Prošli ponedjeljak su mediji objavili da se Slovenija neće žaliti na rujansku presudu Općeg suda Europske Unije u Luksemburgu, a kojom je odbijena slovenska tužba protiv Europske komisije zbog dodjele imena teran hrvatskim proizvođačima vina od te sorte. Time je i konačno okončan besmisleni „vinski rat“ kojeg je Slovenija vodila s Hrvatskom nekoliko godina, a za kojeg se u startu znalo kako će završiti.
Evo priče koju sam povodom rujanske presude Općeg suda Europske Unije napisao za časopis Vijenac…
Da je veliki Paul Tabori kojim slučajem još živ, ne sumnjam da bi svoja velika djela, Povijest ljudske gluposti ili Povijest gluparenja, imao čime osvježiti i nadopuniti za neko novo izdanje. I to primjerima iz našeg najbližeg susjedstva – sudskim slučajevima koja su u samo dva dana Sloveniju predstavili u blistavijem izdanju od najblistavijih izvedbi svjetske košarkaške zvijezde Luke Dončića, sjajnog hokejaša Anže Kopitara ili čudesnog kolesara Primoža Rogliča.
Julija Adlešič je pokušala prevariti osiguravateljsku kuću i na račun rezanja šake lijeve ruke cirkularnom pilom priskrbiti si veliki novac, što je bila ambiciozna ideja koja u konačnici nije uspjela pa je mlada i zgodna Slovenka ostala bez novca, ali i slobode, na dvije godine. Prevara je bilo i bit će, pa će Julijina glupost biti tek morbidna crtica u ponudi vijesti svjetskih agencija.
No, nekako u isto vrijeme s pričom iz ljubljanskih sudskih dvorana i hodnika događala se drama u Luxemburgu, gdje je Opći sud Europske Unije razmatrao te na kraju odbacio tužbu Slovenije protiv Europske komisije u kojoj su naši susjedi tražili da se poništi delegirana uredba EU-a o uvjetima za korištenje imena „teran“ na etiketama hrvatskih vina iz Istre. U prijevodu, Slovenija je priječila Hrvatskoj da se vina od sorte teran uopće nazivaju – teran, jer, kao, teran je zaštićen tradicionalni naziv za vino s Krasa kojemu je svojedobno priznata i oznaka zaštićenog podrijetla. Najkraće rečeno, Slovenija si je odlučila izboriti ekskluzivno pravo na ime teran, premda – i tu dolazimo do nevjerojatnog apsurda, svoja vina od te sorte nazivaju refošk!?
Priča se zakotrljala 2004. godine, a tada je Slovenija zaštitila „teran s Krasa“. Po automatizmu, četiri godine kasnije, ta zaštita „terana s Krasa“ automatski je bila „prebačena“ u e-Bacchus, europski registar zaštićenih oznaka izvornosti, zemljopisnog porijekla i tradicionalnih izraza, u kojem se nalazi više od 2.000 zaštićenih oznaka za vina. No, poput Julije Adlešič, u skladu s logikom – „APP, ako prođe prođe“, Slovenija je na svoju ruku korigirala zaštitu za „teran s Krasa“ te zaštitila – teran!!!
– Europska komisija tada nije shvatila da su Slovenci učinili nešto što nije fer i nije utemeljeno, jer je teran sorta vina koju nije moguće zaštititi. Možete zaštititi geografsko podrijetlo i tehnologiju pravljenja vina, ali ne i sortu vina. Osim toga, Slovenci svoj teran ne prave od sorte teran, nego od sorte refošk na Krasu, tako da je čitava situacija apsurdna, ispričao je vinar Ivica Matošević u Slobodnoj Dalmaciji u kolovozu 2015. godine kronologiju zapleta cijele priče koja je, za istarske vinare, svoj sretni svršetak zaključila u rujnu 2020. godine.
Nakon početnog šoka, istarski vinari su u dva navrata predložili uvrštavanje terana na hrvatsku sortnu listu kroz zaštićenu oznaku izvornosti „Hrvatska Istra“. Slovenija se u oba slučaja žalila i sve je bilo vraćeno na početni položaj. Ni u bilateralnim pregovorima Slovenije i Hrvatske nije se uspijevalo doći do kompromisa te je Europska komisija delegiranim aktom 2017. godine odlučila presjeći gordijski čvor te, činilo se, solomonskim rješenjem priznala izuzetak po kojemu se teran iz Istre može prodavati s naljepnicom „Hrvatska Istra – teran“, s time da naziv vina na etiketi bude ispisan manjim slovima.
