Renato Baretić, poznati hrvatski pisac, doživio je da njegova velika knjiška uspješnica, Osmi povjerenik, završi na filmskom platnu te u celuloidnom izdanju, štoviše, predstavlja Hrvatsku u utrci za statuu Oscara. Sjećam se koliko puta je taj vrsni jezični žongler morao objašnjavati zašto je izolirani i od kopna dosta udaljeni otok, na kojemu se odvija radnja romana Osmi povjerenik, nazvao Trećić i zašto u tom imenu ne treba tražiti nikakvu simboliku. Renato je vrlo vispren i sklon atraktivnim verbalnim kalamburima, ali treba mu vjerovati kad tvrdi da zna za postojanje „dva stvarna Prvića, pa je svoj izmišljeni otok prvo nazvao Drugić, ali mu je to onda zazvučalo nekako preblizu obali. Četvrtić mu je zazvučalo prenategnuto, Kvatrić odveć zagrebački, Petić već preblizu talijanske obale, tako da je ostao na – Trećiću“.
– Em lijepo zvuči, em se lako pamti, em je praktičan za dekliniranje, em je uvjerljiv za sugeriranje prostorne udaljenosti, svojedobno je Renato negdje razjasnio tu enigmu oko naziva Trećić.
Kad sam prvi put razgovarao s istarskim vinarom Robertom Terzolom iz Brčića nedaleko od Poreča, neminovno je bilo spomenuti Trećić, ali i zapitati otkuda dolazi njegovo „trećićko“ prezime Terzolo.
Roberto se nasmiješio, jer, naravno, čuo je za priču o Trećiću u Osmom povjereniku, ali, bez puno razmišljanja, odmah je spomenuo da u Italiji postoji „jedno mjesto koje se zove Terzolo“ te da njegovi korijeni potječu od tamo. Kaže, „preci su bili sjani ‘artigani’, izvanredni majstori za raditi kuće od kamena, ali, s druge strane, radili su i loše pogodbe, tako da im je za bolji život bilo neophodno dodatno se baviti i poljoprivredom“.
– Znam pouzdano da se s lozom i vinogradima počeo baviti moj djed, koji je u potpunosti odustao od zidarskog zanata za kojim je bilo sve manje potrebe. A upravo ti djedovi vinogradi su još uvijek u funkciji i najstarije loze malvazije imaju preko 60 godina.
Ozbiljniji početak vinske priče u obitelji Terzolo, sjeća se Roberto, podudara se s njegovim svršetkom srednje škole i upisivanjem na fakultet ekonomije 2000. godine, kao i upisom na studij vinarstva.
– U stvari, mi smo počeli već 1995. godine uvođenjem novih tehnologija i hladne fermentacije, a već dvije godine kasnije, 1997., dobili smo zlato na Vinistri. Poslije toga stalno smo bili na nekom „visokom srebru“, zlato nam je izgledalo nedostižno, a onda se dogodio taj bljesak 2005. godine s berbom iz 2004. godine. Naravno da sam bio ponosan, ali još sam bio ponosniji godinu kasnije, jer je ponovljeno najviše priznanje na Vinistri bilo potvrda da i ta i nagrada godinu ranije nisu bile samo kratkotrajni bljesak. A 2012. godine smo bili šampioni i s malvazijom i s teranom da bi nakon toga odlučili povući se iz natjecateljskog sudjelovanja na toj manifestaciji. Naime, za vinare su ta natjecanja dosta veliki stres, a kako smo se, razvidno, sa svojom vinskom stilistikom dobro profilirali, više nam nije bilo potrebno tražiti novu i novu potvrdu toga što radimo. Ocjenjivanja su vam uvijek neka nova lutrija, vi ćete doći i dobiti dobru nagradu, ali teško je biti prvi. Ako imate izvrsno vino, sigurno ćete doći među 10-20 najbolje ocijenjenih, ali za biti prvi – morate imati i malo sreće!
A što, u stvari, znači kad Roberto kaže da su postigli prepoznatljvost svoje vinske stilistike?
– Mi radimo dosta kompleksna vina koja su, istodobno, nekako i vrlo lagana. Imamo jače alkohole, 13,5-14 posto, ali su vina lijepo zaokružena, izrazito voćna i cvjetna, idealna za ljetne mjesece. Mi svoja vina najviše plasiramo kroz restorane koji u najvećoj mjeri rade najviše ljeti. Nas piju ljudi mlađi duhom i idejama, otvoreniji, koji nisu opterećeni velikim imenima, koji vole vino radi toga što je u boci, a ne što piše na boci. To što se više ne natječemo ne znači da se mi i dalje na isti način ne trudimo postići visoku razinu kvalitete naših vina. Trudimo se stalno pratiti trendove, a ponekad vino pošaljem u inozemstvo. Evo, nedavno smo dobili Golden Star na Vinibuoni d’Italia za malvaziju, to je nagrada koju smo dobili od ocjenjivača, kao što smo zaslužili po izboru publike i nagradu Le Corone.
Roberto je na ekonomskom fakultetu studirao marketing, ali, priznaje – u marketing ulaže jako malo, gotovo ništa! Njegovo promišljanje takve strategije svodi se na teoriju da se vina sama moraju nametnuti i da ih kupci sami moraju prepoznati.
Gotovo isto razmišljanje čuo sam od sjajnog mađarskog multipraktika, Csabe Malatinszkyog, koji od 2004. godine u marketing nije uložio niti kunu, jer – ne želi uljepšavati svoju vinsku priču.
