Home Portreti vinara ALEKSANDAR TADIĆ: Bijela vrana pod punim jedrima

ALEKSANDAR TADIĆ: Bijela vrana pod punim jedrima

33

Salvador Dalí naslikao je 1943. godine Brod, akvarel na kojem Krist nije raspet na križu, nego na punim jedrima iznad kojih izlazi sunce. Aleksandar Tadić tu je sliku više od dvadeset godina nosio negdje u dubini svijesti, ne sluteći da će jednoga dana njezina izmijenjena verzija postati zaštitni znak vinarije koju još nije bio ni zamislio.

Kad se napokon pojavila na bocama Salaxije, Dalíjev Krist više nije imao pognutu glavu. Aleksandar ju je podignuo, vjerujući da brod koji šalje na vinsku plovidbu ne treba započeti put prizorom patnje, nego nadom u mirno more i dobar vjetar.

– Ono što se nalazi na našim etiketama potpuna je modifikacija te slike. Kod Dalíja je Kristova glava pognuta, a u mojoj, optimističnijoj interpretaciji, podignuta je. Kad bih nekome trebao slobodno protumačiti naš znak, rekao bih da Salaxia ima mirno more i dobar vjetar.

Do svojega broda Tadić nije stigao ravnim putem. Jedanaest godina zastupao je veliki Parmalat na tržištima bivše Jugoslavije, bio generalni direktor Fidelinke, izvršni direktor Agrohema i komercijalni direktor Delta Agrara, gradeći karijeru u kojoj se o uspjehu govorilo jezikom tržišta, prodaje i poslovnih rezultata. Ipak, jedan se detalj iz toga razdoblja pokazao važnijim od svih funkcija navedenih u životopisu: gotovo svaki mjesec odlazio je u Toskanu i ondje, kad god je mogao, spavao u nekoj od vinarija.

– To mi je ostalo negdje u podsvijesti. Kada sam odlučio pokrenuti privatni posao, to je mogla biti samo vinarija. Bilo je neminovno da se dogodi, osobito zbog obiteljske povezanosti s Fruškom gorom.

Njegovi roditelji desetljećima su živjeli na zemlji u Rakovcu, mjestu dotad mnogo poznatijem po samostanu nego po vinu. Upravo je ondje Aleksandar 2008. počeo graditi vinariju, a godinu poslije osnovao Salaxiju. Bio je to početak od nule: imao je poslovno iskustvo, osjećaj kakva vina želi ponuditi i jasnu predodžbu komu će ih prodavati, ali nije znao kako ih proizvesti, što ga nije pretjerano obeshrabrivalo.

– Kada sam otvorio vinariju, znao sam kakvo vino treba napraviti, ali nisam znao kako se to radi. Ono oko čega nijednu sekundu nisam dvojio bilo je kako ga prodati. Znao sam što možemo proizvesti, ali prije svega gdje će to vino pronaći kupca. I tako je na kraju i bilo.

Salaxia je rasla postupno, od prvih 18.000 litara preko 36.000, 45.000 i 75.000, bez pokušaja da preko noći postane velika kuća. Aleksandar je tržište razvijao istim ritmom kojim je povećavao proizvodnju, uvjeren da je mnogo opasnije napuniti podrum vinom bez kupca nego neko vrijeme ostati manji od vlastitih ambicija.

– Išli smo korak po korak. U nekoliko godina Salaxia je postala poznata u Novom Sadu i Beogradu, a da pritom nismo obilazili natjecanja. Ne pravim vino kako bih se natjecao i lijepio medalje na boce. Ne zanima me čak ni naljepnica Decanterova zlata. U vinarstvu mora postojati barem jedan čudak kojega to ne zanima.

Jedan mu je ugledni Novosađanin svojedobno rekao da nikada ne bi imao tako dobra vina da nije tako specifičan. Aleksandar je kompliment prihvatio bez pokušaja da se obrani od dijagnoze, a od vlastite je izdvojenosti poslije napravio i vino nazvano Bijela vrana.

Ta Bijela vrana nije bila samo dosjetka za etiketu, nego gotovo autobiografski sažetak. Vinariju je podignuo bez vlastitih vinograda, nije slao vina na ocjenjivanja, izbjegavao je festivale i odbijao prihvatiti nepisano pravilo da se vinar mora pojaviti svagdje gdje se otvara boca. Dok su drugi gradili prepoznatljivost stalnom prisutnošću, on je računao na to da će se dovoljno dobro vino izboriti za vlastiti prostor.

