Hvala Bogu, ali o pojmu G-LOC, koji predstavlja nesvjesticu uzrokovanu nedostatkom krvi u mozgu, dosad, a nadam se i ubuduće, imao sam priliku samo čitati. Tako mi nije nepoznato da se G-LOC događa pilotima, ili putnicima u zrakopovima, te da ga izaziva višestruka G sila koja potiskuje krv prema nogama. Znanstveni članci govore da prosječna osoba prije gubitka svijesti može pretrpjeti otprilike 5G, dok su piloti borbenih zrakoplova istrenirani da se pomoću posebnih odijela i tehnika disanja nose i s dvostruko većim opterećenjem. Prema članku objavljenom u časopisu Popular Science, ubrzanje od 14 G može rastrgati sve organe, dok G-sila u rangu između 4 i 8 može dovesti do nesvjestice. 1 G je normalna sila gravitacije koju osjećamo na zemlji.
Čemu ovakav uvod? E, postoji vinar u Istri, Josip Franković iz Buja, koji za sebe voli reći da je “ovisnik o adrenalinu” i koji je osobno htio uvjeriti se kakav je osjećaj biti u zrakoplovu kad se izvodi Nesterovljeva petlja ili, popularnije rečeno – luping. U zrakoplovstvu se taj izraz koristi za letačku figuru u kojoj letjelica opisuje puni krug u vertikalnoj ravnini, a potom nastavlja let u istom smjeru kao i prije penjanja.
– Često sam slušao priče o pilotima koji se suoče sa 9G silom, zanimalo me kako to uopće mogu preživjeti. A prije nekoliko godina ukazala mi se prilika to i provjeriti! Jedan Austrijanac, koji nastupa za Red Bull na njihovim letačkim akrobacijama, pozvao me u Vrsar na onaj mali aerodrom, a ja sam ga nagovorio da i mene uzme u avion i omogući mi konačno da i ja osjetim taj luping.
– I, kakav je bio osjećaj?
– Uf! Došao on kasnije kod mene u Buje i pita me u zezanciji hoćemo li ono ponoviti. Odgovorio sam mu da pristajem samo ako da malo više gasa! Tako je i bilo. Eto, u kratkom razdoblju sam uspio ostvariti svoj san, i to dva puta!
Josipa nisam htio pitati dokle je spreman ići u testiranju ljudske izdržljivosti, koliko može izdržati bez zraka, vode i hrane, premda se ne bih iznenadio da mi otkrije kako “trojno pravilo” – bez zraka prosječan čovjek može izdržati tri minute, bez vode tri dana, a bez hrane tri tjedna, za njega ne vrijedi, jer je to već “provjerio”.
On je svoju izdržljivost “testirao” dvaput se uspinjući na Mont Blanc, 4.810 metara visok najviši europski vrh.
– Moglo bi se reći čak da sam i lud za adrenalinskim sportovima! Aktivni sam skijaš, planinarim – dva puta sam bio na Mont Blancu, ali i na brojnim drugim europskim vrhovima, skačem s padobranom, plivam plivačke maratone, kao što pedaliram biciklističke maratone. U Ljubljani sam deset godina zaredom sudjelovao na 160 km dugom biciklističkom maratonu… Za takve utrke moraš imati kondiciju i pripremati se nekoliko mjeseci i prethodno napraviti nekoliko tisuća kilometara na biciklu. Nije to bila profesionalna razina natjecanja, biciklirao sam s amaterima i bio sam 400. od ukupno 2.000 sudionika. S tim da prvih nekoliko stotina su bili profesionalci koji su se došli pokazati!
– A ti skokovi s padobranom?
– Adrenalin, samo to! Nekoliko puta sam skakao s padobranom želeći vidjeti imam li srce baciti se u ambis sa 4.000 metara visine.
– Kako je bilo na Mont Blancu?
