— Imali smo vinsku kušaonicu, izvrsno opremljenu, u zasebnom objektu. Uistinu ozbiljnu kušaonicu. I nije bilo ništa.
— Baš ništa?
— Ništa. Nula.
Prije desetak godina takvo priznanje od Stipe Đuzela vjerojatno ne bih čuo. Tada je njegova vinska priča još bila puna budućeg vremena. Dovršit će kušaonicu, urediti izletište, gostima ponuditi najviši vinograd u Hrvatskoj, speleološke ture, botanički vrt, zbirku perunika i sve ostalo što bi mu palo na pamet dok je pokušavao zaokružiti priču oko nekoliko tisuća litara vina. Govorio je da neće krenuti ni s marketingom dok sve ne bude gotovo. Dotad će se oslanjati samo na usmenu predaju.
Danas proizvodi gotovo deset puta više vina, obrađuje četiri i pol puta veću površinu vinograda i od toga posla živi cijela obitelj. Kušaonica je završena, pred vinarijom stoji najveće svrdlo na svijetu, a u vrtu cvate više od 250 različitih perunika. Gotovo sve što je tada najavljivao doista je i napravio. Samo što Stipe Đuzel danas na sve to gleda drukčije.
— Ja više nisam isti čovjek kao onda kad smo se prvi put sreli!
— Što to znači?
— Znači da danas jednostavno nemam vremena. A kada kažem da nemam vremena, prevedeno u financijski jezik, to znači da ga više ne želim trošiti na vjetrenjače.
Šesnaest godina radio je u Bayeru, bio voditelj prodaje za Albaniju i ondje naučio što velike kompanije rade s proizvodom koji ne pronađe kupca.
— Kada takva tvrtka lansira neki proizvod i on ne prolazi, neće se godinama lomiti oko njega. Odmah se ide prema onome što prolazi.
— Je li te Bayer naučio da se i od vina može odustati?
— Nije. Od vina neću odustati. Ja od njega zarađujem.
U vinarstvu je, kaže, na kraju prevagnula sirova stvarnost.
— Trebalo mi je pet godina da shvatim kako glavni naglasak moramo staviti na kujundžušu. Krenuli smo s različitim sortama, pokušavali s chardonnayem, bavili se trnjakom i na kraju došli do kujundžuše, od koje danas praktički živimo.
Nekada je oko vina pokušavao izgraditi cijeli mali svijet. Danas se sve ponovno vraća vinogradu.
A ono što je putem podignuo još stoji.
Razgovarali smo ispred Spomenika imotskim iseljenicima, mnogo poznatijeg kao spomenik Mercedesu. Promatrao sam cestu i parkiralište, ali nigdje nisam vidio automobil marke kojoj je spomenik posvećen.
— Uporno gledam i nema nijednog Mercedesa. Samo BMW-i.
— Moram te demantirati. Ja imam tri Mercedesa.
— Tri?
— Jedan Sprinter, E-klasu i A-klasu.
— Ti si, dakle, stara garda. Ne odustaješ.
— Ne odustajem. Nije sve onako kako ljudi pričaju, ali u Imotskom još ima Mercedesa. I bit će ih još.
Prvi smo se put sreli upravo u svijetu koji je Stipe tek namjeravao dovršiti. Stajali smo uz njegov vinograd na položaju Podi, iznad Imotskog, dok je pokazivao prema gredi udaljenoj jedva dvadesetak metara.
— Da sam vinograd posadio samo malo dalje, iza te grede, ne bi bilo ništa od moje priče o najvišem vinogradu u Hrvatskoj. Ovdje rastu smokve i masline, a kilometar dalje sasvim je druga klima. Naši stari nisu bili budale. Oduvijek su znali gdje loza može rasti.
Vinograd se nalazi na 688 metara nadmorske visine, ali Stipe je tu brojku za vinsku etiketu velikodušno zaokružio na 700. Mnogi su mu govorili da je položaj ekstreman i ograničavajući, neki čak i da grožđe ondje uopće ne može dozrijeti. Nije ih pokušavao razuvjeriti raspravama.
— Svi su stubokom promijenili mišljenje kada su kušali vino.
Vinarija mu tada još nije osiguravala egzistenciju. Prve je butelje napunio tek 2016. godine: proizveo ih je približno osam tisuća i rasprodao za nekoliko mjeseci. Sve što bi zaradio ponovno je ulagao u vinograd i podrum.
