Kad je Boris Drenški Bodren, „svjetski kralj slatkiša“ iz Rusnice nedaleko od Huma na Sutli, promovirao svoj posljednji vinski uradak, pjenušac „By the Way“, vjerojatno ni sam nije mogao pretpostaviti koliko je taj naziv, koji znači – „usput“, amblematičan i u svojoj suštini simbolizira cijeli njegov vinski vijek. Jer, Borisu su se njegovi svjetski priznati predikati dogodili usput, kao što je usput bila, i još uvijek traje, cijela njegova vinska priča, za koju on tvrdi da je od samih početaka „profesionalni hobi“ i bijeg od arhivskog posla u državnim arhivima.
Čak se i za njegove ledene berbe, s obzirom na klimatske promjene i sve rjeđe mogućnosti branja grožđa na temperaturama nižim od –7 °C, može reći da su usputna postaja njegova obožavanja – gemišta. Odnosno gemića ili, samo, gema, kako Boris milozvučno tepa toj osvježavajućoj kombinaciji vina i vode o kojoj su neki vinski pisci, poput Ive Kozarčanina, spremni napisati golemi traktat.
- Još su stari Grci miješali vino s vodom i to na šest načina. „Vina treba biti četvrtina i dodati mu tri nimfe“, stoji u zapisu iz petog stoljeća prije naše ere. Takav su mješanac zvali hesiod. Alexis je bila mješavina četiri udjela vode i jednog vina. U dioclesu je bila trećina vina i dvije trećine vode, u nikokaresu samo šestina vina, a polkač su zvali jako vino. Homer je čak pisao o miješanju vina i vode u omjeru 1 : 20. Slijepi pjesnik bio je očigledno slijep i za slast vina. To u stvari ne treba čuditi jer su vina u to vrijeme bila grozna, neužitna i služila su samo za opijanje. Uostalom, sve do prošlog stoljeća većina je vina bila takva. Miješanje obične vode i vina bilo je uobičajeno u Dalmaciji, jer voda nije bila čista pa su je vinom dezinficirali. Osim toga, vina su bila prejaka da bi se pila sama, a s vodom i komadom kruha služila su i kao marenda za vrijeme radova u polju. Ulijevanjem sode ili mineralne vode vinu se mijenja okus, pa su špricer ili gemišt kokteli koji se ne mogu raditi od bilo kojeg vina. Ono treba imati malo alkohola, idealno do 12 posto, laganu aromu te izraženije fine kiseline. Jednom riječju, to mora biti vino koje, nakon gutljaja, izaziva da se usnama i jezikom napravi poprilično glasan „cmok“ – napisao je jednom prilikom Ivo Kozarčanin.
Njegovom arhivskom proučavanju stare Grčke valja pridodati da se vinsko-mineralno-vodne/soda-vodne „kupaže“ piju i u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj pod nazivima schorle, gespritzter ili spritzer, dok je mađarski fröccs – sa svojim različitim omjerima vina i sode – čista umjetnost: mali fröccs, decilitar vina i decilitar soda-vode, je kisfröccs; veliki fröccs, nagyfröccs, dva decilitra vina i decilitar soda-vode; hosszúlépés je decilitar vina i dva decilitra soda-vode; házmester je mjera tri decilitra vina i dva decilitra soda-vode; viceházmester dva decilitra vina i tri decilitra soda-vode; háziúr četiri decilitra vina i decilitar soda-vode; albérlő decilitar vina i četiri decilitra soda-vode itd.
A i Saša Špiranec, ponajveći hrvatski vinski autoritet, smatra da je gemišt „stvar kulture i zdravog razuma u vrućim ljetnim danima“.
- Ponekad osjećam da se neke vinarije srame gemišta, kao da ga smatraju nečim manje vrijednim, i da žele gurati neku „višu kulturu“ pijenja vina.
Mi u Bedekovčini, na našem sajmu vina, znamo potrošiti i po dvadeset cisterni vina za gemište koji se piju uz odojka – priča Boris Drenški Bodren.
