Rukomet mu je prva ljubav. Vino je druga. A igre se ne odriče ni u jednom.
Nikica Katić to ne govori naglas, ali mu se vidi u očima – u istom onom žaru kojim priča o obrani „čovjek na čovjeka”, o blokovima, bananama i ramenima koja pucaju pod naletom, kao i o maceracijama, bačvicama, mulju i vinima koja „moraju imati dušu”. Kod njega se strast ne dijeli na sektore. Ona se samo presvlači.
Navijačka himna rukometnog kluba Moslavina iz Kutine pogađa ravno u srž tog mentaliteta:
„…Jer mi smo Moslavci
za loptom ludi,
jer mi smo Moslavci,
najbolji smo ljudi.“
Nikicu Katića iz Kutinske Slatine, gdje s obitelji vodi Klet Romić, ne poznajem dovoljno dugo da bih pisao o njegovim ljudskim vrlinama, premda će ti svatko reći – Nikica je dobar čovjek. Ali ono što je neupitno, što se vidi odmah i bez svjedoka, jest njegova opsesivna, gotovo dječačka zaljubljenost u igru. U loptu. U nadmetanje. U dokazivanje. U proces. I ta se ludost, ta potreba da se ide do kraja, jednako jasno prelijeva iz rukometne dvorane u vinograd i podrum.
Bio je još klinac, osnovnoškolac u Banovoj Jarugi, gdje je tada živio s roditeljima, kad je gotovo svakodnevno pet kilometara biciklom pedalirao do vlaka, vozio se u Kutinu, a zatim pješačio još više od kilometra – i sve to u jednom smjeru – samo da ne bi propustio rukometni trening. Pa onda istim putem natrag. U isto vrijeme trenirao je i nogomet, dominirao među vršnjacima, a ljudi koji su se razumjeli u sport govorili su kako mu se smiješi ozbiljna karijera.
Zato je razočaranje bilo tim veće kad, unatoč najavama i obećanjima, nije pozvan u reprezentaciju. To je bio prvi ozbiljan udarac idealizmu mladog sportaša, ali ne i trenutak odustajanja. Kod Nikice, razočaranja ne gase vatru – ona je samo preusmjere.
Kad je 2001. godine upisao srednju školu u Kutini i preselio se kod djeda Drage i bake Nade, rukomet je bio potpuno logičan izbor. Kutina je tada živjela rukomet, disala ga i nosila kao identitet. Nikica se tom svijetu predao do kraja, trenirao je uporno i marljivo, podnosio ozljede, stiskao zube i ostajao na parketu sve dok mu 2011. godine, u žaru borbe za loptu, jedno rame nije zauvijek promijenilo tijek karijere.
Ali do tog trenutka, do tog prijeloma, Nikica Katić već je bio duboko obilježen igrom. I ništa, pa ni ozljede, neće izbrisati činjenicu da je rukomet za njega uvijek bio više od sporta – bio je način razmišljanja. I isti će se obrazac, kasnije, bez ikakve zadrške, preseliti u vino.
Dolaskom u Kutinu 2001. godine, preseljenjem kod djeda Drage i bake Nade, Nikica Katić ulazi u okruženje u kojem je rukomet bio više od sporta. Bio je identitet grada, društveni događaj i mjera pripadnosti. Za mladića koji je već bio „za loptom lud”, to je značilo samo jedno – potpunu predanost.
Trenirao je uporno i bez kalkulacija, svjestan da u sportu tog intenziteta nema prostora za polovičnost. Ozljede su se nizale, ali nisu ga zaustavljale. Naprotiv, doživljavao ih je kao sastavni dio puta. U obrani je bio neugodan, tvrd, bez straha od kontakta, osobito kad bi se na parketu našao zajedno s prijateljem Sašom Glavašem.
- Nisam ni ja bio baš neka biljka – priznaje danas uz osmijeh.
Voljeli smo se „potući” na terenu. U utakmice smo ulazili maksimalno angažirani.
