Ivan Jerković došao je sinu u Osijek s prtljažnikom punim knjiga za pripremu za prijamni ispit na Agronomskom fakultetu. Mate je ondje završavao srednju Ekonomsku školu, igrao nogomet u kadetskoj i juniorskoj momčadi NK Osijeka, a otac je očito držao da je došlo vrijeme da se nakon lopte okrene onome od čega se u Runoviću ionako nije moglo pobjeći – vinogradu.
Nije znao da je Mate već odlučio upisati kineziologiju. Zapravo, nitko u obitelji nije znao. Kada su objavljeni rezultati prijamnog ispita, Mate mu je ponosno javio da je primljen kao treći na listi.
Ivan se toliko razveselio da je sina počeo grliti i ljubiti. Mate nikada prije kod njega nije vidio takav izljev emocija; u Runoviću se očevi i sinovi vole podrazumijevano, a zagrljaji i poljupci ipak se čuvaju za izvanredne okolnosti.
A onda mu je rekao da nije upisao agronomiju, nego kineziologiju.
Ivan je izišao iz kuće i nije ga bilo tri dana. Nitko nikada nije doznao kamo je otišao ni gdje je proveo to vrijeme. Mate ga nije tražio. Dobro je poznavao i očevu tvrdoglavost i vlastitu.
Više od dva desetljeća poslije, u novoj vinariji Jerković u Glavini Donjoj, za istim stolom sjede diplomirani kineziolog Mate i njegov dvanaest godina mlađi brat Tomislav, diplomirani inženjer agronomije i vinarstva. Na počasnom mjestu u kušaonici nalazi se fotografija njihova oca. Ivan nije doživio novu vinariju, ali su se sinovi pobrinuli da iz nje ne izostane.
Braća tu novu etapu nazivaju Jerković 2.0. Prvi put ravnopravno odlučuju o vinima, u prostoru dovoljno velikom za proizvodnju u kakvu je prerastao obiteljski posao. Zajedno vode vinariju, kušaju vina, odvojeno zapisuju mišljenja i zatim raspravljaju kojim ih putem treba povesti.
– Ne vrijedi kod nas pravilo da sam ja stariji pa je zato moja zadnja. Zadnja je riječ onoga čije je rješenje kvalitetnije.
Tomislav je ostvario očev san. Ivan nije doživio njegovu diplomu ni najveću berbu u obiteljskoj povijesti, onu iz 2025. godine, koju su sinovi, premda nikada nisu proizveli više vina, odradili lakše od svih prethodnih. Nije čuo ni kako Mate opisuje prvi učinak bratova dolaska u vinariju.
– Prvo me smirio.
To nije bio malen uspjeh.
– Vjetar se ne može vezati – objašnjava Mate.
Otac je nekoć pokušao upravo to: vezati Matin nemir za vinograd i poslati ga na agronomiju, ne znajući da će život biti uvjerljiviji od knjiga koje je dovezao u Osijek. Mate će završiti kineziologiju, trenirati nogometaše i započeti doktorat, a onda će se roditelji gotovo istodobno teško razboljeti, mlađi brat još će biti dijete, a netko će morati preuzeti obitelj i vinariju.
Kujundžuša će ga ipak pronaći. Ne zato što se predomislio, nego zato što više nije imao kamo otići.
U Runoviću to i nije neobična sudbina. Selo je stiješnjeno između Imotskog polja i brda Mračaj, a vinogradi su toliko duboko u njegovoj svakodnevici da Mate voli reći kako su ondje svi rođeni među lozama i s loptom u nogama. Kujundžuša i nogomet dvije su velike runovićke teme o kojima svaki stanovnik smatra da zna više od sugovornika.
– Kod nas, kada nekoga pitaš za djecu, svatko će ti reći da njegova dica najbolje uče. A kada ga pitaš za vino, naravno da je njegovo najbolje na svijetu. To su ti dva najveća komplimenta: da ti dica dobro uče i da ti je vino dobro. Tu sve počinje i završava.
