Nevjerojatno je kojim intenzitetom je Vinarija Volarević počela izbacivati na tržište svoje nove proizvode. Gotovo bi se moglo reći da je vinogorje Komarna, gdje se nalaze njihovi vinogradi, proradilo poput vulkana.
Moglo bi se, tako, naveliko pričati o njihovoj travarici koju rade po obnovljenoj recepturi nekadašnjeg PIK-a Opuzen.
Moglo bi se, opet, naveliko pričati i o maraštini, koja je nikla iz drugog pokušaja na ekstremnom položaju u Komarni, jedina u tom vinogorju. Josip Volarević kaže da su prvi dojmovi njegovih kolega iz drugih vinarija “fantastični, svi su ostali začuđeni kakvo vino imamo, poglavito što je proizvedeno od naše – prve berbe”.
- Inače, prve loze su nam se osušile, ali kad su druge sadnice pobijedile ekstremne uvjete u kojima su niknule, rezultati su čudesni. Vino se dobro razvilo, fantastičnih je aroma, a odlučili smo i radimo duge maceracije i duga miješnja na vlastitim kvascima, tako da je u konačnici ispalo kompleksno i dobro vino, priča Josip.
Moglo bi se naveliko pričati i o pošipu kojeg neki uspoređuju s najboljim izdanjima velikog Luke Krajančića.
Ili o vinu od mandarina, jedinom na ovim prostorima!
- Posadili smo tri hektara mandarine, jer smo došli na ideju da berbom tog voća, koje na rod dolazi poslije grožđa, zadržimo sve naše radnike na okupu i dodatno ih zaposlimo. U Neretvi se često događa preveliki otpad, odnosno mandarine druge i treće klase se najčešće za neku sitnu lovu prodaju. Meni je sinula ideja da se upravo od tako jeftine sirovine proba nešto napraviti. Prvi problem je bio stroj za guljenje kore, jer čovjek ne može puno toga dnevno oguliti. A i kiselina radi svoje, prsti odu, dok s rukavicama ne možeš imati dobar osjećaj i dolazi do gnječenja. Stroj za naranču postoji, ali stroj za mandarinu, zbog njezine mekoće, ne postoji. Tako sam od dva stroja koja imamo uspio napraviti jedan stroj koji uspješno odvaja koru od soka, tj. usplođe od kore, i to otklanjanje je bilo u više od 90 posto uspješno. Problem mandarine su ti pektini i slabiji samotok i jedna vrsta alkaloida koja se nalazi u njima koja im daje trpkost. Ove godine smo prvi put krenuli s tim i morali smo napraviti slatko vino, jer kad smo krenuli s tim kiseline su bile malo veće nego u punoj zrelosti same mandarine. A ja sam samo htio vidjeti od ostatka svojih mandarina kako će se sve to razvijati, hoće li fermentacija krenuti, ipak su tu abnormalni uvjeti, puno je vitamina C unutra, kiselina je bila 11, šećeri malo niži, a sve je to predstavljalo problem za samu fermentaciju. Mandarina ipak nije puna dušičnih spojeva i pitanje je bilo i koliko će biti u njima dovoljno hrane za fermentaciju. U konačnici, taj pokus je ispao dobar! Dobili smo slatko vino od mandarine s malim postotkom alkohola. Od sljedeće berbe idemo mandarinu loviti u fazi prezrlosti, kad je šećer jači od same kiseline, pa da dobijemo suho vino. Nitko nije radio vino od mandarine. Bili su to probali Španjolci, ali nisu uspjeli. Ja već treću godinu razrađujem tehnologiju proizvodnje vina od mandarine. Od šest-sedam tona mandarine možeš dobiti 500-600 litara vina samo! Nije to neki bajni posao što se tiče isplativosti. Jer, da je to isplativo, davno bi to Talijani radili, priča Josip.
Priča koja zaslužuje najveću pozornost zasigurno su njihove etikete za rosé La Chic, a koje su nastale u suradnji s Mishom Lennom, svjetski priznatim majstorom vodenih boja čije slike se nalaze u privatnim kolekcijama Georgea Patakija, Mihael Gorbačov Fundacije, Mstislava Rostropoviča, Denise Rich, Johna Malkovicha, Diane Krall, Dave Brubecka, Johna Williamsa ili, pak, u kolekcijama Calvina Kleina, Donne Karan, čokoladama Godiva, scenografiji filma Pedeset nijansi sive…
- Sve je krenulo tako što je naš dizajner Dubravko iz Heroine predložio da naš rosé predstavimo na neki drugi način, pošto smo po tom vinu postali brzo popularni i prepoznatljivi. Jer, u početku, kad smo imali zasađen samo plavac mali, a još nismo posadili maraštinu ili pošip, morali smo izbaciti neko svježe vino. A to je bio rosé, s njim smo htjeli imati i neke prihode i vraćati uložena sredstva. Plavci nisu bili u toj kategoriji, njih se mora čekati dok odleže svoje u vinariji. Kako se rosé većinom bio radio od lošeg grožđa te su dobri roséi u to vrijeme bili deficitarni, mi smo odlučili naš rosé raditi od prvoklasnog grožđa. To je publika prepoznala, rosé je postao naša prepoznatljivost i neminovan u svim našim predstavljanjima, tako da ga danas već radimo u ediciji od 15.000 butelja, a još ćemo povećavati proizvodnju i podizati njegovu kvalitetu, započeo je priču Josip.
Prema Josipovim riječima, prvo je Dubravko smislio naziv za rosé, La Chic, a potom je tražio rješenje za etiketu na kojoj nije htio da dominira ni prezime Volarević niti stilizirano slovo “S”, kao u nekim drugim vinima te vinarije. Dosjetio se čuvenog slikara Mishe Lenna i njegovih crteža vodenim bojama, predložio ideju braći Volarević, a onda su zajedno sjeli i proguglali Lennov opus na njegovoj internetskoj stranici. Dok nisu došli do slike koja im se učinila idealnom za ilustraciju njihova La Chica.
- Ta dama na slici je tako lepršava da, u stvari, ona predstavlja sve ono kako mi doživljavamo rosé od plavca malog – nježnu stranu robusne sorte. Stupili smo u kontakt sa slikarom, on nije krio oduševljenje našom željom da uvrstimo njegovu sliku na etiketu našeg vina. Kad smo sastavljali ugovor o suradnji, odmah je tražio da se kao jedna stavka navede naša obveza slanja četiri kartona La Chica u Ameriku na njegovu adresu u New York. On je u svemu vidio sjajnu novu mogućnost promidžbe svojih slika, a, opet, pokazao je veliku želju za dolaskom u naše vinograde. On je svjestan da je malo poznat u našim krajevima, dok, s druge strane, vrlo je renomiran u svjetskim umjetničkim krugovima.
Prema Josipovim riječima, suradnja s Mishom Lennom, izgleda, neće stati samo na jednoj slici.
Imamo dosta planova, ali nećemo ništa nagliti. Prvi sljedeći korak je njegov dolazak u Hrvatsku, upoznavanje s našom vinskom pričom i predstavljanje hrvatskoj javnosti, zaključuje Josip Volarević.