— To je u meni stalno tinjalo. Da nisam krenuo, pukao bih! Je li financijski to bio ispravan potez, nisam znao. Sve što sam zarađivao vraćao sam u vinariju i sve mi je bilo samo trošak. Ali imao sam veliku dozu zadovoljstva.
Stipe ni tada nije bio samo vinar. Bio je agronom zaposlen u Bayeru, prije toga tehnolog u mljekari u Bihaću, speleolog koji se spuštao u imotske jame, planinar kojemu je nedostajao slobodan vikend, strastveni roker i čovjek koji je kuću sagradio ondje odakle može vidjeti Biokovo, Zavelim, Vran i Čvrsnicu.
U zidu dnevnog boravka otvorio je prozor kako bi sa stola, kada god mu srce poželi, mogao krajičkom oka pogledati prema Zavelimu, planini vila i vilenjaka. U jamama je tražio drukčiji svijet.
— Na kilometar od mjesta na kojem sjedimo ima deset jama. Spuštanje u jamu strašan je osjećaj, doslovno ulazak u novi svijet o kojem si dotad mogao samo slušati priče. Jame su prepletanje stvarnosti i mitova. Što se straha tiče, spustio bih se do središta Zemlje.
Jednako je strastveno govorio o Pink Floydu, AC/DC-u, Stonesima i Bruceu Springsteenu, ali i o Čađavim krakunima iz Grubina.
— Nema se tu čemu čuditi, Imotski je rokerski grad! Ovdje su rokerski bendovi osnivani kada je rock’n’roll tek dolazio u Hrvatsku. Dobro, slušaju se u Imotskom i Mate Bulić i Thompson, ali tada ovdje još nijedna cajka nije svirala. Da na jednom jezeru svira Parni valjak, a na drugom Thompson, išao bih na Thompsona. Ali da istodobno negdje svira Bruce Springsteen, otišao bih na Springsteena.
Glazbeni je ukus prenio na djecu. Kćeri Ana i Antonija svirale su klavir i klarinet, a najmlađi Bože udaraljke i bas-gitaru. Imao je šesnaest godina i, kao dosljedni protivnik turbofolka, u razredu se osjećao potpuno izolirano.
— Dao sam mu temelje, a sada neka se sam izbori za ono što voli.
Stipe se u glazbi nikada nije ozbiljno ostvario jer se, kako je govorio, morala graditi kuća. Kada ju je dovršio, bezrezervno se upustio u vinograd prepun ograničavajućih čimbenika. Ondje je, uz chardonnay, sadio i trnjak, sortu kojoj je tada trebala gotovo jednaka doza tvrdoglavosti kao i položaju na kojem ju je odlučio uzgajati.
— Da sam slijedio logiku većine, vjerojatno nikada ne bih ušao u vinsku priču, a sigurno ne bih posadio vinograd na 700 metara. Ovako nisam izabrao samo položaj od kojega su drugi zazirali nego i sortu od koje su gotovo svi digli ruke.
Na malobrojnim starim trsovima obilježavali su najbolje loze, uzimali rozgvu i slali je u rasadnike. Trnjak se dotad uglavnom gubio u vinogradima i kupažama, a Stipe je u njemu vidio novo lice Dalmacije.
— To je muško, crno, dalmatinsko, punokrvno vino. Trnjak je spašen!
Vinograd za koji su mu govorili da je nemoguć i dalje je ondje, na 688 metara. Samo više nije najviši vinograd među Hrvatima.
— Jednu ste titulu ipak izgubili. Više nemate najviši vinograd.
— Imamo najviši vinograd u Hrvatskoj.
— Ali više nemate najviši vinograd među Hrvatima.
— Tako možeš napisati.
Ivica Dilber, vlasnik vinarije Knebu iz Tomislavgrada, podignuo je vinograde na gotovo tisuću metara nadmorske visine. Stipe ne skriva što misli o čovjeku koji je otišao gotovo tristo metara više.
— Je li bilo ljubomore kada je Dilber podignuo svoje vinograde?
— Nije, nije. Ono što je on napravio sasvim je druga razina od moje. To je entuzijazam jednak onome koji sam ja imao kada sam počinjao, samo podignut mnogo više. Financijski ga ne mogu pratiti i čovjeku skidam kapu.
Nakratko zastane pa doda:
— Ali moram reći i da je ušao u vrlo velik rizik. Ako je moj položaj bio na granici, njegov je već preko granice.
