Odmah s vrata pitao me je li mi ovo prvi put u Tokaju.
Nije bilo rukovanja, ni onog kratkog zadržavanja na ulazu koje obično kupuje vrijeme. Stajao je na pragu, lagano nagnut prema naprijed, kao da želi preskočiti formalnosti i doći ravno do stvari.
- Prvi put?
Rekao sam da nije. Da sam bio prije nekoliko mjeseci, da me regija oduševila i da sam se zato vratio — ovaj put s idejom da je počnem proučavati sustavnije.
Kimnuo je, ali bez posebnog odobravanja.
- Gdje si bio?
Nabrojao sam redom: Holdvölgy, Disznókő, Sauska, Demetervin.
Zastao je, tek toliko da rečenica sjedne.
- To su investitori.
Nije to rekao s podsmijehom. Više kao dijagnozu.
- Za upoznati Tokaj moraš prvo doći kod mene. Pa kod Istvána Szepsyja. Ili obrnuto.
Gledao me pritom ravno, bez potrebe da ublaži ton.
Rekao sam mu da sam tada „snimao“ scenu, da sam pokušavao steći širu sliku, ali i da sam već tada zaključio kome se moram vratiti. Kao što vidi, rekao sam, njegov savjet sam u međuvremenu već proveo.
Tada se prvi put blago nasmijao.
Dovoljno.
Okrenuo se i bez riječi krenuo prema unutra, kao da je time razgovor na ulazu završen i da sad možemo prijeći na ono što ga stvarno zanima.
Unutra je bilo polumračno, ne zato što je prostor zatvoren nego zato što je svjetlo bilo kontrolirano. Ulazilo je kroz male otvore, lomilo se po zidovima i zadržavalo tamo gdje treba. Nije bilo ničega suvišnog, ali ni onog sterilnog minimalizma koji se često glumi u modernim vinarijama. Sve je imalo svoju težinu, ali i svoje mjesto.
Kretao se sporije nego što sam očekivao, ali s nekom vrstom sigurnosti koja ne ostavlja prostor za improvizaciju. Zastao je uz jedan zid, kratko pogledao prema policama, pa kao da je odlučio odakle početi.
- U mojoj vinariji nijedan četvorni milimetar nije postavljen slučajno.
Rekao je to mirno, bez naglašavanja, kao da govori nešto što se podrazumijeva. Nije gledao u mene dok je to izgovarao, nego u prostor — kao da provjerava vlastitu rečenicu.
- Baš nijedan? pitao sam.
Sad se okrenuo.
- Nijedan.
Ako nešto ne razumijem — ne stavljam ga ovdje.
Prošli smo dalje kroz prostor koji nije tražio da ga se gleda, nego da ga se čita. Zidovi, police, bačve, stari predmeti — ništa nije bilo tu da impresionira. Sve je bilo tu da funkcionira. Ili da traje.
U jednom trenutku zastao je kod stare preše.
- Ovo je od mog oca, rekao je.
I dalje radi.
Pitao sam ga tko mu pomaže u svemu tome — u vinogradu, u podrumu, u svemu što sam do tada vidio.
Pogledao me kao da pitanje nije sasvim na mjestu.
- U čemu?
- Pa… u svemu.
Kratko je odmahnuo glavom.
- Ne.
Zastao je, kao da traži jednostavniji način da to objasni.
- Ja radim.
Pauza.
- U vinogradu. U podrumu. Sve.
Više je zvučalo kao opis stanja nego kao tvrdnja.
- Zašto? pitao sam.
- Zato što jedino tako mogu znati što radim.
Prošao je rukom preko drvene površine preše, gotovo neprimjetno.
- Ako prepustiš dio, više ne znaš što se događa.
U tom trenutku postalo je jasnije da ono što sam ranije pokušao pojednostaviti u jednu riječ zapravo nema jednostavno objašnjenje.
Rekao sam mu da djeluje kao potpuni control freak.
Zastao je.
- Što to znači?
Googlali smo zajedno. Tražili riječ koja bi bila najbliža. Kad smo naišli na „manijak”, pogledao me s nekom vrstom interesa, ne kao da ga to vrijeđa nego kao da želi znati je li definicija precizna.
- Misliš da sam manijak?
- Da, rekao sam.
Ali ne u negativnom smislu.
Nasmijao se, ovaj put malo duže.
- Dobro.
I tu je stao. Kao da je to sasvim dovoljno objašnjenje.
Postoji, međutim, i druga strana tog istog čovjeka koja se ne vidi odmah.
U pripremi ovog susreta poslao sam mu dvadesetak pitanja. Odgovorio je na sva, detaljno, pismeno. U jednom trenutku razgovora, gotovo usput, spomenuo je da su pitanja bila izvanredna i da su pogađala samu srž njegove vinske filozofije.
Nije to zvučalo kao kompliment iz pristojnosti. Više kao priznanje.
A onda se, gotovo neprimjetno, promijenio.
