Kada sam Nikicu Katicha prije pet godina pitao kada se, između kamenoloma, drobilica, autocesta, vjetroelektrana, trafostanica, vodovoda i šezdesetak zaposlenih, stigne baviti vinom, odgovorio je bez razmišljanja:
— U međuvremenu.
U tih pet godina njegovo se međuvrijeme očito prilično proširilo. Vinogradi su narasli na petnaestak hektara, vina počela osvajati ozbiljna priznanja, broj etiketa popeo se na trinaest, a od vinarije koju je pod Vilinjakom počeo graditi na tri tisuće četvornih metara zasad je ostala golema rupa.
Nikica joj je već dao i ime.
— Fatina jama.
Naziv je posudio iz Prosjaka i sinova, od Jokaša koji je cijeli život kopao tražeći zlato cara Trojana i na kraju umro u vlastitoj jami. Nikici takva sudbina zasad ne prijeti. Iz svoje jame redovito izlazi, uglavnom zato da bi otišao ulagati u još veću vinariju.
— Ovdje sam napravio projekt, ishodio sve papire i dozvole te počeo kopati. A onda mi se u međuvremenu dogodilo da kupim bivšu Imotu.
Kod drugih ljudi kupnja vinarije obično je odluka. Nikici se dogodila.
I nije kupio bilo kakvu vinariju. Kupio je kompleks kapaciteta većeg od dvadeset milijuna litara, rasprostranjen na šest ili sedam hektara, s više od deset tisuća četvornih metara zatvorenog prostora, vlastitom trafostanicom, kotlovnicom, pročistačem, restoranom, mehaničkom radionicom, destilerijom i milijunima litara starih betonskih spremnika.
A sve je počelo zato što su mu trebali spremnici.
— Dolje je postojao pogon u kojemu se proizvodila votka Akvinta. Bio je napravljen tip-top, u njega su tada uložena tri ili četiri milijuna eura, a radio je možda četiri ili pet godina. Proizvodili su premium votku, imali dvadesetak zaposlenih i izvozili u dvadesetak zemalja. Ostali su nalozi za New York, London, Rusiju, Ukrajinu i tko zna koja još tržišta.
Tvrtka Adriatic Distillery opremila je pogon u prostorima Imote, a onda je cijela priča stala gotovo preko noći. Prema onome što je Nikica ondje doznao, vlasnik se razveo, posvađao s poslovnim partnerom, drugi su mu poslovi krenuli nizbrdo, a destilerija završila u stečaju, navodno zbog neplaćenog računa za struju.
Godinama poslije sve je izgledalo kao da su zaposlenici završili smjenu i namjeravali se vratiti sljedećeg jutra. Radne uniforme ostale su na svojim mjestima, papiri na stolovima, a u pogonu desetak ili dvanaest tisuća litara votke — nešto u bocama, nešto u spremnicima.
Vlasnika više nije bilo, ali votka ga je strpljivo čekala.
— Mene su zanimali spremnici. Ukupni kapacitet bio im je veći od dvjesto tisuća litara, a mislio sam da se mogu koristiti i za vino. Zato sam ih kupio u stečaju.
Tek je poslije trebalo riješiti sitnicu: oprema je stajala u prostoru koji nije bio njegov.
— Išao sam obrnutim redoslijedom. Najprije sam kupio opremu, a tek onda prostor. Nisam baš bio prisiljen kupiti vinariju, ali nisam htio sve rastavljati, premještati ili dalje prodavati.
Kupio je, dakle, spremnike, a kako ih ne bi morao seliti, poslije je kupio i cijelu bivšu Imotu. Tako je građevinar koji je već imao nedovršenu vinariju od tri tisuće četvornih metara postao vlasnik još jedne, višestruko veće.
— Znači, kupnjom Imote samo si dodatno produbio Fatinu jamu?
— Ajmo tako reći.
