„Možda sam malo prekompliciran za predstaviti se u nekoliko rečenica“, započinje svoju priču Nenad Posavec iz Klanjca. „Prvo, za sebe bih rekao – igrajući se s terminom garažni vinar – da sam zapravo ‘špajzni vinar’. Jer, toliko sam mali da mogu raditi, i radim, u špajzi.“
Tako je, čisto radi veličine, počeo priču o sebi mali, ali vinar velikih vina – Nenad Posavec iz Klanjca. Iza njega, ili u njegovim rukama, ili, samo, pod njim, tek je hektar vinograda, što je u razmjerima slavonskih, pa i vinarija u drugim dijelovima Hrvatske, čak i tamo gdje je jako teško okrupniti parcele, zanemarivo mala površina.
- Inače, ‘špajzni vinar’ je izraz kojim bi se moglo nazvati većinu zagorskih vinara ili, pak, sve hobiste i vinske zaljubljenike, kakvi su u većini u Zagorju. A takvi propadaju i sve prodaju, jer su sve stariji i fizički je sve zahtjevnije u starijoj dobi obrađivati vinograd, koliko god on malen ili velik bio, priča Nenad.
Ovdje je ljubav prema vinu tradicija i svi se tome učimo od rođenja. Svi, ali baš svi u Zagorju, imaju svoj mali ili malo veći vinograd, baš kao što se donedavno svaka kuća mogla podičiti i svojom kravicom. Evo, tu je Sutlanska dolina koja se baš na ovom prostoru širi, i veće su površine za obrađivanje, pa je ovdje bilo i bogatih seljaka s velikim vinogradima i velikim štalama. Moj djed bio je taj stereotip – on je iz Kačkovca, šest kilometara južnije od Klanjca. Oni su proizvodili vino, a bolju kvalitetu volovskim zapregama odvozili u Zagreb i tamošnje birtije.
Nekad se jako puno pilo.
Kad sam se počeo baviti vinarstvom, došao mi je čovjek iz jedne birtije za koju nisam ni znao da postoji – relativno mi je u susjedstvu, iza brega, pa još iza jednog brega, pa preko jarka. Birtija mu je bila dio obiteljske kuće, nikada ne bi ni pomislio da je to birtija – rekao bih kao pušišank, mjesto za popiti s nogu – i čovjek mi kaže da godišnje proda više od deset tisuća litara vina!
Koliko su Nenadove tvrdnje o „žeđi“ Zagoraca utemeljene, pokazuje i „štiklec“ iz klanječke povijesti pod naslovom Klanjec, moj grad, tak imam te rad, koji je na internetskoj stranici gradskog poglavarstva davne 1970. godine zapisao Veljko Čižmek stariji. U tom tekstu opisuje čak trinaest birtija u gradiću s tek 2500 duša:
Negda je bila huda konkurencija, kajti je bilo trinaest birtiji – bum ih odmah nabrojil: Blažičko, Dečman, Posavec, Kupiter, Županić, Iveković Bino, Petrišić Ivica, Kobali i Špoljarić. Iveković Štef je imal kavanu i karambol bilar (k njemu su hodili boljša gospoda ki nisu bili za pijaču), onda Bertek, pa narodna gostiona Fačkulinka, Šimanuvič Ročic. Stari mekijari, kak nas zoveju, hudu su pili, to se vidi koliko je bilo treba oštarija – bili su špajsni. Broz Krešo si je dozvolil da ga je Berber došel v bertiju podbrivat, a mesto z vodom, on se je s vinom opral. Jemerčić kužnar je mel prvu kuglanu u Hrvatskoj. Pod zemljom s šankom i separejima ju je izgradil isto naš Klanjčan; ona je skopana pod Brozovim bregom, kopali su je domaći meštri, zidari, i to leta 1865., a napravil ju je naš Klanjčan Mirko Iveković. Vuti kuglani su napisani izgravirani lubavni štikleci… Po zimi su Klanjčani hodili f oštarije, saki dan su šnapsali pofrtacal, a keri su špilali za peneze furt su se skrivali da ih ne bi žene našle…
Kad sam Nenadu pročitao taj „štiklec“, samo se nasmijao i rekao: – Tako je to. Nekad se pilo!