Iz mjesta koje danas ima manje od dvije tisuće stanovnika potekli su Iko Buljan, Ivan Gudelj i Zvonimir Boban, kapetani jugoslavenske i hrvatske reprezentacije, a prve su nogometne korake ondje napravili i Branko Tucak i Stanko Mršić. Svi su, kao i Mate, počeli u Mračaju.
Mate je kao dječak otišao u NK Osijek, ondje završio srednju školu i igrao za jednu od najboljih generacija klupske omladinske škole. Pamti pobjede nad Hajdukom i Dinamom, utakmice protiv Nike Kranjčara i Eduarda da Silve te trenutak kada ga je Stanko Poklepović kao juniora priključio prvoj momčadi. Činilo se da mu je profesionalni nogomet nadohvat ruke, ali je preko noći prelomio i odustao. Mnogo je toga zamjerio hrvatskom nogometnom sustavu, a očito je i sustav imao zamjerke njemu. Mate ionako nije dugo ostajao ondje gdje više nije vidio sebe.
Otišao je na Kineziološki fakultet u Zagreb, igrao za Lučko i trenirao djecu. Kada se 2010. vratio kući, preuzeo je omladinski pogon Imotskoga i iz Mračaja doveo trinaestogodišnjeg Kristijana Jakića, današnjega hrvatskog reprezentativca. Nogomet mu nije postao profesija kakvu je zamišljao, ali nikada nije nestao iz njegova života.
Dok je Mate u Osijeku i Zagrebu pokušavao pronaći svoje mjesto u nogometu i kineziologiji, Ivan Jerković ozbiljno se posvetio kujundžuši. Obitelj se vinom bavila otkad se pamti, ali Ivan je 1998. odlučio kućnu proizvodnju pretvoriti u vinariju. Odmah je počeo buteljirati vino, ne pristajući na uvjerenje da je kujundžuša dobra za žeđ, gemišt i svakodnevni stol, ali ne i za ozbiljno vino.
– Otac nikada nije mogao razumjeti zašto se prema kujundžuši u vinskom svijetu ne odnose onako kako zaslužuje. Bio je uvjeren da može dosegnuti razinu vrhunskog vina.
Kada je pobijedio na lokalnom ocjenjivanju, nazvao je sina u Osijek i naredio mu da kupi trideset primjeraka novina u kojima je objavljena vijest o nagradi. Mate ga je zadirkivao da bi se više razveselio zlatu za vino nego tome da mu sin zaigra u Real Madridu.
– Bi! – odgovorio je Ivan bez razmišljanja.
Godine 2005. Jerkovićeva kujundžuša osvojila je zlato na Sabatini u Dubrovniku. Danas takvo priznanje možda ne djeluje revolucionarno, ali tada je i pomisao da kujundžuša može biti ozbiljno vino mnogima zvučala pretenciozno. Predrasude su bile toliko duboke da Jerkovići 2006., 2007. i 2008. na etiketi nisu ni navodili ime sorte, premda im je zakon to dopuštao.
– Samo smo željeli da ljudi vino najprije probaju. Kada nekome kažeš da mu nudiš kujundžušu, gleda te kao Indijanca. Ostaviš mu dvije boce, a on ih odnese u kuhinju i potroši za kuhanje.
Ivan je ipak nastavio. Mate danas bez lažne skromnosti kaže da je njegov otac bio jedan od prvoboraca koji su kujundžušu izvukli iz kuhinje i vratili među vina s vlastitim imenom, bocom i dostojanstvom. Dok je otac vodio tu bitku, sin je iz Osijeka bio uvjeren da Jerkovići proizvode najbolju kujundžušu na svijetu. Kada ju je poslije morao proizvoditi sam, postao je oprezniji.
Više nije govorio da je najbolja na svijetu. Bilo mu je dovoljno biti siguran da proizvodi jako dobro vino.
Povratak nije bio romantična odluka čovjeka koji je u velegradu napokon čuo zov rodne zemlje. Mate se nije jednoga jutra probudio i zaključio da mu je životna misija spasiti kujundžušu. Vratila ga je bolest.
– Roditelji su mi se nekako u isto vrijeme teško razboljeli. Dijagnosticirani su im tumori. Imam dvije starije sestre, jedna je udana u Imotski, druga je javna bilježnica u Zadru, a brat je tada bio još dijete. Grubo zvuči, ali morao sam preuzeti posao, trebalo je i brata izvesti na put. Morao sam se vratiti.
