Kad ti za podrum ne treba kredit, nego hrabrost.
I motocikl star šezdeset godina.
Dolazak na impresivno, trinaest hektara veliko imanje obitelji Kezele u Šumećanima, nedaleko od Ivanić Grada, teško koga može ostaviti ravnodušnim.
Sve što vam padne na pamet o Moslavini ondje je prisutno – i još ponešto više.
Jer sumnjam da je itko ikada i pomislio kako će se, usred tog krajolika, susresti s kamenom gromadom teškom pet tona, koju je snalažljivi Drago Kezele dopremio, označio i odlučio javnosti predstaviti kao – moslavački kamen.
Za one sumnjičavije, Drago je postavio i prigodnu ploču. Na njoj piše da „izložena stijena dolazi s Moslavačke gore, iz kamenoloma Donji Miklouš pokraj Čazme, te da je granitnog sastava“.
Pa onda slijedi i dodatno objašnjenje:
- Granit je tip kiselih intruzivnih magmatskih stijena. Odlikuje ga masivnost, čvrstoća i tvrdoća, zbog čega je raširena njegova uporaba kao građevinskog (tehničkog) i arhitektonskog (ukrasnog) kamena. Ova stijena postavljena je u svrhu turističke promocije regije Moslavine. Dopremljena je u proljeće 2011. godine – stoji na ploči.
Uz to, Drago će vas pritom s punom ozbiljnošću uvjeravati da je Moslavačka gora, sa svojih petsto milijuna godina postojanja, najstarija na Balkanu.
U dvanaest objekata, do kojih se dolazi „kroz tri dvorišna ulaza“, smješteni su selski dućan, muzej starina, vinarija, restoran i niz drugih sadržaja koji zajedno čine cjelinu kakvu je u Moslavini teško pronaći.
U sedamnaest pažljivo i starinski uređenih soba godišnje se zabilježi gotovo četiri tisuće noćenja.
Drago, međutim, ne staje na onome što je vidljivo na prvi pogled. Dokazuje da se dobrom idejom može pokrenuti i brdo. Nakon što je u šumi Marča uredio poučnu stazu, odlučio je napraviti i branu. Poplavio je dio šume kako bi stvorio uvjete za bioraznolikost i močvarnu oazu ptica.
Još sredinom 1980-ih godina, kao tajnik ivanićgradskog kuglačkog kluba Zanatlija, uspio je stvoriti prvoligaša i zamalo pobijediti Medveščak, predvođen Nikolom Dragašem.
Bilo je to vrijeme kada je Drago u svojim privatnim poslovima vrtio popriličan novac. No čak i tada, u godinama kad se većina onih koji se „opare“ nastoji javno pohvaliti materijalnim stečevinama, Drago je bio drukčiji.
Nije želio luksuzan automobil. Volkswagenova „Buba“ bila mu je sasvim dovoljna. Zato je, na zgražanje okoline, novac uložio u – autobus s dvadeset i pet košnica pčela.
I već je 1978. godine, kao tajnik, osnovao pčelarsko društvo koje su, kako drukčije nego – Moslavina.
Želeći u ponudi svoje vinarije imati i gazirana pjenušava vina, Dragi nije bilo teško „izmisliti toplu vodu“. Samostalno je osmislio uređaj za proizvodnju tisuću boca frizzantea godišnje.
Satima sam razgovarao s Dragom. Zapravo, Drago je satima iznosio svoj monoview, utemeljen na gusto ispisanim bilješkama koje su mu, kako je rekao, „pripremajući se samo pola sata“, služile kao kronološki putokaz životnog i poslovnog uspona na vrh brijega u Šumećanima.
Koliko god sam se trudio, nisam ga uspio nijednom skrenuti s njegovih natuknica.
Pokušavao je nešto reći i sin Janko, nominalno prvi čovjek Seoskog turizma Kezele, ali bez uspjeha. Janko se mogao iskrasti i nestati na dva sata. Meni to nije bila opcija.
Da mi se baterije na snimaču nisu u potpunosti ispraznile, vjerojatno bih još i danas sjedio s Dragom i slušao njegovu nevjerojatno zanimljivu priču. Priču u kojoj se vino, od početne sporedne uloge, postupno prometnulo u jednu od najvažnijih karika uistinu velikog životnog uspjeha.
Ono što su u antičkoj filozofiji Zeusu orao i munja, Posejdonu trozub, Eskulapu zmija ili Afroditi dupin, Dragi je — kotlovina.