Stipin je vinograd u međuvremenu od eksperimenta postao desetogodišnje iskustvo. U rodu je od 2015. godine, a ono što je nekada branio osjećajem danas može potkrijepiti onime što se ponavlja iz berbe u berbu. Položaj prirodno smanjuje urod, gotovo da ne traži zaštitu, a kasniji početak vegetacije čuva ga od proljetnog mraza koji pogađa vinograde u polju.
— Gore nikada nismo imali štetu od mraza. Ove nam je godine u polju djelomično promrznuo vinograd od pola hektara, ali gore se to još nije dogodilo. Vegetacija kasni približno dva tjedna i loza izbjegne najopasniji dio proljeća.
Grožđe chardonnaya beru razmjerno kasno. U rujnu i listopadu noćne se temperature spuštaju na osam, devet ili deset stupnjeva, loza se polako smiruje, a grožđe zadržava svježinu. Stipe smatra da je s 13,6 posto alkohola dosegnuo granicu koju taj položaj u redovitoj berbi može dati.
— Kada pijem naš chardonnay, dobivam ono što bi chardonnay po definiciji trebao biti. Taj mu položaj donosi čistu sortnost.
Ono što je otac prije desetak godina morao objašnjavati posjetiteljima, sin je poslije objašnjavao profesorima u Požegi.
— Kada sam na fakultetu rekao da imamo chardonnay na 700 metara, nisu vjerovali — govori Bože. — Neprestano su me ispitivali: Kako je to moguće? Kako ste uspjeli? Imate li navodnjavanje? Kako se vinograd ponaša? I njima je to bilo nepoznato. Vinogradi chardonnaya koje su poznavali, na Papuku i u okolici Kutjeva, nalazili su se na približno 180 ili 200 metara. Kada sam rekao da je naš na 700, odmah su počela pitanja kao iz knjige.
Odgovore više nije morao tražiti samo u knjigama. Odrastao je uz taj vinograd, a nakon studija počeo ga promatrati kao vinar.
— Gore nema tuče kao u polju, nema proljetnog mraza, a ljeti postoje velike razlike između dnevne i noćne temperature. Kada smo primali goste na terasi, u sedam navečer znalo je biti 25 stupnjeva, a oko ponoći morali su se pokrivati. Mislim da to određuje i šećere i aromatiku grožđa. Osim toga, na toj visini zrak neprestano struji.
Ipak, nije presudna samo nadmorska visina. Vinograd se nalazi na jugozapadnoj strani grede, dok se odmah iza nje otvara prema sjeveroistoku.
— Da je samo dvjesto metara dalje, od njega ne bi bilo ništa — govori Stipe.
— Ništa — potvrđuje Bože. — Na našoj strani rastu smokve i masline, a kilometar dalje sve je potpuno drukčije. Tu završava mikroklima.
Otac je u međuvremenu pronašao novu malu vinsku zanimaciju, sortu koja s Imotskim nema gotovo nikakve veze.
— Tražio sam jednu sortu samo za sebe, da imamo nešto što ćemo piti kod kuće. Traminac mi je bio drag još kao studentu, dok sam obilazio Slavoniju, a poslije sam kroz posao u Bayeru upoznao gotovo svaki ozbiljniji tamošnji vinograd. Izbor je zato pao na njega.
Posadili su 250 loza, iste godine kad su Grabovci meliorirali krš u Vučjoj dragi. Teren su posebno pripremili i samljeli, a traminac se na suhom, kalcificiranom tlu pokazao otpornijim nego što su očekivali. Beru ga gotovo posljednjeg, ponekad tek sredinom listopada.
— U početku smo ga radili kao svježe vino, a onda sam ga odlučio macerirati. Krenuo sam s dva ili tri dana, a posljednju sam berbu macerirao osam dana. Vino je crvenkasto, ali nije oksidiralo. Takva mu je pokožica. Svi mi govore da je krasno, ali ja još nisam zadovoljan. To nije kraj do kojega želim doći.
Nabavio je uređaj kojim će grožđe moći ohladiti na tri ili četiri stupnja te ga, prije početka fermentacije, macerirati možda i dvadeset dana.
— Imamo ga vrlo malo i praktički ga radimo samo za sebe. Ne znam koliko je to uopće vrijedno spominjati.
— Naravno da je vrijedno. Jedini ste imotski vinari koji imaju traminac.
— Imamo ga i ostavit ćemo ga. Radit ćemo ga i dalje, čisto iz ljubavi.