Iz tih rukometnih godina Nikica je zauvijek arhivirao tri utakmice koje su ga, kako kaže, obilježile i koje se ne zaboravljaju ni kad rame popusti, a tijelo više ne može pratiti glavu.
Prva od njih vezana je uz ime koje se u to vrijeme s iznimnim poštovanjem izgovaralo na hrvatskim rukometnim parketima – Risto Arnaudovski. Makedonski reprezentativac, višestruki najbolji strijelac hrvatske lige, igrač koji je svoje rekorde postavljao u vrijeme kad su ligom dominirali i Ivano Balić i Petar Metličić.
- Igrao je tada za Perutninu Pipo – prisjeća se Nikica.
Na jednoj utakmici sam mu tri banane stisnuo. Nijednom me nije prošao. Mislim da mu je to bila jedina utakmica u karijeri na kojoj nije zabio nijedan gol.
Druga utakmica dogodila se u Našicama. Gostovanje kod Nexea, momčadi čija je obrana djelovala gotovo nadrealno.
- Banderama iz Nexea – smije se Nikica.
Nitko nije bio niži od 202 centimetra. Kad se poredaju u obrani, ne vidiš gol.
Unatoč tome, četiri puta je uspio poentirati. Treneri su mu obećali ispeći janje ako zabije peti pogodak, ali lopta taj put nije htjela u mrežu još jednom. Na njihovu, a možda i njegovu sreću.
Treća utakmica bila je protiv Zagreba, u susretu koji se, radi popularizacije rukometa, igrao u Ivanić Gradu. Bila je to večer u kojoj je, kako kaže, sve sjelo na svoje mjesto. Uspio je ukrotiti rukometnu legendu Kiru Lazarova, tri puta je zabio pored nemoćnog Igora Vorija, a dvaput asistirao današnjem hrvatskom reprezentativcu i pivotu Leonu Šušnji.
To su trenuci koji se ne zaboravljaju. Oni ostaju kao unutarnja arhiva, dokaz da si bio tamo, da si mogao i da si dao sve što si imao. Iako će ga kasnije teške ozljede udaljiti od profesionalnog igranja, rukomet nikada neće otići iz Nikičina života. Samo će promijeniti oblik.
Sve do 2011. godine Nikica Katić živio je u ritmu u kojem se ne postavlja pitanje „što ako”. Treniralo se, igralo se, stiskalo se zube i išlo dalje. Ozljede su bile dio svakodnevice, neugodne, bolne, ali podnošljive. No onda je došao trenutak koji se ne zaboravlja i koji više ne dopušta povratak na staro.
U jednoj utakmici, u žaru borbe za loptu, rame mu je doslovno razvalio Sandro Obranović, donedavni hrvatski reprezentativac i igrač Meškova iz Bresta. Bio je to sudar u punoj brzini, onaj tip kontakta u kojem nema krivnje, ali ima posljedica. Ovoga puta – trajnih.
Tijelo je reklo dosta, ali glava nije imala namjeru odustati. Nikica je znao da profesionalno igranje rukometa više nije opcija, ali ideja da se makne od dvorane, lopte i igre bila je nezamisliva. Ako više ne može igrati, može prenositi znanje. Može voditi. Može graditi.
Kao magistar kineziologije započeo je trenerski put s djevojčicama, koje je od milja zvao „tigrice”. Cilj mu nije bio samo trenirati, nego stvoriti ekipu koja će se razvijati, rasti i igrati ozbiljan rukomet. Imao je viziju dovesti ih na prvoligašku razinu, uložio energiju, znanje i strast – ali je vrlo brzo shvatio da entuzijazam s terena ne prati institucionalna podrška.
Grad Kutina nije pokazao stvarno zanimanje za ženski rukomet. Obećanja su se razvlačila, uvjeti su bili skromni, a prostor za ozbiljan iskorak ograničen. Nakon dugih nagovaranja i, kako sam Nikica kaže, gotovo nemoralne ponude za uvjete u kojima bi trebao raditi, donio je odluku koja mu nije bila laka.