Prisjećajući se svojih vinskih početaka i trenutka kad je odlučio da mu vinarstvo bude životno usmjerenje, Nenad priča da su njegovi roditelji imali vinograd koji je bio doslovno „iznad Severove kuće“.
- Ma, to je bilo petsto trsova. Radili smo ga obiteljski, ali kako je taj vinograd bio u jarku, nije bio nešto atraktivan – nije ti pružao nikakav pogled ili duhovni odmor. Stoga su moji oduvijek maštali o nekoj kleti na bregu, nekoj vikendici. I tako je godinama bilo, sve dok jedna žena početkom 1990-ih nije odlučila prodati svoju klet, i to baš kao naručenu za moje roditelje. Počeli su sređivati klet koja je imala i, za zagorske prilike, relativno velik vinograd, ali prilično zapušten.
Nenad je tada pohađao prvi razred srednje škole i, tvrdi, ništa mu nije bilo teško. Premda priznaje, roditelji su teže poslove u vinogradu prepuštali bratu, tako da ga nisu ogadili vinom. „Možda zbog toga nikada nisam zamrzio vinograd, jer mi ga nisu uspjeli ogaditi. Skakutao sam po tim vinogradima, a novi mi je bio super jer je rad u njemu bio s prelijepim pogledom na dolinu.“
Pod utjecajem Severovih vina, koja su tada bila najbolja u Zagorju i nekoliko kopalja ispred svih drugih, posadili su pinot sivi.
- Uvijek bih od berbe ostavio sebi stotinjak kilograma grožđa da se poigram i proizvedem neko vino. I, priznajem, dobro mi je išlo, makar sam ga radio čisto hobistički. Većinu grožđa prodavali smo Severu. Cijena je bila jako dobra i tako smo radili dvije godine, dok nije došlo do strelovitog pada cijene grožđa pa nam se više nije isplatilo prodavati. Onda sam rekao: ‘Ne bumo više prodavali grožđe Severu, ja ću proizvesti neko vino za lokalne pijance!’ Međutim, vino je ispalo puno bolje nego za pijance i jako dobro smo ga uspjeli prodati!
- Iznenadili ste sami sebe?
- Da.
Nenad danas tvrdi da mu je ta preobrazba – od klasičnog vinogradara koji je drugima prodavao svoje grožđe do eksperimentalnog ‘vinara za pijance’ – bila svojevrsni okidač za sve što je kasnije radio i uradio.
- Izgleda da je stvarno tako bilo. Zaintrigirala me ideja okušati se i sljedeće godine, kad će vjerojatno parametri biti dijametralno suprotni. Onda smo uzeli još jednu parcelu koja se naslanjala na našu. Tamo smo posadili chardonnay i sauvignon blanc, a taj je chardonnay kasnije osvojio sve što se u Hrvatskoj moglo osvojiti. Kasnije smo, na stotinu metara većoj nadmorskoj visini, poviše od postojećih vinograda, kupili još jednu parcelu.
Nenadov mentalni sklop uistinu je raritetan, pa kad ga malo duže slušate, ne možete biti iznenađeni što je, primjerice, nakon što je završio gimnaziju, odlučio – radi unaprjeđenja tehničkih znanja prodaje i poslovanja vinarije – upisati Poslovnu školu u Zaboku. Dakle, on nije dvojio između Poreča, Požege ili Zagreba, gdje će steći vinarsku naobrazbu, nego čime će, u poslovnom smislu, unaprijediti svoj originalni vinski put. No, Poslovna škola u Zaboku nije bila ni blizu njegovih očekivanja – „čista teorija koja nema veze s poslom“.
