel, „trbuhom za kruhom”, u vinariji je ostao samo Ivan. Kuća se utišala, dvorište ogolilo, a u podrumu je odzvanjao samo huk pumpe. Do tada su sve odluke donosili zajedno – on vinograd i podrum, ona račune, društvene mreže, narudžbe, mailove.
A sada, kako bi rekao, „vinarija je vraćena na tvorničke postavke”, na vrijeme kad je sve bilo u rukama jednoga čovjeka – kad je živio tata.
- Resetirana, reče jednom, gotovo mirno.
Sad je opet one man show.
U obitelji Ivanović, imena su se oduvijek ponavljala kao sorte na pergoli – Ivan, Dragoslav, pa opet Ivan. I tako kroz generacije.
- Sad ima i novo ime, kaže Ivan s osmijehom.
Rastko. Tako sam nazvao sina.
Iako su, priznaje, on i supruga o tome dugo raspravljali.
- Drugo dijete će biti Dragoslav, dogovorili su se naposljetku, jer tradicija mora imati svoje korijenje.
Taj niz imena vodi daleko unatrag – do pradjeda Dragoslava, trgovca i vinara koji je imao tri sina: Ivana, Ljubišu i Zorana, koga su svi znali kao Lolu. Ljubiša je poginuo u Drugom svjetskom ratu, Lola se odselio u Novi Sad i tamo postao lala, a Ivan je ostao u Aleksandrovcu i podigao kuću koja je danas vinarija.
- Moj djed je bio Ivan, imao je dvojicu sinova – Ljubišu i mog oca Dragoslava, Gagu. A Gaga je mene nazvao po svom ocu, dakle opet Ivan.
Niz se nastavlja, ali ne po inerciji – nego po tvrdokornom osjećaju pripadnosti, po tom čudnom, župskom vjerovanju da ime nosi i dio duše vinograda.
Nekad su Ivanovići bili velika vinarska obitelj.
- Markovićima je bilo oduzeto preko milijun i pol litara vina i rakija, a moj pradjed, koji je osnovao vinariju 1919. godine, godišnje je prodavao pola milijuna litara vina, kaže Ivan.
Od toga je proizvodio dvjesto tisuća, a tristo tisuća je preprodavao. Bio je trgovac, ne samo vinar.
U to vrijeme Župa je imala šest-sedam tisuća hektara vinograda – gotovo kao cijela Srbija danas. Danas ih je jedva osamsto.
- Kako je pradjed ušao u vinsku priču, ne zna se. Njegov otac, a moj čukundjed, bio je kovač i potkivač, a sin je odjednom odlučio biti vinar i trgovac, graditi kuću „kao mali château”. Kuća je građena tri godine, dovršena 1939. i bila je više kuća za život, nego za vino.
Ambicija je, međutim, bila prevelika.
Poslije rata, pradjed je proglašen „izdajnikom” i sve mu je nacionalizirano.
Ostala mu je samo kuća – i prazni podrum iz kojeg su iznesene i bačve sklapane na licu mjesta.
Bio je prevelik da bi preživio, kaže Ivan tiho.
Djed Ivan, Dragoslavov sin, završio je ekonomiju i radio u općini i Slogi.
- Bio je dobar ekonomist, kaže Ivan, ali za državu, ne za kuću. Možda zbog trauma – jer kad su im sve oduzeli, djed je ocu znao govoriti:
„Radiš nešto, a onda dođe netko i sve ti odnese.“
Strah je ostao kao talog na dnu čaše.
Vinogradi su prešli u ruke kombinata, vino se točilo u cisternama, a domaće vinarstvo se povuklo u podrume i šapate. Na preostalih dvadeset ari, pradjed i djed su radili vino „na crno”, ali – kako stariji Župljani i danas pamte – „vino dede Ive bilo je odlično“.
Gaga, Ivanov otac, bio je po struci tehnolog – specijalist za barut i eksplozive. „Rođeni kemičar“, govorio bi sin, „ali s nosom vinara“!
Radio je u Lučanima, u barutani „Milan Blagojević”. Tamo su se rodila i djeca: Nadežda u Aleksandrovcu, Ivan u Čačku.
