Home Portreti vinara ALEKSANDAR TODOROVIĆ: Čarolija iz Ražnja

ALEKSANDAR TODOROVIĆ: Čarolija iz Ražnja

35

Prije nekoliko godina na radionici Wine Jama u beogradskom hotelu Radisson Blu Old Mill trojica mladih vinara stala su pred četvoricu marketinških stručnjaka kako bi im objasnila tko su, kakva vina rade i kako ih namjeravaju prodati. Među njima je bio i Aleksandar Todorović, tada gotovo nepoznat izvan uskog kruga poklonika prirodnih vina, koji je svoj najveći marketinški problem sažeo u pitanje pred kojim se cijela dvorana nasmijala:

– Kako da me ljudi ozbiljno shvate kada im kažem da sam iz Ražnja?

Nisu mu se smijali iz zlobe. U vinskom svijetu podrijetlo često dolazi s unaprijed pripremljenom scenografijom: spomeneš Bordeaux, Burgundiju ili Toskanu i prije otvaranja boce već se pojave dvorci, kameni podrumi i vinogradi na padinama. Ražanj, gradić između Niša i Kruševca, nije izazivao takve predodžbe, a Aleksandar je dobro znao da će najprije morati objasniti gdje se nalazi, pa tek onda zašto bi ondje netko pravio vino vrijedno pozornosti.

Nekoliko mjeseci poslije Bojan Baša otvorio je prtljažnik automobila na parkiralištu kod beogradskog bazena 25. maj i izvadio bocu na kojoj nije bilo etikete. Bijelim markerom pisalo je: „Todorović – Čarolija 2010 – Reserva”, uz mali nacrtani osmijeh. Bocu je namijenio meni, uvjeren da će ono što je u njoj preživjelo biti uvjerljivije od svake prezentacije o vinskom potencijalu Ražnja.

– Pazi, da zanemariš godinu, nikada ne bi pogodio koliko je vino staro. Aleksandar ga je zaboravio u nekom kutu podruma, a ono je ostalo živo.

Čarolija je bila napravljena od grašca iz vinograda koji je Aleksandrov otac Slaviša posadio 1999. godine. Nekoliko boca ostalo je u mračnom podzemnom tunelu sa stalnom temperaturom i visokom vlagom, pod krunskim čepom jer obični pluteni ondje vjerojatno ne bi dugo izdržao. Godinama ih nitko nije dirao, sve dok jedna nije pronađena i otvorena više iz znatiželje nego iz uvjerenja da se u njoj još nalazi nešto vrijedno kušanja.

Vino ne samo da nije umrlo nego je sačuvalo neočekivanu svježinu i živost. Godina ispisana na boci govorila je jedno, a čaša nešto sasvim drugo. Aleksandar je tako, bez namjere i bez ikakva marketinškog plana, dobio najbolji mogući odgovor na pitanje koje je postavio na Wine Jamu. Da bi ga ozbiljno shvatili kada kaže da dolazi iz Ražnja, nije morao promijeniti mjesto podrijetla niti mu izmišljati privlačniju vinsku povijest. Bilo je dovoljno otvoriti bocu.

Iza te boce nije, međutim, stajao slučajni početnik kojemu se jednom posrećilo. Aleksandar je odrastao na obiteljskom gospodarstvu u Lipovcu, selu u okolici Ražnja, među vinogradima, voćnjacima i poslovima koji ne pitaju je li radni dan, vikend ili blagdan. Njegov otac Slaviša bavio se vinogradarstvom i voćarstvom, a grašac posađen potkraj devedesetih bio je samo dio gospodarstva na kojem su se uz grožđe uzgajale višnje, kupine, marelice i dunje, proizvodili sokovi, pekmezi i rakija te sušila vlastita šunka.

Aleksandar takav život nije promatrao kao idiličnu seosku razglednicu. Dobro je znao koliko se iza svakog proizvoda krije fizičkog rada, neizvjesnosti i vremena, ali je još tijekom studija vinogradarstva na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu bio siguran da će se vratiti kući. Nije tražio izlaz iz sela, nego način da ondje napravi nešto svoje.

– Dijete sam sa sela i oduvijek me zanimala priroda. Još dok sam studirao znao sam da ću se vratiti. Otac je ogroman radnik, sa svojih je deset prstiju školovao sestru i mene, a sve što danas imamo stvarali smo zajedno.

