Nakon posjeta Julienu Schaalu u Hunawihru predložio sam malu izmjenu vinske geografije. Njegovu vinariju više ne bismo trebali opisivati kao onu pokraj slavnog Clos Sainte Hunea. Bilo bi sasvim u redu reći da je Clos Sainte Hune onaj vinograd pokraj vinarije Schaal.
Bila je to, naravno, šala. Ali i vrlo ozbiljna pohvala vinima zbog kojih sam iz Hunawihra otišao s mnogo više od još jedne zabilježene adrese. Julien nije birao baš skromno susjedstvo: Clos Sainte Hune, unutar Grand Cru položaja Rosacker, jedno je od velikih imena svijeta rajnskog rizlinga. Ondje nije lako privući pozornost. Njegova su je vina privukla.
Poslije sam ih ponovno kušao u Južnoj Africi. Ista preciznost i elegancija, premda su u čašama bile druge sorte i drugi krajolici. U međuvremenu smo razmjenjivali pozive i pokušavali pronaći vikend u kojem bi Julien s obitelji mogao doći u Hrvatsku. Njihov kalendar nije nimalo jednostavan. Kada živiš od dviju berbi godišnje, na dvjema hemisferama, slobodan termin postaje gotovo posebna kategorija luksuza.



A onda su mi Julien i Sophie poslali odgovore na pitanja. Među uspomenama na njegove vinarske početke, njezinu želju da stvara parfeme i njihovo upoznavanje uz mladi beaujolais našao se i opis jutra kakvo u većini vinarskih obitelji ipak nije uobičajeno.
– Dok smo u Južnoj Africi, boravimo u kući na pola puta između Sophiena podruma u Swartlandu i mojega u Elginu. Svako jutro svatko od nas odlazi u svojem smjeru, u svoju vinariju!
Roditelji za to vrijeme čuvaju djecu.
– Uvijek ih povedemo da nam pomognu dok radimo. Sophie i ja tijekom dana proizvodimo vino na potpuno različitim mjestima, a navečer se svi ponovno okupljamo kao obitelj. To je prilično neuobičajen način organiziranja obiteljskog života, ali nama odlično odgovara. Mislim da je to prekrasno iskustvo i za djecu i za njihove bake i djedove.
U Hunawihru je raspored drukčiji. Ondje podrum dijele, rade zajedno i gotovo sve obavljaju sami. Obiteljski život premještaju između kontinenata, ali vina nose dva imena. Na jednima piše Julien Schaal, na drugima Sophie Schaal. Iza obaju potpisa stoje oboje.
– Sve odluke donosimo zajedno, bez obzira na to čije je ime na boci!
Do takva rasporeda nisu stigli slijedeći davno pripremljen plan. Julien je htio biti sommelier. Sophie je zamišljala parfeme. Oboje su u jednom trenutku otputovali u Južnu Afriku i vratili se s drukčijom predodžbom o vlastitoj budućnosti.



Julien je odrastao u obitelji koja se nije bavila vinom. Vino je bilo na obiteljskom stolu, kao u mnogim francuskim domovima, ali iza kuće nije bilo vinograda koji će jednoga dana preuzeti. Tijekom školovanja za hotelski menadžment zainteresirao se za odabir i nabavu vina za restorane.
– To me silno zainteresiralo! Nakon završetka studija odlučio sam steći i dodatnu kvalifikaciju za sommeliera. I upravo sam tada shvatio da moja prava strast nisu ni hotelijerstvo ni restorani, nego proizvodnja vlastitog vina.
Nije imao onu jednu presudnu bocu koju bi danas mogao izvući iz sjećanja i pokazati kao početak svega.
– Više su me privlačili povijest francuskog vina, tradicije, terroiri i znanje koje se prenosilo s generacije na generaciju. Mislim da sam se zbog toga zaljubio u vinski svijet.
No prije vlastitih bačava trebalo je poslužiti poprilično tuđih boca. Posao na Francuskoj rivijeri obećavao je mladom sommelieru upravo ono što je želio: razgovore s gostima, otkrivanje nepoznatih vina, zadovoljstvo kada netko na njegovu preporuku kuša nešto što sam nikada ne bi naručio. Stvarnost je trajala dovoljno kratko da mu razbije tu predodžbu.
