LUKŠA HROPIĆ – Fumar još čeka, grk se već vratio

Lukša Hropić još nema fumar. Ima dimnjak, naravno, ali ne i onaj pravi, lastovski, po kojemu se stare kuće razlikuju gotovo kao ljudi po licima. Nekoć je postojao, ali se od starosti srušio pa je djed na njegovu mjestu napravio običan dimnjak.

• Napravit ću ga kada dođe vrijeme. Bit će to replika nekog starog lastovskog fumara, ne zato da bih njime nekome nešto poručivao, nego da ta tradicija nastavi živjeti u mojoj obitelji. Mi Dalmatinci, a možda i Hrvati općenito, kako idemo u neke godine, sve se više vežemo uz ono što su radili naši stari.

Pomalo je neobično da upravo Lukša nema fumar. Imao je 35 godina kada smo razgovarali i sve te godine je sudjelovao u Lastovskom pokladu, prvi put s jedva nešto više od godine. Predsjednik je Dobrovoljnoga vatrogasnog društva, lovio je s djedom mrežama, vršama i parangalima, zna ispeći srdele na ražnju, obnavlja staru kamenu kuću, a velik dio vinarije izgradio je vlastitim rukama. Teško bi se moglo pronaći išta lastovskije od Lukše Hropića, osim možda Lastovca s fumarom.

Ono što tek namjerava napraviti s fumarom već je napravio s vinom.

Na spomen grka gotovo će svatko tko išta zna o hrvatskim vinima najprije pomisliti na Lumbardu i njezine pjeskovite vinograde. Lukša se tome neće protiviti. Upravo je na Korčuli naučio gotovo sve što zna o toj sorti, pronašao dva najvažnija vinarska učitelja, a usput i suprugu. Ipak, grk na Lastovo nije donio s Korčule, nego ga je samo vratio.

• Ondje gdje danas imam vinograd grka čovjek je još u vrijeme Austro-Ugarske dobio nagradu za kvalitetu. Ne znam je li bila za grožđe ili vino, ali tadašnja mu je država dala poticaj pa je u polju sagradio kamenu kuću. Znači, grk je bio na Lastovu. O njemu su mi pričali stari ljudi.

Prema jednoj verziji, nagrađeno je bilo upravo vino od grka. Je li se sve dogodilo baš tako, nakon više od stotinu godina teško je dokazati, ali bitan dio nije sporan: sorta je na Lastovu postojala mnogo prije Lukše Hropića. Nestala je gotovo prema pravilima prema kojima su u Dalmaciji iščezavale mnoge dobre stvari. Najprije je došla filoksera, a zatim vrijeme u kojemu se vrijednost vinograda mjerila ponajprije kilogramima.

• Sadile su se sorte koje su davale puno kila. Bio je to klasični socijalizam: što više grožđa. Grk daje malo, iako ima kvalitetu, pa se više nije uklapao u takav sustav.

Njegova je obitelj nekoć imala između sedam i osam tisuća trsova. Grožđe se predavalo zadruzi, a u vinogradu su zajedno rasli kuč, maraština, plavac, babić i druge sorte od kojih se očekivao velik prinos, a ne vlastiti identitet. Nakon propasti zadruge vinograd se smanjio na približno tri i pol tisuće trsova. Lukša je većinu postupno iskrčio, sačuvao oko petsto starih loza maraštine i počeo iznova.

Prema pričama starih Lastovaca, zadruga je u najboljim godinama prerađivala stotinu vagona, približno milijun litara vina. Napunili bi cijelu vinariju, a navodno i cisternu koja je prvotno bila namijenjena vodi. Na otoku koji je nekoć proizvodio milijun litara Lukša se danas može pohvaliti neusporedivo manjom, ali možda znakovitijom brojkom: nikada nije prodao ni litru vina u rinfuzi.

• Na Lastovu nema mnogo vinograda i jako je teško doći do grožđa. Možda je na mene utjecao i Bire, koji je govorio: „Nemoj rinfuzu, samo boca!“ Mislim da grk ne zaslužuje da se prodaje na taj način, a ne zaslužuje ni maraština.