Od čovjeka koji precizno kontrolira prostor i razgovor postao je razigran, gotovo dječački raspoložen. Kad bih ja njega fotografirao, uzvraćao bi istog trenutka — izvadio bi mobitel i fotografirao mene. Nije ostajalo na tome; slike bi odmah slao na mail, kao da želi zatvoriti krug u realnom vremenu.
U jednom trenutku više nije bilo sasvim jasno tko je tu zapravo u ulozi sugovornika, a tko onoga koji postavlja pitanja.
Nakon dva sata razgovora, činilo se da smo tu granicu potpuno izgubili.
Nakon toga, razgovor se gotovo sam vratio na vino. Ne kao temu, nego kao nastavak svega što je već rekao.
Pitao sam ga postoji li vino koje najbolje predstavlja ono što ovdje pokušava napraviti.
Zastao je na trenutak, kao da mu pitanje nije sasvim precizno.
- Sve.
Pogledao me, ovaj put direktno.
- Svako vino koje izađe odavde — to sam ja.
Nije to rekao kao izjavu, nego kao granicu.
- Ne mogu pustiti nešto u što ne vjerujem.
Spomenuo sam njegov Aszú.
Blago je kimnuo, kao da potvrđuje da zna na što mislim.
- Napravio sam ga onako kako sam htio.
Držao je bocu u ruci i priznao da ga u nijednom trenutku nije zanimalo koliko će tih boca biti.
To u brojkama znači: svega pedeset i šest magnuma. Ni jedna standardna boca. Samo format koji podrazumijeva vrijeme, strpljenje i, u njegovoj logici, smisao.
Cijena — oko dvije tisuće eura — ovdje nije bila tema. Jer, cijena nije bila rezultat tržišta, nego posljedica odluke.
- To je vino koje mora trajati.
Ne možeš ga zatvoriti u malu bocu.
U jednom trenutku razgovor se prebacio na furmint.
Tu je bio još precizniji.
- To je naš jezik.
Zastao je, tražeći riječ.
- Ne samo sorta.
Objasnio je da u njemu vidi jednu od rijetkih autohtonih sorti koja može komunicirati izvan vlastitog prostora bez potrebe da se prilagođava. Sortu koja može biti sve — od laganih vina do velikih, koncentriranih, pa i Aszúa.
- Ako to ne razumijemo, onda ne razumijemo ni gdje smo.
Svaka odluka — od vinograda do boce — pokušaj je da se taj „jezik” izgovori što preciznije.
Kad smo se vratili na Tokaj, razgovor je postao nešto širi, ali ne i apstraktniji.
Nije govorio o regiji kao o ideji, nego kao o nečemu što se svakodnevno provjerava u vinogradu i u čaši.
- Dugo smo mislili da smo slatka vina.
A to nije dovoljno.
Zastao je, pa dodao:
- Ne možeš zatvoriti regiju u jednu kategoriju.
Govoreći o suhim vinima, nije ostavljao dojam da je riječ o revoluciji, nego o nečemu što se jednostavno moralo dogoditi.
- To nije bila odluka.
To je bilo jasno.
U njegovoj interpretaciji Tokaj ne postoji kao specijalizacija, nego kao cjelina — mjesto koje mora funkcionirati u svim kategorijama ako želi zadržati vlastiti značaj.
Kod pjenušaca je bio oprezniji.
- Velika prilika, ali i velika odgovornost.
Nije zvučalo kao upozorenje drugima, nego kao podsjetnik samome sebi.
- Ne znam osjećaju li svi tu odgovornost.
Tu se prvi put osjetila lagana distanca — ne prema vinu, nego prema načinu na koji se ono danas radi i predstavlja.
Kad smo se dotaknuli vrijednosti Tokaja, ton mu se nije promijenio, ali je rečenice počeo slagati sporije.
- Vrijednost postoji.
Pogledao me, kao da želi biti siguran da je to jasno.
- Ali cijena to ne pokazuje.
Slegnuo je ramenima, gotovo neprimjetno.
- To je dobro za kolekcionare.
Kratak osmijeh.
- Ali nije dobro za regiju.
Nije u tome bilo ogorčenosti. Više neka vrsta mirnog prihvaćanja situacije u kojoj se stvari ne poklapaju.
- Ljudi ne razumiju gdje žive.
To je rekao tiše nego prethodne rečenice.
- Ne razumiju što imaju.
Nije to zvučalo kao optužba, nego kao dijagnoza.
U tom kontekstu drugačije zvuče i njegovi stavovi o načinu na koji se vino danas predstavlja.
- Ne vjerujem u festivale.
Rekao je to bez ograde.
- Ni u sajmove.
Pogledao me.
- Ni u masterclassove.
Pogledao me, kao da očekuje reakciju.
- Radim ih, dodao je. Ali ne vjerujem u njih.
Ljudi dođu, sjede, slušaju… i odu.
Slegnuo je ramenima.
- To nije vino.
Zastao je, pa pokazao oko sebe.
- Ovo je vino.
Tu povlači granicu.