– Bijela vrana nije crna ovca. Vrana je ipak inteligentnije biće od ovce. A kod mene je sve tako išlo: napravio sam vinariju bez vinograda, ne idem na festivale ni izložbe, ne zanimaju me medalje… Gotovo da je Bijela vrana moj autobiografski roman.

U tome nije bilo povrijeđene superiornosti čovjeka koji se drži podalje od drugih kako bi naglasio vlastitu posebnost. Aleksandar je jednostavno vjerovao da ne mora sudjelovati u svakom ritualu vinske scene da bi znao što želi napraviti. Sustav vrijednosti koji čovjek izgradi, tvrdio je, prije ili poslije mora se pokazati i u njegovim vinima.

Kod Salaxije se pokazao i mnogo prije prvoga gutljaja. Dalíjev brod nije ostao usamljena umjetnička referencija na ambalaži, nego je otvorio prostor u kojem su vino, slikarstvo i kiparstvo prestali biti odvojeni svjetovi. Aleksandar je ljubav prema umjetnosti naslijedio od roditelja, a obiteljsku kolekciju nastavio je širiti djelima suvremenijih srpskih autora, među kojima posebno mjesto pripada Dušku Stojanoviću. Salaxia je postala i veliki nacionalni sponzor Galerije Matice srpske jer mu nije bilo dovoljno umjetnost kupovati i držati iza vlastitih vrata.

Jedan od najvažnijih ljudi u toj priči bio je kipar Jovan Soldatović, autor novosadskoga spomenika Porodica, spomenika strijeljanim rodoljubima u Žablju i Đure Jakšića u Skadarliji. Soldatović nije bio samo umjetnik čije je radove Aleksandar skupljao, nego i obiteljski prijatelj kojemu je namjeravao posvetiti dio vinske priče. U kolekciji Tadićevih nalazili su se njegovi crteži i skulpture, kao trajna veza između čovjeka, obitelji i umjetnosti koja nije nastala prema marketinškom planu.

Ni imena vina nisu se birala izvlačenjem riječi koje dobro zvuče na stranim tržištima. Burlesque, najpoznatija Salaxijina crvena kupaža, ostala je u svijetu pozornice, pokreta i zavodljive pretjeranosti. U njoj su cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot i vranac, a Aleksandru nije smetalo što vino sa snažnim tijelom i visokim alkoholom priziva Ditu Von Teese ili neku od velikih figura burleske.

– I burleska je umjetnost. A moja Burlesque dodatno pomaže da svakom novom čašom stvorimo malo drukčiju, dezavuiranu sliku svijeta oko sebe.

Iza te šale nalazila se ozbiljna ideja: vino ne mora samo precizno prikazivati sortu i položaj nego smije mijenjati raspoloženje, pomaknuti perspektivu i barem na trenutak poremetiti svakodnevni red. Salaxia zato nije gradila identitet na jednoj sorti niti na očekivanoj slici Fruške gore, nego na Aleksandrovu ukusu, u kojemu su zajedno mogli stati Dalí, lokalna zemlja, crni pinot, vranac i kabaretska pozornica.

Druga crvena kupaža, Noir Noir, povezivala je dva crna pinota iz dviju berbi i dviju vrsta hrasta: jedan iz 2011., drugi iz 2012. godine, jedan njegovan u francuskom, drugi u domaćem drvu. Iza vina se, međutim, skrivala mnogo starija priča o zemlji na kojoj je Salaxia nastala.

Na području Rakovca nekoć su se nalazili vinogradi i veliki rasadnici novosadskoga gospodarstvenika Aleksandra Adamovića, jednoga od ljudi koji su nakon filoksere među prvima na ove prostore uvozili američke lozne podloge. Njegovi su se posjedi protezali od Banoštora do Petrovaradina, a u vinogradima na području današnje Salaxije rastao je i glasoviti crni burgundac nazvan Crni biser.

Aleksandar je zato volio vjerovati da Noir Noir nije slučajno uspio upravo ondje.

– Na području Salaxije bili su Adamovićevi vinogradi i njegov čuveni Crni biser. Zato me ne čudi što je naš Noir Noir tako dobar. Doživljavam ga kao nasljednika toga vina i duge tradicije crnoga pinota na ovom položaju.