– Silno sam se veselio mogućnosti da gostima preporučujem vina i upoznajem ih s manje poznatim etiketama i skrivenim draguljima. Ali stvarnost je bila prilično drukčija. Bilo je mnogo ruskih gostiju, posebno u vrhunskim restoranima, a pri izboru vina često su im bili važniji prestiž i ugled nego sommelierove preporuke.
Dom Pérignon. Velika bordoška imena. Pa ponovno Dom Pérignon.
– Još se sjećam nepreglednog niza tih boca! Naravno, bila su to fantastična vina, ali brzo sam shvatio da je moja uloga sommeliera u takvom okruženju prilično ograničena.
Nije ga mučilo to što su vina bila loša. Mučilo ga je koliko je malo prostora ostajalo za ono zbog čega je taj posao uopće poželio raditi. Želio je sudjelovati u otkrivanju vina, a sve ga je više zanimalo njegovo stvaranje.
– Počeo sam se preispitivati što zapravo želim. Shvatio sam da me najviše privlači razumijevanje kako vino nastaje i mogućnost da sam sudjelujem u njegovu stvaranju. Odlučio sam promijeniti smjer i imao sreću biti primljen u vinogradarsko-vinarsku školu u Beauneu.
Među kolegama bilo je mnogo onih kojima je budućnost već imala obiteljsko prezime, položaj i adresu podruma. Julien je bio jedan od rijetkih koji takvo nasljedstvo nisu imali. Ipak, tadašnja djevojka dolazila je iz obitelji s vinogradima u Alzasu. Uz njih je upoznao praktičnu stranu posla.
– Već sam imao priliku vidjeti kako doista izgleda rad u vinogradu i podrumu. Ta su iskustva samo dodatno ojačala moju strast i potvrdila mi da želim raditi upravo to.
Za obitelj svoje nekadašnje partnerice u Alzasu radio je od 1999. do 2011. No obrazovanje ga je odvelo i mnogo dalje. Jedna od najvažnijih lekcija čekala ga je u južnoj Rhôni, u Domaine du Vieux Télégraphe, kod obitelji Brunier.



Berba 2002. bila je toliko teška da se iz nje moglo naučiti i ono što uspješna godina lako prikrije: kada treba priznati da vino nije dovoljno dobro za ime koje bi trebalo nositi.
– Obitelj Brunier dočekala me iznimno srdačno. Bio sam sretan i ponosan što mogu raditi s njima. Ali 2002. ni izdaleka nije bila najbolja berba u Châteauneuf-du-Papeu. Na samom početku berbe pala je golema količina kiše, više od stotinu milimetara. A nakon toga nije zapuhao mistral koji bi osušio vinograde.
Uvjeti su bili iznimno teški. Vino nije dosegnulo razinu koju su od njega očekivali. Odlučili su da iz te berbe neće biti vina pod etiketom Vieux Télégraphe; umjesto njega ponudili su Télégramme.
– Bila je to jedna od najvrjednijih lekcija koje sam mogao dobiti kao mladi vinar. Naučila me da u kvaliteti moraš biti potpuno beskompromisan. Ako nisi tristo posto uvjeren da vino zaslužuje nositi tvoje ime i tvoju etiketu, onda ga pod tim imenom jednostavno ne smiješ puniti. To me iskustvo pratilo tijekom cijele karijere.
Preko Brunierovih stigao je i u Libanon, u vinski svijet doline Bekaa. Iz tog je vremena sačuvao upozorenje gospodina Bourguija, koje se poslije pokazalo obećanjem.
– Rekao mi je: „Još si mlad i vjerojatno mnogo toga što budeš vidio i doživio u Libanonu nećeš potpuno razumjeti. Ali jedno ti mogu obećati: ovo će te putovanje pratiti do kraja života.” Bio je potpuno u pravu!