Nakon vremena vagona, cisterni i anonimnog vina Lukša je grku vratio bocu, etiketu i mjesto s kojega je gotovo nestao. Nije ga, međutim, pokušao pretvoriti u lumbarajsko vino proizvedeno na drugom otoku.

• Moj se grk razlikuje od lumbarajskoga. I ovdje je tlo pjeskovito, ali vinograd nema pogled na more, zaštićen je visokim brdima i nije izravno izložen morskoj soli. Moguće je i da se noćne temperature ovdje nešto više spuštaju. Svaki je terroir priča za sebe.

A upravo je to i želio: ne dokazati da Lastovo može kopirati Lumbardu, nego otkriti kako grk govori kada se nakon dugog izbivanja vrati kući.

Lukšina mala, uredna i moderno opremljena vinarija nalazi se u prizemlju stare obiteljske kuće u ulici Pod Stražom, gotovo u samom središtu mjesta Lastova, nedaleko od trga na kojemu se održava Lastovski poklad. Naziv predjela nije slučajan. Lastovo je sagrađeno u unutrašnjosti otoka, skriveno tako da se mjesto s mora ne vidi i ne privlači pozornost gusara i drugih nepozvanih gostiju.

• Gore je bila neka stražarska kućica pa se predio ispod nje nazvao Pod Stražom. Lastovo je prema polju pozicionirano tako da se s mora ne vidi. Zato mjesto nije na obali.

Njegova je vinarija, dakle, ondje odakle se more ne vidi, premda ono određuje gotovo sve što se u njoj događa. More odlučuje kada će stići oprema, koliko će kasniti materijal, hoće li majstor uspjeti doći na vrijeme i koliko će dugo otok ostati odsječen od kopna. Lastovo je pučinski otok u punom značenju te riječi, izložen vjetru, suncu i nevremenu sa svih strana.

• Svi su otoci specifični, ali Hvar, Brač i Korčula ipak su bliži kopnu i međusobno su povezani. Lastovo je apsolutno pučinski otok. To određuje sve, pa i moje poslovanje.

Pamti razdoblja kada se po tri ili četiri dana nije moglo s otoka. Na kopnu, ako tijekom nekog posla shvatiš da ti nedostaje dio ili vreća materijala, sjedneš u automobil i odeš u trgovinu. Na Lastovu se takav previd plaća danima čekanja.

• Kada nešto naručuješ ili radiš, moraš mnogo bolje planirati nego čovjek na kopnu. On ode u trgovinu po ono što je zaboravio, a ako ja nisam na vrijeme naručio materijal, posao stoji. Prijatelji s Korčule stave mi nešto na jutarnji ili poslijepodnevni trajekt pa se čovjek s vremenom snađe i stekne veze, ali ništa ne možeš dobiti istoga dana. Za sve treba nekoliko dana.

Život na Lastovu zbog toga nije osobito nježan prema privatnom poduzetniku, još manje prema vinaru. Vinarstvo traži velika ulaganja, neprestano dopremanje opreme, boca, čepova, etiketa i enoloških sredstava te sposobnost da se sve predvidi prije nego što postane hitno. Ipak, Lukša o otočnoj izoliranosti ne govori kao o nepravdi. Ona je okolnost s kojom je odrastao, baš kao more, jugo ili udaljenost.

• Ovdje se naučiš snaći i dobro planirati. Teško je, svakako, posebno kada vodiš privatan posao, ali život na otoku ima i svojih prednosti.

U tim prednostima nema velikih riječi. Ima vrtića i jaslica, djece koja se mogu slobodno kretati i osjećaja sigurnosti koji je u gradovima gotovo postao luksuz. Postoji, naravno, i druga strana: nekoliko dana nevremena, zdravstvena skrb koja nikada ne može biti jednako dostupna kao na kopnu te helikopter koji u hitnim situacijama nije dramatičan prizor iz filma, nego dio otočne svakodnevice.

• Djeca su ovdje slobodna. Ima tu puno dobrih stvari, ali kada dođe nevrijeme, kada je nekome potrebna ozbiljnija liječnička pomoć ili helikopter, onda vidiš sve izazove života na otoku. Poslije se nekako navikneš i to ti postane normalno.