– Volim reći da sam marketing zamijenio komunikacijom. U restoranu priđem ljudima koji piju moja vina, porazgovaram s njima, objasnim svakome što pije i odmah vidim reakcije. Istinite i neskrivene. Nagrade kojih sam se nadobivao ionako mi nikada nisu ništa donijele. S druge strane, što o meni marketinško uljepšavanje može reći bolje i više od onoga što stalno govore Steven Spurrier, Jancis Robinson ili Caroline Gilby, objasnio mi je takav svoj stav Csaba Malatinszky.
Ili, da ne posežem za primjerom iz Mađarske, imamo mi i u Dalmaciji „konja za utrku“, i to u liku Ive Dubokovića, vinara iz Jelse koji je i profesor marketinga na sveučilištu VERN.
Moram priznati, zapitao sam se, kakav je to marketinški stručnjak koji nema internetsku stranicu svoje vinarije, a bogami nema ni nijedan putokaz kojim bi nekoga u Jelsi usmjerio da ga posjeti u vinskom podrumu.
Zašto nema nigdje putokaz za vinariju? Odgovor – vi ste sad došli tu! Zvali ste, čuli smo se nekoliko puta, trud koji ste uložili da dođete do mene samu vašu priču učinio je još intrigantnijom. Ja sam se u lociranju mojih vina na tržištu odlučio za strategiju sporog ubiranja vrhnja. Jako sam tvrd na rabatima, u stvari uopće ne dajem rabate. Ne poklanjam svoja vina. Nema gratis vina u mom podrumu! Jako malo oglašavam. Koristim najjači oblik promocije koji je ujedno i najsporiji – usmenu predaju, ispričao mi je Ivo Duboković.
Za Roberta marketing nije samo promocija i medijski publicitet nego čitav splet različitih aktivnosti koje su u rasponu od planiranja proizvoda do izbacivanja proizvoda. Našalio sam se s njim da je na studiju marketinga naučio kako ne treba ništa ulagati u promociju.
– Ne, nego da budem šparan! Ovdje je uvijek vladalo dosta siromaštva i ljudi su naučili sve maksimalno iskoristiti uz minimalnu potrošnju. Jedan moj prijatelj voli reći da je grožđe kao svinja – ništa se ne baca. Meni komina služi za gnojivo koje bacam u vinograd.
Kad bi se trebao opisati, onda bi Roberto slobodno mogao navesti da je „tradicionalisti na moderan način“. Jer, smatra, „inovacije dosta prate tradiciju“.
– U podrumu je nemoguće nešto stvoriti, ali je jako lako uništiti! Zato se u tehnološkom smislu stalno pojavljuju inovacije koje su, u stvari, preslik tradicije, ali na lakši, brži i bolji način.
Premda je nakon jednog pčelinjeg uboda shvatio da je alergičan na pčelinji ubod, taj „hendikep“ mu nije nimalo umanjio ljubav prema medu. Štoviše, u njegovoj obitelji se svake godine i dalje med proizvodi u 50 košnica. Prva ljubav su mu bile loze i vino, a poslije se dodatno zaljubio u pčele i masline. Jedna od najupečatljivijih scena iz djetinjstva, koju nikada neće zaboraviti, jest doručak kojeg mu je mama pripremala prije polaska u školu, a koji se svodio na šalicu mlijeka s velikom žlicom meda.
– Meni je taj med jednostavno neizbrisivo sjećanje na djetinjstvo, simbol ljubavi i zdravlja. I uvijek ću se truditi svugdje i svakome propagirati proaktivan odnos prema medu. A masline i maslinovo ulje, opet, poklon su od bogova i nešto što ima najsličniji kemijski sastav majčinom mlijeku – znači jako je zdravo a uz to i ukusno.
Kad sam bio kod Roberta i vidio u susjedstvu kakvih atrakcija on živi i radi, dobio sam još jedan odgovor zašto mu nisu potrebna nikakva ulaganja u marketing. Naime, nekoliko stotina metara od njegove obiteljske kuće, u podrumu koje se nalazi i vinski podrum, reklamira se ulaz u jamu Baredine koju godišnje pohodi više od 60.000 posjetitelja.
A ništa manje zanimljiv mamac za brojne goste nije ni Traktor Show, etno zbirka starih poljoprivrednih strojeva i traktora, od kojih su neki sve donedavno korišteni za obrađivanje okolnih polja. Iz te zbirke posebno se ističu stari traktor Fordson model F iz 1923. godine, prvi traktor koji je svojedobno došao u obližnje selo Nova Vas, samostojeći dizel motor Satima (testa calda) iz 1934. proizveden u Trstu, koji je služio za pogon porečkog mlina sve do dolaska električne energije, potpuno ispravna vršilica za žito (oko 1930.), te magareća zaprežna kola (oko 1910.) sa sačuvanim registarskim brojem i podacima o vlasniku. A tu je i magarac Pino, omiljen među djecom za fotografiranje za vječnost.
Na Traktor Showu dominira poznata izreka velikog Henryja Forda:
– Dolaziti zajedno je početak, ostati zajedno je napredak, raditi zajedno je uspjeh.”
Premda, u slučaju Roberta Terzola, može u prvi plan biti naglašena jedna druga Fordova izreka:
– Svatko tko prestane učiti je star, bilo da ima dvadeset ili osamdeset godina.
Ili:
– Poslodavac ne daje plaću, on je samo isplaćuje. Plaću daje kupac!
Ili:
– Svatko tko prestaje razmišljati ostari. Najveća prednost života je neograničena mogućnost učenja.