– Kad sam se prvi put uspinjao, na krijesti pred samim vrhom Mont Blanca puhao je strahovit vjetar, toliko snažan da se i danas čudim kako smo uspjeli ostati čvrsto na zemlji, a da nismo bili otpuhnuti. Temperatura je bila u minusu 40 stupnjeva! U takvoj situaciji je logično što sam pomišljao što mi sve to treba, zar nije bolje biti doma u toplom krevetu nego da ti život visi o koncu. Ali, kad sam došao na sam vrh i uspješno se vratio, o svemu tome više nisam ni razmišljao. Štoviše, vrlo brzo nakon prvog uspona uslijedio je i moje drugo osvajanje Mont Blanca! Ima neki crv u čovjeku koji ti ne da mira, ali, kad sve napraviš, prožme te veliko zadovoljstvo zbog ostvarenog cilja.
Posljednjih godina Josip je bicikle stavio sa strane. Naime, prijatelj mu je 2005. godine, kad je shvatio da se više ne može brinuti o svojim konjima, ponudio Koronu i Lunu na čuvanje. Za Josipa je to bila “nemoralna ponuda”!
– Bicikli stoje i dalje sa strane i čekaju. I neka čekaju! Neće im biti ništa. S konjima ne mogu tako, njih se ne smije zapostaviti, kad bih ih zanemario, izgubio bih ih! I nikada to neću napraviti. Štoviše, svaki slobodni trenutak ih jašem. Jedno vrijeme sam se i natjecao u daljinskom jahanju, sudjelovao sam na endurance utrkama od 40 kilometara. Za utrke od 60 ili 120 kilometara, primjerice, konja moraš maksimalno dobro pripremiti, a ja za to ne stignem pa ih onda i ne vodim na te ekstremne daljine. U daljinskom jahanju konj ne smije prošepati, kao što mu na kontrolnom punktu bilo mora biti spušteno na razinu s početka utrke. U protivnom, slijedi diskvalifikacija. U daljinskom jahanju sam jahao skoro na svim konjima osim na Belli. S Ringom sam bio prvak na Alpe-Adria utrci u Klagenfurtu i Palmanovi, Lipici i u Puli. Konji su velika ljubav, kad ti se uvuku pod kožu – više nema povratka!
Nakon početna dva konja, Josip danas u štali na ranču veličine tri hektara drži pet konja – Bellu, Stellu, Ringa, Dinga i Arona. Koronu je prepustio kumu, a osobno najviše trenutno jaše Arona. Uskoro namjerava konjima omogućiti slobodnu ispašu u svom masliniku nalik amfiteatru kojeg kani ograditi žicom.
– Moj pokojni tata, koji je bio u talijanskoj vojsci, uvijek je pričao o konjima. On je služio vojsku u Torinu u konjici, od 1938.-1942., i čuvao je fotografije koje je imao s tim konjima, kako ih je jahao, kako se propinjao… Te priče nisu mi nikada izblijedjele i bilo je potpuno logično da nastavim njegovu priču.
Bez njega i njegovih konja nemoguće je zamislti Srednjovjekovni festival u Svetvinćentu. Na tim viteškim igrama Josip se u galopu trudi sabljom prerezati jabuku, kao što u Poreču iz trka kopljem mora pogoditi cilj.
– Kad sam pod najvećim stresom i opterećenjem, uzmem konja, zajašem ga i doma se vratim kao drugi čovjek!
Zaljubljenost u konje Josip je odlučio prenijeti i na svoja vina nazivajući ih upravo po svojim ljubimcima.
– Gledate nekako taj karakter konja, uspoređuješ taj karakter s vinima i onda vidiš da neka vina baš pašu uz tog konja. Stella je mlada i nježna kobila pa smo po njoj nazvali pjenušac. Ili, ta Korona, s kojom sam započeo endurance utrke, izdržljiva je i jaka kobila, uvijek sigurna u sebe, kad si s njom ne može te ništa iznenaditi. E, to ime smo dali našoj odležanoj malvaziji, našem najboljem vinu. Po Luni smo nazvali naše muškate – Luna Bianco i Luna d’Oro, a po Belli naše ekstradjevičansko maslinovo ulje.