Korona je zaustavila gradnju pod Vilinjakom, a kupnja Imote preusmjerila Nikicin novac i pozornost prema Imotskom polju. Ondje je zatekao ograđeni kompleks od šezdeset do sedamdeset tisuća četvornih metara, s kompletnom infrastrukturom, ali dobrim dijelom devastiran, opljačkan i napušten.
— To je danas Alcatraz. Ali ima mogućnosti. Ne mora svih tih šezdeset ili sedamdeset tisuća kvadrata biti vinarija. Kompleks je u poslovnoj zoni i ondje se mogu razvijati i druge djelatnosti.
Kao da mu šest ili sedam hektara nije bilo dovoljno, izvan ograde kupio je još jednu parcelu od dvadeset tisuća četvornih metara. I ona je bila dio stečajne mase, nalazila se uz kompleks i, kako Nikica kaže, bila „zanimljiv prostor“.
Kod njega je zanimljiv prostor obično drugi naziv za novu investiciju.
U međuvremenu obnavlja krovove, postavlja solarne panele i pokušava zaustaviti daljnje propadanje kompleksa.
Ipak, Alcatraz ima jednu prostoriju pred čijim je vratima propadanje kao da je stalo. Usred derutnih pogona, među starim betonskim spremnicima kapaciteta približno šest milijuna litara, sačuvala se dvorana zbog koje bi Imota ponovno mogla postati mjesto na koje se dolazi, a ne samo spomenik vremenu u kojemu se vino proizvodilo u milijunima litara.
Mozaička dvorana.
Monumentalni mozaik početkom osamdesetih godina izradila je akademska umjetnica Slobodanka Matić Kovač, rodom iz Prološca, zajedno sa svojim studentima beogradske Likovne akademije. Sastavljen je od prirodnih kamenčića koje su Imoćani slali iz različitih dijelova svijeta pa je postao svojevrstan spomenik imotskoj dijaspori. I u Imoti ga je, naravno, ponovno dočekao kamen.
— A što ću? Ovdje sam iz kamena. Kameni su mi geni.
Dvorana se još povremeno koristi i, za razliku od dobrog dijela kompleksa, ne zahtijeva velike zahvate. Trebalo bi je osvježiti, urediti prilaz i osmisliti joj novu namjenu. Nikica u njoj vidi reprezentativni dio budućega projekta, a njegova kći Ilijana nešto konkretnije: mjesto na kojemu bi vinarija Katich mogla dočekivati goste i ozbiljno prodavati vino.
To nije isto.
Nikica bi kušaonicu gradio uz obiteljsku kuću pod Vilinjakom, na više od šest stotina metara nadmorske visine, okruženu kamenom, građevinskim strojevima i „Fatinom jamom“. Ilijana je želi u Imotskom polju, uz vinograde, u kompleksu Imote i pokraj mozaika koji već sam po sebi ima priču.
— Ja ovdje želim kušaonicu za sebe — presjekao je Nikica. — A vi dolje napravite onu za biznis.
Ilijana je završila ekonomiju. Otac razmišlja emocionalno, ona strateški. Njemu je važno gdje se osjeća kod kuće, njoj kamo može dovesti goste. On je najprije kupio spremnike, a zatim, kako ih ne bi morao premještati, i cijelu vinariju. Ona bi prije kupnje vjerojatno izračunala koliko stoji njihovo preseljenje.
Upravo bi zato jednoga dana trebala preuzeti vinariju.
— Želim se time baviti dok je ćaća investitor i dok još može sve financirati — priznala je.
Nikici se takva podjela poslova očito čini prirodnom: on ulaže, enolog Viktor Zdilar proizvodi vino, Ilijana razmišlja kako ga prodati, a njemu ostaje kušanje.
— Za koju godinu mogao bih se malo više posvetiti vinu. Makar kušanju. Tu bih se još jedino mogao više angažirati.
Vinarija je u međuvremenu stigla do trinaest etiketa. Nikica misli da ih ima dvanaest.