Kompletan posao u vinogradu preuzeo je 2016. godine, kada je odradio i prvu samostalnu berbu. Imao je tek nešto više od dvadeset godina, nekoliko ispita do završetka fakulteta i dovoljno samopouzdanja da se odmah odmakne od načina na koji je većina ljudi oko njega proizvodila vino. Umjesto sigurnosti kontrolirane fermentacije, bistrenja, filtracije i podrumskih korekcija, zanimala su ga vina nastala s najmanje mogućih intervencija.

Takvu odluku nije potaknula marketinška procjena da će prirodna vina postati tražena. Desetak godina ranije u slovenskim Goriškim Brdima kušao je vina Klineca, Rojca i Simčiča te se, kako kaže, ondje „zarazio” organskim i oranž vinima. Poslije je u Srbiji probao Bašin Jantar iz 2013. godine, čime se konačno zaokružila njegova predodžba o tome kakva bi vina želio praviti.

– Sve što radim proizlazi iz mojega ukusa. Vidim da se mnogi uključuju u organsku priču iz različitih razloga, ali kod mene je od početka postojala samo ljubav prema prirodi. Vino je nešto najiskrenije što postoji, nešto što je dano od Boga i tako ga treba tretirati, a ne kao proizvod koji ćemo prilagođavati tržištu. Ne kažem da su moja vina najbolja, ali su onakva kakva ja volim piti. Ako se svide i drugima, utoliko bolje.

Od 2017. počeo je produljivati maceracije bijelih sorata, ponajprije župljanke, koju su mnogi unaprijed otpisivali kao sirovinu za jednostavna i kratkotrajna vina. Aleksandra je upravo to podcjenjivanje privlačilo. Vjerovao je da problem nije u sorti, nego u tome što joj nitko nije pokušao pristupiti na način koji bi pokazao njezinu ozbiljniju stranu.

– Župljanku mnogo podcjenjuju jer je nitko nije pokušao raditi onako kako je ja radim: kao prirodno oranž vino koje može imati kompleksnost i dobar potencijal za odležavanje. Grožđe je prioritet, a sve poslije toga najmanji je problem.

Bila je to tvrdnja mladića koji se nije bojao devet dana ostaviti župljanku na kožicama, pustiti prirodnu malolaktičku fermentaciju i pratiti što se događa bez stalne potrebe da vino usmjerava prema unaprijed zamišljenom rezultatu. Govorio bi kako je sve „zasad pod kontrolom”, svjestan da se pri takvu radu granica između uspjelog pokusa i izgubljene bačve nikada ne može potpuno ukloniti.

Jedno od njegovih najzanimljivijih vina nastalo je upravo zato što je imao praznu bačvu, a nijedne sorte dovoljno da je napuni. Iz berbe 2018. uzeo je po sedamdeset litara sauvignona, grašca i župljanke, svako je vino zasebno macerirao četiri dana, a zatim ih spojio. Tijekom jednogodišnjeg odležavanja povremeno je podizao talog, usklađujući taj posao s mjesečevim mijenama. Kupaža je dobila jednostavno ime 333, premda je put do nje bio sve samo ne unaprijed proračunat.

Biodinamičkom pristupu približio ga je Aleks Klinec. U početku je, priznaje, bio skeptičan prema tvrdnji da mjesečeve mijene mogu utjecati na ponašanje vina, pa je odgovor potražio ondje gdje ga inače traži – u vlastitom podrumu.

– Napravio sam praktične pokuse i uvjerio se da to ima smisla. Talog se u vinu podiže u skladu s mjesečevim mijenama, odnosno pod utjecajem Mjesečeve gravitacije. To nije nikakva mistika, nego prirodan proces.

U vinogradu još nije imao uvjete primijeniti sve biodinamičke postulate, ali njegova ambicija nije završavala izbacivanjem herbicida i pesticida. Želio je stvoriti gospodarstvo u kojem vinova loza neće biti monokultura ograđena od ostatka života, nego dio širega sustava s drugim biljkama i životinjama. Certifikat mu nije bio potreban da bi započeo takav rad, iako je postupak organske certifikacije pokrenuo upravo kako bi ono što radi u vinogradu dobilo i službenu potvrdu.

Aleksandrovi su vinogradi tada zauzimali nešto više od tri hektara, dijelom još izvan punoga roda. Otac je zasadio međunarodne sorte, ali sin je nove površine namjeravao uglavnom prepustiti domaćima: župljanki, tamjanici, smederevki i prokupcu. Iznimka je bio merlot, sorta koja se na njihovoj zemlji pokazala toliko uvjerljivom da joj nije želio uskratiti prostor samo zato što nije domaća.

