Na putu prema mađarskom vinogorju Somló, između ravnica i vinograda, pojavila se tabla: Enying. Ime koje u Hrvatskoj znači nešto drugo.
Na etiketama vina Ivana Enjingija piše da je njegova vinska priča započela, praktički, dolaskom pradjeda Kolomana, prabake Kate i djeda Martina u Hrnjevac 1890. godine. Tada je Slavonija još bila dio Austro-Ugarske – države koja je, u tadašnjim okolnostima, funkcionirala poput današnje Europske unije. Unutar granica carske i kraljevske dvojne monarhije živjeli su Nijemci, Mađari, Talijani, Furlani, Ladini, Hrvati, Bošnjaci, Poljaci, Rumunji, Rusini, Slovaci, Česi, Srbi, Slovenci, Ukrajinci… Migracije su bile prirodna stvar, gotovo svakodnevica.
Tako je i Koloman, u potrazi za boljim životom, 1882. godine napustio selo Enying na obali Balatona i krenuo prema Slavoniji. Najprije je stigao u Badljevinu, selo između Daruvara i Pakraca.
Gotovo stoljeće i pol kasnije, put me, posve slučajno, vodio prema mađarskom vinogorju Somló. Na toj ruti, između ravnica i vinograda, pojavila se tabla: Enying. Ime koje sam već toliko puta čuo – ali u drugom, obiteljskom obliku: Enjingi. Prezime koje u Hrvatskoj znači vino, Kutjevo, Hrnjevac, upornost – i jednu veliku, gotovo nevjerojatnu životnu priču.
Prošao sam kroz selo bez zaustavljanja. Taj kratki prolazak bio je dovoljan da se zatvori jedan krug: od Balatona do Krndije, od Enyinga do Hrnjevca.
Zanimljivo, isto se ime posljednjih godina moglo čuti i na sasvim drukčijem mjestu – na atletskim stazama. Mađarski sprinter Patrick Simon Enyingi dvaput je nastupio na Hanžekovićevu memorijalu u Zagrebu, trčeći 400 metara. I opet isto prezime, ista nit koja se kroz vrijeme i prostor uporno provlači.
No, prava priča ne počinje ni na stadionu ni uz cestu prema Somlóu. Ona počinje u Slavoniji, na zemlji koju su Koloman i njegova obitelj tek trebali učiniti svojom.
U tom novom svijetu, pradjed Koloman bio je jedini pismen čovjek u selu. Po novine se pješačilo deset kilometara u Kaptol – i još toliko natrag.
Ivan je u selu Enying u Mađarskoj bio samo jednom, i to u prolazu, kad se vozio iz Budimpešte u Varaždin. Vidio je tablu s natpisom sela, nasmiješio se i nastavio vožnju. S obzirom na to kakve detalje pamti iz najranijeg djetinjstva, ne bi bilo posve neobično da se sjeća i same migracije svoje obitelji – premda se tada još nije ni rodio.
Tek nešto duže njegov pradjed Koloman zadržao se u Badljevini.
Neka imena ne ostaju ondje gdje su nastala – nego ondje gdje su nastavila živjeti.