Nije krenuo od nule. Otac mu je ostavio uhodanu proizvodnju, kooperante, buteljirano vino i ugled koji je mukotrpno gradio, ali i obvezu da ne spusti dosegnutu kvalitetu. Vinariju, vinograd, bačve i prezime na etiketi možeš naslijediti; povjerenje kupaca nasljeđuješ samo do prve loše berbe.
U posljednjem razdoblju očeva života radili su zajedno. Karakterno su bili slični, nagli i tvrdoglavi, pa Mate tvrdi da je uz njega brzo upijao ono što mu je bilo potrebno. Najvažnije što je od Ivana naučio nije se odnosilo na temperaturu fermentacije, kvasce ili trenutak pretoka.
– Od njega sam u vinariji više naučio o životu i međusobnom poštovanju nego o samoj proizvodnji. Ta je škola bila glavno obilježje našega odnosa.
Svojom prvom pravom berbom smatra 2012. godinu. Ivan je već bio teško bolestan i još su razmjenjivali iskustva, ali je Mate prvi put vodio cijeli posao. Više nije bio sin koji pomaže ocu ni fizički radnik koji izvršava tuđe odluke.
– Najteže mi je bilo preuzeti odgovornost. Znaš da se sada tebe pita, a nemaš koga drugoga pitati osim samoga sebe.
Ivan je umro 2013. godine. Već sljedeća berba pokazala je koliko vino može biti ravnodušno prema obiteljskim tragedijama i čovjekovoj želji da uspije. Srpanj 2014. donio je 23 kišna dana, a grožđa od kojega bi mogao proizvesti vino zadovoljavajuće kvalitete gotovo da nije bilo. Mate te godine praktički nije imao berbu ni vino koje bi mogao prodavati.
Vratio se onome za što se školovao i počeo voditi individualne treninge kako bi vinarija financijski preživjela. Upravo je posao zbog kojega je odbacio očeve knjige za agronomiju pomogao spasiti ono što mu je otac ostavio.
U prvim se berbama oslanjao na ljude koji su mu bili spremni pomoći. Stipu Đuzela i Matu Matuška mogao je nazvati usred dana ili u ponoć kad god mu nešto nije bilo jasno ili bi osjetio da vino kreće u pogrešnom smjeru. Posebno pamti Ljubicu Zaninović, koja mu je bila pri ruci tijekom prvih vrenja. Njihova mu pomoć nije oduzimala samostalnost, nego mu je omogućila da je stekne, a da svaku početničku nesigurnost ne plati bačvom lošega vina.
Najviše žali što s rudežušom nije učinio ono što je njegov otac učinio s kujundžušom. Jerkovići su još 2001. proizveli vino od sorte koju danas poznajemo kao trnjak, ali nisu pokušali izgraditi njezinu prepoznatljivost. Njihov je Mračaj u početku bio stopostotna rudežuša, dok je danas kupaža trnjaka i merlota, a monosortno vino proizvode pod etiketom Trnjak.
– Tu možda jesmo pogriješili. Zapravo, nismo možda – pogriješili smo. Znali smo da je sorta odlična, ali nismo je brendirali kao kujundžušu.
Priznanje vlastite pogreške dolazi mu lakše nego općenita samokritika. Kada govori o vinu, Mate ne voli filozofirati. Uvjeren je da na kraju ionako presuđuje ono što se nalazi u boci. Možda je zato dugo vjerovao da će iskustvo biti dovoljno i da se sve važno može naučiti tijekom berbe.
A onda se s Agronomskog fakulteta vratio Tomislav. Očev san došao je u vinariju s dvanaest godina zakašnjenja i u liku pogrešnoga sina.
Tomislav nije upisao agronomiju zato što je morao ispraviti Matin neposluh. Znao je koliko je ocu značilo da jedan od sinova nastavi obiteljsku priču, ali studij je odabrao sam. Ivan nije doživio njegovu diplomu ni povratak u vinariju kao stručnjaka, a Mate je u međuvremenu dovoljno sazrio da prizna kako iskustvo nije odgovor na svako pitanje.