Upravo mu je Ibis crveni, merlot nazvan po obiteljskom psu, iz berbe u berbu pokazivao koliko položaj može dati. Dok su mu eksperimentalne bijele kupaže dopuštale da istražuje granice podrumske slobode, u merlotu je najlakše prepoznavao ono što nije mogao pripisati vlastitoj tehnici: osobine vinograda i godine.

– U tom vinu najbolje vidim potencijal našega vinograda. U njemu najlakše prepoznajem terroir i sve ono autentično što vino može ponuditi.

Ibis nije ostao jedini kućni ljubimac koji je završio na etiketi. Kada je od grašca napravio prvi prirodni pjenušac, nazvao ga je Pet York prema svojem jorkširskom terijeru. Sljedeći pét-nat od župljanke trebao je ponijeti ime sijamske mačke. U tim nazivima nije bilo osobito razrađene marketinške strategije; Aleksandru je bilo prirodnije posegnuti za životom koji ga okružuje nego za riječima osmišljenima kako bi dobro zvučale na polici vinoteke.

Prvih 250 boca Pet Yorka rasprodao je za nekoliko tjedana. Bio je polusladak, s približno osam grama neprovrela šećera, napravljen blagim prešanjem cijelih grozdova uz nastojanje da u bocu uđe što manje taloga. Pét-nat od župljanke zamislio je potpuno suhim, uz drukčiju preradu grožđa, a već je razmišljao i o ružičastoj inačici od prokupca.

– Volim eksperimentirati, ali uvijek imam prilično jasnu sliku kakvo vino želim dobiti. Prokupac ne vidim kao veliko, ekstraktno vino snažnoga tijela i visokog alkohola. Za mene treba biti lagan, voćan i dovoljno lepršav da se može malo rashladiti i piti ljeti.

Publiku je pronalazio ponajprije među ljudima koji su tek upoznavali vino i nisu mu prilazili s popisom dopuštenih aroma, propisanim sortnim karakterom ili uvjerenjem da svaka boca mora nalikovati prethodnoj.

– Moja su vina kupovali gotovo isključivo mlađi ljudi, oni koji tek upoznaju vino i otvoreni su prema različitim stilovima i alternativnim okusima.

Todorovićeva su vina od njih tražila otvorenost prema talogu, maceraciji, povremenoj nepredvidljivosti i okusima koje konvencionalna enologija najčešće pokušava zagladiti. Zauzvrat su dobivali vino koje nije prikrivalo godinu iz koje je došlo.

Aleksandar o razlici između prirodnih i konvencionalnih vina nije govorio diplomatski. Tvrdio je da vina koja prolaze prirodnu stabilizaciju bolje podnose kisik nakon otvaranja, da im treba više vremena u čaši i da se razvijaju sporije, dok mnoga konvencionalna vina odmah pokažu sve što imaju. Još je oštriji bio prema podrumskim korekcijama kojima se iz godine u godinu postižu gotovo jednaki sklad i svježina.

– Kod prirodnih vina nema popravljanja kiselina, šećera ili alkohola. Ona su onakva kakvo si grožđe te godine ubrao. Zato ponekad nemaju dovoljno svježine, nisu uvijek u ravnoteži i nešto može stršati, ali upravo su takva jer odražavaju ono što je priroda napravila u vinogradu.

Nije bježao ni od najozbiljnijih prigovora: da prirodna vina katkad variraju od boce do boce, mogu biti nestabilna, neuravnotežena i aromatski neuredna. Slabosti koje bi drugi prešutjeli ili pripisali nerazumijevanju publike Todorović je otvoreno priznavao.

– Ako ih tako promatrate, to što ste nabrojili jest točno i glavni je nedostatak prirodnih vina. Ja to ipak ne bih nazvao manom, nego izrazom vina u kojem ništa nije našminkano. Ono je onakvo kakvo si grožđe ubrao te godine.

Za njega je vino bez šminke podrazumijevalo i mogućnost da se u čaši pokaže sve ono što godina nije dobro napravila; prirodnost nije jamčila savršenstvo, nego je uklanjala dio sredstava kojima bi se nesavršenstvo prikrilo.