Ali svi danas nešto hoće vrtjeti čašu! Nama su Slavonci s Prosinečkim morali otvoriti oči – mi smo ostali zadnji! – smije se Boris, dodajući da je pojava Zagorskih brega, zajedničkog projekta najboljih zagorskih vinarija i Krapinsko-zagorske županije, a kojim se potpiruje ponovno uzdizanje zagorske tradicije vina od miješanih sorti, zapravo povratak izgubljenoj vinskoj prošlosti – svojevrsni „field blend“ poput austrijskog gemischter satza – a ta su vina idealna upravo za gemišt!
Zagorski bregi su hvale vrijedan pokušaj oživljavanja i komercijalne valorizacije tradicije, koja u ukupnom prometu vina Krapinsko-zagorske županije iznosi, prema podacima Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu, nevjerojatnih 70 posto.
U Borisovim Zagorskim bregima zastupljeni su rajnski rizling, chardonnay i pinot bijeli, a vodeći hrvatski vinski kritičari upravo njegovu izvedbu smatraju „savršenom bazom za gemišt“.
- Radio bih ja i veće količine Zagorskih brega, ali drugi su mi zauzeli prostor. Kad sam se prvi put pojavio na En Primeuru s tim vinom, ljudi bi došli do mene, rekli: „Bodren! To su slatka vina!“, i odmah se okrenuli te otišli na drugi štand.
Meni su ti moji Bregi baza za pjenušac koji punim u boce od 0,375 litara, a u njemu ostavljam tek mali zaostatak šećera.
Znate, postoje oni koji vole slatka pjenušava vina, kao i oni koji će ih tek zavoljeti nakon što kušaju moj „usputni“ By The Way.
Borisova „opsjednutost“ gemištima nije neka novokomponirana priča nastala na valu Zagorskih brega. Za sebe i Tomislava Bolfana, koji su posljednjih dvadeset godina postali vinska istoznačnica za Zagorje, Boris kaže da nisu tipični predstavnici tog kraja.
- Možda prvi, možda zadnji, ali nismo tipični – prije smo neka nadgradnja zagorskog vinarskog svijeta, dodatak priči – misli Boris.
Budući da se gotovo jedini bavio predikatnim vinima u Zagorju, što podrazumijeva i držanje grozdova na lozi dugo nakon što su ostali već poodavno pobrali svoje, o njemu se u rodnom kraju dugo govorilo kao o „lijenčini kojem se ne da ni grožđe pobrati“.
Unatoč svjetskoj slavi koju je stekao „slatkišima“, Bodren ne bi bio Zagorac kad ne bi dušu otvorio na spomen – gemišta.
- Vidim da dolazi trend laganih ljetnih vina i mislim da u toj priči treba iskoristiti zagorski gemišt. Idealna bi bila kupaža lokalnih sorata – moslavca, kraljevine i štajerke, začinjena chardonnayom i graševinom. Treba samo naći dobar balans među tim sortama. Dolazi vrijeme gemišta!
A mi kao da ga se sramimo u Zagorju, dok na moru svi traže „gem, gem, gem“… Svi malo mineralnom poškrope vino.
Danas jedini problem predstavljaju visoki alkoholi koji su skočili u vinima. Kad bih radio vino za gemišt, alkoholi mi ne bi prelazili devet posto!
Berba bi bila mnogo ranija, a ništa se ne bi smjelo došećeriti – kao što se to donedavno redovito radilo – priča Bodren.
Tako je bilo i prije dvadeset pet godina, kad je Boris sa svojim „gemišterima“ išao u Gornju Radgonu, u susjednu Sloveniju.
Na povratku su svratili u neku gostilnu da „dopune tankove“ s još nekoliko gemišteca.
Nažalost, vina za gemišt više nije bilo, pa im je konobarica ponudila neko slatko vino.
- Pa kaj je to slatko? – upitao je tada Boris.
- Razumijete li se u kasne berbe? – mamila ga je konobarica.
- Pa bumo probali kad smo već tu – slegnuo je Boris ramenima i prijatelje nagovorio da slijede njegov primjer te učine, vjerojatno, životni presedan – da ne popiju gemišt.