Od prvoga ozbiljnijeg roda 2019. godine pokušali su napraviti i desertno vino. Grožđe su prosušili, ali se približno stotinu litara vina otelo planu.
— Htio sam napraviti slatko vino, a završilo je kao poluslatko. Temperaturu fermentacije spuštao sam na tri ili četiri stupnja, ali kvasac se nije dao zaustaviti. Bio je to neki francuski kvasac za slatka vina. Očekivao sam da će biti nježan jer je u uputama pisalo da ne podnosi fermentaciju ispod 12 ili 13 stupnjeva.
Pokazalo se da francuski kvasac nije pročitao vlastite upute.
— Nije se dao ubiti. Dok sam ga napokon zaustavio, pojeo mi je još 30 ili 40 grama šećera. Možda vinu nedostaje malo kiseline, ali nisam želio intervenirati. Ionako je napravljeno za mene, obitelj i prijatelje.
Traminac nije sorta na kojoj će Đuzeli graditi budućnost niti Stipe od njega pokušava napraviti novu imotsku senzaciju. Dvjesto pedeset trsova ostaje u njihovom vinogradu iz jednostavnog razloga:
— Drag mi je.
Najveće svrdlo na svijetu ispred vinarije visoko je 15,15, široko 10,3 metra i teži više od četiri tone.
Turistima uglavnom izgleda kao golemi vadičep.
— Možemo li onda napisati da ispred vinarije imate najveći vadičep na svijetu?
— Možemo mi napisati što god hoćemo, ali uvijek će se javiti netko tko će reći da nije vadičep, nego svrdlo.
Nije ga izradio Stipe, nego njegov prijatelj Petar Mustapić, pasionirani skupljač starina i ručnog alata iz Vinjana. Napravio ga je 2013. godine za Guinnessov rekord i ponudio Gradu Imotskom, ali Grad za tako velik eksponat nije pronašao ni prostor ni osobit interes. Svrdlo je godinama ostalo rastavljeno.
Kada je 2019. počeo uređivati prostor oko vinarije, Stipe je zaključio da je pronašao upravo ono što mu nedostaje.
— Bio sam najveća budala. Uoči korone ulagao sam u izletište i turističke sadržaje, a onda je pandemija sve poremetila. Bilo je katastrofalno. Ipak sam Petra stalno nagovarao da svrdlo postavimo ovdje. On je tri ili četiri godine odbijao jer je znao da će, kada ga jednom sastavimo, zauvijek ostati pred vinarijom.
Stipe ga je uvjeravao da to uopće nije problem.
— Govorio sam mu: „Ti ga samo postavi, a poslije ga odnesi kada god poželiš.“ Ali obojica smo znali da to nije baš tako. Tko će ga ponovno rastavljati i odvoziti? Za njegov su prijevoz potrebni šleperi.
Svrdlo je naposljetku sastavljeno i ostalo ondje gdje ga je Stipe želio. Vinarija nije uz glavnu cestu, pokraj nje se ne prolazi slučajno, a iza nje put praktički više nikamo ne vodi. Oni koji ciljano dođu na vino ipak dobiju i nešto što nisu očekivali.
— U recenzijama često napišu da su došli kušati vino, a da je svrdlo bilo bonus. Nisam njime želio ništa posebno poručiti. Jednostavno sam htio imati atrakciju.
Nedaleko od svrdla raste druga Stipina atrakcija. Kada smo se prvi put sreli, skupljao je perunike i imao ih tek nekoliko desetaka. Govorio je da je perunika hrvatski nacionalni cvijet i da želi napraviti vrt kakav ne postoji nigdje u Hrvatskoj.
U međuvremenu je putovao, zvao poznanike, razmjenjivao gomolje i nabavljao ih iz Francuske, Nizozemske, Njemačke, Austrije, Mađarske i Istre. Kolekcija je narasla na više od 250 različitih perunika.
— Tada smo imali tek začetak, a sada je u vrijeme cvatnje sve puno perunika. Nemam neko posebno objašnjenje. Jednostavno me nešto obuzme.
Njegovi ukućani naučili su da Stipino „obuzimanje“ najčešće znači novu investiciju, još jedan projekt i mjesece posla.
— Dok su djeca bila mala, u kući su strepili od mojih novih ideja. Ja dođem s nekom zamisli, a oni odmah skaču.
Jedna od takvih zamisli rodila se u vinariji iza Trsta. U kušaonici je ispod staklenog poda rastao jedan trs, posađen tako da ga gosti mogu promatrati dok hodaju iznad njega.
