Negdje iznad Stellenboscha, u jutru koje još nije sasvim odlučilo hoće li postati dan ili ostati noć, jedna sova pjeva iz tame. Ne hukće. Ne upozorava. Pjeva. Polako, gotovo meditativno, kao da njezin glas pripada pejzažu jednako prirodno kao vjetar među trsovima ili udaljeni lavež pasa iz doline.
Michael Mike Davorin Dobrović snimio je taj trenutak mobitelom i poslao mi ga bez posebnog objašnjenja. Tek nekoliko sekundi afričke zore, mutni obrisi drveća i glas ptice koji zvuči drevnije od svega što moderna civilizacija pokušava nazvati napretkom.
Odgovorio sam mu kako takvi trenuci ponekad govore o čovjeku jednako mnogo kao i cijela njegova biografija.
Javio se mnogo sati poslije, između dva kušanja i posla u podrumu Audacije, gdje danas, formalno umirovljen, ponovno radi ono što je radio cijeli život: eksperimentira, sumnja, promatra i pokušava razumjeti prirodu bez prevelike želje da je pokori.
Ako ga pokušate opisati samo kao jednog od važnijih južnoafričkih vinara posljednjih desetljeća, odmah ćete izgubiti ono najvažnije. Istina, radio je u Simonsigu, stvarao Mulderbosch, oblikovao generacije mladih vinara, među prvima ozbiljno redefinirao južnoafrički sauvignon blanc i kasnije, već duboko u godinama u kojima se većina ljudi počinje ponavljati, krenuo istraživati vina bez sumpora uz pomoć rooibosa i honeybusha. Ali ništa od toga zapravo ne objašnjava čovjeka.
Jer Mike Dobrović nikada nije djelovao kao čovjek koji vino doživljava samo kao proizvod. Mnogo više kao netko tko kroz vino pokušava razumjeti ljude, intuiciju, pogrešku, prirodu, pa možda čak i vlastitu svijest.
Jednom mi je ispričao kako mu se tijekom kušanja neka žena gotovo posramljeno ispričavala jer je u crno vino stavila led. Većina vinskih autoriteta vjerojatno bi joj odmah održala kratko predavanje o pravilima, temperaturi i „ispravnom” uživanju u vinu. Mike nije. Počeo joj je objašnjavati kako razrjeđivanje visokog alkohola ponekad može osloboditi dodatne arome, terpene i više alkohole zarobljene u strukturi vina.
Nije to govorio pokroviteljski, nego s iskrenom znatiželjom čovjeka kojem je važnije razumjeti nečije iskustvo vina nego braniti pravila.
A onda je samo slegnuo ramenima.
- Ljudi bi trebali uživati u vinu onako kako sami žele.
Ta rečenica zapravo govori mnogo više o Mikeu Dobroviću nego golemi dio njegove profesionalne biografije.
Kad smo se napokon sreli u Audaciji, usred berbe, djelovao je upravo onako kako sam ga zamišljao iz poruka. Pomalo odsutan i potpuno prisutan istodobno. Kao netko tko jednako lako može razgovarati o fenolima u vinu, Lao Tseu, Carlu Gustavu Jungu ili o tome zašto Afrika još uvijek „radi u ritmu zemlje”.
I da, doista je imao nesparene čarape.
Kasnije sam ga zbog toga zadirkivao u jednoj poruci, napisavši kako me taj njegov opušten odnos prema odijevanju gotovo jednako fascinirao kao vina koja radi. Odgovorio je smijehom i kratkom rečenicom koja je zvučala potpuno u skladu s čovjekom kakvog sam polako upoznavao.
- Na neki način ja jesam pomalo pobunjenik.
A onda dodao:
- Pobuniti se znači suočiti se s vlastitim strahom i krenuti prema nepoznatom.
Prije vina, prije sauvignona blanca, prije Mulderboscha i svih podruma kroz koje će kasnije proći, postojao je jedan djed na Vespi.