Zbog tog vrlo posebnog znaka raspoznavanja Drago voli reći da je njegova obitelj u javnosti prepoznata kao „kuća kotlovine“. A to je prepoznao i veliki kuharski kanconijer Veljko Barbieri, koji je svojedobno inspiraciju za priču o „velikom kovanom željeznom tanjuru, koji je tek poslije, zahvaljujući udubini u kojoj se skupljaju sljubljeni sokovi od mesa i povrća i umaka za podlijevanje, dobio svoje suvremeno i ništa manje slavno ime — kotlovina“, pronašao kod „svog prijatelja Drage u Šumećanima“.
– Na glavnom zidu restorana u sklopu seoskog domaćinstva, među ostalim predmetima iz bogate baštine ivanićkog kraja i Moslavine, posebno mjesto zauzima gotovo dva stoljeća star pečenjarski tanjur za kotlovinu, koji je od gospođe Tereze Derifaj preuzela ništa manje vješta pečenjarka Marija Kezele, majka moga prijatelja.
Taj dragocjeni kulinarski relikt potječe iz sredine XIX. stoljeća, iz zlatnog razdoblja ivanićkog obrtništva, kad su sve do polovice prošlog stoljeća vrijedni predmeti kožara, kovača, limara, užara, krojača i licitara — neophodni svakom seoskom imanju, stočarskom ili poljodjelskom posjedu — bili izlagani i prodavani na velikim sajmovima od Ivanić Grada do Velike Gorice, od Vrbovca do Čazme i Popovače.
Na sajmovima se licitiralo i kupovalo.
Na sajmovima se veselilo i družilo.
A nakon svakog dobro obavljenog posla — kušalo se tradicionalno dobro jelo.
Tako je zapisao Veljko Barbieri.
Dragini roditelji, Franjo i Marija, bili su klasična ivanićgradska pečenjarska priča u koju je bila uključena cijela obitelj. Na sajmove se dolazilo već u četiri sata ujutro. Podizao se šator, namještali su se stolovi i klupe, a u jednom se trenutku moglo poslužiti i do pedeset ljudi.
- Sajmovi su se obično održavali jednom tjedno na određenoj lokaciji. Temelj svakog sajma bila je prodaja stoke, a onda i svih ostalih obrtničkih proizvoda. Na sajmovima bi bilo i do deset pečenjara koji su, u stvari, bili onodobna inačica današnjeg street fooda. Dominirala je kotlovina, nudili smo i gulaš, a češnjovke i krvavice radili smo svaki tjedan.
Kotlovina se pekla od komada mesa svinje zaklane i tranširane na licu mjesta, koja su se odmah pripremala na masti i vlastitom soku.
- Pečenjari su meso držali u kantama s ledom, a prodavalo se toliko brzo da frižider, u stvari, nije bio ni potreban.
Na sajmovima se znalo okupiti i nekoliko tisuća ljudi.
- To su bili standardi prema kojima smo pripremali količine hrane.
U to vrijeme sajmovi su bili današnji metroi, kauflandi ili lidlovi — pravi trgovački centri.
- U većim mjestima postojala je možda jedna trgovina sa šećerom i brašnom, a sve ostalo, od garderobe do alata i kućanskih potrepština, kupovalo se na sajmovima. Plastike nije bilo, staklo je bilo preskupo.
U Popovači i Kutini ivanićgradske pečenjare zvali su kramarima. Janjetina i ćevapi tada u Moslavini gotovo da nisu postojali.
Sve dok ih u ponudu nije uvela — obitelj Kezele.
- Ražanj nije bio dio moslavačke tradicije, za razliku od kotlovine, koja je naš identitet.
Moji roditelji su 1971. godine prvi u ovom kraju krenuli i s ražnjem. Ja sam u to vrijeme taman počeo studirati politologiju u Zagrebu.
Jednog dana nije izdržao.
- Otišao sam na Dolac, kupio janje, stavio ga na rame i nosio tramvajem do autobusnog kolodvora. Odatle sam ga autobusom dovezao u Ivanić Grad.
O janjetu nije znao gotovo ništa.
- Našao sam čovjeka koji će ga pripremiti, ispekli smo ga i prodali.
Rezultat?
- Zbog te „inovacije“ bio sam toliko uzbuđen da od mesara nisam uzeo ni plaćenu kaparu. Kad smo sve prodali, računica je bila — nula!
Osim lokalnih sajmova, u to je vrijeme bilo i mnoštvo sindikalnih i partijskih okupljanja: Picokijada u Đurđevcu, partizanske proslave u Podgariću, obilježavanja rođenja Stjepana Radića u Trebarjevu. A kakve bi to bile fešte da na njima nema pečenjara?
Dragini roditelji imali su dva velika šatora, u koja je moglo stati i do sto ljudi.