– Imam znanje koje sam godinama stjecao u podrumu, ali struka je struka. Tomislav ima izvrsnu bazu, dobar nos i vrlo je pedantan. Već je sada postao ozbiljan enolog.
Pedantnost je osobina po kojoj se braća najviše razlikuju. Mate odluke često donosi brzo, oslanjajući se na iskustvo i instinkt, dok Tomislav mjeri, zapisuje i provjerava. Formalnu podjelu poslova nemaju. Obojica rade sve, od vinograda i berbe do fermentacije i konačnog oblikovanja vina.
Tomislavov povratak najveća je promjena od vremena kada je Mate ostao bez oca i shvatio da više nema koga pitati. Danas ponovno ima nekoga tko će mu proturječiti, upozoriti ga i preuzeti dio odgovornosti. Ne mora sam znati sve, a za čovjeka njegova karaktera upravo je to možda bilo najteže naučiti.
Berba 2025. bila im je količinski najveća u povijesti vinarije, ali nijednu nisu odradili lakše. Poslove su rasporedili, fermentacije su protekle bez ozbiljnih problema, a iskustvo jednoga i preciznost drugoga pokazali su se u punoj snazi.
– Nazvao bih je savršenom berbom.
Najosobniji rezultat njihova zajedničkog rada nosi očevo ime. Ivan je kujundžuša iz 35 godina starog vinograda, s prinosom od približno kilograma grožđa po trsu, proizvedena u samo 700 boca. Za razliku od njihove osnovne kujundžuše, koja se vinificira u inoksu, Ivan prolazi devetodnevnu maceraciju i zatim dvije godine i tri mjeseca odležava u drvu. Nije riječ samo o snažnijoj verziji istoga vina, nego o pokušaju da se pokaže dokle sorta može dosegnuti.
Nakon kušanja teško je osporiti da je Ivan otvorio novo poglavlje kujundžuše: ne zato što pokušava prikriti njezin identitet, nego zato što pokazuje koliko se taj identitet može proširiti.
Mate ipak ne tvrdi da je Ivan najbolja kujundžuša. Takvu bi rečenicu možda bez oklijevanja izgovorio njegov otac, a vjerojatno i on sam dok je kao mladić iz Osijeka promatrao obiteljsku vinariju iz sigurne udaljenosti.
– Neka ljudi prosude što je u boci. Neću ja tu previše filozofirati.
Kada govori o tome bi li otac bio ponosan na vino koje su mu posvetili, nestaje uobičajena opreznost.
– Apsolutno bi bio ponosan. Sigurno je ponosan i na brata i na mene. Mislim da se gore smije, pjeva i uživa.
Ivanova omiljena pjesma bila je Neka je ove, neka je Bepa Matešića. U Matinoj predodžbi otac je i danas pjeva, zadovoljan što je jedan sin završio agronomiju, a drugi ipak nije uspio pobjeći vinu.
Godine 2018. Mate je još radio u skučenom podrumu u dvjema kamenim kućama iz 1936. godine. U njima se nekada sušio duhan i mastilo grožđe u velikim drvenim badnjevima, ali vinarija je taj prostor odavno prerasla.
Najavljivao je novu vinariju i gotovo dvadeset hektara vinograda na kršu iznad obiteljske kuće na Mračaju. Osamdeset posto površine namjeravao je zasaditi kujundžušom, ostatak rudežušom, a proizvodnju podignuti na 150 tisuća boca. Bio je uvjeren da je koncesija riješena i da je ostvarenje očeva velikog sna pitanje vremena.
Vinograd nikada nije podignut. Nova vinarija jest – samo ne ondje gdje ju je tada zamišljao.
Vrh obrasca
Dno obrasca
Vinarija se preselila u Glavinu Donju, na sam ulaz u Imotski, dovoljno blizu Runovića da se ne može govoriti o odlasku, ali ipak preko nevidljive granice zbog koje se Matu može zadirkivati da je selu odnio jedinu vinariju. On spremno odgovara da su u Runoviću ostali vinogradi, sjedište tvrtke i kooperanti s kojima radi dvadeset godina. U Glavinu Donju preseljeni su samo proizvodni pogon i kušaonica u kojoj se vino napokon može predstaviti gostima.
