Kad sam prvi put posjetio Miodraga Bjelicu u njegovoj tadašnjoj vinariji/garaži u blizini legendarnih novosadskih restorana Petlov salaš i Kod Bate Pežoa, bio sam ga nazvao „fantastičnim vinskim rookijem i jedinstvenim garažnim vinarom koji je meteorskim uspjehom sa svoja prva četiri vina (Saga, Graffiti crveno vino, Graffiti rosé i Babaroga) uspio preko noći Ljubinje, rodni kraj svojih roditelja u hercegovačkoj zabiti između Stoca i Trebinja, predstaviti u nekom drugom svjetlu izvan proizvodnje duhana i rasnih odbojkaških talenata“.
Dobro, ruku na srce, Miodrag nema nikakve veze s Ljubinjem, čovjek je rođen u Loznici, profesionalno stasao u Beogradu, ali i on osobno teško će u emotivnom prisjećanju na svoje prve dodire s vinom izbjeći spominjanje Dubrava, obiteljskih vinograda na visoravni nedaleko Stoca u kojima je praktički načinio prve korake. Kaže, „ostala mi je u glavi žilavka iz vinograda starog 75 godina, čisto ulje“!
Ti onodobni kontakti s grožđem bili su „mehanika“ koja se naraštajima prebacivala s koljeno na koljeno, ali koja ga nikad nije trajno usmjerila prema vinu. Čak ni njegova rodna Loznica, koja priziva vinovu lozu, nije imenom odredila put kojim je odlučio krenuti prije nekoliko godina.
- Znate, vremenom čovjek shvati da su hrana i vino važniji od nekih drugih stvari. Tako sam i ja shvatio da pihtije (hladetina, op.a.) dolaze s godinama, sa smiješkom priča Miodrag Bjelica.
- Vino je posljednji otpor globalizmu. Možemo izgubiti sve – jezik, običaje, identitet – ali vino nosi karakter mjesta i čovjeka. To ne možeš globalizirati.
Zato i ne čudi što smo sigurno prvih sat i pol našeg druženja bili proveli gutajući sline u pričama o brudetu od gambora i ugora, što je Miodragu jedno od omiljenih jela za pripraviti, ili o peki od janjetine ili teletine, junećim repovima, šaranu u rašljama ili, pak, kulenima koje sam pravi i suši. Miodrag ne voli, štoviše prezire, izraz hedonizam, ali dobra hrana i piće su mu postali životni imperativ. U svemu tome ni traga diplomi strojarstva ili mouse padovima koje je prodavao kao vrstan marketinški stručnjak.
- Svi me pitaju zašto sam se odlučio početi baviti vinskim poslom i svima odgovaram da mi je za radnog vijeka želja osigurati ugodan i miran život u mirovini. A to znači da u trećoj životnoj dobi želim uživati u dobrim vinima. Zasad treba samo pričekati da ja stasam kao vinar, a i loza kao biljka, priča Miodrag.
Ili, ne pravim vino zbog tržišta. Pravim ga da bih mogao uživati u njemu kad ostanem bez živaca i budem star.
Od tog prvog susreta s Miodragom imali smo još puno druženja na najrazličitijim mjestima, ali, generalno gledajući, Miodrag nikada nije ostavljao dojam da su ga pozitivne reakcije na njegova vina „prebacile“ te da će „industrijalizirati“ svoju proizvodnju i krenuti u neke brojčane sfere s minimalno šest nula. Naravno, govorim o eurima. Čak i kad je odlučio izaći iz garaže pa je započeo izgradnju velebnog zdanja na Banstolu, praktički na donedavno glavnoj prometnici koja povezuje Novi Sad i Beograd, odakle se pruža nestvaran pogled na Velike vrhove, padinu Fruške gore na kojoj se nalaze njegov vinogradi odakle dolazi Babaroga, Miodrag je u glavi ostao – garažist. Ono, baš, doslovno!
- Nisam napustio garažu! Zar nisi vidio roll vrata, ovdje se u vinariju ulazi kroz garažna vrata. Ova vinarija je, de facto, samo malo proširena garaža, ha, ha, ha.
Ja sam garažist i kad imam dvorac. Garaža je stanje duha, ne kvadrata.
A, opet, ako ovaj znatno veći prostor priziva priču o mojim poraslim apetitima, onda ću sve razočarati rezolutnim odgovorom da za neku veću proizvodnju niti imam mogućnosti niti vremena, a ne želim ni pomisliti da bih nešto radio u tom smjeru.
Kad sam se pripremao za naš prvi susret, ni svemogući Google nije bio otkrio više od dva (2) teksta u kojima se Miodrag Bjelica koliko-toliko predstavio javnosti kao vinar. Stoga i ne čudi kad me po mom prvom dolasku u Novi Sad odmah na vratima zapitao:
- Kako ste došli od mene, pa mene nema nigdje?
A onda je pružio pojašnjenje:
- Moja vinska priča je prilično luksuzna, jer proizvodim toliko malo vina da mi uopće nije potrebno ulagivanje bilo kome, pa i medijima. Vina koja želim praviti ne idu uz kulturu tamburica i volova na ražnju. Ne zanimaju me ni trgovine, a nemam nijednu bocu sačuvanu od prošle berbe, ispričao mi je tada Miodrag.