Povijest je tako Salaxiji ponudila korijenje, Dalí jedra, a Aleksandar smjer. Još je samo trebalo objasniti ime broda kojim je krenuo, a ni njega, tvrdi, nije izmišljao: Salaxia se nametnula sama.

Prema priči koju Aleksandar rado prepričava, Rimljani su, dolazeći s juga, stigli do mjesta s kojega su preko fruškogorskoga hrpta mogli vidjeti Dunav i ravnu Bačku. Prizor ih je toliko zadivio da su područje nazvali Galaxia, a u vrijeme Marije Terezije, pod utjecajem kitnjastoga rukopisa i dugoga putovanja kroz stoljeća, početno se slovo G pretvorilo u S. Među ljudima je ostala Salaxia.

Je li se ime doista tako rodilo, Aleksandru je manje važno od činjenice da je ondje živjelo mnogo prije njegove vinarije.

– Nisam imao dvojbe kako je nazvati. Salaxia se nametnula samim smještajem u Rakovcu. Ime je pripadalo ovome prostoru prije nas i bilo je logično da ga preuzmemo.

Manje logično tada se činilo to što je vinariju podignuo bez vlastitoga vinograda. U zemlji u kojoj se vlasništvo nad trsovima često smatra gotovo moralnim preduvjetom za ozbiljno bavljenje vinom, Aleksandar je krenuo u suprotnom smjeru. Razvio je suradnju s vinogradarima koja je više podsjećala na nekadašnje zadrugarstvo nego na običan otkup: dogovarali su sorte, prinose i način rada, a Salaxia je dobivala grožđe uzgojeno prema potrebama svojih vina.

– Posjedovanje vinograda nije neophodno da bi se napravilo dobro vino. Rothschildova je vinarija bez svojih vinograda funkcionirala 150 godina.

Aleksandar, doduše, nije Rothschild, ali nije morao čekati stoljeće i pol da bi došao do vlastitih trsova. Zajedno s kooperantima Salaxia je raspolagala s osamnaest hektara, a zatim je na 4,8 hektara vlastite zemlje posadio chardonnay i pinot sivi. Novi vinograd nije mu donio samo grožđe nego i potvrdu da se na Fruškoj gori planovi katkad mijenjaju ispod površine: usred nasada otkriven je izvor vode.

Na dubini od približno dvjesto metara kroz kamen je probijala čista voda temperature sedam ili osam stupnjeva. Aleksandar još nije znao kako će je iskoristiti, ali čovjeku koji je vinariju podignuo bez vinograda nije smetalo što je nakon vinograda dobio i izvor koji nije tražio.

Važnije mu je bilo ono što se nalazilo iznad njega. Na novome položaju izmjenjivale su se tri potpuno različite vrste tla, od lapora preko svijetle zemlje do gline, pa je na njima posadio chardonnay s namjerom da jednoga dana napravi kupažu iste sorte s triju različitih podloga. Nije to zamišljao kao tehničku demonstraciju ni školski pokus, nego kao priliku da jedna sorta progovori trima glasovima istoga brda.

Preostalih deset hektara zemlje već je otvaralo novu ambiciju. Na dijelu položaja namjeravao je posaditi crne sorte za Burlesque: cabernet sauvignon, cabernet franc i vranac, koji mnogi nisu očekivali tako visoko na Fruškoj gori.

– Da, dobro ste čuli – vranac! Kada me pitaju po čemu bih volio da ljudi pamte moju vinsku priču, odgovorim: po vrancu. Postoji zabluda da on ne može uspjeti na Fruškoj gori, a ja godinama uzimam grožđe od kooperanta u Neštinu i ono daje fantastične rezultate.

Vranca nije imao dovoljno za sortno vino, pa ga je uključivao u kupažu s cabernet sauvignonom i cabernet francom. Upravo je taj udio domaće, južnjačke snage Burlesqueu davao prepoznatljiv potpis, a Aleksandru razlog da u novom vinogradu barem hektar namijeni sorti koju je odlučio braniti od tuđih predrasuda.

Nije se osobito bojao ni divljih životinja koje bi mogle otkriti grožđe prije njega. Problem Fruške gore, govorio je, više nije u tome što je divljine previše, nego što je čovjeka sve više. Grad se širio prema obroncima, lovišta su se sužavala, a ozbiljnija se divljač povlačila prema vrhu planine. Do vinograda su uglavnom stizale lisice i jazavci.