— Tehnički to uopće nije bilo teško izvesti. Ja sam odmah rekao: „Ako oni imaju jedan trs, mi ćemo ih postaviti pedeset.“
Pedeset trsova pod staklom nikada nije posađeno.
— Hvala Bogu da se ta ideja nije ostvarila. Nisam na glavnom putu. Uložio bih golem novac u nešto što gotovo nitko ne bi vidio. Moji su me ukućani naučili kako da me obuzdaju.
Nije se ostvario ni otvoreni muzej starih vinskih preša. Stipe je tražio velike drvene preše po Hrvatskom zagorju, raspitivao se za golema vretena s Visa i zamišljao kako bi ih dopremio pred vinariju.
— Htio sam ih sve skupiti i izložiti. Čovjek u životu napravi i neke djetinjaste stvari. Kada se danas osvrnem, vidim da su me ukućani cijelo vrijeme vukli za noge i pokušavali spustiti na zemlju.
Nisu ga uspjeli zaustaviti u svemu. Zato pred vinarijom stoji svrdlo koje izgleda kao vadičep, a iza njega cvate više od 250 perunika.
Ali spasili su ga od pedeset trsova pod staklom.
— Danas mogu reći da sam novcem koji sam potrošio na turistički segment mogao podignuti još dva ili tri hektara vinograda. Sada bih se tome mogao samo smijati.
Svrdlo privlači poglede, perunike u svibnju stvaraju cvjetni spektakl, a kušaonica je uređena kako je zamislio. Poslovna računica ipak nije ispala onako kako je očekivao.
— Napravio sam taktičku pogrešku. A da me ukućani nisu obuzdavali, potrošio bih još mnogo više. Koliko god sve te ideje danas izgledale simpatično, to je istina.
U međuvremenu je obitelj ušla i u ugostiteljstvo. Na Modrom jezeru otvorili su kafić Jezero, posao koji je isplativ, ali Stipi nije donio ritam koji voli u vinarstvu.
— Vinarstvo je mnogo mirniji posao. Nakon berbe, prvoga i drugog pretoka te bistrenja dolazi razdoblje koje je za mene nirvana. Dan se skrati, vi u četiri i pol poslijepodne uđete u svoj podrum i filtrirate vino. Normalan čovjek platio bi da to može raditi. Vjerujte mi. Meni je to potpuno opuštanje.
Kafić na Modrom jezeru ipak nije postao produljena ruka vinarije.
— Koliki dio vašega vina proda Jezero?
— Vrlo malo.
— Koliko malo?
— Ništa.
Prije desetak godina Stipe je vino zamišljao kao središte šire turističke ponude. Danas obiteljsku egzistenciju osigurava upravo vinarija.
— Kada smo se prvi put sreli, proizvodili smo nekoliko tisuća litara. Danas smo došli do 25.000 ili 26.000, a mogli bismo prodati možda i 35.000. Tada smo imali približno jedan hektar, a danas obrađujemo četiri i pol: dva vlastita i dva i pol u najmu. To je najveća razlika. Vino nam je postalo glavni posao.
Proizvodnja je došla do razine na kojoj obitelj od nje može živjeti, ali Stipe smatra da su još na granici održivosti. Trebaju nastaviti rasti, premda vinariju ne želi pretvoriti u velik industrijski pogon.
— Divim se Grabovcima i to moram priznati. Treba vidjeti koliko su narasli, kako su se širili i kako im cijeli sustav funkcionira. Svi bismo od njih mogli učiti. Ali ja bih se ipak zadržao na čistom obiteljskom poslu. Pet ili šest hektara za nas bi bilo najviše.
Kada bi danas ponovno raspolagao novcem koji je uložio u turističke sadržaje, više ne bi tražio stare preše ni projektirao trsove ispod stakla.
— Radne snage u Imotskom više gotovo da i nema. To će nam u budućnosti biti najveće ograničenje. Zato bih podignuo pet ili šest hektara u modernom sustavu koji bi nam olakšao fizički rad.
Promijenio je mišljenje i o vodi. Njegovi prvi vinogradi podignuti su bez navodnjavanja, a preživjeli su zahvaljujući petnaestak godina starom, dubokom korijenju. Novi nasad bez vode više ne bi sadio.
— O tome je govorio moj mentor Nikola Mirošević kada je upozoravao na melioraciju krša. Govorio je da će takvi vinogradi bez vode propasti i bio je u pravu dok gotovo nitko drugi nije tako razmišljao. Nekada sam bio protiv navodnjavanja. Danas bih cijevi postavio odmah pri sadnji.