U Libanonu je kupovao grožđe iz doline Bekaa, blizu sirijske granice, a subotom navečer odlazio u Damask radi zabave. Ipak, kada govori o onome što je s tog putovanja ponio, najviše se zadržava na ljudima koje je upoznao i životu izvan sigurnosti na koju se naviknuo.
– Otkrio sam izvanrednu zemlju i upoznao ljude čiju dobrotu i velikodušnost nikada neću zaboraviti. To je iskustvo uvelike oblikovalo moj pogled na svijet i usadilo mi trajnu ljubav prema Bliskom istoku, njegovoj hrani i kulturi. Ponekad zaboravljamo koliku sreću imamo što živimo u zemljama u kojima vladaju politička stabilnost i sigurnost. Libanon mi je pokazao koliko ljudi mogu biti izvanredni čak i kada se suočavaju s nevjerojatno teškim okolnostima.
Južna Afrika osvojila ga je na drukčiji način. Prvi je put onamo otišao 2003., bez jasne predodžbe što ga čeka, s nekoliko pročitanih knjiga i prilikom koja se pojavila neočekivano.
– Čim sam stigao, zaljubio sam se u tu zemlju. Razlika u odnosu na Francusku bila je golema. Južna Afrika prolazila je kroz razdoblje nevjerojatne preobrazbe; toliko se toga događalo i mijenjalo. Imao sam osjećaj da otkrivam potpuno nov svijet i otvaram novo poglavlje života.
Roditelji su ga pred kraj boravka došli posjetiti. Među prvim stvarima koje im je rekao bila je odluka da će se vratiti.
– Mislim da sam gotovo odmah znao da to neće biti jednokratno iskustvo. I više od dvadeset godina poslije ta je ljubav jednako snažna.
Radio je u Bouchard Finlaysonu, upoznavao ljude i otkrivao koliko odnosi među vinarima mogu biti otvoreni. Posebno se zbližio s Gordonom Newtonom Johnsonom. Jedna večera uz odreske i nekoliko brendija postala je dio priče o nastanku Julienovih vlastitih vina. U njegovu opisu te večeri ima nagovaranja Gordona na pustolovinu, ali kada sam ga pitao što mu je Gordon zapravo omogućio, odgovor je bio vrlo jasan.
– Ponudio mi je da radim s njim u podrumu, a zauzvrat bih smio koristiti svu njegovu vinarsku opremu i podrumske prostore za proizvodnju vlastitog vina. Za mladog vinara koji sanja o svojim vinima bila je to izvanredna prilika, gotovo predobra da bi bila istinita!
Tu je priliku 2005. platio svom svojom ušteđevinom. Pet tisuća eura pretvorio je u grožđe za prvu berbu. Počeo je s nekoliko bačava chardonnaya i syraha.
– U tim godinama imaš određenu dozu naivnosti i neustrašivosti, a upravo ti je to vjerojatno potrebno da bi se upustio u novu pustolovinu. Tih pet tisuća eura bila je moja cjelokupna ušteđevina. Nikada neću zaboraviti izraz djedova lica kada sam mu rekao da sam baš svaki euro potrošio na kupnju grožđa u Južnoj Africi! Recimo samo da nije bio potpuno uvjeren kako je to bilo najpametnije ulaganje koje sam mogao napraviti!



Najveći problem, pokazalo se, nije bio napraviti vino. Uz Gordonovu pomoć to je bilo jednostavnije nego osnovati tvrtku.
– Za francuskog državljanina koji je pokušavao pokrenuti posao u Južnoj Africi administrativni dio bio je sve samo ne jednostavan. Koliko god neobično zvučalo, proizvodnja vina vjerojatno je bila najlakši dio pustolovine. I ponovno za to mogu zahvaliti Gordonu.
Zahvalnost u njegovim odgovorima nije usputna pristojnost. Vraća mu se nekoliko puta.
– Mnogo mu dugujem. Bez njegove velikodušnosti i povjerenja moj bi put samostalnog vinara možda izgledao sasvim drukčije.
Julien je poslije poželio kupiti vlastito imanje u Južnoj Africi, posaditi vinograde i sagraditi vinariju. Ograničenja podjele postojećih poljoprivrednih imanja podignula su cijenu ulaska iznad onoga što si je mogao priuštiti. Istodobno je gradio posao u Alzasu. Morao je odlučiti kamo će usmjeriti novac.