U tome je bilo i mladenačke isključivosti. Njegova podjela između „iskrenih” prirodnih i uniformiranih konvencionalnih vina bila je znatno urednija od stvarnoga vinskog svijeta, u kojemu ni certifikat ne jamči dobro vino niti je svaka enološka intervencija pokušaj prevare. Ali iza te polemičnosti nije stajala želja da se dopadne publici koja odbacuje konvencionalno vinarstvo, nego čvrsto uvjerenje da proizvođač mora prihvatiti posljedice vlastita izbora. Ako prirodi prepusti veći dio posla, ne može joj poslije u podrumu izbrisati rukopis samo zato što mu se ne sviđa svako slovo.

– Meni je najvažnije da vino doživim, a tu je bitna raznolikost. Ako je vinar dobar i grožđe dolazi iz dobra vinograda, sve se to osjeti i na kraju sklopi u sliku terroira. To je glavna poanta svake priče o vinu.

Među njegovim najvažnijim vinskim iskustvima ostala su biodinamička i prirodna vina iz Slovenije, osobito Angel White Mihe Batiča, bijela kupaža lokalnih sorata iz Vipavske doline koju je smatrao možda najboljim bijelim vinom koje je dotad kušao. Visoko je stavljao i Moviju te Marjana Simčiča, a domaću je potvrdu nalazio u vinima Ernea Sagmeistera.

– Kada bih na slijepom kušanju uspoređivao vino Marjana Simčiča i Ernea Sagmeistera, ne bih se usudio tvrditi koje je nastalo u Sloveniji, a koje u Srbiji. To pokazuje da i kod nas postoji potencijal za organska vina u klasi najboljih na svijetu.

Todorović se zato nije osjećao kao samotnjak iz mjesta bez vinske reputacije, nego kao pripadnik generacije koja je tek počinjala istraživati što se sve može napraviti izvan dotad zadanih okvira. Njegova je prednost bila upravo u tome što Ražanj nije imao slavnu vinsku sliku koju bi morao štititi. Mogao ju je početi graditi od grožđa, a ne od legende.

Graditi vinsku sliku Ražnja značilo je i prihvatiti da se sve ne završava punjenjem boce. Kada su Aleksandrova vina jedne zime trebala stići u Osijek, snijeg je zatvorio Mečku, prijevoj na putu prema Paraćinu koji u tim krajevima određuje dokle se toga dana može. Todorović nije imao distributivnu mrežu koja će problem riješiti umjesto njega; imao je vino koje je obećao isporučiti i naviku da posao završi.

Takva se isporuka lako može pretvoriti u romantičnu priču o mladom vinaru koji osobno vozi svaku bocu, ali u njegovu slučaju romantike nije bilo mnogo. Mala obiteljska vinarija značila je da isti čovjek mora biti vinogradar, podrumar, trgovac, dostavljač i promotor, a poslovi na gospodarstvu nisu prestajali dok se on bavio vinom. Todorovići nisu živjeli samo od trsova: obrađivali su voćnjake i zemlju, radili sokove, pekmeze i dunjevaču, sušili meso te planirali uzgoj mangulica. Ono što bi se u turističkoj brošuri moglo nazvati povratkom samoodrživu gospodarstvu, kod njih je bilo jednostavno svakodnevno pravilo da se iskoristi ono što zemlja pruža.

Aleksandar je tu količinu fizičkog rada dodatno pojačavao treninzima CrossFita. Brojke kojima se znao pohvaliti – stotinu zgibova ili 531 burpee u jednom satu – više su zvučale kao posljedica oklade nego razumna rekreacija. Ipak, između treninga i vinograda nalazio je istu privlačnost: rezultat ne dolazi od jednoga velikog pokreta, nego od sposobnosti da isti zahtjevan posao ponoviš i onda kada tijelo već traži da staneš.

U šali je tvrdio da je jednom u šumi sreo vuka koji je prvi skrenuo pogled, kao da je i životinja procijenila kako se čovjeku sposobnom napraviti više od petsto burpeeja nije pametno zamjeriti. Ispod te razmetljive anegdote nalazila se, međutim, mnogo ozbiljnija obiteljska slika. Aleksandar je svoju snagu mogao mjeriti ponavljanjima u dvorani, ali je mjerilo rada cijeloga života vidio u ocu.

Slaviša je zasadio vinograd iz kojega je došla zaboravljena Čarolija, ali je sinu prepustio da ga povede prema organici, dugim maceracijama i vinima kakva on vjerojatno ne bi radio. Aleksandar je zauzvrat vrlo dobro znao da njegov eksperiment ne počiva samo na osobnoj hrabrosti, nego i na zemlji, podrumu i iskustvu koje je otac stvarao mnogo prije nego što se sin odlučio vratiti iz Beograda.