— To će Ilijana i Viktor bolje znati.
Ne zna ni koliko ima građevinskih strojeva, pa nije neobično što je usput izgubio račun o jednoj etiketi. Zato su uz njega Viktor i Ilijana: prvi da vodi računa o vinima, a druga da u vinariji barem netko vodi računa o brojkama.
Viktor Zdilar u tu je priču ušao mnogo prije nego što je Nikica kupio Imotu. Ondje je godinama radio kao enolog, dobro poznavao kujundžušu i Imotsko polje, a kada je nekadašnji vinski gigant otišao u stečaj, počeo je raditi za vinariju Katich.
— Ja još nisam bio ni kupio Imotu, a Viktor je već bio kod mene.
Nekadašnji enolog Imote tako se poslije vratio u prostore bivše vinarije kao enolog novoga vlasnika.
Samo što novi vlasnik još nije odlučio priznati da je vinar.
— Još sam uvijek građevinar.
— Postoji li mogućnost da je u ovih pet godina vinar ipak prevagnuo?
— Teško. Da nema moje građevine, ne bi bilo ništa ni od vinarstva.
Za razliku od 2021., kada je tvrdio da mu je vinarstvo hobi i mirno dijelio svih četrdeset tisuća litara proizvedenog vina, danas priznaje da se ponešto ipak i proda. Ostalo je namijenjeno prijateljima, poslovnim partnerima i svakome tko se nađe dovoljno blizu njegovu prtljažniku.
— Kamo god dođem, uvijek imam vina u gepeku. Nekome dam bocu ili dvije, nekome karton. Ljude navikneš na to i onda tako ide.
Komercijalizacija je, dakle, počela, ali darivanje nije prestalo. Samo su se količine povećale.
Povećali su se i troškovi. U opremu, poboljšanje postojećih vinograda i nove nasade Nikica je nedavno uložio još približno 600.000 eura. U taj iznos nisu uračunati obnova krovova i solarni paneli na objektima bivše Imote ni nastavak radova na Fatinoj jami pod Vilinjakom.
— Vinarstvo se samo od sebe ne može financirati. Iz godine u godinu stalno dolaze nova ulaganja.
— Ali od vina bi danas mogao živjeti?
— Mogao bih živjeti. Samo ne bih mogao ovoliko ulagati.
— Ti si onda prva generacija koja sve to mora podići, a djeca će poslije uživati u plodovima.
— Ako budu htjela.
Njegova građevinska tvrtka i dalje radi vodovode, kanalizacije, ceste i elektroenergetsku infrastrukturu, a kamenolom i betonara ostali su među glavnim poslovima. U dvorištu i dalje stoji mehanizacija čiji točan broj ne zna ni vlasnik.
— Neki strojevi odu, drugi dođu. Evo, upravo su mi na putu još dva ili tri iz Njemačke.
— Koliko ih onda imaš?
— Ne znam. Najprije moramo dogovoriti što računamo kao stroj. Je li stroj mali vibronabijač ili samo bager od četrdeset tona?
Kod čovjeka koji postavlja takve kriterije inventura bi mogla trajati dulje od berbe.
Sve je počelo jednim Atlasovim bagerom rovokopačem koji je njegov otac dovezao iz Njemačke. U Katićima to nije bilo ništa neobično. U zaseoku je gotovo svaka kuća imala bager, kamion ili drugi građevinski stroj, a ljudi iz Lovreća desetljećima su radili po kanalima, kopovima i gradilištima diljem bivše države.
Nikica je prvi privatni poduzetnički posao odradio 1985. na površinskom kopu ugljena u Lukavcu pokraj Tuzle. Poslije je gradio vjetroelektrane, autoceste, trafostanice, sustave navodnjavanja, vodovode i kanalizacije. Njegovi su strojevi radili sve što se moglo kopati, drobiti, frezati, poravnati ili nasuti.