Meni marketing ne treba. Moje vino ionako pronađe ljude koji ga mogu razumjeti.
Više od deset godina kasnije, Miodragova medijska vidljivost „narasla“ je, možda, na nekoliko tekstova više, ako tu uključimo i informacije o njegovim trijumfima na godišnjim inventurama vinske scene Srbije koje su radili neki portali posvećeni vinima. Ali, deset godina kasnije gotovo da nema ni potrebe spominjati Miodraga Bjelicu, jer njegovu prepoznatljivost, alter ego, preuzela je – Babaroga, chardonnay koji je postao slavan prije nego što se bio i pojavio na tržištu.
Naime, nakon tragičnih poplava u svibnju 2014. godine, krajem toga mjeseca je u Riznici vina, popularnoj beogradskoj vinoteci, održana humanitarna dražba srpskih vina, a sav prihod se uplatio u Fond Novak Đoković, odakle se dalje novac podijelio potrebitima. Najveću cijenu, 17.000 dinara, dostigla je butelja chardonnaya Babaroga Miodraga Bjelice. A vino se još nije bilo ni pojavilo na tržištu!
- Babaroga je te večeri postala vino o kojem se pričalo više nego o humanitarnoj akciji.
U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku za Babarogu piše da je to „zamišljeno biće kojim se plaše djeca, često u opominjanju da ne odlutaju na neko mračno mjesto“, a sugerira se i ironično značenje te riječi kao „sredstvo za zastrašivanje kojim se tko služi, a koje nitko ne uzima ozbiljno“. Miodrag je razvidno očekivao i ovakvo tumačenje, te je u prigodnoj knjižici napisao da je Babaroga „visokorangirana vještica iz mitologije južnih Slavena koja je stoljećima imala dominantan utjecaj na obrazovanje neposlušne djece. Osnovna obilježja su rog, veliki nos s bradavicom, manjak zubi i pećina u kojoj živi. Djeca su je odavno raskrinkala i ne vjeruju više u nju, ali se kao izraz koristi u žargonu, umjesto pomalo zaboravljenog ‘strava!’, za nešto izuzetno, nesvakidašnje dobro…“
- Babaroga nije vino. Babaroga je stav.
Bilo kako bilo, Babaroga je fascinantno vino, ponajbolji chardonnay na ovim prostorima, i ne bi bilo netočno, makar i na simboličnoj razini, da ga je Miodrag nazvao i po položaju Veliki vrhovi na kojem je vinograd odakle je došlo grožđe za vino.
- A znate li kako smo došli do imena koje u Srbiji predstavlja nešto jako, jako dobro? Pa, kod susjeda smo došli probati rakiju koju je upravo bio ispekao. Kad smo popili nekoliko kapi, gotovo u glas smo rekli:
„Auuuu, ovo je Babaroga!“
I onda smo se dosjetili da ću tako nazvati svoj chardonnay koji se upravo bio spremao za buteljiranje i koji je de facto proizvod nulte berbe s položaja Veliki vrhovi, ispričao je Miodrag.
Ime se zalijepilo kao etiketa. Nema brainstorminga, nema marketinga. Samo: Babaroga.
Pritom je dodao da postoji i obiteljska verzija imena, a tiče se njegovih kćeri zbog kojih je morao mijenjati prvobitnu etiketu i od mladog slikara Ivice Stevanovića tražiti da na etiketi budu dvije djevojčice koje će predstavljati njegove kćeri Katarinu i Mariju. Naime, otkako je u garaži i u podrumu kuće posložio bačve, starija kćer je plašila mlađu da ne smije tamo ići, jer tamo je – Babaroga! Međutim, mlađa je imala spreman odgovor:
- Znam, tamo je vino!
Djeca su mi prvi fokus grupa. Ako njih dvije ne reagiraju – etiketa ne ide.
Miodragova nova vinarija na Banstolu postala je, pak, svojevrsni muzej posvećen Babarogi, koja je, osim naziva za chardonnay, dobila vizual i na butelji pjenušca, kao i na fantastičnoj kupaži merlota i marselana te na boci roséa.
Za Miodraga Babaroga nipošto nije nešto crno ili mračno, naprotiv, Babaroga je sinonim za pozitivu, zezanje, veselje… Stoga je za crna kupaža morala dobiti naziv – Crna Babaroga!
- Prijatelj je inzistirao da se iskoristi taj pozitivni odjek priče o bijeloj Babarogi, a usput, puno ljudi koji su čuli za Babarogu, a nisu je probali, bili su uvjereni da je u pitanju crno vino. Tako smo odlučili napraviti selekciju najboljih barika od merlota i marselana, naravno – u godinama kad je to moguće, i napravili smo nekih 2000 boca vjerojatno najboljeg vina što smo napravili do sada. I Jovica Urošević, enolog, i ja ćemo i ubuduće pokušavati napraviti neku selekciju u godinama koje to zaslužuju te da to vino, koje je iskočilo, bude posebno brendirano.