– Volio bih da imamo problem s divljim životinjama. Bio sam kod prijatelja lovca u Puli i ondje imaju manjak lovaca i višak divljači. Kod nas je potpuno obrnuto.

Aleksandar je Salaxiju počeo graditi u krajoliku koji se naočigled mijenjao, uvjeren da vino nema smisla ako sačuva samo okus grožđa, a izgubi mjesto iz kojega je nastalo. Zato opredjeljenje za organsku i biodinamičku proizvodnju nije doživljavao kao novu vinarsku modu, nego kao pokušaj da se vinograd ponovno ponaša kao dio živoga sustava, a ne kao tvornica sirovine pod otvorenim nebom.

Organska proizvodnja podrazumijevala je odricanje od dijela sigurnosti koju vinogradaru nude konvencionalna sredstva, dok je biodinamika tražila još širi zaokret: vinograd više nije trebalo promatrati kao niz trsova koje valja zaštititi i natjerati da rode, nego kao organizam u kojem tlo, biljke, životinje, mikroorganizmi i čovjek moraju pronaći ravnotežu. Salaxia je tim putem krenula među prvima u Srbiji, svjesna da će u dobrim godinama razlika možda biti teško vidljiva, ali da će u lošima račun stići izravno u berbi.

Partnerstvo s vinarijom Imperator, započeto dvije godine nakon osnivanja Salaxije, tom je pristupu dalo dodatnu širinu. Imperatorovi glavni vinogradi nalaze se u Erdeviku, a dvije su se kuće postupno povezale u zajednički sustav koji nije obuhvaćao samo proizvodnju vina nego i vinogradarske projekte, gastronomiju te drukčiji odnos prema prezentaciji Fruške gore.

Nisu nestala dva vinska imena niti su sva vina ugurana pod jedan zajednički znak. Salaxia i Imperator zadržali su vlastite etikete i karaktere, ali su počeli dijeliti znanje, ljude, prostor i filozofiju. U podrumu se koristilo što manje enoloških sredstava, a sve se više fermentacija prepuštalo mikrobiološkom svijetu donesenom na grožđu iz vinograda.

– Od početka smo krenuli drukčijim putem jer vjerujemo da je jedini dugoročno ispravan. U vinogradu ulažemo izvanserijske napore i zato ni u podrumu ne možemo postupati drukčije. Želimo koristiti minimum enoloških sredstava i sačuvati mikrobiološku strukturu koja dolazi s grožđem – objasnila je direktorica vinarije Đurđa Katić.

Takva rečenica može zvučati kao programski tekst dok ne dođe godina poput 2023., kada priroda pokaže koliko joj malo znače dobro napisane vinske filozofije. U organskim i biodinamičkim vinogradima prinosi su pali, proizvodnja se smanjila, a svaki sačuvani grozd tražio je više rada nego u mirnijim sezonama. Kvaliteta bez kompromisa lijepo zvuči na etiketi, ali u vinogradu nerijetko znači prihvatiti da će se napuniti manje boca.

Unatoč teškoj godini, uspjeli su sačuvati traminac do kasne berbe. Od prosušenih bobica nastalo je slatko vino sa 180 grama neprovrela šećera, ali i s dovoljno kiseline da slatkoća ne postane sama sebi svrhom. U isto su vrijeme pripremali prvi pjenušac u mikroseriji, ne zato što su željeli odmah otvoriti novu veliku liniju, nego kako bi ispitali reakciju publike.

Salaxia je u međuvremenu dobivala i novu generaciju. Aleksandar je svojedobno govorio kako su njegovi sinovi podijelili njegove dvije velike sklonosti: Vanja se okrenuo poslovnoj i vinskoj strani obitelji, dok je Vuk upisao Likovnu akademiju. Umjetnost i vino, dvije niti koje je njihov otac čitav život isprepletao, nastavile su se svaka u jednome sinu.

– Mogao bih reći da je svaki uzeo nešto moje i odlučio se time baviti: jedan umjetnost, drugi biznis.

Vanjina veza s vinom ubrzo je prerasla okvire studentske znatiželje. Postao je enolog Salaxije i počeo stvarati vina koja otac u vrijeme pokretanja vinarije vjerojatno ne bi znao ni zamisliti. Njegova oranž vina od malvazije i sauvignona nastajala su spontanom fermentacijom, bez pokušaja da se prilagode najširem ukusu, uz uvjerenje da će pronaći put do ljudi koji ih znaju prepoznati i cijeniti.