Na takvom se mjestu odluka mladog čovjeka da ostane ne može podrazumijevati. Mnogi se zaposle u policiji, vojsci, Parku prirode ili nekoj drugoj javnoj službi. Privatnih poslova nema mnogo, a za svaki se mora poklopiti nekoliko stvari: ideja, novac, obitelj, tržište i tvrdoglavost da se izdrži onda kada nijedna od prethodnih stavki ne djeluje osobito uvjerljivo.

• Mi smo u Dalmaciji, čim se rodimo, nekakvi lokalpatrioti. Čovjeka uvijek vuče mjesto u kojemu se rodio. Kada sam završio fakultet, postojala je ideja da ostanem ondje raditi, ali znanost kao znanost nije me osobito zanimala. Ja sam više praktičan tip. Zanima me je li nešto isplativo u proizvodnji, može li donijeti više, bolje i kvalitetnije.

Završio je Šumarsku školu u Karlovcu i razmišljao o Šumarskom fakultetu, a onda se zapitao što bi s njim radio na Lastovu. Upisao je Mediteransku poljoprivredu u Splitu, a diplomski studij nastavio u Zagrebu. Zbog velike navale nije uspio upisati vinarstvo pa je završio na Ekološkoj poljoprivredi, ali je molbama izborio mogućnost polaganja svih vinarskih predmeta.

Diplomirao je kod profesora Đanija Benčića na piculji, autohtonoj lastovskoj maslini koju smatra gotovo poludivljom sortom golemoga potencijala. Premda je diplomirao na maslinama, maslinarstvo mu na Lastovu nije nudilo dovoljno prostora za ozbiljan posao.

• Da bih živio od maslinarstva, trebalo bi mi tisuću ili tisuću i pol stabala. Ovdje su parcele male i to je teško ostvariti. U vinogradarstvu se na manjoj površini mogu postići ozbiljniji rezultati.

Praktična računica usmjerila ga je prema vinogradu, ali čovjeka koji će mu pokazati što vinograd može postati upoznao je u studentskoj sobi. U Zagrebu je postao cimer i blizak prijatelj s Matejem Jovanovom, sinom čuvenog enologa Janka Jovanova, pa je preko njega počeo odlaziti u berbe na Korčulu.

• Dok s Jankom nisam ušao u taj svijet i upoznao privatne vinare, ni Korčulu nisam doživljavao toliko vinarski. Onda vidiš što ti ljudi rade i što imaju, pa pogledaš što mi imamo ovdje. Shvatiš da se i na Lastovu može. Nedostajali su znanje, ideja i drukčiji pogled na cijeli proces.

Na Korčuli je pronašao dvojicu ljudi koji su njegovo vinarstvo oblikovali na različite načine. Janka Jovanova smatra jednim od očeva modernog pošipa i grka, čovjekom s umjetničkim osjećajem za vino koji je svakom tanku pristupao kao zasebnoj osobnosti.

• Od Janka sam naučio da ne možeš biti krut, imati jedan recept i svake godine prema njemu napraviti dobro vino. Godina je sama za sebe, a i svaki tank je priča za sebe. Poslije, kada dođe vrijeme za kupažu, moraš imati osjećaj što, kako i kada napraviti. Važan je tajming.

Janko je za Lukšu imao težinu očinske figure, dok mu je Frano Milina Bire, premda mnogo stariji, postao gotovo prijatelj iz srednje škole. Najvažnije što je Lukša od Bireta preuzeo bile su sustavnost, besprijekorna čistoća i perfekcionizam.

• Neke stvari koje sam kod njega vidio i radio i danas radim potpuno isto. Katkad se zapitaš zašto nešto radiš baš tako, a odgovor je: zato što se tako treba raditi. Danas isti pristup zahtijevam od svakoga tko dođe raditi u moju vinariju.

Od Janka je, dakle, dobio slobodu, a od Bireta red. Jedan ga je naučio slušati vino, dok mu je drugi pokazao koliko čisto mora biti mjesto na kojemu ga sluša.

