S posebnom pozornošću svaki tjedan pročitam izvješće vinskih kušača Željka Suhadolnika, Vitomira Andrića i Ive Kozarčanina o “vinskim zvjezdama” koje su dodirnuli u prethodnom razdoblju. Pritom smatram da je njihovo ocjenjivanje trenutno jedini hrvatski relevantan putokaz u sadržaj sve napučenijih vinskih polica u vinotekama i supermarketima. S druge strane, iščitavajući njihove dojmove, fascinantno je koliko je, općenito gledajući, podignuta letvica kvalitete vrhunskih vinskih kapljica na koje možemo biti ponosni. Alo, pa njih trojica, pojačani na svakom kušanju s još troje vinskih zaljubljenika, svaki tjedan uspiju preporučiti više hrvatskih vina koja premaše donedavno svemirski dalekih 90 bodova na ljestvici do 100. Nekoliko vina je po njihovim kriterijima zaslužilo fantastičnih 95 i više bodova. Među posljednjim takvim uspješnicama bila je Kozlovićeva Santa Lucia 2011.
Evo što su napisali: ” Živo, svježe, puno, bogato, posebno vino zrelih aroma s velikim potencijalom za odležavanje… Riječ je o ručno branoj i maceriranoj malvaziji, odležanoj u velikim drvenim bačvama, koja nosi ime najbolje Kozlovićevog vinograda. Dobilo je pet zvjezdica i titulu vina tjedna.”
Nije mi bilo teško nazvati Gianfranca Kozlovića, čija vina inače luče najbolje reakcije na svjetskim natjecanjima, i pitati ga je li ikada dobio tako visoku ocjenu za svoju najveću dragocjenost Santa Luciju.
- Iskreno, ovo sa Santa Lucijom se ne događa svaki dan. U početku me nije bila fascinirala. No, prije nekoliko mjeseci, nakon odležavanja u bocama, shvatio sam da je strašno napredovala. A kad sam čuo na kakvu reakciju je naišla u Vinskim zvijezdama, znate li što sam napravio, upitao me Gianfranco.
- Ne znam, odgovorio sam.
- Stopirao sam prodaju i kompletnu proizvodnju, oko 2.000 butelja, povukao u skladište u vinariju!
Kozlovićev recept za vječnost, koliko god, možda, izgledao čudan, vrlo je jednostavan. Realno bi kompletna proizvodnja Santa Lucije, nakon tako pozitivnih reakcija, vrlo brzo planula i nestala. Ovako, povlačenjem butelja u skladište Kozlović se odlučio na produljenje priče o čudesnim kapljicama Santa Lucije.
- Kad je nešto dobro, onda to treba produljiti, jer na kraju sve padne samo na uspomenu! Najbolje je kad vino date u ruke onih za koje znate da će im to biti doživljaj i koji će to pamtiti jako dugo vremena, tvrdi Gianfranco Kozlović.
Danju vinski genij, noću Easy Rider!
Čudan je taj Gianfranco Kozlović. Toliko je u nekom svom svijetu da ga počnete doživljavati kao autista koji živi u samo sebi poznatoj priči. Onda, iz čista mira, kad pomislite da je okružen nizom zidova koje je nemoguće preskočiti, raznježi se, počne pričati viceve pa pokoju i opsuje. Uslijedi opet monolog iz kojeg shvatite koliko je taj njegov svijet tehnički i tehnološki doveden do savršenstva. Raznježi se vraćajući se u prošlost pričama o potočiću ispod vinarije u kojem je naučio plivati. A onda, taman kad stvorite mozaik i prihvatite ga kao genijalca u potpunosti predana vinima, šlag na tortu – Gianfranco Kozlović istarska je reinkarnacija Dr. Jekylla i Mr. Hydea! Naravno, ne u kontekstu crne kronike! Jer, kad posvršava sve poslove u vinariji, navečer navlači svoj kožni komplet, zajaši moćnu Hondu Transalp i krene u brzinsku jurnjavu Istrom. Poput Dennisa Hoppera u Golima u sedlu (Easy Rider)…
- Kad mi je puna kapa svega i kad uspijem pobjeći od neke obveze, volim se navečer motorom voziti po brdima i poljima sve do mora. Uf, navukao sam se na motore zadnjih godina. Doduše, nisam onaj klasični biker, ali moram priznati da uživam. Nema tu ludiranja, vožnja motorom mi je istinsko opuštanje od dnevnih stresova! Hondu Transalp uočio sam kod prijatelja prije tri godine, jer mi je upadalo u oči da on uopće ne vozi taj motor. Zamolio sam ga da mi ga posudi na probu neko vrijeme. Nakon nekoliko tjedana taj je motor bio moj. Vozio sam po mjestima na kojima nikada nisam bio. Novi mirisi, topli zrak, hladni zrak, vožnja po selima… to je za mene sve izgledalo kao šetnja jednim novim svijetom. Kojeg sam strašno zavolio!, priča Gianfranco Kozlović.