Jedna eksplozija, međutim, promijenila je sve.
Gaga jedan dan nije otišao na posao, dobio je slobodno, a baš taj dan je na poslu poginuo njegov kolega i prijatelj. I to na mjestu na kojem je inače Gaga radio. Taj trenutak, kaže Ivan, bio je „emocionalni lom”. Nakon toga, Gaga je znao da više neće ostati u Lučanima:
„Malo, malo, pa neko sranje.“
Još jedan okidač: trebao je otići u Irak implementirati neki program koji je sam napisao, za pet tisuća maraka plaće.
- S tim novcem, mislio je, ući će u vinarstvo ozbiljno. No, kad je trebao krenuti, izbio je rat. I to je bio kraj priče o barutu – početak priče o vinu.
Prva službena berba pod registriranom firmom dogodila se 1996. godine. Ivan je imao četiri godine, ali se sjeća bačava: jedne od četiri i jedne od dvije tisuće litara, drvenog fermentatora koji „nije imao veze s današnjima”, blago konusnog, otvorenog na vrhu.
- Punio se grožđem, zatvarao daskama koje su se uprle u plafon.
Sjećam se i ručne pumpe, i muljače.
I kako je Yugo prešao nenormalno puno kilometara – taj Yugo je, zapravo, napravio vinariju.
Prva buteljka prokupca stigla je 2003. godine.
- Dotad se sve radilo u litrenim bocama i balonima, kaže Ivan.
Do tada, za prokupac se u Srbiji jedva znalo. Nitko ga nije shvaćao ozbiljno. Gaga je pokušavao, išao na sajmove, govorio da proizvodi vina kakva voli, „pa ako nije baš toliko iščašen, možda se nađe još netko tko će ih piti”.
Na Novosadskom sajmu stigla je prva potvrda – priznanje, medalja, i poneki pogled razumijevanja.
To mu je bio vjetar u leđa.
- Bio je vizionar, kaže Ivan.
Vjerovao je da će prokupac doživjeti svoj trenutak.
Gaga je 2005. godine započeo suradnju s dvojicom Francuza, koji su u Župi i Srbiji vidjeli veliki potencijal, te s Talijanom Lorenzom. S njima, praktički, partnerski radi do 2008., a potom se osamostaljuje. U priču je tada ušao mladi Talijan, Lorenzo Maini, koji svake godine provede četiri mjeseca u njihovoj kući.
- I dan-danas jednu sobu u kući, koja je odnedavno ured, zovemo Lorenzova soba, kaže Ivan.
Tih godina on je bio srednjoškolac, „okorjeli gamer”. Warcraft, ekrani, virtualni svjetovi.
- Znao sam da ću se baviti vinarstvom, ali ništa me tada nije diralo. Gaga je znao reći:
„Od govana pita ne biva.“
Zato je sve gradio od vinograda.
„Vino se pravi u vinogradu, to je to,“ ponavljao je.
Bio je tvrd, ali dosljedan.
Majka Jasminka, Nina, bila je tiha snaga u pozadini.
- Bez nje ništa ne bi bilo, kaže Ivan.
U najgorim danima, kad nije bilo novca, ona je držala sve na okupu.
Sjeća se kako su jednom morali voziti vino u Beograd, pa su izrezali plastičnu bocu u kojoj su skupljali kovanice – da imaju za gorivo.
- To je bilo prije 2010. godine, kaže.
Ali smo išli. Uvijek smo išli.
Izvoz u SAD donio je prvi pravi predah. Pet tisuća butelja – i dah olakšanja.
- Od toga se moglo prodisati, krenuti ulagati, prisjeća se Ivan.
U međuvremenu nastaju njihova kultna vina: Numero Pola i Tri Četvrtine.
- Priča o Numero Pola zvuči kao vic koji je postao legenda, priča Ivan.
Isprva se vino trebalo zvati Numero Uno. Mješavina prokupca, cabernet sauvignona i merlota. Došao je neki gost iz Luxembourga, zaljubio se u vino i htio kupiti sve što imaju. Tata mu je rekao da može kupiti maksimalno – pola, smije se Ivan.