Do vinogradarstva je zato došao sa strane s koje bi malo koji vinar očekivao: kroz kamen.
Zlatan Plenković angažirao ga je na melioraciji krša pod Biokovom, gdje je podizao vinograde iz kojih će poslije nastati Ostatak bure. Golemi Vermeeri, strojevi teški više od pedeset tona, drobili su krš i pretvarali ga u površinu na kojoj se mogla posaditi loza. Slične je zahvate Nikica potom radio u Komarni za vinariju Terra Madre te na drugim dalmatinskim položajima.
— Jesi li tada vjerovao da se od samljevenog kamena može napraviti vinograd?
— Jesam. Melioracija krša već se počela raditi na više mjesta i vidjelo se da može funkcionirati. Nabavio sam velike Vermeere i traktore pa sam među prvima imao mehanizaciju za takve zahvate.
Dio tih strojeva posjeduje i danas, premda ih sada češće koristi za gradnju šumskih cesta i poljskih putova nego za podizanje vinograda. Jedan od velikih Vermeera prodao je na Siciliju. Ti su mu strojevi, osim kamena, samljeli i posljednju granicu između građevine i vina.
Plenković mu je dao i prve nove barrique bačve.
Nikica je tada kupovao babić iz okolice Primoštena, kilogram grožđa plaćao više od dvadeset kuna i pokušavao napraviti najbolje vino koje je znao. Nije znao mnogo o tehnologiji, sortama ni tržištu, ali je znao da ne želi štedjeti na sirovini.
Plenković ga je uvjeravao da se dobro vino može napraviti i od grožđa nešto skromnije kvalitete. Nikica ga nije poslušao. Kupio je najskuplje koje je pronašao, napunio bačve koje je od njega dobio i na etiketu napisao:
— Neloše vino napravljeno od grožđa.
Ispod toga dodao je još jednu važnu informaciju:
— U količinama koliko može, proizvodi i puni Nikica Katić, a prazni koga zapadne.
Na tim je prvim etiketama Nikica odredio i način na koji će se vinarija zvati: Katich, s nastavkom ch umjesto slova ć.
Objašnjenje nije tražio u marketingu, nego u lovrećkoj povijesti.
— Na ploči u našoj crkvi, koja datira iz 1725. godine, piše da je crkvu posvetio biskup Blaškovich. Nije napisano „ć“, nego „ch“. Isto sam vidio i na starim grobljima. A imam i dosta rodbine u Americi, pa se zezam da smo stavili ch zato što proizvodimo vino za Bijelu kuću.
Bijela kuća još nije potvrđena kao kupac. Gepek njegova automobila zasad je sigurnije tržište.
Etiketa nije lagala: Nikica je vino dijelio prijateljima i poslovnim partnerima, a boce je doista praznio koga je zapalo. Njihove su ga reakcije uvjerile da bi od hobija moglo nastati nešto ozbiljnije.
Prije vlastitih nasada grožđe je tražio po Dalmaciji. Babić je godinama kupovao na primoštenskom području, a plavac mali od braće Plančić u Svirču. Četiri godine koje je zbog posla proveo na Visu iskoristio je da se približi i tamošnjoj vinogradarskoj priči.
Od Plančićeva plavca iz 2015. Viktor je napravio vino koje i danas čuvaju u buteljama.
— Nismo ga nikada slali na ocjenjivanje jer nije od naše autohtone sorte ni iz naših vinograda. Ali svatko tko ga kuša kaže da je vrhunsko.
Babić je u međuvremenu nestao iz podruma, a plavac ostao kao uspomena na razdoblje u kojemu je Katich tek tražio vlastiti vinski identitet. Danas ga Nikica više ne traži po Hvaru, Visu ni primoštenskom zaleđu.
Vlastiti identitet pronašao je u Imotskom polju.
Ondje je od više od stotinu vlasnika godinama kupovao komad po komad zemlje. Kod jednoga dvije tisuće četvornih metara, kod drugoga pet, kod trećega deset. Svaki je komad značio novi ugovor, nove papire i novu rundu pregovora.