Josip je relativno kasno ušao u vinsku priču, u svojoj 48. godini. Je li zbog toga ili nečega drugoga, ali Josip je i vinogradarstvo stavio u kategoriju – adrenalinskih sportova. Kaže, „vinogradarstvo je i stresno i zahtjevno i mukotrpno, moraš biti izuzetno uporan za postići neke rezultate“! Za nekoga tko je svoja prva vina buteljirao 2012. godine, Decanterova zlatna medalja 2017. godine za muškat Luna d’Oro iz 2015. godine ili 2018. godine za Koronu sur lie malvaziju iz 2016. godine rezultati su naprosto senzacionalni! A priznanja su i za njih bila iznenađujuća, uzorke svojih vina poslali su u London iz čiste znatiželje. Htjeli su, kaže, vidjeti gdje se nalaze njihova vina, kako na njih gledaju neovisni međunarodni suci.
Premda Josip sa svojom obitelji živi u Bujama, kuća im je na središnjem gradskom trgu na kojem se 1954. godine bivši jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito obratio razdraganom narodu Bujštine, njegovo podrijetlo je iz središnje Istre, iz sela Trviž nedaleko od Pazina. U Buje je doselio 1986. godine, poslije vjenčanja – suprugin otac je napravio kuću u kojoj su mogli imati uvjete za pristojan život.
– Iste godine smo otvorili naš prvi lokal, odmah pored Digitrona, bila je to restoran-pizzeria Aquarius. Ovu zgradu u kojoj sada radimo na središnjem gradskom trgu kupili smo 1993. godine i adaptirali, a restoran pod imenom Oštarija Rondo smo otvorili 1995. godine.
Digitron, u kojem je nekada radilo 800 radnika, sad je tek nekoliko desetaka, gotovo da više nitko i ne spominje. U Bujama je sada u prvom planu, ipak – vino! Josip je paralelno s vođenjem restorana-pizzerije Aquarius, od 1984. do 1990. godine radio kao diplomirani agronom u motovunskom poljoprivrednom kombinatu koji je u svom sastavu imao 220 hektara vinograda na najboljim pozicijama, kao i 350 ha ratarskih površina. Uglavnom su proizvodili grožđe za potrebe Istravina.
Njegovi sadašnji vinogradi na položaju Sveta Lucija nekada su bili dio veliko umaškog poljoprivrednog kombinata.
– Država je počela 2007-2008. godine rasprodavati to zemljište koje je nekada bilo dio PIK-a Umag i davati ga u najam. Javio sam se 2008. godine za svoj prvi hektar, godinu kasnije uzeo sam nova četiri hektara. Bio je to povratak u vinograd nakon skoro 20 godina! Često me pitaju kakav je osjećaj započeti nešto novo u toj dobi, jer sam tada imao 48 godina. Svima odgovaram da neke stvari ne možete zaboraviti. Ja sam se, ipak, rodio na selu, odrastao u vinogradu, to ti ostane u krvi.
Kad Josip kaže da se u kući uvijek pričalo o vinu, onda je nemoguće ne zapamtiti anegdotu o „rodnoj 1930. godini, kad su žene, umjesto da idu po vodu na središnju seosku javnu česmu, radije polijevale vino po podu, da se ne praši, nego išle po vodu“!
– Kad sam bio dijete, u vinogradu se zemlja obrađivala volovima, a ja bih morao ići voditi te volove dok bi otac držao plug. Uvijek smo imali po 2-3 boškarina i par krava koje su bile za mlijeko… Volovi su se zvali Bakin, Boškarin, Gallardo, Moro. Kako zaboraviti pretakanja vina kad bi mi kao djeca dolazili do tih kaca, maštela, prste močili pa ih lizali, a mama, kad bi došla, djecu bi zatekla malo zamantanu. Mi bismo se napili! Moj brat, Milorad, koji živi u Americi, nikada poslije toga nije više ni kap vina stavio u usta!
Josip danas ukupno ima sedam hektara vinograda, a pet hektara su u punom rodu. Ima mogućnost proširiti se za još pet hektara.
– Imamo mogućnosti proširiti se za još pet hektara. Žao mi je što nisam ranije krenuo u ovu priču! Do sada bi se mi već uhodali i bili puno konkurentniji. Mada smo i u ovom kratkom vremenu postigli jako dobre rezultate.
Uopće ne sumnjam u Josipove riječi. Pogotovo kad sam čuo da je rad u vinogradu stavio u kategoriju njemu toliko voljenih adrenalinskih sportova…