Sloveniji, opet, ni to nije bilo dostatno te je tužila Europsku komisiju. I nakon tri godine dočekala odgovor koji je za sve, osim za Sloveniju, bio jedino moguće rješenje.
Hrvatskoj je baš sve u sporu sa Slovenijom išlo u prilog, vjerojatno ne postoji spor na bilo kojem svjetskom sudu u kojem je sve upućivalo na tako jednostavnu pobjedu jedne stranke. Pritom valja naglasiti da u ovom sporu nije bilo riječ o nekoj velikoj komercijalnoj ili trgovačkoj vrijednosti koju bi netko ostvario korištenjem imena teran, jer je ukupna proizvodnja vina od te sorte u bilo kojim okvirima iznad lokalne vinske priče gotovo zanemariva. Ivica Matošević voli reći da je u pitanju bila borba za nominalnu potvrdu tradicijskog identiteta kojeg teran već 700 godina daje Istri i Hrvatskoj.
Koliko su Istra i teran gotovo pa istoznačnice svjedoče i sinonimi za teran – Istranin, Istrijanac, Istranka, dok o vrlo dugom uzgoju te sorte u Istri svjedoče mnogi dokumenti koji datiraju još od 14. stoljeća.
Teran je danas druga najzastupljenija sorta u Istri, a sedma u Hrvatskoj. Čak 319 vinara godišnje proizvedu nešto više od milijun litara vina od te sorte koju na 250 hektara uzgaja 728 vinogradara. Prije 200 godina, teran je u Istri bio uvjerljivo najzastupljenija sorta koja se na tom najvećem hrvatskom poluotoku prostirala na više od 90 posto ukupne površine vinograda. Nakon Drugog svjetskog rata u istarskim vinogradima primat preuzima malvazija pa je teran 1980. godine spao na tek 11,74 posto ukupnog sortimenta Istre, što je i dalje dovoljno da bude najzastupljenija istarska crna sorta.
Teran se vrlo često miješao sa sortom refošk, a u bliskoj prošlosti postojala su različita mišljenja o identitetu te sorte. Prvo, jedni su mislili da su teran i refošk dvije različite sorte, a drugi da su to sinonimi za jednu sortu. U hrvatskom dijelu Istre prevladavalo je mišljenje da se radi o dvije sorte, međutim, zbog pojave krivo deklariranog sadnog materijala (iz Slovenije), neki su nasadi terana deklarirani imenom refošk, što je unosilo dodatnu zbrku oko ove sorte u samoj Istri. Najveću konfuziju u priči o identitetu terana unijela je slovenska zaštita vina „teran s Krasa“. Naime, u Sloveniji se smatra da sorta teran ne postoji, nego refošk, a da je teran naziv vina proizvedenog od ove sorte na području Krasa u Sloveniji. Na taj način slovenski proizvođači stječu pravo raspolaganja imenom teran, a to je u suprotnosti s uobičajenim korištenjem naziva tradicionalnih sorata vinove loze (naime, tradicionalne sorte vinove loze, koje su nastale spontano u prirodi su javno dobro, te nitko nema pravo na njihovu zaštitu). U tom kontekstu, slovenska zaštita „terana s Krasa“ ima smisla kao zaštita geografskog porijekla (Kras), ali ne može se protezati na ime sorte (teran), jer ono ne pripada ni Slovencima ni Hrvatima. Vrlo jednostavno!
U sjeni očekivanja pravomoćne presude, podizanje kvalitete terana postalo je imperativ svakog istarskog vinara. A rezultati? Možda je najbolje spomenuti dojmove legendarnog Oza Clarkea, svjetskog vinskog autoriteta, koji je prije tri godine, kao posebni gost Vinistre, najveće istarske vinske smotre, održao trosatno predavanje o – teranu.
– Teran će vrlo brzo postati potencijalna nova zvijezda među svjetskim sortama, ustvrdio je Clarke.
Za Oza Clarkea je teran „Dark Horse of Istrian Winemaking“ koji u nekim slučajevima „miriše kao porečka katedrala“, a dosadašnje neuvrštavanje terana u svojim globalno poznatim knjigama o vinu nazvao je „opravdanom kritikom“.
Od mene je to neuvrštavanje terana u moje knjige bilo i pomalo glupo, jer sam oduvijek bio veliki pristaša te sorte. Ispričavam se svima i u sljedećem izdanju moje vinske enciklopedije sigurno će jedno poglavlje biti posvećeno teranu, ustvrdio je Oz Clarke.
Sada za to više neće biti ni pravnih začkoljica, jer, odlukom Općeg suda Europske Unije, teran je službeno – i hrvatska sorta!