- Najbolje se tržilo na Velikoj Gospi u Kloštru Ivaniću. Jednom sam u jednom danu sam ispekao, isjekao i prodao osamnaest janjaca. Osamdeset gajbi piva. To je bio prihod od pet tisuća maraka.
Na Voloderskim jesenima znao je u jednom danu prodati četrdeset kilograma ćevapa, uz desetak janjaca.
- A onda bi po noći moja žena s mesarom cijelu noć pripremala novih četrdeset kilograma ćevapa za sutradan.
Kao što je Drago nekad išao na sajmove sa svojim roditeljima, tako su i njemu najveću potporu pružali supruga Dobrila i kći Saška.
- Saška je kao srednjoškolka ustajala u četiri ujutro i cijeli dan posluživala goste.
Žena je u to vrijeme bila glavna sestra u Naftalanu. Njoj nikada nije bilo teško uzeti slobodne dane kako bi bila na sajmovima i zamatala meso u masni mesarski papir. Nas nije bilo sram raditi.
Drago se prisjeća da je kao dijete, osim obaveznih odlazaka na sajmove, imao i sasvim drukčiju odgovornost.
- Čuvao sam vinograd da u njega ne ulaze krave i konji.
Kad bi vinograd došao na rod, njegova uloga bila je nezamjenjiva.
- Gazio sam grožđe. Ja sam bio muljača!
Sortiment se tada svodio na tudum, direktora i seksardu — sorte uobičajene za to vrijeme.
- Seksardu smo na brajdi znali zobati i pljuvati opnu. Od te sorte su se radila lijepa crvena vina, prekrasna za piti. I danas ih smatram jednima od užitnijih.
U kasnijim momačkim danima njegovi susreti s vinom bili su strogo konzumentski.
- Onako, kroz gemišt.
Ali i tu postoji jedna prijelomna točka.
- Godine 1981. s jednim sam prijateljem shvatio da je vino piće za čovjeka.
Te je godine, kad se i vjenčao, posadio svoj prvi vinograd.
- Četiristo loza u Šumećanima. Za obiteljske potrebe.
I djed i pradjed proizvodili su vino za sebe, a u njihovu čast u obitelji se i danas čuva djedova bačva iz 1915. godine.
Količina vina koju su dobivali iz tog prvog vinograda, međutim, nije bila dovoljna za sve potrebe.
Na sajmovima su, uz kotlovinu, ljudi htjeli i nešto popiti. A žednih usta nije nedostajalo.
Zbog toga su bili prisiljeni vino kupovati.
Istodobno, želeći povećati količinu vlastitog vina, Drago je 1984. godine kupio vinograd na brdu Trnajec, nedaleko od Popovače.
I to — ni manje ni više — nego sedamsto panjeva od legendarnog Luje Miklaužića.
Godinama kasnije, 1991., nakon smrti oca, pojavio se Lujín sin Marko.
- Molio me da mu taj vinograd vratim. Htio je nastaviti očevu priču.
Taj se trenutak savršeno uklopio i u Draginu životnu putanju.
- Ja sam tada taman prestao ići po sajmovima. Prestala mi je potreba za tolikom količinom vina.
Vinograd je Marku vrlo rado prodao natrag.
- Bez obzira na sve, znam što znači djedovina. I to bih mu svakako napravio.
Pečenjarstvo je u tom razdoblju polako gasnuo, ali vino — vino je ostalo.
Drago se, kao mikro-vinar i vinogradar sa svojih četiristo loza u Šumećanima, sredinom 1990-ih učlanio u lokalnu vinarsku udrugu. S njima je počeo obilaziti vinarije i slušati predavanja profesora Gerharda Schuberta.
- Gerhard Schubert je čitavu središnju Hrvatsku educirao i upoznao s novim tehnologijama u proizvodnji vina.
Drago to izgovara bez imalo zadrške.
- Gledam samo ovu našu regiju. Od totalnih neznalica i amatera napravio je strasne hobiste i profesionalce s pozlaćenim vinima.
U međuvremenu, 1992. godine, u Zagrebu je pokrenuo privatni posao u poljoprivredi.
Počeo je uvoziti stočnu hranu. Otvorio tri mesnice. Kao investitor ušao u stanogradnju.
Sve je to trajalo do 1999. godine.
A onda — slom.
- Sve je neslavno završilo.
Drago se vraća kući.
- Mladosti, kotlovini i vinu.
U tom povratničkom ozračju, između umora i novog naleta energije, Dragu hvata euforija.
I donosi odluku.
Pokrenut će seoski turizam u Šumećanima.