Stipe je spreman podignuti nove vinograde i zna kako bi ih podignuo.
Nedostaje mu samo zemlja.
Na pitanje što bi Đuzeli posadili na toj zemlji nije trebalo dugo čekati odgovor.
— Kujundžušu — odgovara Bože.
— Kada bih sada sadio deset hektara, svih deset bilo bi pod bijelim sortama — dodaje Stipe. — Možda bih ostavio pola hektara čistoga trnjaka da se s njim možemo igrati.
Trnjak mu je nekoć bio gotovo cijela vinska misija. Dok su drugi od njega odustajali, obilježavao je najbolje stare trsove, uzimao rozgvu i slao je u rasadnike. I danas vjeruje u njegovu kvalitetu, ali više ne zatvara oči pred tržištem.
— S trnjakom bismo se mogli poigravati stilom. Može on otići na 15 ili 16 posto alkohola, ali mogli bismo ga zadržati i na 13,5, s potpuno zrelim grožđem. Ima lijepe tanine i krasno se ponaša u podrumu. Međutim, bez ozbiljne restoranske scene teško je prodavati premium crna vina. Ljudi ih jednostavno više ne piju kao prije.
Đuzeli nisu dovoljno velika vinarija da bi kapital godinama držali zarobljen u crnim vinima, a zatim tražili posebne kanale prodaje.
— Na kraju je prevagnula sirova stvarnost. Trebalo mi je pet godina da shvatim kako glavni naglasak moramo staviti na kujundžušu. Krenuli smo s različitim sortama, pokušavali s chardonnayem, bavili se trnjakom i na kraju došli do kujundžuše, od koje danas praktički živimo.
Za kujundžušu nisu smišljali atrakcije niti oko nje gradili složene marketinške konstrukcije.
— Nismo je pretjerano promovirali. Samo smo govorili: „Pijte, to je dobro vino za piti.“ Radili smo na kvaliteti i tržište je sve ostalo napravilo samo.
Poklopili su se stil vina, promjena ukusa i ono što su gosti tijekom ljetnih mjeseci tražili u Dalmaciji: svježinu, pitkost i manje alkohola.
— Makarska rivijera uvijek nam je bila glavno tržište, ali Split je posljednjih godina poludio za kujundžušom. To je golemo tržište koje traje 365 dana. Mi gotovo sve prodamo u Dalmaciji.
Novinari i sommelieri počeli su je opisivati kao dalmatinski pandan vrbničkoj žlahtini. Stipe je naziva bijelim vinom budućnosti Dalmacije, a njezinu najveću prednost objašnjava bez enoloških ukrasa.
— Ima deset ili deset i pol posto alkohola, najviše jedanaest, ali je zrela. To je njezina posebnost. Drugu sortu ne mogu ubrati potpuno tehnološki zrelu s deset i pol posto alkohola. Reći ću to seljački: ona jednostavno vuče da je piješ.
— Biste li se s njom stilski poigravali? — pitam Božu.
— Ostao bih pri easy drinking vinu, ali bih se igrao unutar mogućnosti sorte. Može biti nešto aromatičnija ili manje aromatična, s malo nižim ili višim alkoholom. Trenutačno nas ograničavaju količine i prostor. Kada budemo imali više grožđa i proširimo vinariju, moći ćemo biti slobodniji.
Problem više nije može li se proizvesti dobra kujundžuša, nego ima li je dovoljno.
— Kada bismo samo ozbiljnije iskoračili prema Zagrebu, trebalo bi nam stotinu hektara. A svi imotski vinari zajedno, uključujući Grabovca, nemaju više od pedesetak hektara. Zato nas gotovo nema u trgovinama.
Trgovine im zasad nisu ni nužne. Sve što proizvedu prodaju izravno ili na dalmatinskom tržištu, ali bez novih vinograda nema ni sljedećega koraka. Na području Imotske krajine, tvrdi Stipe, postoji više od stotinu hektara državnog zemljišta koje se ne koristi.
— To je golem kapital. Zbog toga nam propadaju milijuni eura iz europskih fondova. Nemamo zemljište na kojem bismo mogli realizirati projekte i taj novac jednostavno ne možemo povući.
Kao član udruge odlazio je u Zagreb, razgovarao s ministrima i slušao objašnjenja da treba pričekati novi zakon o poljoprivrednom zemljištu.