– Nažalost, ne možeš sve odjednom! Odlučili smo u Južnoj Africi nastaviti prema prvotnom modelu: nabavljati visokokvalitetno grožđe od odabranih vinogradara i unajmljivati podrumski prostor opremljen svom našom vinarskom opremom. Zanimljivo je da je upravo to južnoafričko iskustvo postalo temelj našega poslovnog modela u Alzasu. Primijenili smo potpuno istu filozofiju: nabavljati iznimno grožđe umjesto posjedovati vinograde.
– Način na koji smo osmislili i organizirali vinariju u Alzasu bio je izravno nadahnut svime što sam naučio i razvio u Južnoj Africi. Tako mi Južna Afrika nije samo pružila priliku da proizvedem svoja prva vina. Oblikovala je cijeli naš pristup vinarstvu, i ondje i u Alzasu!
Vlastitu alzašku vinariju osnovao je 2011. u Saint-Hippolyteu, usmjerivši se na Grand Cru vina. Nije čekao da prikupi zemlju za imanje kakvo je zamišljao. Odabrao je posao koji može razvijati suradnjom s ljudima koji vinograde već imaju.
Sophie je u međuvremenu završavala svoj put prema vinu. Odrasla je u Burgundiji, nedaleko od Chablisa. U njezinoj obitelji vino je pratilo okupljanje za stolom, no vlastitu budućnost isprva je zamišljala među mirisima drukčije vrste.
– Željela sam raditi u parfemskoj industriji, kao kreatorica parfema, stvarajući mirise uz pomoć svojeg njuha. Budući da sam već voljela vino, odlučila sam tu fascinaciju aromama povezati s ljubavlju prema vinu i upisati enologiju na Sveučilištu u Dijonu.
U Južnu Afriku otišla je 2013. radi iskustva i boljeg engleskog. Po povratku ju je trebao čekati posao u laboratoriju za analizu vina u Burgundiji. Postojao je, dakle, sasvim jasan i razuman plan.
– Barem je takav bio plan! – dodaje ona.
Juliena je upoznala još prije odlaska u Južnu Afriku, u Beauneu, trećeg četvrtka u studenome 2012. U Francuskoj to nije datum kojem treba dodatno objašnjenje.
– Bio je dan Beaujolais Nouveaua. Dakle, naravno, nismo imali baš nikakva izbora nego naručiti bocu Beaujolais Nouveaua!
Odmah su ga osvojili njezina osobnost, entuzijazam i uzbuđenje zbog Južne Afrike koju je tek trebala otkriti.
– Prilično mi je zabavno što je naša zajednička priča počela bocom Beaujolais Nouveaua. Možda ne najprestižnijeg vina u Burgundiji, ali svakako vina koje ću zauvijek pamtiti!
Za čovjeka koji je s Rivijere otišao umoran od naručivanja prestižnih etiketa, to je lijepa boca za početak ljubavne priče.

Sophie je engleski doista usavršila. No laboratorij u Burgundiji više nije izgledao kao jedina moguća budućnost.
– Iskustvo mi je potpuno promijenilo život i profesionalne planove. Umjesto da slijedim put koji sam zamišljala, odmah nakon povratka preselila sam se u Alzas. Nevjerojatno mi je kako je jedno iskustvo, koje se isprva činilo tek još jednom prilikom za upoznavanje svijeta, na kraju promijenilo cijeli moj životni put!
Julienu se u Alzasu pridružila 2013. S vremenom je poželjela razviti i vlastitu liniju alzaških vina. Njegovo je ime već bilo vezano uz Grand Cru položaje. Zajedno su odlučili da će ostala alzaška vina nositi njezino.
– Imalo je više smisla stvoriti drugu liniju pod Sophienim imenom nego sve staviti pod etiketu Julien Schaal. U stvarnosti sva vina proizvodimo zajedno i oboje smo podjednako uključeni u svaki dio proizvodnje. Razlike su u terroirima, apelacijama i identitetu svake marke.