Svoj iznimno zanimljiv karakter ovaj vinski genijalac pokazao je i na primjeru MEDiTERANA, vinske (ne)uspješnice koju su tek rijetki imali priliku kušati. Naime, Gianfranco se godinama u raznim berbama doticao terana, ali nikad s velikim uspjehom ili nekim rezultatom na koji bi bio ponosan. Zbog nezadovoljstva radom na teranu u jednom je trenutku htio u potpunosti napustiti tu sortu.
- Teran je teško napraviti kao pitko i mlado vino, ali ništa lakše nije ga napraviti ni kao odležano vino. Hodajući po podrumu često sam razmišljao što uraditi. I jednom sam se ‘domislio’ načins kako ću sada ja njega ‘razbiti’. Godinama me maltretirao, ne može ovako, ne može onako, i rekao sam: ‘Sad ću ja tebe rastaviti na proste faktore i sastaviti na drugi način, možda ću tako konačno iz tebe izvući sortnost i voćnost i isprovocirati pravu pitkost’! Napravio sam nekoliko proba u likerskom smjeru, pa u smjeru slatkog vina, pa sam dodavao manje meda pa više meda… I tako je nastao MEDiTERAN, vino od meda iz akacije i terana, a naziv je, kao što vidite, igra riječi, objašnjava Kozlović.
Svoj ‘obračun s teranom’ nastavio je i na pakovini koju je napravio u bojama crvenog križa. MEDiTERAN je naslovio “slatkim napitkom, dodatkom prehrani koji sadrži ljekovite tvari”, a potencijalne kušače uputio je da o “indikacijama i mjerama opreza i nuspojavama obvezno pitaju svog vinara!”. Pritom navodi da je MEDiTERAN dobar “za pamćenje, bolju probavu, lakše mokrenje, brži rast noktiju, ispadanje kose, bolji ten, bolji rad nogu, iskašljavanje, potenciju, a protiv depresije, prehlade, menstrualnih tegoba, bora, kao i za vid (ako ovo čitate bez naočala onda vam ne treba za vid).”
Na Gianfranca Kozlovića definitivno utjecaj ima i poznati istarski čakavski pjesnik, “nadbludjeli bludnik” Drago Orlić, koji je još 1999. objavio knjigu “Med i teran”, a još ranije, 1987. godine, “Hip i vik”, zbirku poezije iz koje je jedna pjesma našla mjesto na Kozlovićevoj etiketi u njegovim počecima stvaranja vizualnog identiteta. Oni koji su pozorno promotrili unutrašnjost Kozlovićeve vinarije, na jednom mjestu, utisnuto na podu, mogli su primjetiti dvojicu likova s vinskih etiketa sa svojim sjenama. Umjetnik je zamislio da te sjene trebaju simbolizirati “čovjekovo drugo ja nakon pijenja” i tako odašiljati dobru poruku vina o prijateljstvu. No, tehnički razlozi nisu dopustili na etiketama otiskavanje tih sjena.
- I tako nam se stvorilo neko slobodno mjesto, bjelina koju je trebalo s nečim popuniti! Ludio sam onda, pa i sada, na one gluposti koje se pišu na etiketama poput “dar sunca i prirode”, “pije se rashlađeno” ili “slamnato žute boje”, te sam angažirao umjetnika da tu bjelinu ispuni pjesmicom. Dragu Orlića mjesecima sam maltretirao da napiše nešto o suncu i vinu u četiri stiha i da to što napiše može stati na bocu. I tako je on stavio pjesmu Hip i vik,što je opet trebala biti igra riječi – hip, kao trenutak i vik, kao vječnost, pri čemu su dijamanti vječni, a vino je za trenutak, priča Gianfranco Kozlović.
Najbliži prijatelji i kolege za njega tvrde da je perfekcionist. On tvrdi, pak, da sve što radi s vinima ne bi radio da u to ne vjeruje i da nije sto posto u vinskoj priči. I dodaje da mu je velika prednost što ima suprugu koja “dijeli s njim istu priču” i “koja je gora” od njega “u svemu”!
- Mnogi mi pričaju o Europi. Europa? Pa mnogi u Europi nemaju neke stvari koje mi imamo danas! Sad smo završili uređaj za pročišćavanje voda u koji smo utukli novac koji je vrlo ozbiljan i za veće tvrtke od nas. A sve to da bismo mogli ispustiti vodu iz vinarije obrađenu do razine pitkosti! Koliko znam, to nema nijedna vinarija. Prije nekoliko dana iz Hrvatskih voda došli su vidjeti s tvrtkom koja je izvela radove kako to izgleda. E sad, trebam li biti sretan zbog toga? S jedne strane imam odgovornost prema ovom ambijentu. Arhitekturu vinarije radio sam poštujući ovaj potočić tu dolje, u kojem sam naučio plivati i iz kojeg sam pio vodu i pijem je još i danas kad sam žedan. Tu sam lovio i rakove i ribe i htio bih da to i dalje ostane tako. A imam odgovornost i prema zakonima, priča Kozlović.