— Parcele su ovdje toliko male i usitnjene da mislim kako sam jedini uspio kupnjom od tolikog broja ljudi sastaviti ozbiljniju površinu.
Posljednji je kupio vinograd od približno dva i pol hektara koji se naslanja na njegove postojeće nasade. Zasađen je otprilike u isto vrijeme kada i njegovi vinogradi, ali, prema Nikicinoj procjeni, nije dobro napravljen pa ga čeka rekonstrukcija.
S tom parcelom Katich danas raspolaže s približno petnaest do šesnaest hektara vinograda. Oko deset hektara čini veću povezanu cjelinu, što je u vlasnički rascjepkanom Imotskom polju pothvat usporediv s melioracijom krša.
Jedino ovdje Nikica nije mogao dovesti Vermeer i samljeti problem.
Za prve su nasade on i Viktor obišli Imotsko polje, pronašli stare trsove kujundžuše i s njih uzeli materijal za cijepljenje. Prinos su ograničili na količinu koju bi nekadašnji imotski vinogradari vjerojatno smatrali uvredom.
— Na trsu bude najviše kilogram ili kilogram i pol grožđa. Naši su stari govorili da su uzalud radili ako nisu dobili barem pet kilograma. Zato mi danas imamo kvalitetu.
Pjeskovito i sušno tlo tjera lozu da se bori, a Nikica je u toj borbi prepoznao ono što strojevima nije mogao proizvesti: karakter mjesta.
Zato su mu među trinaest etiketa najdraža vina od dviju domaćih sorata.
— Kod bijelih sam uvijek za našu kujundžušu, a kod crnih za trnjak.
Čovjek koji je počeo s babićem iz Primoštena i plavcem s Hvara na kraju se vratio onome što mu raste pred kućom. Samo su mu trebali deseci bagera, stotinu kupoprodajnih ugovora i gotovo cijeli vinski zemljovid Dalmacije da bi to otkrio.
Kujundžuša je u njegovu prvom vinskom životu bila sorta koju je tek trebao upoznati. Danas je vino prema kojemu mjeri koliko je vinarija Katich odmaknula od početaka.
Viktor je kujundžušu dobro poznavao još iz Imote, ali joj je u novoj vinariji mogao pristupiti onako kako u sustavu kapaciteta većeg od dvadeset milijuna litara nije bilo moguće: birati trsove, ograničiti prinose i najbolje grožđe izdvojiti u zasebno vino.
Uz njega je Nikica naučio objasniti i kako se različitim postupcima od iste početne sirovine mogu dobiti posve različita vina.
— Mirite Blanc odležava na kvascima, talog se miješa, a vino boravi u barrique bačvama. Tako dobije drukčiji miris, okus i karakter od vina iz istoga vinograda koje napravimo na klasičan način. Nikada ne bi rekao da su nastala od istoga grožđa. U početku prerade bila su zajedno, a na kraju dobiješ dva potpuno različita vina.
— Jesi li prije deset godina mogao zamisliti da ćeš govoriti o odležavanju na kvascima i metodi sur lie?
— Nisam imao pojma.
Mirite je ime položaja na kojemu se nalaze vinogradi. Otuda Mirite Blanc i Mirite Noir, bijelo i crno vino kojima je Nikica dao francuske dodatke, premda je cijela priča duboko imotska. Bijeli Mirite nastaje od chardonnaya i sauvignona, a crni od syraha, cabernet sauvignona i merlota.
Međunarodne sorte dale su Katichu neka od najmoćnijih vina, ali Nikica se, kada treba izabrati najdraže, bez premišljanja vraća kujundžuši i trnjku.
To nije samo sentimentalni izbor.