Mike Dobrović rođen je u Musini, na krajnjem sjeveru Južne Afrike, gotovo na granici sa Zimbabveom. Roditelji su mu radili u rudniku bakra, u svijetu koji je tada još uvijek funkcionirao po grubim pravilima kolonijalne i rasno podijeljene Afrike.
Jedna od prvih velikih obiteljskih priča koju pamti zapravo je mala pobuna. Otac mu je dobio otkaz jer je crnim radnicima rudnika gradio tuševe.
Kasnije mi je napisao kako tada još nije mogao razumjeti sve političke slojeve toga događaja, ali je vrlo rano shvatio da njegov otac naprosto nije mogao prihvatiti ponižavanje ljudi.
Nakon toga obitelj odlazi u Zambiju. Majka vodi laboratorij rudnika, otac radi za američku kompaniju koja prodaje rudarske kemikalije po cijelom Copperbeltu, uključujući i DR Kongo. Djetinjstvo se pretvara u stalno kretanje: Južna Afrika, Zambija, Hrvatska, Libanon, Grčka, Nizozemska.
Jedanaest škola.
- Bilo je dobro za moj um da budem izložen tolikim kulturama. A opet, vidio sam da se ljudi ponašaju vrlo slično, bez obzira na zemlju.
Taj osjećaj stalnog kretanja i nepripadanja vjerojatno ga je obilježio mnogo više nego što danas otvoreno govori. Čak i dok priča o Africi, Hrvatskoj ili Europi, nikada ne zvuči kao čovjek koji pripada samo jednom svijetu.
Od svih tih škola kojih se jedva sjeća, dubok trag ostavila su samo dva učitelja. Jedan u Južnoj Africi. Drugi u Zadru.
- Od njih sam naučio da je život neprestano širenje znanja.
No najdublji trag ipak je ostavio njegov djed.
Dok su odrasli živjeli između rudnika, laboratorija i stalnih preseljenja, djed je posvuda pokušavao stvoriti mali komadić Mediterana. Sadio je lozu, voćke i povrće gdje god bi stigao. Mike bi se vozio s njim na Vespi do malog imanja i „pomagao” mu raditi.
- Usadio mi je duboku ljubav prema zemlji i radu na njoj.
Kad danas govori o vinogradima, zemlji ili podrumu, još uvijek se negdje osjeća taj dječak koji sjedi iza djeda na Vespi i promatra čovjeka koji tvrdoglavo pokušava zasaditi komadić doma na afričkom suncu.
Jednom tijekom dopisivanja zamolio me da mu iz Hrvatske donesem ajvar. Ne bilo kakav. Onaj pravi, domaći. Kasnije mi je ispričao kako ga je pripremati ajvar naučio Matija Lesković, hrvatski „doktor vina“, tijekom školovanja u Stellenboschu.
Takvi detalji kod njega nikada nisu slučajni.
Kod Mikea Dobrovića vrlo brzo postane jasno da između podruma, vrta, kuhanja i zemlje ne postoji velika razlika. Sve ga zanima na isti način: fermentacija, transformacija, vrijeme, prirodni procesi, odnos kontrole i prepuštanja.
Nakon studija enologije na Stellenboschu počeo je raditi u Simonsigu, jednom od ključnih podruma moderne južnoafričke vinske scene. Kasnije prelazi u Delaire, a potom prihvaća ponudu Larryja Jacobsa da praktički od nule stvori Mulderbosch — osmisli podrum, zasadi vinograde i definira stil kuće koja će kasnije postati jedno od važnijih imena južnoafričkog vina.
Sedamnaest godina provedenih u Mulderboschu obilježilo je i njega i južnoafrički sauvignon blanc. Zavrijedio je naziv Mr. Sauvignon Blanc Južne Afrike!