Reakcija je bila iznenađujuća, toliko neočekivana da je potpuno logično što se toga događaja, i nekoliko desetljeća kasnije, Boris sjeća kao da se zbilo jučer.
- Vino nije bilo preslatko, baš onako fino, i mi smo se mic po mic opustili, napravili cajku i sve živo. Hoću da platimo i idemo, ali ne… kaže konobarica: „Sad ću ja vas počastiti!“ – i plati nam bocu ledenog vina. Čudo!
Od tada je za mene postojalo samo ledeno vino – prisjeća se Boris svog sasvim slučajnog susreta s nečim što će kasnije postati jedna od najvećih prepoznatljivosti hrvatskog vinarstva.
Od potpunog vinskog analfabeta, bez ikakvog vinskog gena u obitelji, Boris Drenški – Bodren u samo je nekoliko godina osvojio čak šesnaest Decanterovih medalja – šest zlatnih, šest srebrnih, tri brončane i jednu preporuku.
Za svoje ledeno vinoBodren 2009. osvojio je 2011. godine Regional Trophy i uvršten je među Top 10 slatkih vina na svijetu.
Pritom nije napustio garažu svoje obiteljske kuće u Rusnici, u Humu na Sutli, pa se za njega i u najdoslovnijem smislu može reći da je najznačajniji hrvatski garažist.
Boris nije napustio ni svoj državni posao u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, čuvajući „sigurnu plaću“.
Vino mu je bilo i ostalo – strast, ali i hobi.
- Nekako u vrijeme tog mog prvog slatkog iskustva s vinom odlučio sam saditi vinograde, a pojma nisam imao ni što ni kako. Znao sam jedino da želim proizvesti vino za vlastite potrebe – da imam za gemišt.
No, ledeno je vino sve promijenilo. Odlučio sam da želim raditi samo to.
Počeo sam pohoditi predavanja čuvenog Gerharda Schuberta, malo sam proučavao i literaturu i ubrzo shvatio da vino nije samo gemišt!
Kupio sam tisuću litara vina za svojih tisuću i pol litara gemišta, ali to me više nije zanimalo.
Počeo sam grozničavo kupovati vina i u njima tražiti ono što bih volio imati u svom vinogradu.
Vrlo brzo odlučio sam se za rajnski rizling, pinot bijeli, pinot sivi, chardonnay i traminac – sorte koje su i danas okosnica mog podruma – prisjeća se Bodren svojih vinskih početaka.
Nije gubio vrijeme na sanjarenje o svojim „slatkišima“.
Niti godinu dana nakon slovenske inicijacije u svijet vinskih predikata, Boris se već mogao pohvaliti prvim kapljicama izborne berbe.
Napravio je dvadesetak litara – „čisto informativno, da može poslati u Zavod i vidjeti na temelju reakcija je li na pravom putu“.
U Zavodu su se, naravno, začudili zašto netko s tako malom proizvodnjom uopće šalje vino na pregled.
- Sve je prošlo uredno. Zanimao me samo odgovor na pitanje: znam li ja to napraviti?
A za to što sam proizveo dobio sam i specifikaciju predikata.
Ne znam, ali sve me dodatno tjerala neka luđačka potreba da dokažem da Zagorje ima potencijala biti drukčije od uvriježenih stereotipa – da može davati najljepša slatka vina.
Možda sam htio biti drukčiji od drugih, imati nešto što drugi nemaju.
I uspio sam dokazati da su upravo te zagorske kiseline, nekad predmet sprdnje, idealne za slatka vina – prisjeća se Boris svojih početaka.
Na svoju prvu ledenu berbu odvažio se već 2004. godine.
Prošlo je prilično neuspješno – više su profitirali kosovi koji su pojeli sve bobice.
Kad je došao u vinograd provjeriti uzorak, preživjelih je bobica na cijelom nasadu jedva bilo za napuniti čašu za jogurt!
Tad je odlučio kupiti mrežu za sve svoje vinograde i zaštititi ih od štetočina.
Nije štedio – uložio je novac u petnaest kilometara mreže visoke četiri metra kojom je, doslovno u dva sloja, prekrio svih svojih tadašnjih sedam i pol tisuća loza.