Najvrjednijim smatra ljude koji dođu k njemu — ne u prolazu, nego s namjerom. Koji su spremni provesti vrijeme u prostoru, čuti priču tamo gdje nastaje, vidjeti ono što se ne može prenijeti izvan tog konteksta.
Zanimljivo je da sam i sam bio iznimka.
Primio me u deset ujutro, što, kako je kasnije spomenuo, nije njegova praksa. Za goste ostavlja jedan jedini termin — kasno poslijepodne. Mali broj ljudi, najviše desetak. Bez dodatnih grupa, bez ponavljanja.
- To je dovoljno.
Prije ili poslije toga — ne radim.
Razgovor se tu gotovo neprimjetno pomaknuo.
Nije bilo jasnog prijelaza. Više kao da su pitanja o vinu prestala biti dovoljna sama sebi.
U jednom trenutku rekao je da je vino za njega instrument.
Nije zastao da objasni.
Kao da pretpostavlja da to ima smisla.
Pogledao sam ga, čekajući nastavak.
- Svatko mora imati svoj instrument, nešto kroz što traži odgovore.
Zastao je.
- Na pitanja koja nisu mala.
Nije ih nabrajao odmah. Kao da ih je već previše puta izgovorio.
- Zašto smo ovdje. Što radimo. Što sve to znači.
Izgovorio je to mirno, bez potrebe da naglasi težinu tih riječi.
- Mnogi ljudi si ta pitanja nikada ne postave.
Slegnuo je ramenima.
- Ja ne želim tako živjeti.
U tom kontekstu vino prestaje biti proizvod.
Postaje način.
- Blisko mi je.
Jer je između.
Zastao je, tražeći riječ.
- Između prirode i umjetnosti.
Pogledao je prema podrumu, kao da je odgovor već tamo.
- A tamo si najbliže stvarnom životu.
Perfekcionizam ovdje dobiva drugo značenje. Ne kao potreba za kontrolom radi kontrole, nego kao način da se ne izgubi fokus na onome što pokušava razumjeti.
- To nije lako.
Pogotovo kad si okružen ljudima koji ne razmišljaju tako.
Nije zvučalo kao žalba. Više kao konstatacija.
U jednom trenutku razgovor se dotaknuo stvari koje nisu izravno povezane s vinom, ali su očito dio istog svijeta.
- Ne mogu živjeti među novim stvarima.
Pogledao je oko sebe.
- Ne razumijem ih.
Zastao je kod jedne stare lampe, gotovo usput.
- Zašto je netko prije dvjesto godina napravio nešto da traje, iako on sam neće trajati?
Danas to više ne postoji.
U njegovom prostoru stare stvari nisu dekoracija. One su, kako kaže, način da ostane povezan s nečim što nadilazi trenutak.
- Da bi i ono što radiš trajalo, dodao je.
Ne kao nešto što se konzumira, nego kao nešto što traje.
- Glazba mi je važna.
Zastao je na trenutak.
- Dugo sam je imao uz vino.
Pogledao me, kao da želi provjeriti hoću li to pojednostaviti.
- Ne kao metaforu.
Zadržao je pogled na meni.
- Sve što čujem, sve što vidim — to ulazi u moj ukus.
Slegnuo je ramenima.
- A ukus je jedino što na kraju imam.
Jedan mađarski kritičar dao mu je 98 bodova i nazvao ga najboljim mađarskim furmintom koji je ikada kušao.
- Dobro je kad netko razumije.
Na putu prema Tokaju dogodila se jedna stvar o kojoj tada nisam razmišljao.
Negdje na jednoj dionici, na samom ulazu u regiju, cesta je počela svirati. Zoltán mi je bio spomenuo da u Mađarskoj već otprije postoji slična cesta — ona kod Kapošvara, na broju 67 — ali ova je bila dovoljna da shvatim princip.
Kako smo vozili, pod kotačima se pojavio ritam, pa melodija. Cesta je napravljena tako da svira samo pod jednim uvjetom — moraš pogoditi mjeru. Ako voziš prebrzo ili presporo, melodija se raspada. Ako si točno tamo gdje trebaš biti, sve sjedne na svoje mjesto i glazba se pojavi sama.
Ta mi se slika vratila tek kasnije, u razgovoru sa Zoltánom Demeterom.
U jednom trenutku rekao je da je vino za njega instrument.
To nije bila metafora.
Spomenuo je i da mu je blizak prijatelj osnivač kultnog mađarskog rock benda Omega. Rekao sam mu da sam ih gledao krajem osamdesetih u Budimpešti. Klimnuo je, kao da potvrđuje neku vezu koja ne traži objašnjenje.
Usput je dodao da ide u Budimpeštu, na koncert Erica Claptona.
Na povratku sam ponovno prošao istom cestom.
I tada mi je postalo jasnije zašto mi se ta slika vratila.
Nije stvar u tome da cesta svira.
Stvar je u tome da moraš pogoditi mjeru — brzinu, ritam, odnos.
Ako si izvan toga, sve se raspada.
Ako si unutra, glazba se pojavi sama.
Vino funkcionira tako.