Nova je vinarija udvostručila proizvodne kapacitete na približno 65 tisuća litara, a kušaonica, izgrađena i otvorena 2025. godine, donijela je ono za što u starom podrumu nije bilo mjesta: mogućnost da s gostom sjedne uz čašu vina i pokaže mu gdje je ono nastalo.
Preseljenje se poklopilo s turističkim otkrićem Imotske krajine. Oko 95 posto posjetitelja kušaonice danas čine stranci, a ona već donosi približno petinu ukupnog prometa. Mate očekuje da bi za nekoliko godina njezin udio mogao dosegnuti 40 posto.
Takvi brojevi pokazuju koliko se promijenio čitav kraj. Godinama je najveći problem bio kako prodati vino, osobito ako se na etiketi spominjala kujundžuša. Danas kupci postoje, a svi ozbiljniji proizvođači povremeno ostaju bez nje. Najveći problem više nije tržište, nego grožđe.
– Mi nismo konkurencija. Svi zajedno imamo premalo vina da bismo ozbiljno opskrbili tržište od Makarske do Omiša, a kamoli nešto veće.
Na području nekadašnjih Imotinih vinograda nalazi se oko 120 hektara državnog zemljišta, od kojega je većina zapuštena. Članovi Udruge vinogradara i vinara Imotske krajine žele da se zemlja dodijeli Udruzi, a zatim rasporedi zainteresiranim proizvođačima. Mate bi uzeo deset hektara. Nakon pet ili šest godina razgovora vjeruje da je dogovor napokon blizu, premda je već jednom prerano povjerovao da je koncesija riješena.
Udruga nosi ime Cvit razgovora, prema knjizi franjevca Filipa Grabovca Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga, tiskanoj u Mlecima 1747. godine. Imoćanima Grabovac nije samo pisac iz školske čitanke. U njegovu djelu i sudbini prepoznaju tvrdoglavost kraja koji se nerado odriče vlastitoga jezika, običaja i imena.
Grabovac je kao vojni kapelan hrvatskih konjanika u mletačkoj službi gledao kako njegovi sunarodnjaci po dolasku u Italiju odbacuju vlastitu odjeću i običaje te se pokušavaju predstaviti kao Talijani:
Učiniše se oni Talijaši
ter govore: Mi nijesmo naši.
Zbog tekstova u kojima je pisao o poniženju dalmatinskoga stanovništva pod mletačkom vlašću uhićen je, a primjerci njegove knjige prikupljani su i spaljivani. Umro je u zatočeništvu 1749. godine.
Bilo bi pretjerano sudbinu progonjenoga pisca izjednačiti sa sudbinom jedne sorte. Kujundžušu nitko nije zabranio; samo su njezine boce završavale u kuhinji, ime se prešućivalo na etiketama, a trsovi su ustupali mjesto sortama koje je bilo lakše prodati. Ipak, u Grabovčevu prijekoru ljudima koji se odriču vlastitoga teško je ne prepoznati ono što se događalo Imotskoj krajini u vrijeme kada više nije vjerovala svojem najrasprostranjenijem grožđu.
Današnji vinari rade suprotno od Grabovčevih „Talijaša“. Na etikete vraćaju imena kojih su se nekada gotovo sramili. Kujundžuša i rudežuša više se ne pokušavaju prerušiti u nešto drugo.
Za Matu naziv Udruge ima i osobno značenje. Vezuje ga uz djeda, također Matu, koji bi prije zore krenuo pješice u polje noseći sedam do deset litara vina. Vraćao se tek navečer, a kada je posla bilo previše, prespavao bi u pojati uz kravu.
Vino nije nosio samo zbog žeđi. Bilo je povod za predah, susret i razgovor među ljudima koji su cijeli dan provodili u polju.
– Za mene je cvit razgovora vezan uz vinovu lozu i razgovor, a razgovor, naravno, ide uz čašu vina.
Između Grabovčeve knjige i djedova vrča stala je gotovo cijela imotska vinska priča: potreba da se sačuva vlastito ime i spoznaja da bez zajedništva nijedan posao ne može dugo opstati. Zato se 120 zapuštenih hektara ne može vratiti životu samo jednim Matinim planom. Za to je potreban cijeli Cvit razgovora.