Na zagrebačkom predstavljanju vina vinarije Katich 2023. kujundžuša je uspoređivana s chardonnayima iz Chablisa, dok je trnjak proglašavan jednim od najboljih dotadašnjih vina te sorte. Kritičari su hvalili i pošip, sauvignon, syrah, merlot Beg te oba Miritea.
Godinu poslije stigla je i međunarodna potvrda. Na Decanter World Wine Awardsu 2024. Pošip 2022. osvojio je srebrnu medalju, dok su Mirite Blanc 2021., Sauvignon Blanc, Trnjak i Kujundžuša nagrađeni broncama. Za Katichovu kujundžušu bilo je to prvo međunarodno priznanje.
Dvije godine poslije Katich je na isto natjecanje poslao pet vina. Svih pet vratilo se sa srebrnim medaljama: Kujundžuša 2025., Pošip 2025., Sauvignon Blanc 2025., Mirite Blanc 2023. i Syrah 2021.
Nikica tvrdi da ništa od toga nije očekivao.
— Kada sam počeo, nagrade i priznanja nisu mi ni padali na pamet. Sve je došlo samo od sebe, kao posljedica rada u vinogradu i podrumu. Meni je tada bilo dovoljno imati dvije ili tri tisuće litara za klapu i društvo: nešto podijeliti, nešto popiti uz peku i tamburicu.
Od peke i tamburice stigao je do pet Decanterovih srebrnih medalja u jednoj godini, ali riječ „vinar“ još mu zapinje mnogo više od metode sur lie.
— Jesi li očekivao da ćeš postati jedan od najnagrađivanijih vinara Imotske krajine?
— Nisam. Ja i dalje kažem da sam više investitor i građevinar. Pokušavam mlađe uputiti da se više bave vinom i pružiti im podršku.
Kada govori o mlađima kojima želi prepustiti vinariju, među svojom djecom misli ponajprije na Ilijanu. Viktor bi u toj smjeni generacija ostao ono što je i danas: enolog i stručni oslonac proizvodnje.
Ilijana se na zagrebačkom predstavljanju držala izvan prvoga plana, ali je pozorno pratila svako vino, slušala Viktora i poslije se uključila u prezentaciju. U međuvremenu je završila sommelierske tečajeve Hrvatskoga sommelier kluba. Novi fakultet ne namjerava upisivati: diplomirala je ekonomiju, ima obitelj i dovoljno realan odnos prema vremenu da zna kako se čovjek ne može potpuno posvetiti svemu.
Ona sebe ne vidi u podrumu kako radi kupaže i odlučuje koliko će koje vino ostati na talogu. Za to postoji Viktor. Znanje ekonomije može primijeniti ondje gdje vinariji danas najviše nedostaje: u organizaciji, prodaji i stvaranju mjesta na kojemu trinaest etiketa neće većinom završavati u očevu prtljažniku.
Prijepor oko kušaonice već je pokazao kako bi ta podjela mogla izgledati. Nikica u kamenu mozaičke dvorane vidi pripadnost, uspomenu i dokaz što čovjek može izgraditi. Ilijana u istom kamenu vidi priču koju gostu može ispričati, razlog da ga dovede u Imotsko polje i priliku da mu nakon kušanja proda vino.
Otac je cijeli život gradio. Kći bi napokon trebala prodavati ono što je izgradio.
Među vinima koja će Ilijana jednoga dana pokušati izvući iz očeva prtljažnika i ozbiljnije uvesti na tržište, pošip ima posebno mjesto. Nije autohtona imotska sorta, ali u Katichevu vinogradu pokazuje kako se u novim klimatskim okolnostima mijenja zemljovid vina.
Vinograd se nalazi u Imotskom polju, na približno 250 metara nadmorske visine, gotovo u ravnini s izvorom Vrljike koji je na 256 metara. Ljetni dani mogu biti vreli, ali noći donose osvježenje kakvo vinogradi na obali i otocima dobivaju sve rjeđe.