Prihvatio je ponudu iz Ivanić Grada. Tamošnja ekipa igrala je u Drugoj hrvatskoj rukometnoj ligi, ali ambicije su bile jasne – ulazak u Prvu ligu. Nikica je preuzeo izazov bez puno kalkulacija. I danas, bez imalo patetike, svakodnevno navečer sjedne u automobil i vozi se četrdeset i pet minuta do Ivanić Grada, odradi trening s djevojkama i vraća se kući u Kutinsku Slatinu. Vikendi su rezervirani za utakmice.
Rukomet je za Nikicu i dalje ozbiljna stvar u životu. On ga ne doživljava kao hobi ni usputnu aktivnost, nego kao odgovornost i poziv. Ali, koliko god bio važan, rukomet ipak nije sve. Paralelno s trenerskim obavezama, njegov se život polako počeo stabilizirati i u drugim segmentima.
Uz rukomet koji mu i dalje strukturira večeri i vikende, Nikica Katić je napokon, nakon dugog čekanja, dočekao i profesionalnu stabilnost o kojoj je godinama mogao samo sanjati. Nakon niza kratkotrajnih, privremenih i zamjenskih angažmana po različitim osnovnim školama, nedavno je dobio stalno zaposlenje u Garešnici kao profesor tjelesnog odgoja. Bio je to trenutak u kojem se jedan od njegova dva velika životna sna konačno ostvario.
Radni dan počinje rano. U sedam ujutro sjeda u automobil i vozi se osamnaest kilometara do Garešnice. Ondje provodi dan s učenicima, u dvorani i na igralištu, prenoseći znanje, disciplinu i ljubav prema kretanju. Poslijepodne se vraća kući, a navečer, nerijetko, ponovno sjeda u auto – ovaj put prema Ivanić Gradu, gdje ga čekaju rukometašice i trening. Ritma mu ne nedostaje, ali na umor se ne žali. Navikao je.
Profesor tjelesnog odgoja nije posao koji je izabrao slučajno. Bio je to dječački san, jednako snažan kao i onaj drugi, koji će tek doći u prvi plan – postati vinar. I ne bilo kakav. Nikica je od samog početka znao da želi proizvoditi najbolji škrlet i frankovku u Moslavini. Ambicija mu nikada nije bila prosječnost, niti sigurnost uhodanih rješenja.
- Nikad neću prestati s vinskim igrarijama – kaže bez razmišljanja.
Nestane li igre u proizvodnji vina, treba se prestati time baviti.
Kako uspijeva uskladiti profesorski posao, trenerske obaveze i rad u vinogradu i podrumu, teško je precizno objasniti. No činjenica je da se Nikica polako, ali sigurno, približava ostvarenju i tog drugog sna. Njegova frankovka već sada slovi kao najbolja u Moslavini – ne samo zbog kvalitete, nego i zbog toga što je praktički jedina.
- Sa svima se svađam zbog frankovke – priznaje.
Svi su pametni i sade cabernet sauvignon. Ok, cabernet sauvignon je snažnije vino, ali u usporedbi s cabernetima iz drugih krajeva, moslavački će uvijek biti slabiji. Ako već mogu birati, radit ću frankovku koja može biti konkurentna, ako ne i bolja od frankovki iz drugih regija.
U škrletu je, pak, još odvažniji. Ne samo da se igra stilovima, nego pomiče granice koje se u Moslavini rijetko tko usuđuje dirnuti. Macerirao je škrlet čak 313 dana, proizveo ga u hrastovoj bačvici – vino Humka – i bez zadrške stao iza tih odluka, svjestan da takvi potezi uvijek dijele publiku.
I dok se nekima takvi eksperimenti čine previše rizičnima, za Nikicu su oni nužni. Jer vino, baš kao i rukomet, mora imati igru. Bez nje, sve postaje rutina.
U Nikičinu podrumu nijedno vino nije tek etiketa i berba. Svako ima priču, ime i vrlo jasan razlog postojanja. Kao što su utakmice u njegovoj rukometnoj karijeri imale svoje posebno mjesto u sjećanju, tako i vina u Kleti Romić nose osobne, gotovo obiteljske oznake. Kod njega se vino ne „radi” – ono se doživljava.