Prvi vinograd počeo je saditi 2016., a grk godinu poslije, na vlastitoj zemlji koju je iskrčio i susjednoj crkvenoj parceli uzetoj u zakup. Na Lastovu, međutim, mladom čovjeku nije jednostavno krenuti u nešto svoje, posebno u vinarstvo.

• To su ogromne investicije i treba ti podrška obitelji. Meni su roditelji mnogo pomogli, Matej mi je pomagao s projektima, a u vinogradu su bili i sestra i supruga Darija. Svi su se uključili.

Roditelji Margaret i Luka nisu bili samo podrška iz pozadine. Otac je radio u vinogradu i kosio između redova, majka pomagala gdje god je trebalo, a Darija je prihvatila da se obiteljski život teško može odvojiti od trsova, podruma i gostiju koji dolaze kušati vino. Lukša je na početku dobio i mjeru za samozapošljavanje, a poslije sredstva iz Vinske omotnice za ulaganje u vinariju i marketing. Bez tih pomoći i obitelji spremne raditi posao se na otoku teško mogao razvijati.

Ipak, ni novac ni posađeni trsovi nisu mogli ukloniti osjećaj usamljenosti koji se pojavi kada mlad čovjek radi nešto za što u neposrednoj blizini nema ni uzora ni potvrde. Mentori su bili na Korčuli, udaljeni barem jednu plovidbu, a svaki je problem u podrumu na kraju ostajao njegov.

• Otišao bih povremeno na Korčulu napuniti baterije. Ondje vidiš da imaš podršku, netko ti kaže da radiš ispravno, da si na pravom putu i da sve ima smisla. Onda se s ponosom vratiš na Lastovo i ponovno imaš energije.

Kada je odlučio podignuti vinograd, najprije se obratio Janku, koji mu je samo rekao: „Bravo, to je pametna ideja.“ Poslije su zajedno razgovarali o položaju, sorti i načinu na koji sve treba napraviti.

Prve boce napunio je nakon male početne berbe od samo nekoliko stotina litara. Jednu je odnio u restoran, objasnio da je riječ o grku s Lastova i ostavio je na kušanje. Umjesto narudžbe dobio je poziv i ocjenu da vino nije dobro.

• Malo sam se prepao i odmah nazvao Janka. Rekao mi je: „To ti je tako, moj Lukša. Ljudi će govoriti svašta o vinu, ali vidjet ćeš.“ Uvijek mi je govorio da enolog nema težinu dok ne napravi vino, jer vino govori za njega. Ja mogu s tobom pričati o ovome i onome, ali ti si probao moje vino i ono ti se svidjelo ili nije. Isto je s keramičarem: može pričati koliko hoće da je velik majstor, ali na kraju moraš pogledati kako je postavio pločice.“

Prvi ga udarac nije odvratio od vina. Samo mu je pokazao da boca s vlastitim prezimenom više nije studentska vježba ni mentorski projekt. Od tog trenutka nije bilo Janka, Bireta, fakulteta ni Lastova iza kojih bi se mogao sakriti. U čaši je bio Lukša Hropić.

Prvi je grk bio snažno vino s približno 14 posto alkohola. Mnogi ga i danas smatraju Lukšinim najboljim, premda se on s time ne slaže. S vremenom je počeo tražiti manje alkohola, više svježine i pitkost, ali bez gubitka južnjačkog karaktera.

• Mi vino velikim dijelom radimo za ljeto, a 14 posto alkohola mnogo je kada su temperature visoke. Želim da vino bude ozbiljno i da ima karakter juga, ali mora zadržati svježinu i biti pitko.

Prve dvije godine gotovo je sve prodavao na Lastovu. Poslije su počeli stizati upiti izvana, a vino je preko distributera došlo i do restorana s Michelinovim zvjezdicama. Lukša pritom nije obilazio restorane i nagovarao ih da ga uvrste na vinske karte.