— Neku večer u Makarskoj je u deset sati bilo 39 stupnjeva. Kada smo stigli ovamo, bilo je 22. Upravo zbog tih temperaturnih razlika naš pošip zadržava svježinu. Ne izgori, nema tako visok alkohol i nije težak kao što znaju biti pošipi s Pelješca, Korčule ili Hvara.
O pošipu Nikica govori opreznije nego o kujundžuši.
— Od svih sorata s njim imamo najviše problema. Najosjetljiviji je.
Ipak, upravo je pošip bio među vinima koja su prva skrenula pozornost na Katich izvan Imotske krajine. Saša Špiranec još je 2021., kušajući tada gotovo nepoznata Katicheva vina, izdvojio „impresivan pošip i vjerojatno najbolju kujundžušu trenutno“, uz crna vina vrijedna poštovanja.
Nikica se tada iskreno iznenadio.
— Gode pohvale, nisu nam mrske. Pogotovo kada ih upute ljudi koji nas ne poznaju i prije nisu ni čuli za nas.
Pet godina poslije Katich više nije otkriće na koje će netko slučajno naići. Vina su predstavljena izvan Imotske krajine, dobila su etikete, priznanja i publiku, a pošip, kujundžuša i trnjak prestali su biti boce koje se samo izvade iz prtljažnika.
Dobro, nisu sasvim prestali. Dok god Nikica vozi, dio distribucije očito će se odvijati iz gepeka.
Ali sada iza njih stoji ozbiljna vinarija. Zapravo dvije: jedna izgleda kao Alcatraz, a druga kao arheološko nalazište buduće gradnje.
I vlasnik koji još tvrdi da je sve to sporedna djelatnost.
Pod Vilinjakom, oko vinarije koja još postoji uglavnom u projektu, kamen ponovno čeka da postane vinograd.
Katići se nalaze na približno 600 do 610 metara nadmorske visine, a Nikicina stara kuća na 720 metara. Ondje već godinama razmišlja o sadnji loze, dijelom zbog vina, dijelom da uljepša okoliš vinarije, a dijelom zato što u Lovreću ništa ne može proći bez barem malo lokalnog natjecanja.
Stipe Đuzel podigao je vinograd na gotovo sedam stotina metara. Nikica bi, dakle, samo trebao otići malo više.
— Ako u tebi ima imalo onoga lovrećkog duha koji je opisivao Petar Gudelj, zašto ne bi imao vinograd viši od Đuzelova?
Gudelj je lovrećku potrebu za nadmetanjem s Imotskim sažeo u priču o gradnji crkve Svetoga Duha. Lovrećani su se odmah složili da mora biti najveća u Imoti i barem metar duža od imotske, a onda se četrdeset godina nisu mogli dogovoriti gdje će je sagraditi.
Kada su se napokon dogovorili, izgradili su crkvu koja je i danas najveća u Splitsko-dalmatinskoj županiji.
— Bila je šira i duža od imotske — ponosno potvrđuje Nikica.
Poslije su Lovrećani iznad mjesta podigli i veliki križ. Onda su stanovnici Katuna došli izmjeriti lovrećki i sagradili svoj, dva metra viši.
— Znači, Katunjani su vas ipak nadmašili?
— Poslije su ga gradili pa su namjerno napravili veći.
— Nećete valjda sada svoj rušiti ili dograđivati?
— Nećemo. Neka su oni napravili veći.
Pomirenost u njegovu glasu mogla bi zavarati nekoga tko ne zna da mu se stara kuća nalazi na 720 metara i da ondje još nije posadio vinograd.
Nikica zasad ne želi najviši križ. Vinograd je druga stvar.
U vremenu sve toplijih berbi ideja vinograda na 720 metara više ne zvuči samo kao lovrećko nadmetanje. Nikica, čovjek koji je kamen pod Biokovom pretvarao u vinograde dok još nije ni pomišljao da će postati vinar, ima strojeve, zemljište i staru kuću na toj visini.
Nedostaje mu još samo odluka.