U tome je bilo nečega izrazito aleksandrovskog. Otac koji nije išao na festivale niti slao boce na natjecanja dobio je sina koji također nije tražio najlakši put do potrošača, nego je pokušavao otkriti kakav izraz malvazija i sauvignon mogu ponuditi kada se fermentacija ne vodi prema unaprijed ispisanom receptu.

Aleksandar je pokrenuo vinariju znajući kakvo vino želi, ali ne i kako ga proizvesti. Petnaestak godina poslije u istom je podrumu radio njegov sin, enolog koji je znao kako napraviti vino, ali nije mogao unaprijed znati kamo će ga spontana fermentacija odvesti.

Vino, međutim, nije bilo jedino što je u Rakovcu moralo pronaći vlastiti put. Aleksandar je godinama razmišljao što gostu ponuditi uz čašu, a da tanjur ne bude puki dodatak vinskoj degustaciji niti prepisani jelovnik kakav se može pronaći u bilo kojem gradu. Odgovor je potražio u krugu od petsto metara oko vinarije.

U Rakovcu su živjele obitelji koje su skupljale vrganje, uzgajale povrće, proizvodile kozji sir ili držale stoku. Umjesto da namirnice dovozi izdaleka kako bi kuhinja izgledala svjetski, Aleksandar je zaključio da bi svijet trebalo dovesti u Rakovac i pokazati mu što raste u susjedstvu.

– Imamo ljude koji skupljaju vrganje, one koji rade kozji sir i one koji proizvode organsko povrće. U selu je i klaonica. Ovdje se uvijek mogu kušati svježe i originalne stvari kojih nema drugdje. Naši bifteci s vrganjima, puževi i kozji sirevi s vlascem postali su nadaleko poznati.

U taj je krug ušao i vlastiti pršut. Uzor je pronašao u Istri, ali prve količine bile su toliko male da ih nije smatrao novim poslom, nego eksperimentom koji je još „u pelenama“. Napravili su petnaestak ili dvadesetak komada, isključivo za potrebe vinarije, kako bi se uz vino uvijek imalo što narezati.

– Pršut se pokazao fenomenalnim, svih petnaest ili dvadeset komada smo pomlatili. Čisto za potrebe vinarije, da se ima nešto sjeckati – hvali se Aleksandar.

Iza šaljive bilance stajala je ista logika koja je vodila Salaxiju od prvoga dana: ne raditi nešto zato što bi to vinarija navodno morala imati, nego tek kada postoji mogućnost da bude drukčije i dobro. Prosječno vino nije ga zanimalo, pa nije vidio razlog da uz njega poslužuje prosječnu hranu.

Ta je ideja 2023. godine dobila ozbiljniji oblik otvaranjem restorana FIG, zajedničkoga pothvata Salaxije i vinarije Imperator. Prvotna je namjera bila jednostavnija. Nakon pandemije trebalo im je više prostora za degustacije, ali je veća dvorana postupno prerasla u mjesto u kojem su vino i gastronomija postali ravnopravni.

– Ne radimo ništa samo da bismo radili. Kao što ne proizvodimo prosječno vino, ne želimo raditi ni prosječnu hranu.

FIG zato nije nastao kao restoran koji se slučajno nalazi uz vinariju, nego kao njezin gastronomski nastavak. Kuhinja se koristila suvremenim tehnikama, ali se nije odricala lokalnih namirnica: rakovačkih vrganja, kozjega sira, povrća iz susjedstva, puževa, zeca i srijemskih jela prevedenih na nešto moderniji jezik. Aleksandar nije želio morsku ribu uvrstiti samo zato što ju je publika doživljavala profinjenijom.

– More u Srbiji ima svatko, a rijeku ima samo Fruška gora.

Rečenica je zvučala kao još jedna njegova dosjetka, ali je precizno određivala granicu kuhinje. FIG nije trebao glumiti Mediteran ni donositi u Rakovac ono što nema nikakve veze s krajolikom. Ljetni je jelovnik bio lakši, zimski ozbiljniji, a godišnja su doba određivala namirnice mnogo više od očekivanja da gost tijekom cijele godine može naručiti isto.

Vino i hrana ondje su se dogovarali, a ne pokoravali jedno drugome. Svježi sauvignon mogao je pratiti kozji sir, traminac paštetu od zeca, chardonnay tjesteninu punjenu sirom, dok je slatko vino čekalo desert od bijele čokolade i lješnjaka. Važniji od pojedinačnih sljedova bio je osjećaj da se sve što stigne na stol nastavlja na prostor koji se vidi kroz prozor.