Za proizvodnju u supermodernoj vinariji, umjetničkom djelu Željka Burića, njegova prijatelja i partnera u vožnjama motorom, tvrdi da je postala vrlo sofisticirana i sve skuplja. Doduše, tome dosta kumuje upravo Kozlović koji, primjerice, inzistira da se tijekom berbe svaka kašeta u kojoj se donese grožđe odmah mora prati i samo oprana može se nositi natrag u vinograd. Ali to nije sve. Gianfranco Kozlović izumio je i osobno napravio stroj koji pere kašete!
- Ako treba čekati sat vremena da se opere, onda se mora čekati tih sat vremena i tek tada nositi dalje. A u danu, svakodnevno tijekom berbe, ta se kašeta opere po tri puta! Kao i tank i sve ostalo. I prati ruke deset puta dnevno, priča.
Gradeći vinariju, koja je zaslužila status remek djela suvremene arhitekture, htio je pošto poto izbjeći podrumske stereotipe i učiniti prostor maksimalno funkcionalnim, gotovo savršenim za idealnu proizvodnju vina.
- Opsjednut sam stalnom potrebom za novim pomacima poput bolje organizacije podruma, higijenom, uvjetima, standardima… Svojim ljudima uvijek govorim da ova vinarija nema nikakvog smisla ako i u proizvodnom smislu, u funkcioniranju, kvaliteti vina, ne napravimo korak dalje, kaže Kozlović.
Premda je posljednjih godina postigao možda i najbolje rezultate sa svojim vinima, osobno nije najzadovoljniji, jer – “puno se trošio u građevinarstvu želeći nadgledati sve radove u svakoj fazi izgradnje vinarije”! A radovi na vinariji trajali su jako dugo, čak četiri godine, i svaki dan je morao “nadzirati sve radnike”. Praktički, tek s berbom 2012. godine Gianfranco Kozlović može reći da je u potpunosti u proizvodnji vina, od vinograda i podruma, sve do boce.
- Nakon nekoliko godina tek s ovom posljednjom berbom sve sam ‘pohvatao’. Sad znam što točno ima u svakoj cisterni! Nakon što smo vinariju priveli kraju, fiksna ideja mi je ubuduće u vinogradu provoditi najviše vremena koliko je moguće, jer tamo je priča beskrajna. Za vinograde imam poseban osjećaj, praktički sam se u njima rodio i sve poslove naučio još pod starom školom. Santa Lucia postat će pokazni i vrlo funkcionalni bonbončić, najavljuje Kozlović.
Santa Lucia je, inače, vinograd iz 1961. godine, a od grožđa s tog položaja, kad je dobra godina, radi se Kozlovićevo vjerojatno najbolje vino, malvazija Santa Lucia, osamnaest mjeseci odležana u inoksu i šest mjeseci u barik bačvama.
Dok mnogi hvale njegovo mlado crveno vino Mladuh, školski primjer beaujolaisa nouveaua dobivenog karbonskom maceracijom, Kozlović ga proglašava nekomercijalnim. Za Mladuh priča da je prošle godine radio potpuno novu ambalažu, etiketu, promidžbene aktivnosti, ali samo – za svoj gušt!
- Znao sam da ta priča ne ide u komercijalnom smjeru, no pritajeno sam se nadao da ću vidjeti neki tračak nade i svjedočiti da je neki restoran prihvatio to vino i da su s njim bili zadovoljni. Isto ću napraviti i sljedeće godine, premda znam da ću opet ‘popušiti’. Možda nešto i bude s Mladuhom za pet, šest godina. Slična je priča i s mojom zadnjom malvazijom Valle, koja također nije posebno dobro prošla na tržištu i koju će trebati nekoliko godina intenzivnije tjerati. Možda ću Valle malo modificirati i prilagoditi svom ukusu, a kad sam ja zadovoljan, onda možda i na tržištu bolje krene, priča Gianfranco Kozlović.
Za svoju crnu Santa Luciju, koja tek treba izići na tržište, već sada tvrdi da je prvo veliko istarsko crno vino. Gotovo savršeno. Uglavnom, u njegovom stilu. Jer, Gianfranco Kozlović ne želi biti vinar kojemu će ljudi kupovati vino zbog ljepote vinarije te da mu se nakon kušanja više nikad nitko ne vrati.
- Znate, možda bih s nekim drugim pristupom imao puno više novca. Ali, nikada ne bih pristao biti poput nekih ugostitelja koji, zbog prevelikog prometa, svjesno nude lošu uslugu. I pritom gunđaju: ‘Jebeš gosta koji dolazi dvaput!’ Takav nipošto ne želim biti, odlučan je Kozlović.