A kod njega su upravo odluke najopasnije. Jednom kada odluči kupiti spremnike, završi s cijelom Imotom.
Pod Vilinjakom zasad raste nešto drugo: rajčice, paprike i toliko tikvica da ih ni Nikica nije uspio prebrojiti.
— Jednoj su obitelji dovoljne dvije ili tri tikvice. A kada ih posadiš tridesetak, svaki dan imaš deset novih.
— Jesi li ih posadio trideset?
— Možda i više.
Posadio je približno dvjesto stabljika rajčice. Uzgaja i svinje, svake godine suši dvadeset do trideset pršuta te napravi oko 150 kilograma kulena i još dvjesto do tristo kilograma kobasica. Kada se zbroje kuleni, seke i kobasice, godišnja se proizvodnja približi pola tone.
U kulen stavlja samo meso od pršuta i tvrdu slaninu. Čak ni cijeli pršut nije dovoljno dobar: odvaja točno određene dijelove.
— Slavonci koji ga probaju govore mi da bih trebao promijeniti posao i početi proizvoditi kulene. Kažu da mi to još bolje ide.
Čovjek koji se još nije odlučio je li građevinar ili vinar tako je, bez vlastite namjere, dobio i treće moguće zanimanje.
A na ulazu u vinariju dočekuje ga četvrto: kolekcionar školjaka.
Zbirku mu je ostavio fra Mario Jurišić, blizak obiteljski prijatelj s kojim je odlazio na hodočašća i putovanja. Cijeloga je života skupljao školjke, a kada je počeo razmišljati što će jednoga dana biti s njima, odlučio ih je darovati Nikici.
— Tako su školjke iz svećeničkih ruku završile kod nas.
Koliko ih ima, ne zna. Ne zna pouzdano ni odakle su sve donesene.
— Mislim da su jadranske.
— Sve?
— Pa nema smisla da svećenik iz Baške Vode skuplja neke druge školjke.
Ima, naravno, ali kod Nikice je podrijetlo zbirke manje važno od činjenice da je još jedna stvar pronašla mjesto kod njega. Kao što mu se dogodila vinarija, dogodile su mu se i školjke. Jednoga bi ih dana možda mogao upotrijebiti kao dokaz da je na šest stotina metara nadmorske visine nekada bilo more.
Kod čovjeka koji je od kamena napravio vinograd ni to ne bi zvučalo sasvim nevjerojatno.
Na zidovima konobe još stoje domoljubne memorabilije, u podrumu odležavaju vina, u dvorištu su strojevi, iza kuće povrće, u sušionici pršuti, a u uredu kulen. Pod Vilinjakom čeka Fatina jama, u Imotskom polju bivša Imota, a iz Njemačke upravo stižu novi traktori.
— Čime se ti sve baviš?
— Svačim. Dotekne me svugdje, a ne može me nigdje platiti.
Prije pet godina tvrdio je da se vinom bavi u međuvremenu. Danas je međuvrijeme postalo veće od poslova kojima ga je pokušavao omeđiti.
I dalje je građevinar jer bez građevine ne bi mogao financirati vino. Postao je vinar, koliko god to odbijao priznati, jer trinaest etiketa, petnaestak hektara vinograda i pet Decanterovih srebrnih medalja u jednoj godini više ne stanu u hobi. Postao je investitor jer vinariju priprema za Ilijanu. Uz sve to proizvodi kulene, uzgaja rajčice i tikvice, čuva napuštenu votku i, sasvim slučajno, skuplja školjke.
Jedino što još nije uspio postati jest čovjek koji je završio vlastitu vinariju.
— Hoćeš li ikada završiti Fatinu jamu?
— Moram. Neću je valjda sada zatrpati.
Jokaš je cijeli život kopao tražeći zlato cara Trojana i na kraju ostao u svojoj jami. Nikici takav kraj ne prijeti.
On jednostavno nema vremena ostati ni u jednoj.