• Sve je išlo od usta do usta. Ljudi bi kušali vino pa uzeli pet ili deset kartona. Poslije su me počeli zvati distributeri, ali nisam imao količine koje su tražili. I danas vrijedi isto: koliko ima, toliko ima.

Uz grk danas proizvodi maraštinu, rosé i crni Cuvée. Naziv maraština svjesno je izabrao umjesto rukatca jer su na Lastovu gotovo svako domaće bijelo vino dugo zvali rukatcem. Cuvée od merlota, cabernet sauvignona i malo plavca malog smatra svojim najosobnijim vinom, a kušaonica koju dovršava omogućit će mu da se još više igra grkom i maraštinom te ih čvršće poveže s lastovskom gastronomijom.

Kada ga pitam koje bi jelo izdvojio kao najprepoznatljivije lastovsko, Lukša ne pokušava izmisliti gastronomski spektakl koji bi se mogao skupo naplatiti u restoranu.

• To je dalmatinska kuhinja. Riba na žaru, riba lešo, popara, brudet, bob, raštika… Od raštike se jelo i lišće i cvijet. Ljudi su se hranili onime što su imali.

Ipak, jedno je jelo iz cijele te jednostavne kuhinje vidio samo na Lastovu: srdele na ražnju. Zna ih i sam pripremiti, a cijela se mudrost krije u tome da se osjetljiva riba na vatri ne raspadne.

• Srdele nanižeš tako da je kost dolje. Prvo se peku s kosti, a onda ih okreneš tako da kost bude gore. Tako ostanu čvrste i ne propadnu s ražnja.

Najdraže su mu ribe kirnja i kovač, ali na more danas odlazi rjeđe nego nekada s djedom jer mu vino, kuća, obitelj i vatrogastvo ostavljaju malo slobodnog vremena. Predsjednik DVD-a Lastovo postao je 2016., kada je društvo imalo malo opreme i jedva odgovarajući dom. Uz donacije i vlastiti rad mlađa ga je ekipa postupno podignula.

• Svaki je požar malen dok ne postane velik. Ako brzo dođeš, ako padne malo kiše ili neko vrijeme nema jakog vjetra, možeš ga lokalizirati. Ako ne dođeš na vrijeme, sve se promijeni.

Jednako duboko kao vatrogastvo u njegov je život utkan Lastovski poklad.

• Nikada ga nisam izostavio. Baba je imala nošnje za godinu, tri, šest ili osam godina i uvijek je brinula da budemo obučeni. To je naš identitet koji ti se jednostavno uvuče pod kožu.

Danas njegov mali sin Luka ima svoju liru, a kada dođu poklade, uzme kuhače i svira po loncu. Baba je za Lukšu čuvala nošnju, a on za sina čuva sortu. Jedno se nasljeđe prenosi glazbom, drugo bocom, ali oba preživljavaju samo ako ih netko odluči živjeti.

Prema Lukšinoj procjeni, više od polovice kuća u starom mjestu danas nema stalne stanovnike. Dio je ljudi napustio otok, a drugi su od sedamdesetih godina gradili kuće uz more i preselili se u uvale. Lukša ipak nije poželio otići iz mjesta.

• Uvale imaš na svim otocima, ali ovakvu arhitekturu, ove kuće i fumare nema svatko.

Zato ni njegova priča nije samo pripovijest o revitalizaciji grka. Sortu je lakše vratiti nego ljude: posadiš trs i, ako priroda dopusti, nakon nekoliko godina dobiješ grožđe. Da bi se na otok vratio život, potreban je posao od kojega se može živjeti, kuća u kojoj obitelj želi ostati i osjećaj da trud nije uzaludan.

Lukša ne govori kao čovjek koji misli da vlastitim primjerom spašava Lastovo. Kaže samo da je vidio što drugi rade, pogledao ono što njegov otok ima i zaključio da se i ondje može napraviti ozbiljno vino. Razlika između njega i mnogih koji su možda vidjeli isto jest u tome što je odlučio pokušati.

Fumar će jednoga dana vratiti na staru kuću, a grk je na Lastovo već vratio, u vinograd iz kojega je prije više od stoljeća započela priča koju je njegov naraštaj gotovo zaboravio.