— To već zvuči kao skrivena kamera. Nema s kim nismo razgovarali. Bili smo u Zagrebu desetak puta i svaki put dobili klimanje glavom. Čekaju se izmjere i rješavanje imovinskih odnosa, a godine prolaze. A godine prolaze.
— I to se zemljište nalazi na dobrim položajima?
— Na najljepšim mogućim položajima.
Stipe zna što bi zasadio, kako bi uredio vinograde i ima tržište koje bi popilo vino.
Ali zemlju još nema.
Dok Stipe čeka zemlju, Bože čeka da mu otac potpuno prepusti prvu bačvu.
— Što te motiviralo da upišeš vinarstvo? U vrijeme kada si donosio tu odluku vinarija još nije bila financijski najvažniji obiteljski posao.
— Razmišljao sam logično. Cijeli sam život u ovome. Kada su sadili vinograde, ja sam se među trsovima igrao malim bagerom. Oni bi radili, a ja bih kraj njih vozio svoje igračke. Odmalena sam uz vinograd i vinariju.
Razmišljao je o programiranju, privlačila ga je i kriminalistika, ali na kraju nije vidio smisao u tome da odbaci sve što već zna i počne od početka u nekoj sasvim drugoj struci.
— Ako ste cijelo djetinjstvo i mladost proveli u ovom poslu, zašto biste se mučili s nečim drugim? Kada sam trebao birati fakultet, već sam imao gotovo dvadeset godina iskustva u vinariji. Imao sam predznanje i praktički pripremljen posao. Otišao sam na studij vinarstva u Požegu, a na kraju sam ipak završio sa starim. I ostat ću ovdje.
— Je li Bože donio nešto čega prije nije bilo u vinariji?
— Društvene mreže. Ja na njima praktički nemam života — odgovara Stipe. — On je danas ono što sam ja bio prije petnaest godina. Preuzima ono za što meni više nedostaje vremena ili mi je postalo teško.
U vinogradu i podrumu rade zajedno.
— Ondje gdje Stipe popušta u pokretljivosti i komunikaciji, ja ga nadopunjujem. U stručnom dijelu, u vinogradu i podrumu, zajedno smo.
— Je li on ipak još glavni?
— Jest. Nema tu skrivanja. Neke mi stvari već prepušta da ih napravim samostalno, ali još je on glavni.
— Kada čovjek dođe s fakulteta, praksa je najvažnija — govori Stipe. — Osobito ako uza sebe ima nekoga tko mu može pokazati posao. Mi smo u dobroj poziciji jer unutar kuće imamo vlastiti stručni tim. Ono što bi netko drugi možda plaćao dvije tisuće eura mjesečno, mi imamo u obitelji. A što će na kraju od Bože biti, tek ćemo vidjeti.
Njih dvojica nisu povezana samo vinom. Stipe je Boži ostavio glazbu mnogo prije nego što mu je počeo prepuštati posao. Kao jedanaestogodišnjaka odveo ga je 2013. na koncert Red Hot Chili Peppersa na zagrebačkom Hipodromu.
— Poslušao sam jednu pjesmu i zaspao — prisjeća se Bože. — Stari me pokušavao probuditi kada bi počela neka njemu važna pjesma, a sin mu spava na koncertu.
Već sljedećega dana otišli su u Split na koncert Rogera Watersa.
— To je bila prekretnica. Odatle sam polako krenuo: AC/DC, Dire Straits, Deep Purple, a poslije prema Iron Maidenu i Rammsteinu.
Kada je otišao na studij u Požegu, kratko je svirao u bendu. Trajao je tek nekoliko mjeseci, dok se članovi nisu razišli po fakultetima.
— U razredu sam uvijek bio malo sa strane. Svi su bili lijepo odjeveni, a ja sam nosio Levi’sice, poluplaninarske tenisice i neku majicu. Uvijek sam bio drukčiji.
— Jesi li to pokupio od oca?
— Jesam. I glazbu i stil odijevanja.
Naslijedio je i potrebu da vino ne bude jedino što ga zanima. Završio je osnovnu planinarsku školu, sprema se za visokogorsku i iza sebe već ima nekoliko zimskih uspona. A budući da se u obitelji Đuzel planine teško mogu zamisliti bez motora, odlučio je kupiti Hondu Shadow 750.
— Što ti voziš, Stipe?
— Za odlazak u planine Kawasaki KLE 500, a ovako, za kurčenje, Suzuki Bandit 1300. Ja imam dva, Bože će imati jedan, dakle, u kući ćemo imati tri motora.