Kad sam ga zamolio da izdvoji pet vina koja su ga, kao vinara i čovjeka, možda najviše obilježila, nije posegnuo za velikim općim mjestima ni za tuđim etiketama, nego gotovo isključivo za vlastitim podrumom i vlastitim vremenom u Mulderboschu. Njegovi favoriti ostali su Sauvignon Blanc 1992. i 1993., Chardonnay 1996.fermentiran u bačvi,Cabernet Franc Alpha CentauriteChenin Blanc 1996. Steen op Hout. Već i taj izbor govori mnogo o njemu: o čovjeku kojega nije odredio jedan stil ni jedna sorta, nego stalno kretanje između svježine i strukture, između sauvignonske preciznosti, chardonnayjske teksture, cabernet franca i chenina, između znatiželje i rukopisa koji se nije bojao skretanja.
Ali čak i dok govori o velikim berbama, vinogradima ili projektima koji su ga profesionalno definirali, mnogo više energije ulaže u priče o pokušajima, pogreškama i eksperimentima nego u same uspjehe.
Kod Mikea Dobrovića vrlo brzo postane jasno da ga ne zanima sigurnost ponavljanja. Mnogo ga više privlači ono što još nije sasvim razumljivo.
To se osjeća i u načinu na koji govori o podrumu. Za njega vino nikada nije bilo samo tehnologija ni proizvodnja. Podrum je mnogo više nalikovao laboratoriju, mjestu na kojem se stalno nešto iskušava, riskira i preispituje. Ponekad gotovo i protiv zdravog razuma.
Ponekad bi, kaže, o pojedinim idejama razmišljao toliko intenzivno da bi mu rješenja dolazila u snovima.
- Ponekad bih toliko intenzivno razmišljao o nekom problemu da bih u snu dobio odgovor što trebam učiniti. Upravo su ti eksperimenti na kraju donosili najbolje rezultate.
Naravno, nisu svi završavali dobro.
Jednom je, pokušavajući dobiti snažniju ekstrakciju u cabernetu sauvignonu, dvostruko dozirao novi enzim za crna vina. Problem je bio u tome što je enzim, osim očekivanog djelovanja, imao vrlo snažnu cellulase i hemi-cellulase aktivnost pa su se pokožice grožđa praktički raspale mnogo više nego što je očekivao. Vino se mjesecima nije moglo normalno prešati ni taložiti, a gubici su bili ozbiljni.
Dok mi je to opisivao, gotovo sam mogao vidjeti taj podrum pun frustracije, raspadnutih pokožica i vina koje se ponaša potpuno drukčije od svega što je očekivao.
Većina vinara takvu bi epizodu prepričavala s gorčinom. Mike ju završava citirajući Lao Tsea.
- Manje je više, a više vrlo lako postane manje.
I to nije bio jedini put da je svjesno ulazio u rizik.
Dok su mnogi vinari njegove generacije pokušavali stabilizirati stilove i smanjiti mogućnost pogreške, njega su često zanimale upravo zone nesigurnosti: spontana fermentacija, drukčiji pristupi ekstrakciji, vina bez sumpora, utjecaj biljnih ekstrakata, granice oksidacije, mogućnost da vino nastane s manje kontrole nego što to industrija smatra sigurnim.
Ponekad je griješio.
Ponekad ozbiljno.
Ali nikada nisam stekao dojam da ga je to plašilo jednako koliko ga je plašila mogućnost da cijeli život provede ponavljajući ono što već zna.
Kad sam ga pitao smatra li danas neke od tih pogrešaka važnim životnim lekcijama, odgovorio mi je pitanjem:
- Je li neuspjeh ikada doista neuspjeh ili samo drukčiji put prema razumijevanju?
Možda upravo zato ni danas, desetljećima nakon što je već mogao mirno živjeti od reputacije koju je izgradio, nije prestao eksperimentirati.
U Audaciji ponovno radi ono što je radio cijeli život: pokušava razumjeti koliko daleko vino može otići ako mu čovjek pristupi s manje straha, a više znatiželje.
Tamo danas rade vina bez dodanog sumpora, koristeći ekstrakte rooibosa i honeybusha, biljaka duboko povezanih s južnoafričkim krajolikom.
- Prvi put sam došao samo kušati vina i ostao potpuno iznenađen njihovom kvalitetom.