„Polovicu njemu, polovicu domaćima.“
Kupac je sve platio, ali vino je ostalo u podrumu – bez etikete. I kad se na tržištu pojavilo drugo vino, Cuvee No1 iz Vinarije Zvonko Bogdan, Gaga se vratio iz podruma i rekao:
„Zvat će se No1/2, Numero Pola.“
Svi su mislili da se šali. A on kaže:
„Pola prokupac, pola cabernet sauvignon i merlot, pola njemu, pola nama.“
I tako je ostalo.
A Tri četvrtine nastale su 2015. godine, kad je Ivan počeo prihvaćati vinariju kao svoju realnost i budućnost.
- Ako je prokupac kralj Župe, onda je tamjanika tri frtalja od kralja, govorio je tada Gaga, priča Ivan.
Vino je fermentiralo u hrastu – prva barikirana tamjanika u Srbiji. Gaga nije bio siguran u ispravnost te moje ideje, „da ne upropasti previše grožđa“, ali je pristao.
I ispalo je sjajno.
Ivan je u to vrijeme još studirao Tehnologiju na Poljoprivrednom fakultetu u Beogradu.
- Četiri godine sam bio prva godina, kaže bez ironije.
Godine 2016. napokon mu je “došlo iz guzice u glavu”, kako sam priznaje.
Roditelji su predložili Francusku, studij enologije, ali ubrzo je shvatio:
„Ako u Beogradu nisam vidio knjigu, ni u Francuskoj me nitko neće vidjeti.“
Vratio se kući – pred berbu 2016. godine.
I taman kad se sve počelo slagati, kad je vino disalo, kad su snovi počeli dobivati formu – Gaga se razbolio.
U prosincu 2020. godine je umro.
Kad je Gaga otišao, Ivan je ostao sam pred praznim bačvama i tišinom podruma.
- Nisam imao pojma o ničemu, priznao je poslije.
„Nisam znao ni koliko znam.“
Nije vozio ni traktor. Gaga mu nikada nije dao – „Tomu Vinkovića“ nije smatrao igračkom za sina. Vinogradi su strmi, padine nesigurne, i taj stari traktor znao bi se prevrnuti i kad je sve mirno.
Jednom, 2019., Gagu je ukočio vrat i morao je dopustiti sinu da sjedne u traktor.
- Obojica smo bili u odijelima za prskanje, kao svemirci, smije se Ivan kad se sjeti.
Kad smo kasnije kupili novi traktor, opet ga nisam vozio – to je bila njegova nova igračka.
Tog prosinca, kad je Gaga preminuo, vinogradi su bili goli, a kuća prepuna tišine.
„Reset na tvorničke postavke“, rekao bi netko.
No ovaj put to više nije bio povratak, nego početak.
U prvim mjesecima nakon očeve smrti Ivan se držao za jednog čovjeka – za Gagina rođaka i svojega strica, Sašu Miljkovića, koji je u vinariji radio još od 2005.
- Bez njega ne bih izdržao.
Bio je to period iščekivanja, lutanja, pokušaja da sve nauči iz sjećanja.
- Očekivanja su bila velika, što je i logično, priznaje.
Ali ja sam u proizvodnji imao puno problema. Upropastio sam sigurno osam tisuća litara vina.
Iz svake pogreške izvlačio je lekciju.
- „Bolje rakija nego bruka na tržištu“, znao je govoriti Gaga. To sam zapamtio i uvažio. Ono što nije valjalo – pretvarao bih u rakiju.
Gagina filozofija o vinu koje nastaje u vinogradu ostala mu je sveta.
Ali polako je počeo dodavati svoje.
- Mijenjam stil bijelih vina, kaže.
Smanjujem alkohol, pojačavam svježinu. Više ravnoteže, manje težine. Gagina vina bila su raskošna, aromatična, ali znala su umoriti nepce. Ja hoću vino koje se pije lako, koje diše.
Godine 2021. stigao je certifikat o organskoj proizvodnji.