Crna Babaroga nije drugo vino. To je dobra godina Bijele Babaroge koja je odlučila biti crna.
Crnu Babarogu je crtao isti čovjek kao i Bijelu Babarogu, Ivica Stevanović. Njegove skice i prijedloge etiketa stavio sam na zid vinarije tako da se preko njih može pratiti i povijest stvaranja Babaroge.
A tu su skice koje je Ivica radio i za Rosé i za Crnu Babarogu i za pjenušavu Babarogu, kao i, naravno, za Bijelu Babarogu, odnosno chardonnay, s kojim je sve i počelo.
Kad sam mu dometnuo da njegovo „zlo“ na etiketi, koje neodoljivo podsjeća na Jacka Nicholsona Jokera, izgleda, ono, baš „zlo i naopako“, okrenuo mi je kontraetiketu i pokazao natpis Evil i uz to njegovu „naopaku“ izvedenicu – Live.
- Puno ljudi kaže „zlo i naopako“ pa sam se potrudio i to vizualizirati!
Ako etiketa ne ispriča priču — onda nije etiketa nego naljepnica.
Da sve bude u znaku Babaroge, Miodrag je pokazao i nazivom restorana u vinariji, a kojeg je nazvao – Pećina stroga. Znate već onu pjesmu Ljubivoja Ršumovića:
„Ima jedna pećina stroga
u kojoj živi Baba Roga.
A ja sam, valjda razumete,
jedno veoma hrabro dete.
Pa sam rešio, upravo stoga
da joj pokažem njenog boga!
Ali uprkos mojoj galami
Baba Roga se krije u tami.
Nudim joj limun, nosim joj krušku.
Al’ ona ni da pokaže njušku.
Da li postoji, il’ ne postoji?
Uglavnom ona se mene boji“
Što se tiče hrane koja se nudi u Pećini strogoj, Miodrag jamči da u njegovom restoranu „neće biti sat likovnog“!
- To je za mene zastarjela priča koja, iskreno, nikada mi se nije ni sviđala.
- Za što rabiš izraz „sat likovnog“?
- Pa, ono, kad imaš veliki tanjur, a njemu nešto šareno i ništa.
Ključno je da se dobro jede, da se to uskladi s vinima i – to je to. Nisam umjetnik tanjura. Ja sam umjetnik apetita.
Na stepeništu kojim se hoda između podruma i restorana, Miodrag se potrudio staviti fotografije svih murala koji su bili korišteni za istoimenu etiketu. Galerija srpske grafiterske scene!
Naime, na etiketama za rosé i Grafite Miodrag uporno i ustrajno svake godine mijenja slike, a jedino što je konstantno je natpis iz Pompeja koji se smatra jednim od najstarijih grafita:
„Provalili smo te, gazda, ti piješ dobro vino, a nama daješ ono razvodnjeno!“
Meni je etiketa platno. Samo mijenjam izložbu.
Grafiti predstavljaju autentičnu umjetnost novog doba, često neshvaćenu i omalovažavanu u konzervativnoj javnosti. Paradoks je da su ova umjetnička djela besplatna i svima dostupna, a da su njeni autori često proganjani od policije i stvaraju u teškoj ilegali. S obzirom da sam fasciniran tom umjetnošću, smatram svojom obvezom najozbiljnije grafite, odnosno murale, sačuvati od zaborava i zuba vremena i uvrstiti ih na etikete svojih vina koja će, tako, svake godine imati drugu sliku. Ako ne mogu sačuvati mural, mogu ga sačuvati na boci.
Njegova logika je da će ljudi koji popiju dobro vino automatski i etikete na tim buteljama doživljavati pozitivno.
Miodrag kaže da je, kad popije, „jako kreativan, samo, problem je što se pola toga kasnije ne sjeti“. Međutim, ono što se probije kroz alkoholna isparavanja uistinu je spektakularno i vrijedno. Poput naziva za novi pjenušac…
- Zove se Duško. To pjenušac od grašca proizveden tradicionalnom metodom.
Pjenušac se prvotno trebao zvati Perla, sve do jedne kontemplacije na terasi koju je prekinulo Bijelo dugme pjesmom „Pristao sam bit ću sve što hoće“. Tad mi je sinulo da će se baš nešto zvati po njemu, Dušku Trifunoviću, briljantnom pjesniku koji je napisao riječi za tu pjesmu. I tad sam odlučio da će se taj moj novi pjenušac zvati Duško!
Duško Trifunović je umro u Novom Sadu gdje je živio kao posljednji bijednik, a sahranjen je u Sremskim Karlovcima. Takav čovjek zaslužuje da se nešto po njemu zove. Tako sam pjenušac nazvao Duško i na „š“ sam stavio – crnu točku!
- ?
- Pa, znate riječi:
„I ostat ću samo crna tačka
Poslije ove igre kad me slome.
Kad me mirno slome.
Pristao sam bit ću sve što hoće…“
Duško je jedino vino koje se ne plaši tišine, zaključuje Miodrag Bjelica.