Mnoge velike vinarije, kaže, sa zanimanjem su promatrale rezultate, ali se nisu usuđivale krenuti istim putem.
- Direktor jedne velike vinarije rekao mi je kako ne zna na koji bi način kupcima objasnili da u nekim vinima ne koriste sumpor, dok ga druga vina iz njihova portfelja ipak sadrže.
A onda je samo dodao:
- Mnogi se ljudi jednostavno boje promjene.
Kasnije su naši razgovori sve manje ličili na razgovore o vinu, a sve više na duga lutanja kroz filozofiju, psihologiju, poeziju i samoću.
- Zapadni obrazovni sustav zapravo nas ne uči filozofiji, psihologiji ni kritičkom razmišljanju. Takve stvari čovjek mora naučiti sam.
U tim razgovorima počeli su se pojavljivati Jung, Lao Tse, Carlos Castaneda i sveti Ivan od Križa jednako prirodno kao sauvignon blanc ili fermentacija bez sumpora.
Jednom mi je poslao stihove svetog Ivana od Križa o samotnoj ptici koja leti prema najvišoj točki, ne podnosi društvo i pjeva vrlo tiho.
Nekoliko dana poslije pitao sam ga osjeća li se i sam ponekad poput te ptice.
- Život je veličanstven paradoks. Upravo onda kada sam doista sam najjače osjećam povezanost sa svima, s prirodom i s misterijem postojanja.
Kasnije je napisao i nešto što mi se dugo zadržalo u glavi:
- Jednom je netko rekao: ako si usamljen kad si sam, onda si u lošem društvu.
O kreativnosti govori gotovo kao o posebnoj vrsti unutarnje povezanosti.
- Kad uspijem unijeti kreativnost u ono što radim, pojavljuje se neko temeljno zadovoljstvo, osjećaj vrlo duboke povezanosti sa svime.
Možda upravo zato toliko voli Tao Te Ching i Castanedu.
- Obje knjige govore o umijeću nedjelanja. Upravo mi je to pomoglo da razvijem kritičko razmišljanje, ali istodobno i da prihvatim kako nikada neću moći znati baš sve.
Kad sam ga pitao što je to što Europa nikada neće do kraja razumjeti o Africi, odgovorio je pitanjem:
- Što je to u nama samima što nikada nećemo moći potpuno razumjeti?
A onda dodao:
- Možda se bojimo tame zato što odbijamo suočiti se s vlastitim mračnim sjenama.
Jung se u njegovim odgovorima pojavljuje gotovo jednako često kao vino.
- Mnogo toga potiskujemo. Bijes, okrutnost, pohlepu… ali ponekad potiskujemo i vlastite darove, samo zato što smo zbog njih bili kažnjavani još kao djeca.
U jednom trenutku napisao mi je i rečenicu koja možda najbolje opisuje njegov pogled na kontinent na kojem je proveo život.
- Afrika još uvijek funkcionira u ritmu zemlje.
Kad govori o kokošima koje je pokušao držati na farmi, gotovo usput spominje kako su ih redom pojeli risovi, zmije i orlovi.
- Život u Africi opasan je za kokoši.
Jedne večeri, nakon dugog razgovora o Castanedi, intuiciji i Valkirama Paula Coelha, Mike Dobrović poslao mi je vrlo neobičan zapis o vranama.
„Nakon što sam pročitao Valkire, meditirao sam u šumi iznad podruma u Mulderboschu. Evo kratkog zapisa o onome što se dogodilo…
Dok sam se vraćao kući, raširio sam ruke i postavio pitanje svemiru: ‘Postoje li anđeli?’
Iz smjera moje kuće, na istoku, prema meni je doletjela vrana. Zaustavila se okrenuta prema jugu, na otprilike četiri do pet metara od mene i na približno istoj visini iznad tla. Bilo je to neobično, jer mi se vrana nikada prije nije približila, pogotovo ne tako blizu.
Nakon nekoliko trenutaka zahvalio sam vrani jer sam pomislio da mi je prenijela svoju poruku. No vrana je ostala, a zatim je napravila krug oko mene, u smjeru kazaljke na satu, zadržavajući istu blizinu. Potom se ponovno zaustavila na istoku.