- S obzirom na to da nemam temeljno enološko obrazovanje stečeno na Agronomskom fakultetu, ja sam isprobavao stvari koje se tamo striktno zabranjuju.
- Primjerice?
- Recimo, oni preporučuju da se vino promptno makne s taloga nakon vrenja, jer će se pokvariti. To je vinska abeceda! Posebno u velikim tankovima. To govori teorija, ali i praksa – vino se stvarno pokvari. No, ja sam otkrio da se ukupni talog nikada ne pokvari. Zato su moja vina punija. Taj talog nazivam mamom vina, jer ga drži kao u njedrima.
Nenad je svoja saznanja javio „ovima s Agronomskog fakulteta“, kako bi nekoga poslali i napravili studiju o tome.
- Jesu li oni nešto poduzeli, shvatili me ozbiljno ili moja saznanja gurnuli pod tepih – uistinu ne znam što se sada po tom pitanju događa.
Taj talog je zanimljiva stvar, on je živ i očito stalno radi. Jednu bačvu sam držao dvije godine na tom talogu. Bila je to graševina. Žao mi je što sam je morao svu prodati – zatrebalo mi je novca. Okus je mekan, kao da pijete ulje, slično strukturi ledene berbe, ali bez mednih nota. I još satima imate to vino.
Priča o talogu, „mami vina“, nije jedino Nenadovo otkriće.
- I još nešto, bez neke velike tehnologije – bez hlađenja na bačvi – uspio sam rastegnuti vrenje koliko hoću. Nije stvar u kemiji, jer kemiji nema mjesto u mom podrumu – sa mnom bi kemijska industrija propala. I do toga sam došao ne znajući, radeći stvari koje struka ne propisuje. Moje prvo sumporenje vina bude tek nakon godinu dana, a to radim tako kasno da ne ubijem talog. Znači, prvi pretok poslije vrenja napravim tek za godinu dana. Ja bačve uopće ne diram!
S druge strane, drvene bačve uopće ne koristim – upotrebljavam isključivo inoks. Prvo, drvene bačve su mi skupe, ne mogu ih priuštiti. Drugo, nemam dobar podrum za drvene bačve. Podrum za drvo mora imati svježi i čisti zrak i relativnu vlagu u zraku, a moji su svi podrumi suhi.
- A što drukčije radiš u vinogradu?
- Pokušavam uštedjeti radne sate i, primjerice, kosim travu u vrijeme punog mjeseca, jer sva voda ide u vrh trave, pa nakon takve košnje puno više vremena treba travi da ponovno izraste. Tako godišnje uštedim barem dvije košnje! A zamislite koliko bi to donijelo uštede onima koji imaju velike vinograde! Inače ne koristim nikakve herbicide u vinogradima, jer ne vjerujem da sva ta kemija ostaje u travi i ne ide u grozdove. Jednom, kad mi se pokvarila flakserica, a novu nisam mogao kupiti – trava već bila narasla do grozdova – odlučio sam travu poleći nogom. Na razdjeljak! I od tada stalno tako radim, a vinograd mi izgleda isto kao i susjedov, kojeg on kosi pet puta.
Također, ne koristim više nikakva gnojiva, sve je na travi, samo malč. Gnojim folijarno, i to minimalno, i samo kad na listu vidim da nešto fali. Davno mi je jedan stariji čovjek, koji me naučio orezivati lozu, rekao da moram stajati kraj trsa, jer trs će mi sve reći. I stvarno je tako.
- Ti pričaš s lozom?
- Pa da! Pazi, oblik i boja lista ti sve kažu što mu fali. Stajsko i umjetno gnojivo nisam bacio u vinograd sigurno najmanje dvadeset godina. Ja sam prvi uopće koji je ovdje prestao frezati vinograd i koji je sve zatravnio, koji je prestao okopavati cijeli vinograd, nego samo oko trsa.