Prva berba alzaških vina Sophie Schaal bila je 2020. Ime na etiketi pritom joj nije dodijelilo sporednu ulogu u drugim vinima, niti je Julien postao samo gost u njezinim odlukama.
– Iznimno se dobro poznajemo i rijetko se razilazimo u mišljenjima kada je riječ o vinogradima ili podrumu. Naučili smo otvoreno razgovarati, razmjenjivati gledišta i obrazlagati svoje stavove. Jedno drugome dajemo slobodu za eksperimentiranje i iskušavanje novih ideja. Ali nijednu odluku ne donosimo dok oboje nismo zadovoljni njome.
Pokušao sam izvući neku dobru vinarsku bračnu raspravu, odluku koju je jedno proguralo protiv volje drugoga pa se pokazalo da je bilo u pravu. Nisu mi ponudili takvu bocu.
– Vino nastaje s četiri ruke. Svaka je odluka zajednička i oboje u potpunosti stojimo iza nje. Mislim da upravo zato toliko uživamo radeći zajedno.
Sophie se u Alzasu posebno posvetila crnom pinotu. Burgunđanki je ta sorta mnogo značila, ali morala je otkriti kakav crni pinot želi proizvesti ondje gdje sada živi. Prva pretpostavka zvučala je vrlo uvjerljivo: treba pronaći stare trsove.
– Brzo sam shvatila da to u Alzasu nije nužno najbolji pristup. Mnogi stariji vinogradi bili su posađeni sadnim materijalom pri čijem odabiru kvaliteta nije bila glavni prioritet. Dobivali smo velike bobice i krupne grozdove, a to nije bilo ono što sam tražila.
Pokazalo se da vinograd star deset ili dvanaest godina, posađen pomno odabranim burgundskim klonovima, može dati zanimljivije grožđe. Trebalo je nekoliko berbi, kušanja i promjena u odabiru parcela.
– Jedno mi je oduvijek bilo potpuno jasno: želim proizvoditi pravi alzaški crni pinot. Volim njegov prekrasan, živahan karakter trešnje i mislim da bismo ga trebali isticati. Ne želim kopirati Burgundiju.
Jedna je želja još čeka: crni pinot s Grand Cru položaja Hengst.
– Bila bi to fantastična prilika! Ali kada radiš s kupljenim grožđem, doći do tako iznimnog grožđa svakako nije jednostavno.
To je jedna od granica modela koji su odabrali. Pristup pojedinom položaju ovisi o ljudima koji ga obrađuju i njihovoj odluci kome će povjeriti berbu. Zato odnos s vinogradarom ima vrlo konkretnu vrijednost.
– Odlučili smo da sve grožđe za naša vina mora dolaziti iz ekološki obrađivanih vinograda. To već postavlja stroge kriterije pri odabiru vinograda i ljudi s kojima surađujemo. O datumu berbe razgovaramo zajedno. Važno je da svi razumiju što želimo postići vinom i da poštujemo međusobno iskustvo, znanje i odluke.
O cijeni govore jednako otvoreno.
– Najvažnije nam je graditi dugoročne odnose. Nema mnogo smisla agresivno pregovarati kako biste povećali zaradu u jednoj berbi ako će vam to u godinama koje dolaze otežati nabavu grožđa ili je učiniti nesigurnom. Želimo da nam vinogradar rado prodaje grožđe i ima sve razloge nastaviti suradnju.
Juliena brine i druga strana jeftinog grožđa u Južnoj Africi: ako vinograd ne donosi dovoljno, njegovu vlasniku postaje razumno razmišljati o krčenju i sadnji isplativije kulture, primjerice jabuka. Cijena grožđa tako utječe i na to hoće li vinograd uopće opstati.
– Mislim da smo među kupcima koji plaćaju neke od najviših cijena za grožđe! Ali istodobno smo i iznimno zahtjevni kada je riječ o kvaliteti, pa mislim da je to jedino pošteno. Vrhunsko grožđe ima svoju cijenu. Mnogo ćemo radije ulagati u kvalitetu i čvrste odnose nego pokušavati malo uštedjeti na štetu jednoga ili drugoga.