I zarekao se da će sljedeće godine ponovno pokušati s ledenom berbom.
Bio je kao dijete sretan što je uspio s chardonnayem postići nešto o čemu prije samo nekoliko godina nije imao pojma.
Osjećao se kao da je osvojio svijet – i odlučio se za međunarodnu potvrdu kvalitete.
Poslao je uzorke u London na Decanterovo godišnje ocjenjivanje vina.
- Na Decanter me navukao Ivan Enjingi sa svojim velikim uspjehom 2004. godine, sve sam to čitao i analizirao.
Neki su mi govorili:
„Kako si se uopće usudio slati uzorke u London s tako malom proizvodnjom?!“
Pa kaj – ako hoće, uzet će; ako neće, kaj sad.
I bolje da nisam nikoga poslušao.
Iz Huma na Sutli morao sam otići u London da bih dobio potvrdu kvalitete – da bih u Hrvatskoj bio shvaćen ozbiljno!
Nakon uspjeha u Londonu te 2008. godine profilirao sam se isključivo za ledenu berbu i izbornu berbu prosušenih bobica – špica špice!
Drukčije od ostalog, gušće, sirupasto; mali alkoholi u odnosu na druge proizvođače, ali upravo tome težim i po tome sam postao prepoznatljiv.
Želim da mi alkoholi budu između šest i osam posto. Dosad najniži alkohol postigao sam sa chardonnayom – 6,2 posto.
Ispočetka mu je sve što se događalo s njegovim vinima bila iskrena zabava i osobni izazov.
No, priča je vrlo brzo „povukla“ i nagrade i vino i veliku pozornost, pa se Boris našao pred – preustrojem.
Premda čvrsto u fotelji svog državnog posla, danas kao arhivar u HZZO-u u Bedekovčini, ne prestaje sanjariti i neprestano povlačiti nove poteze.
- A sad bi trebali posaditi još dvadeset tisuća loza. Mora se! Imate traktor koji nije iskorišten – sedamdeset konja, kao da vozite dobroga Golfa, a ne trošite ga!
A s većom količinom vjerodostojniji ste na tržištu. Trenutno godišnje napravim do četiri tisuće boca po 0,25 litara.
Da nije bilo Decantera, ne bih bio tu gdje jesam.
Dao mi je takav vjetar u leđa da više nisam siguran je li to dobro ili loše.
Morao sam povećati proizvodnju…
Od ničega dođete do nečega – i sad ne možete stati!
Ili ideš dalje, ili propadaš!
S druge strane, mislim da sam svojim uspjesima dao vjetar u leđa drugim vinarima da krenu, jer nisu imali što izgubiti – samo dobiti – priča Bodren.
Od „medijske eksplozije“ potpaljene briljantnim, gotovo meteorskim uspjesima njegovih „slatkiša“ prošlo je više od deset godina.
No, Borisa više nema na Decanterovim natjecanjima.
U stvari, htio je on i dalje sudjelovati, ali…
- Nakon tih mojih uspjeha organizatori su postavili novi zahtjev koji je svaki proizvođač morao ispuniti.
Tražili su da svatko s ledenom berbom godišnje proizvede minimalno 300 litara tog nektara.
Kod nas je tada takav uvjet mogla ispuniti jedino Vinarija Kutjevo.
Ja sam imao pet sorti, i od nijedne nisam mogao proizvesti više od 150 do 200 litara.
Kad sam počeo ispunjavati prijavnicu, došao sam do količine i shvatio da ne ispunjavam taj uvjet.
Molio sam ih da zažmire i puste me, ali naletio sam na zid.
Od tada sam jednostavno prestao sudjelovati na natjecanjima.
Koliko god tada bio razočaran, Boris je pronašao način da cijelu priču preokrene u motivaciju, a ne gubitak.
Primjerice, u vrijeme njegove „zlatne groznice“, na Decanteru je postojao panel stručnjaka koji je pod jednim „kišobranom“ ocjenjivao sva vina srednje i istočne Europe.
- I ja sam u toj konkurenciji bio šampion srednje i istočne Europe, osvojio sam Regionalni trofej!