Jedno od takvih vina je pjenušac LaRita, nastao od škrleta i moslavca, sorte koja se, koliko god zvučalo apsurdno, u Moslavini danas nalazi tek u tragovima. Nikica je i tu otišao protiv struje, proizveo pjenušac od lokalnih sorata i posvetio ga – svojim curama. LaRita je akronim koji trajno bilježi zahvalnost Leli, mami, Ani, supruzi, Riti, kćeri, i Teni, sestri, ženama koje su naučile živjeti s njegovom rastrganošću između škole, dvorane, vinograda i podruma.
- To je najmanje što sam mogao napraviti – kaže mirno, kao da se radi o nečemu posve logičnom.
Tu je i vino DragoNada, „ponos vinarije”, koje predstavlja najbolje što su njegovi vinogradi dali u određenoj godini. Ime je, naravno, još jedna zahvala – djedu Dragi i baki Nadi, ljudima koji su mu bili drugi roditelji, oslonac i temelj svega što danas radi. To vino nije zamišljeno kao serija, nego kao trenutak – koncentrat godine, iskustva i odluka.
Nikica svoja vina često naziva svojom djecom, što posebno iritira njegovu suprugu, ginekologinju, koja se, prirodom posla, itekako dobro razumije u stvarni proces rađanja.
- Ona porađa djecu, a ja vina – objašnjava Nikica, svjestan koliko to zvuči apsurdno.
Jednom sam negdje rekao da mi se rodilo drugo dijete i svi su me čudno pogledali. Onda sam pojasnio:
„Pa, škrlet je izašao vani!”
Supruga mu, naravno, tvrdi da je bolestan.
- Kaže da to ne mogu govoriti. A ja joj kažem: koliko vremena provodim u podrumu, normalno je da ta vina doživljavam kao svoju djecu!
Njegovi prijatelji taj humor i opsesiju opravdavaju anegdotom iz vrlo ranog djetinjstva, kad je kao dječak glavom zaglavio između drvenih bačava i neko vrijeme se nije mogao pomaknuti.
- Eto, vidiš – smije se Nikica – još sam tada shvatio kakav teret ću jednog dana nositi na glavi kad ozbiljno krenem u vinsku priču!
U toj mješavini autoironije, emocije i ozbiljnog rada, njegova vina dobivaju dodatnu dimenziju. Ona nisu tu da se svidje svima. Tu su da budu iskrena, kao i njihov autor.
O čemu god da se s Nikicom Katićem započne razgovor, on se neizbježno, prije ili kasnije, vrati na djeda Dragu i baku Nadu. Ne zato što je to zgodna obiteljska priča, nego zato što bez njih ne postoji ni Klet Romić, ni Nikica kao vinar, pa ni velik dio onoga što danas jest kao čovjek. To nisu figure iz prošlosti, nego živa osovina njegova života.
Dok god bude živ i dok god se bude bavio vinom, vinarija će se zvati – Klet Romić. Bez iznimke. Po ljudima koji nisu imali vlastitu biološku djecu, ali su otvorili vrata i srca mnogima. Kod njih su dom pronašli Nikičina mama, teta i ujak, a kasnije i sam Nikica, koji je od 2000. godine, nakon upisa srednje škole u Kutini, živio upravo s njima. Danas u istoj kući živi sa suprugom i kćeri.
- To su moji drugi roditelji – govori jednostavno.
I zato nema dileme oko imena vinarije.
Priča o Kleti Romić može se čitati i kao priča o Dragi Romiću, Bosancu iz Šipovika, nedaleko od Travnika, čiji je životni put obilježen ratom, preseljenjima i teškim počecima. Kao dvogodišnje dijete vihor Drugog svjetskog rata nosio ga je od Moslavačke gore do Bosne i natrag, sve do Kutinske Slatine, gdje mu je otac radio kao samaraš po okolnim šumama.