U alzaškom dijelu njihova svijeta rajnski rizling vodi kroz različite geološke podloge. Pješčenjak, škriljevac, vapnenac, granit, vulkanske stijene, lapor, gips: imena i opisi tala na Julienovim etiketama pozivaju da se vina kušaju usporedno, da se među njima traže razlike koje nije napravila promjena sorte.
– Kod alzaških Grand Cru položaja posebno volim geološku raznolikost i mogućnost otkrivanja kako svaki terroir vinu daje jedinstvenu osobnost.
Pitao sam ga koji ga je položaj najviše iznenadio. Odabrao je Sommerberg.
– Riječ je o granitnom terroiru, sa svim prekrasnim aromatskim obilježjima koja biste od granita očekivali. Ali posebno ga fascinantnim čini to što, zbog njegova geografskog položaja, postoji i utjecaj vapnenca koji okusu donosi nevjerojatnu slojevitost. Za mene je to možda jedan od najsloženijih geoloških izričaja među položajima s kojima radimo.
Svu tu raznolikost žele izraziti kroz suha vina. Odluka nije bezazlena kada se iz godine u godinu mijenjaju zrelost, kiseline i vremenski uvjeti.
– Izazov je osigurati da grožđe dosegne punu zrelost, a pritom zadrži lijepu razinu prirodne kiselosti. U svojim rajnskim rizlinzima ne dopuštamo malolaktičnu fermentaciju jer želimo sačuvati svježinu, aromatski izričaj i prirodnu kiselost. Termine berbe prilagođavamo svakoj godini, ali ne radimo kompromise u odluci da proizvodimo suha vina. Ne želimo da količina ostatka šećera varira samo zato što su se promijenili uvjeti tijekom vegetacije.
Kiselost nastoje uravnotežiti teksturom umjesto slatkoćom. Rad na finom talogu i blago miješanje pomažu punoći vina, ali presudna odluka donosi se još u vinogradu. Zato praćenje svake parcele pred berbu Julien opisuje usporedbom koju razumije i onaj tko nikada nije stajao kraj preše.
– Ponekad je to gotovo kao da paziš na mlijeko na štednjaku. Ne smiješ ga ni trenutka ispustiti iz vida!
Novu vinariju u Hunawihru osnovali su 2023. Među opremom su i betonske posude u obliku jajeta dopremljene iz Južne Afrike. Bile su povoljnije nego da su ih kupili u Europi. Južnoafričko iskustvo u Alzas je, dakle, stiglo i u vrlo konkretnom, nimalo laganom obliku.
U Južnoj Africi Julien traži chardonnay i crni pinot u hladnijim područjima. Elgin, Walker Bay i Hemel-en-Aarde daju mu drukčije mogućnosti od onih koje Sophie istražuje u Swartlandu. Njegova vina nastaju u podrumu vinarije Paul Clüver, a Mountain Vineyards Pinot Noir 2023. iz Walker Baya u Platterovu je vodiču za 2025. proglašen crnim pinotom godine.
Kada sam kušao njegova vina, preciznost i elegancija bile su mi mnogo zanimljivije od popisa priznanja. Ipak, lijepo je znati dokle je stiglo ime koje je prvi put napunilo nekoliko bačava zahvaljujući Gordonovu povjerenju i ušteđevini zbog koje je djed ostao sumnjičav.
Sophie je na jugu privukao drukčiji krajolik. Swartland je topliji i suši, sa starim vinogradima i grmolikim trsovima bez naslona.
– To je gotovo drugi svijet u usporedbi s onime na što smo navikli u radu. Upravo mi je zato toliko fascinantan!
Prva berba njezinih južnoafričkih vina puštena na tržište bila je 2021. Linija nosi naziv Born of Fire. U njemu je sačuvala oduševljenje fynbosom, kapskim biljnim svijetom u čijoj obnovi požari imaju važnu ulogu. Vatra mnogim njegovim biljkama pomaže oslobađanju sjemena ili potiče klijanje. Na etiketi je cvijet nalik jastučiću prepunom pribadača, iz porodice proteja, koji za nju predstavlja otpornost i bogatstvo tamošnjega biljnog svijeta.