Udruživanje imotskim vinarima nije došlo samo od sebe. U kraju snažnih prezimena i još snažnijih uvjerenja da svaka kuća ima najbolje vino nije jednostavno objasniti ljudima da susjedov uspjeh ne umanjuje njihov vlastiti. No količine su premale, tržište preveliko, a posao previše nepredvidljiv da bi ozbiljno vinarstvo moglo počivati na lokalnim rivalstvima.
– Jedini je ispravan put da cijelo vinogorje ide naprijed. Stalno razgovaramo i svi dolazimo do istoga: kujundžuše nam ponestaje.
Iza tog uspona ne stoji samo nova generacija etiketa nego i velika koncentracija stručnih ljudi. Mate nabraja enologe i diplomirane agronome različitih generacija, od Stipe Đuzela, Mislava Mašića, Pere Kusića, Mirele Babić i Viktora Zdilara do mladih koji se vraćaju u obiteljske vinarije. Popis je dovoljno dug da on, jedini kineziolog za stolom, vlastitu ulogu objašnjava nevoljom koja ga je dovela u vino.
Bez tih ljudi ne bi bilo ni klonske selekcije kujundžuše i trnjaka, projekta na kojem vinari već šest godina surađuju s Agronomskim fakultetom. Povratak sorte ne završava kada se njezino ime otisne na etiketu. Treba pronaći najbolje trsove, osigurati zdrav sadni materijal i ponovno zasaditi vinograde koji su desetljećima nestajali. Entuzijazam može pokrenuti priču, ali samo je struka može učiniti dugoročnom.
Uz kujundžušu se vratio i trnjak, ovdje dugo poznat kao rudežuša. Njegov prirodni prostor čini trokut između Imotskoga, Vrgorca i Ljubuškoga, zbog čega ga nijedna državna granica ne može zatvoriti u jednu vinsku regiju. Na hrvatskoj i hercegovačkoj strani proizvodi ga sve više vinara, u vrlo različitim stilovima.
Jerkovići su sortu prepoznali rano, ali nisu prepoznali trenutak u kojem joj je trebalo vratiti ime. Za razliku od kujundžuše, koju je Ivan od početka tvrdoglavo gurao prema butelji i vlastitom identitetu, rudežuša je ostala skrivena iza imena vina. Danas više ne treba govoriti da se trnjak vraća.
– Ne vraća se. Vratio se.
Ni uspjeh kujundžuše više se ne mjeri samo medaljama nego činjenicom da od nje živi sve veći broj obitelji. U podrumima koji proizvode petsto ili šeststo litara vino je sve rjeđe nešto što treba popiti samo zato što je domaće. Tehnologija je dostupnija, znanje se širi, a dobri primjeri tjeraju susjeda da vlastitu bačvu pogleda kritičnije.
Čak je i piva pred kućama manje. Mate pamti djetinjstvo u kojem je gotovo svako dvorište imalo po deset praznih gajbi. Ipak, nakon tenisa i dalje bez grižnje savjesti popije hladno pivo. Povratak vinu ne podrazumijeva rat protiv svih ostalih pića.
Slično govori o Mercedesu, drugome velikom imotskom simbolu. Na pitanje jesu li ga vino i turizam napokon istisnuli, odgovara da je Mercedesa možda manje zato što su postali preskupi ili zato što su Imoćani premalo zaradili na švercu.
Iza šale pronalazi ozbiljniju priču. Mercedes za njega nije samo znak razmetanja, nego automobil kojim su se kući vraćali ljudi nakon godina provedenih na njemačkim gradilištima, u barakama i bez obitelji. Njime su pokazivali da godine odricanja i novac koji su slali kući nisu bili uzaludni. Matin djed Mate radio je na baušteli i umro u Njemačkoj. Zato u spomeniku Mercedesu vidi i uspjeh i žrtvu.