Mjesto na kojem će, uz vikend-ručke, prodavati vlastito vino. Mjesto koje neće biti restoran u klasičnom smislu, nego — doživljaj.
- Ideja je sazrela 1999. godine. Godinu kasnije krenuli smo u realizaciju.
Koncept je bio jasan.
- Proizvodnja vina s plasmanom na lokalnom tržištu. Prvenstveno ovdje, gostima, u jednom pečenjarskom restoranu.
Ali ne bilo kakvom.
- Naša ideja bila je fiksni gastronomski sajam. Moslavački stol.
Hrana se nije trebala posluživati iz kuhinje.
- Hrana se priprema na pečenjarskom tanjuru, kao na sajmu. Gosti dolaze, uzimaju, jedu. Bez konobara.
Kuhinje tada — nije bilo.
- I još sam iza kotlovine pekao janjce i odojke na ražnju.
Vino je, paralelno, planirao nuditi i lokalnim ugostiteljima u Ivanić Gradu i okolici.
Da bi to sve imalo smisla, zakupa pet hektara vinograda od propalog kombinata Moslavačko vinogorje.
- Računali smo da je ljudima već puna kapa tvorničkih vina. Htjeli su domaće.
Ali ideje, same po sebi, ne grade zidove.
Uzeo je veliki kredit.
Iz kuće je prodao sve što se prodati moglo.
Da bi namaknuo dovoljno novca za izgradnju vinarije, uređenje restorana i osmišljavanje cijelog imanja.
Na kraju je otišlo i ono što je najviše volio.
BMW motocikl iz 1956. godine. 250 kubika. Oldtimer.
- Trebala mi je svaka kuna.
Ironija je bila potpuna.
- Kad sam prestao ići po sajmovima, svu opremu sam bio prodao. A kad sam deset godina kasnije krenuo s idejom seoskog turizma — morao sam sve ponovno otkupiti.
Drago se samo nasmije.
- Postao sam vinar-pečenjar.
Podrum za potrebe vinarije, međutim, nije uspio završiti na vrijeme.
Zbog toga Drago 2000. godine nije otkupljivao grožđe od kooperanata. Umjesto toga, od jedne velike vinarije kupio je veliku količinu mladog vina koje je, praktički, samo odnjegovao i punio pod svojim imenom.
I — pogodio.
Na svom imanju u Šumećanima, ali i po okolnim kafićima i restoranima, Drago je već 2001. godine prodao čak 28.000 litara vina.
- Kvaliteta u tom razdoblju nije bila neka posebna. Bila su to korektna, prosječna — gemišt vina.
Prava prekretnica dolazi tek kasnije.
- Ozbiljnu proizvodnju visokokvalitetnih vina pokrećem nakon 2009. godine.
Tada sade 21.000 loza.
Sortiment se jasno definira: škrlet, rajnski rizling, graševina, chardonnay, muškat žuti, te tri crne sorte koje dotad nisu bile karakteristične za ovaj kraj — cabernet sauvignon, merlot i shiraz.
Prva berba iz tih novih vlastitih nasada dolazi 2012. godine.
- I tada dolazi do eksplozije kvalitete.
Rezultati su vrlo brzo vidljivi.
- Na izložbama uglavnom dobivamo zlata ili šampionske titule. Istina, to su lokalne izložbe, ali mi i plasman imamo lokalni. Uključujući i Grad Zagreb.
U tom trenutku priča se definitivno okreće.
- Vino je postalo magnet za privlačenje gostiju.
Vinski turizam, u kombinaciji s gastronomijom, dovodi više od 40.000 gostiju godišnje na imanje obitelji Kezele.
- Koji se vinar u Hrvatskoj može pohvaliti takvim brojkama?
Ako je u početku bio pečenjar, a potom pečenjar-vinar, danas se Drago Kezele definira drukčije.
On je vinar, gastronom i turistički djelatnik.
Čovjek koji je u hrvatske kuharice uveo pojam koji ranije nije postojao.
Moslavački stol.
- To vam je moslavačka inačica švedskog stola.
Servira se na pečenjarskom tanjuru, po sajmišnoj tradiciji.
Na njemu su: kotlovina, moslavački but, moslavački sukanci, patka s ražnja s mlincima, divljač na moslavački način, krvavica po obiteljskoj recepturi iz Drugog svjetskog rata, češnjovke, hladetina…
Baterije su se ispraznile.
A Drago Kezele će, bez ikakve sumnje, svoje iskustvo jednom morati ukoričiti u posebnu knjigu.
Zaslužio ju je.
Jer sve što je napravio — napravio je za Moslavinu.