Ironično – baš u trenutku kad ga nije imao s kim podijeliti.
- To je nešto što je Gaga započeo, a ja samo dovršio, kaže Ivan.
Certifikat je došao poslije njegove smrti, ali to je bio njegov projekt. Mi smo prvi i zasad jedini u Župi s tim certifikatom.
Bio je to trenutak tihe pobjede, ali i simbol – nastavak tamo gdje je otac stao.
U međuvremenu, u podrumu su se rađala nova vina.
Ivan je pokušavao, eksperimentirao, ali nikada nije išao protiv sebe.
- Sebe volim zvati vinarom s minimalnim intervencionizmom, kaže.
Ako je grožđe dobro, nema potrebe za kemijom. Dovoljno ga je usmjeriti.
Iz te filozofije rodila su se nova imena: pet-nat, grašac, rosé od prokupca i tamjanike, pola-pola, kao i uvijek u njegovoj priči.
Njegov život danas ima ritam drugačiji od očeva.
Kad ne radi u podrumu, penje se.
Doslovno.
Planinarstvo i alpinistički tečaj počeli su prije Gagine smrti.
- Godine 2019. popeo sam se na 3.900 metara u Kapadociji, a planirao sam preći 4.000 u Maroku, na Atlasu.
Zatim su došle korona i očeva bolest – i sve se prekinulo.
- Sad više nemam vremena, kaže.
Ali planina je u meni ostala.
U okviru vinarije napravio je mini gimnastičku dvoranu – „gym za penjanje“, s hvatovima po zidu.
Tamo vježba i posebnu vještinu – perzijsku jogu, varzesh-e pahlavāni, staru vojničku disciplinu snage i duha.
- Nije to joga u indijskom smislu, objašnjava.
To je trening ratnika – s drvenim palicama, štitovima, ponavljanjima. Sve kružno, sve u ritmu disanja.
Možda baš zato – jer mu treba ravnoteža. U vinu, u tijelu, u životu.
„Župizmi“, kako ih zove, poseban su dio jezika njegove svakodnevice.
- Kad netko nešto mora sebi zabiti u glavu, kažemo da treba zabidžiti.
Kad kažemo gidža, mislimo na trs, čokot.
A kad je netko musav, kažemo da je prškav.“
To su riječi koje ne postoje u rječnicima, ali imaju korijenje dublje od svakog vinograda.
To je jezik zemlje, jezika koji se ne prevodi – nego osjeća.
Prije nekoliko godina, Župa je doživjela renesansu.
Prokupac, nekoć podcijenjena sorta, postao je simbol.
Festival u Beogradu prerastao je u Međunarodni tjedan prokupca, vino je stiglo na stolove najboljih restorana, a svijet je počeo gledati prema Župi.
I opet, kao u krugu, sve se vratilo Gagi.
- On je bio kum prokupca, kažu sada.
Njegov prokupac, Župsko crno vino, jedno je od onih koje su prije deset godina promijenile sliku o Srbiji.
Kad su 2021. godine, usred pandemije, ljubitelji vina iz cijele zemlje slavili prokupac, Ivan i Nadežda donijeli su novo vino – ono koje je otac započeo 2017. na položaju Varina, a oni dovršili.
Nazvali su ga jednostavno: Gaga.
Otvorili su tri boce – od ukupno sedamsto.
Kažu da je mirisao na zemlju, na suzu i na ponos.
Na život koji teče dalje, pola prokupca, pola čovjeka.
U podrumu danas opet svira tišina, ali više nije teška.
Ivan zna svaki miris, svaki zvuk crpljenja, svaki zrak koji prolazi kroz ventilaciju.
Na zidu, u kutu, stoji fotografija Gage – u onom starom odijelu za prskanje, s rukama punim blata i osmijehom koji je znao da se vino ne pravi od grožđa, nego od ljudi.
I kad netko dođe u vinariju i pita ga:
- Što znači Numero Pola?
Ivan se samo nasmije.
- Pola prokupac, kaže.
Pola cabernet sauvignon i merlot. Puno ljubavi. I pola nas više nema.