U Matinoj obitelji odlazak nikada nije bio suprotnost pripadanju. Djed je otišao u Njemačku da bi obitelj mogla opstati kod kuće. Mate je otišao u Osijek i Zagreb, uvjeren da će život graditi izvan vinograda, a upravo ga je ono što je ondje naučio održalo kada vinarija nije imala vina za prodaju. Vinarija se preselila nekoliko kilometara od Runovića, ali su ondje ostali vinogradi, kooperanti, obiteljska kuća i priča bez koje etiketa Jerković ne bi značila mnogo.
Identitet se ne čuva tako da čovjek nikada ne ode, nego tako da zna što će ponijeti i čemu će se vratiti. Filip Grabovac to je pokušavao objasniti hrvatskim časnicima koji su u Italiji odijevali tuđe ruho. Ivan Jerković dokazivao je isto ljudima koji su domaću kujundžušu skrivali iza prihvatljivijih imena. Njegovi sinovi danas to dokazuju bocom koja nosi njegovo ime.
Pred Matom i Tomislavom danas je problem suprotan onome koji je mučio njihova oca. Ivan je imao grožđe i vino, ali nije imao tržište koje bi ozbiljno shvatilo kujundžušu. Njegovi sinovi imaju tržište i novu vinariju, ali nemaju dovoljno grožđa. Između ta dva problema stalo je gotovo trideset godina imotskoga vinarstva.
– Koliko god kujundžuše proizvedeš, toliko je možeš i prodati?
– Mogu. Koliko god je napravim, mogu je prodati.
U toj bi rečenici Ivan vjerojatno uživao više nego u medaljama. Kujundžuša za koju se kupce nekada molilo da je kušaju postala je vino kojega nema dovoljno. Boce koje su završavale u kuhinji danas napuštaju podrum prije sljedeće berbe. Redova iz očevih priča više nema, ali ima praznih paleta i kupaca kojima treba objasniti da je kujundžuša rasprodana.
Time posao nije završen. Povratak sorte ne može biti potpun dok kraj koji se njome ponosi istodobno gleda kako deseci hektara dobre zemlje zarastaju u travu. Ako Udruga dobije zemljište bivše Imote, Mate želi deset hektara – ne gotovo dvadeset koliko je sanjao 2018., nego površinu koju može uklopiti u vinariju kakvu danas stvarno ima.
Možda je u tome najveća razlika između tadašnjega i današnjeg Mate. Prije osam godina govorio je o 150 tisuća boca i velikom vinogradu kao da će se svi dijelovi plana posložiti snagom njegove volje. Danas zna da se vjetar ne može vezati, ali i da se zemlja ne dobiva samo zato što si uvjeren da ti pripada. Nije izgubio energiju; uz nju je stekao mjeru.
I dalje govori brzo, skače iz kujundžuše u nogomet, iz trnjaka u Mercedes, od djeda Mate do Kristijana Jakića, pa se vraća ocu kao da se svaki razgovor o vinu prije ili poslije mora vratiti Ivanu. Vinograd, lopta, Osijek, bolest, povratak, brat i nova vinarija nisu uredno posložena poglavlja, nego teme razgovora koji još traje.
Matina slika cvita razgovora jednostavna je. U njoj njegov djed prije zore kreće u polje, nosi vino i ostaje raditi dok se ne smrači. Negdje tijekom dana susretne druge ljude, otvori posudu i razgovara. Vino nije ukras razgovoru. Ono ga omogućuje.
Tri generacije poslije, u kušaonici nove vinarije, njegov unuk radi isto. Otvara kujundžušu i priča o ocu koji mu je u Osijek dovezao pogrešne knjige, mlađem bratu koji ih je naposljetku pročitao, zemlji koju još čekaju i vinu kojim su Ivanu dali mjesto u podrumu što ga nikada nije vidio.
– Mislim da se gore smije, pjeva i uživa – kaže Mate.
Moguće je da Ivan ipak ima jedan prigovor. Da je danas za stolom, čovjek kojemu je zlato za kujundžušu bilo draže od toga da mu sin zaigra za Real Madrid vjerojatno ih ne bi pitao je li vino dobro. Zanimalo bi ga samo zašto su proizveli 700 boca.
Jedan iskustvom, drugi strukom, Mate i Tomislav učinili su svoje. Posljednju je riječ imala kujundžuša.