Stipe procjenjuje da su u vrijeme našega prvog susreta hobiji zauzimali približno 40 posto njegova života, a posao 60. Danas je, kaže, omjer 90 prema deset u korist posla.
— Ponekad sam nervozan jer osjećam da neke stvari prolaze pokraj mene. Prolaze mi godine, a ja čekam kada će on sve preuzeti.
— Je li ti dosad prepustio da potpuno sam napraviš vino, od početne zamisli do pune bačve?
— To još nije.
— Količine i potražnja nisu nam dosad dopuštale takvu igru — objašnjava Stipe.
— Ali u sljedeće dvije ili tri godine planiram potpuno samostalno napraviti barem jednu bačvu — nastavlja Bože. — Onda neka Stipe kuša pa kaže je li bolja njegova ili moja. Još učim.
Stipe za sebe kaže da je vrlo loš trgovac, premda je šesnaest godina radio u prodaji.
— Kada se nađem s čovjekom, razgovaram ovako kao što sada razgovaramo. Možda to nije najbolja prodajna tehnika. Nekada upali, nekada ne upali. Čitao sam knjige raznih gurua, slušao prodajne menadžere, prolazio tečajeve prodaje, učio pregovaranje i govor tijela. U praksi ipak nije sve baš onako kako oni govore.
— Daj mi primjer govora tijela.
— Kada nekome nudite vino, a on vas uopće ne gleda u oči, odmah znam da neću proći. Više ne trošim vrijeme ako vidim da čovjek čak ni u odbijanju nije srdačan. Ako vas srdačno odbije, možda još imate neku šansu. Ali kada pere ruke u sudoperu, gleda u strop i kaže: „Ovdje to nitko ne pije“, znam da sam završio.
Veći problem od prodaje postalo mu je praćenje propisa. Gotovo svaki dan, kaže, iz Agencije dolazi neka nova elektronička evidencija ili administrativna obveza.
— Prereguliranost je postala nevjerojatna. To će uništiti male proizvođače jer oni jednostavno ne mogu sve pratiti. Država provodi pravila Europske unije, što mora jer smo dio Unije, ali bojim se da će vinogradarstvo doživjeti sudbinu stočarstva. To slobodno napiši.
O tome govori i iz iskustva čovjeka koji je radio u mljekari u Bihaću.
— Mlijeko je tehnološki zanimljiva proizvodnja, ali sve se odvija na dnevnoj bazi. Mljekarstvo je mnogo veća gnjavaža. Vino ima drukčiji ritam.
Taj ga je ritam naposljetku izvukao iz korporacije i doveo u vlastiti podrum. Ali Đuzelovi danas više nisu obitelj kojoj je dovoljno proizvesti nekoliko tisuća litara, prodati ih usmenom predajom i čekati da svi turistički sadržaji budu dovršeni.
Vinarija je postala glavni posao, a kafić Jezero drugi.
Potkraj našega razgovora cijeli je Imotski čekao koncert koji je Đuzelima trebao spojiti ugostiteljstvo, posao i glazbu.
Samo Stipe nije čekao pjesme.
— Što se dogodilo da danas trljaš ruke zbog Thompsonova koncerta?
— Znao sam da će ti to biti icebreaker.
— Roker si, ali Thompson donosi biznis.
— Nekada sam se mnogo žešće deklarirao. Danas bih rekao da volim i Parni valjak i Thompsona jer sam se zaljubljivao uz pjesme i jednih i drugih.
Bože je od koncerta očekivao mnogo.
— Trenutačno svi mnogo očekujemo od Thompsona.
— Jesi li vjerovao da će vam postati spasitelj sezone?
— Dobro, nije baš spasitelj.
— Ali će zakrpati sezonu.
— To hoće.
— Hoćeš li ti ići na koncert? — pitam Stipu.
— Neću.
— Koncert će vam biti praktički pred vratima, a ti nećeš otići?
— Neću. I sada vidiš sav apsurd ovoga posla.
— Što je onda još ostalo napraviti? — pitam Božu.
— Proširiti vinariju, podignuti nove vinograde i, ako bude moguće, još više podignuti kvalitetu vina. Dovesti je na novu razinu.
Stipe još čeka zemlju na kojoj bi zasadio kujundžušu. Bože čeka prvu bačvu koju će napraviti potpuno sam.
Još je Stipe glavni.
Ali više nije isti čovjek kao onda kada smo se prvi put sreli.