Nenad Posavec svojom posebnošću i iskrenošću pridobio je svojevrsnu sljedbu ljubitelja njegovih vina.
- Premda sam u svojim počecima kanio raditi s ugostiteljima, na kraju sam došao u situaciju da radim samo s fizičkim osobama kao svojim kupcima. Ja imam oko petsto stalnih kupaca, i to vjernih, koji čine uski, zatvoreni krug mojih – usuđujem se reći – prijatelja. Oni, kad dođu ovdje i uzmu čašicu, počinju se ispovijedati, tako da sam ja njima i svojevrsni ispovjednik!
- Eto ga, postao si don Nenad?!
- Ha, ha, ha, to mi je i baka Matilda svojedobno govorila!
Nikada nisam sanjao biti vinar niti sam ikada imao nekog uzora u vinarstvu. Jer, nikada mi se nije ni sviđalo to što su moje kolege radile. Uvijek sam imao prigovore ili na njihova vina ili na postupanja u vinogradu i podrumu. Moj vinski put je drukčiji od svih drugih – doslovno ni cent nisam potrošio u marketinške svrhe. Da se mogu udvostručiti ili utrostručiti, mogao bih proizvesti barem deset puta veću količinu i sve bih to mogao prodati. Ali to onda ne bih bio ja, ne bih imao nadzor nad tim vinom. Stoga mi je draže reći da životarim na minimalcu nego da se moja vinska priča pretvori u biznis.
Nenad priznaje da ne živi od svojih vina, nego – preživljava! Kaže, neku svoju minimalnu plaću uspije sebi prirediti bez da ikome išta duguje. Novac za neko ulaganje nema.
- Kod mene je sve improvizacija! S obzirom na to da nisam imao bogate roditelje, mnoge stvari u podrumu, od tehnologije do bačvi, nisam mogao priuštiti, pa sam morao improvizirati. Htio sam se voziti brzo kao u Ferrariju, a imao sam Yugića. Zato je taj moj Yugić pun prerađenih dijelova. Dakle, nisam imao novca pa sam morao razmišljati dva puta o onome što hoću napraviti. Oni koji imaju novac, kupe druge koji će razmišljati za njih. To dugoročno nije dobro, jer sve vodi u tešku komercijalu.
Moja vina su iskrena, ništa ne muljam, ne kupujem umjetne arome – to su stabilna vina sama po sebi, premda u sebi nemaju nikakvih konzervansa, osim minimalno sumpora. Cijela vinska scena u svijetu izgleda kao Cekinovi piceki, a ja više volim domaće pile.
Zbog dobrih rezultata koje je na vinskim ocjenjivanjima dobivao za svoj chardonnay, prijatelji i štovatelji prozvali su ga – Mr. Chardonnay.
- Zašto si toliko opsjednut chardonnayem?
- Chardonnay kao sorta najbolje je reagirao na sve ove moje fiks ideje i igrarije, i u vinogradu i u podrumu. Nije tu bilo nikakvih strateških planiranja, jer kod mene sve dolazi spontano. S druge strane, chardonnay kao sorta ne rađa ‘zagorski bogato’, tako da on i nije bogomdan za ovo podneblje.
Klanječke brege, odnosno južne padine Cesargradske gore, Nenad smatra „jedinim istinskim zagorskim grand cruom“.
- Ovdje su vina punija i sa znatno manjim kiselinama nego u drugim dijelovima Zagorja. I manje je bolesti u vinogradima. Ima jedan zanimljiv vjetar ljeti, koji se predvečer pojavi iz šume i puše samo do metar i pol visine od zemlje. To traje pola sata i u tom i kratkom vremenu sve rashladi.“
Nenad Posavec je vinar iz špajze, filozof iz vinograda i buntovnik s razlogom. U svijetu koji traži „brendirane piceke“, on ostaje vjeran svom domaćem piletu – jednostavnom, iskrenom i pravom.