Do 1948. godine, dok njegovi roditelji nisu kupili zemlju na mjestu gdje se danas nalazi Klet Romić, živjeli su na vinogradima prekrivenom brijegu na kojem se danas nalazi klet legendarne Žedne žabe Josipa Jelančića, osnivača i člana istoimenog benda, u kojem su svirali i Drago Romić i Vlado Kašner. Glazba, vino i Moslavina ovdje se oduvijek isprepliću.
S vinogradarstvom su počeli zahvaljujući Nikičinom pradjedu, Mirku Belužiću, zvanom Imbra, poznatom vinogradaru. Kad su se doselili u Kutinsku Slatinu, Imbra je rekao svojoj kćeri da ne može biti bez vlastitog vina i osobno se pobrinuo da se posadi loza, kako bi u kući uvijek bilo crnog i bijelog vina.
- Tako je bilo sve dok ja, sredinom sedamdesetih godina, nisam odlučio posaditi novi vinograd – prisjeća se Drago.
Tada su dominirali frankovka i graševina. Škrlet je došao na red tek 1999. godine.
U zrelijim vinskim godinama Drago Romić za svoju je frankovku osvajao zlatne medalje na prestižnim regionalnim natjecanjima modre frankinje u Sloveniji, potvrđujući da se u Kutinskoj Slatini vino nikada nije radilo površno. Nikica je, kako sam kaže, „uvijek radio uz djeda”, upijajući navike, ritam i filozofiju rada koja ne trpi prečace.
Iako je godinama radio rame uz rame s djedom, Nikica Katić se zapravo osamostalio relativno kasno. Imao je 26 godina kad je 2015. godine prvi put u potpunosti sam stao iza vina koje je proizveo. Bio je to trenutak koji je dugo čekao, ali i onaj koji ga je brutalno prizemljio.
Škrlet koji je te godine poslao na lokalno ocjenjivanje osvojio je tek 74 boda. Za Nikicu – šok. I razočaranje koje se ne zaboravlja.
- Kažu da nije loše da prve ocjene budu lošije, da te to motivira – govori danas bez uljepšavanja.
Ma nemoj. Ja se s tim ne slažem. Ako ti cilj nije zlato i biti najbolji, onda ne trebaš ni raditi.
Tada mu se činilo da je podbacio. Da je iznevjerio i sebe i nasljeđe koje nosi. No vrijeme je, kao i često u vinu, napravilo svoje. Nedavno su otvorili jednu od tih prvih boca i slika se potpuno promijenila.
- Iskreno, danas je to sasvim drugo vino. Znam da sam tada pretjerao sa sumporenjem, ali sad toga više nema. Odlično vino.
To iskustvo nije ga obeshrabrilo. Naprotiv, potaknulo ga je na razmišljanje, propitivanje i traženje vlastitog puta. Upravo tu počinje pravi generacijski sudar u podrumu. Dok je radio uz djeda, dobro je zapamtio da se u Kleti Romić uvijek radilo na prirodnim kvascima. Umjetni, selekcionirani kvasci jednostavno nisu dolazili u obzir.
- Vino mora samo raditi – bila je djedova filozofija.
Ništa se umjetno ne dodaje.
No kad je Nikica počeo razmišljati o oranžima, o dugim maceracijama, o vinima poput Humke, uz minimalno sumporenje prije buteljiranja, uloge su se odjednom zamijenile. Djed, koji je cijeli život radio ono što danas nazivamo „prirodnim”, sada je postao glas razuma i opreza.
- „Što se sad glupiraš?” – govorio mu je.
„Imaš kvasce, zašto se zajebavaš i riskiraš ako ne moraš? Što dižete taj mulj?”
Za Dragu i njegovu generaciju cilj je uvijek bio jasan: vino se treba što prije razbistriti kako bi se moglo piti. A sad mu se unuk pojavljuje s idejom da radi upravo ono što je on nekada radio iz nužde, a ne iz izbora.
Unatoč razlikama, poštovanje je ostalo obostrano. Nikica je dobro znao da kvaliteta vina u Kleti Romić ne dolazi slučajno. Dovoljno je bilo promatrati djeda kako radi.
- Imamo pumpu, ali „nećemo prljati crijeva za 400 litara”, pa sve pretočimo kantama – priča Nikica.