Godinu dana nakon otvaranja FIG je već postao jedno od mjesta zbog kojih su ljudi iz Novoga Sada i Beograda odlazili u Rakovac i prije nego što bi odlučili koje vino žele kupiti. Vinarija koja nije jurila publiku po festivalima napravila je mjesto na kojemu je publika dolazila k njoj.

Za rastuću proizvodnju postojeći je podrum u međuvremenu postao pretijesan, pa je u vinogradu započela gradnja novoga objekta. Kapacitet od približno stotinu tisuća litara nije uvijek bio potpuno iskorišten jer je u organskoj i biodinamičkoj proizvodnji količinu diktirala godina, a ne poslovni plan. Ipak, širenje je bilo nužno ako su Salaxia i Imperator željeli nastaviti razvijati vina bez guranja novih ideja u prostor koji im više nije mogao služiti.

Aleksandar je tako ponovno gradio, ovaj put okružen vinogradima kojih na početku nije imao. Dalíjev brod odavno je bio porinut, njegovi su sinovi pronašli vlastita mjesta na palubi, a u podrumu i restoranu radili su ljudi koji su njegovu osobnu ambiciju pretvorili u zajednički pothvat. Mirno more i dobar vjetar pritom nisu značili mirovanje.

Ni nakon svih tih godina Salaxiju nije mjerio brojem medalja, festivalskih nastupa ili fotografija na kojima pozira uz nagrađenu bocu, nego time što su ljudi znali ime vinarije, tražili njezina vina i dolazili u Rakovac premda ih on nije presretao na svakom vinskom događaju.

Njegovo odbijanje natjecanja nije značilo da ne želi čuti tuđe mišljenje. Vino je proizvodio za publiku, ali potvrda žirija nije bila razlog zbog kojega je nastajalo. Važnije mu je bilo da kupac zna što je otvorio i ponovno potraži bocu Salaxije.

Upravo je u toj kombinaciji umjetničke ambicije i trgovačke prizemljenosti bio njegov najprepoznatljiviji potpis. Mogao je govoriti o Kristu razapetom na jedrima, povijesnom Crnom biseru, trima vrstama tla ili budućnosti vranca na Fruškoj gori, a zatim bez promjene tona objasniti gdje će vino prodati i zašto ne želi proizvoditi više nego što tržište može prihvatiti.

Nije glumio umjetnika koji prezire trgovinu niti trgovca koji umjetnost koristi kao dekoraciju. Oba su čovjeka živjela u njemu, baš kao što su se poslije podijelila između sinova: Vanja je ušao u podrum, Vuk u svijet likovne umjetnosti, a očev brod nastavio ploviti između njih.

Partnerstvo s Imperatorom nije poništilo taj osobni rukopis. Naprotiv, omogućilo joj je da nadraste jednoga čovjeka. Organski i biodinamički vinogradi, spontano fermentirana vina, novi proizvodni objekt i restoran FIG nisu bili odustajanje od početne Salaxije, nego njezino širenje u smjeru koji Aleksandar 2008. nije mogao do kraja predvidjeti.

Tada je znao kakvo vino želi, ali ne i kako ga napraviti. Znao je kako će ga prodati, ali nije mogao znati da će jednoga dana njegov sin u istom podrumu stvarati oranž malvaziju i sauvignon, da će uz vinariju raditi restoran zasnovan na namirnicama iz susjedstva ni da će se na vlastitome položaju, pokraj mladoga chardonnaya, pojaviti izvor vode.

Salaxia zato nije ostala zamrznuta u poslovnom planu iz 2008. godine, nego se mijenjala svaki put kada bi zemlja, vino ili ljudi ponudili razlog. Aleksandrova potreba da ostane bijela vrana pritom nije nestala: i dalje nije jurio na festivale ni lijepio medalje na boce, ali je u Rakovcu izgradio mjesto u koje publika dolazi zbog vina, hrane i priče koja ih povezuje. Na etiketama je ostao Dalíjev brod s punim jedrima, sada već dovoljno prostran da na njemu zajedno plove Salaxia i Imperator, Aleksandar i njegovi sinovi, vinograd i restoran. Mirno more i dobar vjetar nisu bili znak da je putovanje završilo, nego uvjeti da se nastavi.