Ponovno sam joj zahvalio.
Vrana je zatim još dva puta kružila oko mene i opet se zaustavila na istoku.
Sada već uvjeren, ponovno sam zahvalio vrani, ali ona je i dalje ostala. Budući da sam nešto zatražio, znao sam — ili možda osjetio — da i ja moram ostati.
Tada je vrana glasno graknula tri puta. (‘Jamais deux sans trois’ — nikad dva bez tri — izraz koji je moj otac često koristio, a spominje se i u knjizi.)
Ponovno sam zahvalio vrani, ali ona je i dalje ostala.
Tada su iznad moje kuće na istoku doletjele još dvije vrane i sve tri, vrlo blizu jedna drugoj i okrenute prema jugu, počele su lagano mahati krilima, gotovo lebdeći u zraku.
Zahvalio sam im, a nakon nekoliko trenutaka okrenule su se prema meni i preletjele mi iznad glave. Kada su bile iznad mene, ponovno su skrenule prema jugu i odletjele.
Pitam se zašto mi je smjer toliko važan. To još uvijek nisam odgonetnuo.
U mitologiji američkih Indijanaca kaže se da vrane donose upozorenje ili potvrdu.
Jednom sam bio na farmi u svom pick-upu kada je vrana proletjela pokraj mene glasno grakćući. Odmah sam osjetio da nešto nije u redu u podrumu. Upalio sam vozilo i požurio prema podrumu.
Dok sam prolazio pokraj ureda, moja tajnica očajnički je lupala po prozoru dozivajući me. To mi se učinilo čudnim, jer sam bio uvjeren da moram do podruma. Ipak sam stao i ušao u ured, a ona mi je rekla da hitno moram nazvati suprugu koja je tada bila u inozemstvu.
Poziv, međutim, nije prolazio.
Tada se vrana ponovno pojavila, proletjevši pokraj prozora ureda i mahnito grakćući. Istrčao sam iz ureda ignorirajući tajničine molbe o hitnosti poziva.
Kad sam stigao do podruma, ugledao sam jednog radnika kako se sprema prepumpati i spojiti dva vina.
Naše najbolje vino upravo je trebalo biti potpuno uništeno.
Nije dobio nikakvu usmenu ni pisanu uputu za to. Tog dana cijelo podrumsko osoblje trebalo je raditi negdje drugdje.
U svakom slučaju, mirno sam ga pitao zašto spaja naše najbolje bijelo vino s tankom crnog vina. Svi tankovi bili su označeni i kolor-kodirani. Jadni čovjek problijedio je poput zida. Bio je sekundu do uključivanja pumpi.
Kad se počeo ispričavati, samo sam mu rekao da je sve u redu i da nikakva šteta nije učinjena.
Kasnije, dok sam tajnici prepričavao cijeli događaj u njezinu zatvorenom uredu, pero golubice spustilo se sa stropa i palo između nas.
Nekoliko mjeseci poslije vrana je upozorila njezinu kćer i izbjegnuta je nesreća. No to nije moja priča za pričati.
Šamani neka anorganska bića nazivaju saveznicima. Jesu li to možda anđeli koje nalazimo u judejskoj tradiciji?
Imam mnogo pitanja, ali uvjeren sam da je ovaj svemir vrlo tajanstven.”
Pred kraj jednog od naših razgovora Mike mi je napisao rečenicu koja mi se učinila možda najbližom sažetku svega o čemu smo mjesecima razgovarali.
- Mi smo magična, mistična bića koja žive u magičnom i mističnom svijetu.
Negdje iznad Stellenboscha, u jutru koje još nije sasvim odlučilo hoće li postati dan ili ostati noć, jedna sova i dalje pjeva iz tame.
A Mike Dobrović i dalje sluša svijet s istom znatiželjom s kojom je nekad davno, kao dječak, sjedio iza djeda na Vespi dok su zajedno odlazili saditi lozu na afričkom suncu.