Danas gotovo svaka zemlja ima svoj panel stručnjaka koji ocjenjuje samo njezina vina, pa se i trofeji dodjeljuju u većem broju.
Dakle, kad sam postao šampion srednje i istočne Europe, na tronu sam naslijedio Stanka Ćurina iz Slovenije.
Onda je netko rekao da mi, mali proizvođači iz malih zemalja, sa svojim skromnim količinama,„radimo nered na tržištu“.
Predsjednica tadašnjeg panela za ocjenjivanje vina, i za Hrvatsku, Angela Muir (MW), odlučila je posjetiti Borisa i vidjeti u kakvim se uvjetima stvaraju njegova remek-djela u malim bočicama.
Nije mu najavila dolazak – samo ga je nazvala kad se pojavila ispred vinarije.
Boris je, naravno, bio u svom arhivu i, kad ga je nazvala, zamolio ju je da pričeka pola sata dok ne dođe s posla.
- Kad je vidjela moju vinariju, odnosno – doslovno – garažu, nije više puno pričala.
Postala je rezervirana i prema meni i prema mojim vinima.
I taj se stav kasnije prelio na odnos Decantera prema meni.
Saša Špiranec je u jednom svom tekstu u Jutarnjem listu dodatno pojasnio cijelu situaciju:
„Naime, Angela Muir je poznata vinski konzultantica čiji posao ne bi imao previše svrhe kad bi vina iz kućne radinosti, poput Borisovih, na natjecanjima i dalje premoćno pobjeđivala ona u koja se ulaže stostruko više novca.“
Borisa taj „usputni“ susret s Angelom Muir, kao i sve kasnije što se događalo na Decanteru, nije pokolebao u njegovoj odluci da i dalje proizvodi najbolja svjetska slatka vina.
Nikada nije mijenjao uvjete u kojima radi, niti radi dojma, niti radi prestiža.
- Još uvijek sam u garaži, ništa se nije promijenilo. Ostao sam pri istom – jednostavno, nije bilo potrebe. Nikakva me sila nije tjerala na novi prostor. Kušaonica je za desetak ljudi, dovoljno velika da se svi osjećaju ugodno. Možemo tamo razgovarati koliko god želimo – nema vremenskih ograničenja. Ljudi dolaze kad hoće, popiju, kušaju, pričaju.
To mi je najdraže.
I, priznaje, ne nedostaje mu Decanter.
Boris još uvijek radi kao arhivar u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje; vinima se nikada nije u potpunosti posvetio. Uvijek su mu bila, i bit će, „usput“ – njegov profesionalni hobi.
- Svi mi se smiju kad im to kažem. Možda zato i nisam toliko uspješan.
- ????
- Dobro, uspješan sam marketinški, ali to nikada nisam kapitalizirao. Mene je uvijek priznavala struka, ali ne i trgovci. Oni samo gledaju gdje će proći jeftinije.
Realno, najbolje tržište je kod nas. Izvoz i prodaja u inozemstvo nisu realnost. Naši ljudi vole popiti, počastiti – i to je to.
Probao sam dosta austrijskih, naletio i na kanadska slatka vina, ali sva su ona nježnija, s manje ostatka šećera.
Oni beru već u listopadu, tad kod njih počinju minusi, ali nemaju tehnološku zrelost grožđa.
Moje ledene berbe imaju dvostruko više Oechsla – otuda taj sirupasti karakter.
Kao što svojom „garažnom vinarijom“ iznenadi svakoga tko mu dođe u posjet, jer tko zna što ljudi očekuju, tako je Boris i u samoj tehnologiji proizvodnje „slatkiša“ drukčiji od drugih.
- Istina, ni u tehnologiji ne slijedim pravila. Primjerice, pravila nalažu da se grožđe za ledeno vino bere na –7 °C, a ja to radim na –15 °C. Slador je kod mene uvijek znatno viši.
Sretan sam kad čujem zaleđene bobice kako lupaju o prešu, a gusti mošt tek nakon jednog sata počne kapati – i to traje četiri do pet sati.