Povratak nije pratio poslovni plan prema kojemu će nekoliko hektara vinograda brzo postati unosna vinarija. Aleksandar je vrlo rano shvatio da između dobre boce i održiva posla postoji razmak koji se ne može premostiti samo entuzijazmom. Prirodna vina donosila su još više neizvjesnosti: manji prinosi, veći rizik u podrumu, ograničene količine i publika koja je tek učila što od takvih vina može očekivati.

Iskustvo maloga proizvođača brzo je pokazalo računicu: novac od jedne berbe često je već bio potreban vinogradu iz kojega će tek nastati sljedeća, a svaka nova parcela, bačva ili pokus značili su da se zarađeno ponovno vraća u posao. Todorovići su širili gospodarstvo postupno, bez pokušaja da količinama sustignu vinarije koje su raspolagale drukčijim kapitalom i tržištem.

Priznanje za najbolju mladu vinariju Srbije, koje mu je portal Vino.rs dodijelio za 2021. godinu, stiglo je stoga kao potvrda da se i nekoliko tisuća boca iz Lipovca može primijetiti na nacionalnoj sceni. Nije promijenilo njegov način rada niti ga nagovorilo da vina učini predvidljivijima. U ponudi su ostali grašac Čarolija, sauvignon Ibis bijeli, merlot Ibis crveni, bijele kupaže te male serije pét-nata i maceriranih vina, a svaki je novi pokušaj najprije morao zadovoljiti njega.

Još važnije, publiku nije morao tražiti isključivo u Ražnju. Vina su stigla u specijalizirane vinoteke u Beogradu, privukla pozornost izvan Srbije i našla kupce kojima udaljenost od poznatih vinskih regija nije bila nedostatak, nego razlog više za kušanje. Mladić koji se pitao kako da ga ozbiljno shvate kada kaže odakle dolazi počeo je otkrivati da ime mjesta postaje problem tek kada vino nema dovoljno vlastita identiteta. Njegova su vina imala dovoljno vlastita identiteta.

Ipak, najtočniji odgovor na Wine Jamovo pitanje nisu dali nagrada, postupak organske certifikacije ni rasprodana serija pét-nata, nego neugledna boca bez etikete koju je Bojan Baša izvadio iz prtljažnika. Čarolija 2010 nije bila zamišljena kao arhivsko vino kojim će se dokazivati potencijal položaja, nego je preživjela zato što je nekoliko boca ostalo zaboravljeno u podzemnom tunelu. Kada ju je napokon kušao, ni Aleksandar nije bio siguran što je zapravo pronašao.

To otkriće nije od njega napravilo mistika koji će svaku uspjelu fermentaciju pripisati čudu. Naprotiv, dalo mu je razlog da ozbiljnije razmisli o vinogradu koji je otac posadio, uvjetima u kojima je vino odležavalo i mogućnosti da grašac iz Ražnja traje mnogo dulje nego što mu je itko unaprijed namijenio. Čarolija je bila slučajnost samo zato što boce nisu planski spremljene; ono što ih je sačuvalo imalo je vrlo konkretne temelje.

Todorovićeva želja da vinu što manje smeta nije podrazumijevala minimalnu odgovornost. Naprotiv, trebalo je uložiti dovoljno znanja, pažnje i rada da bi se fermentaciji moglo prepustiti više slobode, kao što prirodno vino nije smjelo postati opravdanje da se svaki nedostatak proglasi karakterom.

Planirao je proširiti župljanku, posaditi tamjaniku i smederevku, napraviti ružičasti pét-nat od prokupca te u gospodarstvo uključiti još biljaka i životinja. Nije želio stvoriti veliku vinariju, nego dovoljno cjelovit sustav u kojem će vino imati smisla zajedno sa svime što Todorovići uzgajaju i proizvode.

– Ne razmišljam mnogo o tome što će biti za pet ili deset godina. Neka sve ide svojim tokom; važno mi je raditi dobra, iskrena i poštena vina. Sve će ostalo doći kamo treba. A Ražanj? Nije se u međuvremenu pretvorio u Bordeaux niti mu je to bilo potrebno. Ostao je mjesto koje na vinskoj karti valja pronaći, ali više nije mjesto koje treba opravdavati. Kada Aleksandar danas kaže odakle dolazi, još se netko možda nasmije zbog neočekivana odgovora. Onda se otvori Čarolija i razgovor postane ozbiljan.