Svoju potrebu da radi održivo Sophie povezuje i s majčinstvom. Razmišljanje o onome što ostavljaš poslije sebe dobilo je osobnu težinu. U vinu se ta odluka susreće s konkretnim vinogradom, grožđem, načinom uzgoja i ljudima koji o njemu brinu.
Za Born of Fire proizvodi chenin blanc i syrah. Chenin dolazi iz vinograda posađenog 1986., s grmolikim trsovima uzgajanima bez navodnjavanja na škriljevačkom tlu Swartlanda. Do njega su došli preporukom.
– To je jedna od sjajnih stvari u južnoafričkom vinskom svijetu. Relativno je malen i gotovo svi poznaju svakoga! Među vinarima postoji snažan osjećaj zajedništva. Ljudi vrlo rado dijele informacije i preporučuju zanimljive vinograde ili posebne male kutke koje su otkrili. A ponekad upravo tako naiđeš na doista iznimnu parcelu!
Vlastita južnoafrička linija dala joj je prostor da istražuje vina različita od Julienovih.
– Shvatili smo koliko je vrijedno imati dva različita identiteta, svaki s vlastitom filozofijom i stilom. Mene je posebno zanimao Swartland i proizvodnja vina osobnosti potpuno drukčije od Julienove linije, usmjerene na hladnija područja. Tako možemo istraživati različite stilove i svatko ima slobodu izraziti vlastitu viziju.
Ali sloboda dvaju potpisa ne umanjuje onaj posao s četiri ruke. U Alzasu se to osjeti i u fizičkom naporu.
– Ondje baš sve radimo nas dvoje, od preuzimanja grožđa u vinogradima do svih poslova u podrumu. Moramo biti uključeni u svaki korak. U Južnoj Africi imamo više ljudi koji nam pomažu, posebno u podrumu. Više vremena posvećujemo organizaciji i vođenju timova.
Dvije berbe znače više iskustva i više prilika da se nešto nauči, ali i više trenutaka u kojima raspored treba ponovno sastaviti. Paul Clüver mlađi kod Juliena posebno cijeni smiren pristup teškoćama i rečenicu po kojoj ga prepoznaje: „Nije problem.”
Pitao sam vrijedi li to i kod kuće. Nisu mi ponudili popis situacija u kojima je rečenica zakazala.
– Kada krećete od nule i gradite vinarski posao u Alzasu i Južnoj Africi, morate biti prilagodljivi i naučiti rješavati probleme kako se pojavljuju. Uvijek se događa nešto neočekivano. Najvažnije je rješavati jedan izazov za drugim, sagledati stvari u pravoj perspektivi i podsjetiti se da za gotovo svaki problem postoji rješenje.
Zvuči jednostavno, ali za njih se ta rečenica već mnogo puta pretvorila u posao koji treba odraditi. Treba pronaći grožđe, vinogradara, prostor u podrumu, novac i ljude kojima možeš vjerovati. Treba kupiti avionske karte i dogovoriti tko će čuvati djecu. Treba u pravo vrijeme pogledati svaku parcelu, kao mlijeko koje se sprema prekipjeti.
A onda i sačuvati dovoljno zadovoljstva da se navečer svi ponovno okupe.
– Ne možete kontrolirati sve – kaže Julien – ali uvijek možete kontrolirati kako ćete reagirati na izazove s kojima se suočavate.
Od svega što su mi ispričali, ipak se najradije vraćam boci kojom je počela njihova zajednička priča. Julien danas proizvodi alzaške Grand Cru rizlinge, a u Južnoj Africi vina koja dobivaju velika priznanja. Sophie iza svojega imena ima i Burgundiju i Alzas i stari chenin iz Swartlanda. Oboje znaju koliko je rada potrebno da vino zavrijedi etiketu.
Ali kada se Julien prisjeća prvog susreta sa Sophie, sasvim je zadovoljan mladim beaujolaisom.
– Svakako vino koje ću zauvijek pamtiti!