Zadnje kapi se izvlače naginjanjem inoksa. I kad to gledaš, shvatiš: ako on to tako radi, onda on to stvarno voli.
Slično je i u vinogradu. Dok bi većina posegnula za flaksericom, Drago bi, s osamdeset godina na leđima, uzeo malu kosu i ručno pokosio cijeli vinograd od 1200 trsova.
- Ako on to može, što onda meni ima biti teško?
Generacijski jaz nije nestao, ali se pretvorio u dijalog. U napetost iz koje nastaje nešto novo. I upravo će se u toj napetosti roditi vina koja će Nikicu definitivno odvojiti od sjene i pretvoriti ga u autora s jasnim potpisom.
Generacijski jaz između Drage i Nikice možda je najjasnije došao do izražaja u vinogradu u kojem je Nikica pripremao chardonnay za svoju prvu DragoNadu. Ne u podrumu, ne u teoriji, nego među trsovima, ondje gdje se odluke više ne mogu sakriti iza objašnjenja.
Kad je Drago vidio da je na svakom trsu ostavljeno tek dva grozda, jednostavno je – odbio ući u vinograd.
„Ja u taj vinograd neću ulaziti. Da mi se ljudi smiju. Sramota!“
U Moslavini se tako nešto dotad jednostavno nije radilo. Nije to bila razlika u mišljenju, nego sudar dviju vinarskih logika. Stari Gašpar, susjed koji je cijepio pola Moslavine, ostao je bez riječi kad je vidio vinograd. Rez koji je Nikica napravio bio je ekstreman, gotovo provokacija tradiciji.
I imao je posljedice. Od 500 trsova chardonnaya nije dobio dovoljno grožđa ni za jedan puni barrique. Morao je dodati malo pinota bijelog.
- Taj cuvée je ispao slučajno – priznaje.
Ali upravo me to iskustvo naučilo najvažniju stvar.
Nakon tog „neuspjeha”, Nikica više ništa ne prepušta slučaju. DragoNada od tada nije kompromis, nego svjesna odluka. Vino koje se radi samo kad godina to dopusti. Kupaža koja se svaki put iznova promišlja, ali uvijek s istom ambicijom – izvući najbolje od najboljeg.
U jednoj od novijih berbi DragoNada je nastala od 40 posto škrleta, 30 posto graševine, 20 posto pinota bijelog i 10 posto traminca. Vino koje nije nastalo da bi se svidjelo svima, nego da bi predstavljalo vrhunac onoga što vinograd može dati kad mu se uzme gotovo sve.
Za Dragu je to u početku bilo teško prihvatiti. Ideja da se svjesno odrekneš količine, da ostaviš trs „prazan”, bila je protiv svega na čemu je njegova generacija odrasla. No s vremenom se pojavio – osmijeh. Onaj tihi, zagorsko-bosanski, koji ne znači potpuno slaganje, ali znači priznanje.
Nikica je u tom trenutku shvatio da je pronašao vlastiti jezik. Ne protiv djeda, nego iznad straha da će razočarati tradiciju. Kao i u rukometu, shvatio je da se ponekad moraš izložiti, riskirati i ostaviti prostor iza sebe da bi dobio utakmicu.
U Kleti Romić danas se proizvede oko 12 tisuća litara vina godišnje. Dvadeset tisuća litara vidi kao apsolutni maksimum kojem bi se ikada približio.
- Ne želim da mi vinograd bude posao – kaže bez zadrške.
Jer onda dolazi pritisak prodaje. A kad dođe pritisak, nestaje ljubav.
Zato i dalje ostaje vjeran igri. Onom istom porivu koji ga je tjerao da kao dječak pedalira kilometrima do treninga, da se baca pod „bandere iz Nexea”, da macerira škrlet 313 dana i da ostavi dva grozda po trsu dok se cijela Moslavina zgraža.
- Ne znam nijednog vinara koji voli vino više od mene – zaključuje.
Takav ne postoji.
I to, za Nikicu Katića, nije hvalisanje. To je jednostavno – stanje stvari.
