Home Portreti vinara ŽARKO ŽIVANOVIĆ: Tri stoljeća bez Titanica

ŽARKO ŽIVANOVIĆ: Tri stoljeća bez Titanica

31

Lijepo je čuti da se ime vaše obitelji povezuje s Titanicom – barem dok čovjek zadrži dovoljno humora i zdrave distance prema legendama. Žarko Živanović iz Sremskih Karlovaca dobro je znao da istina vrijedi više od izmišljene slave. Zato bi, kada bi mu turisti, novinari ili znatiželjnici spomenuli priču da se ausbruch njegove obitelji nalazio na vinskoj karti slavnoga broda, samo odmahnuo rukom.

– Budimo ozbiljni, ovamo dolaze i pametni ljudi. Zašto bih se pred njima rumenio zbog nečega što ne mogu potvrditi? Je li naš ausbruch ili vino nekoga drugog iz Karlovaca bilo na tom brodu, teško ćemo ikada doznati. Iskreno, skloniji sam vjerovati da je, ako ga je uopće bilo, došao iz austrijskog Rusta. To je njihova regija i oni to nisu skrivali. Mi, srećom, imamo toliko stvarne povijesti da nam Titanic ne bi ništa dodao, a mogao bi nam oduzeti kada bi se pokazalo da njime manipuliramo.

Govorio je to čovjek koji je i u osmom desetljeću života svakodnevno radio sa 170 košnica, ne doživljavajući taj posao samo kao proizvodnju, nego i kao posljednju crtu obrane obiteljske časti. Oslanjao se na istinu, a istina njegove obitelji traje dugo, uporno i duboko poput korijena loze koja je u tlu Sremskih Karlovaca više od tri stoljeća.

Kuća Živanovićevih u Ulici mitropolita Stratimirovića nije samo obiteljski dom. Ona je ulaz u prošlost, u građansko, učeno i radno doba Sremskih Karlovaca. U njoj su se izmjenjivale generacije, od Teodora, Josima i profesora Jovana, preko Žarka i Borivoja, do Žarka i njegova sina Borka. Svaka je ostavila nešto vrijedno sljedećoj, pa su Žarko i Borko posjetitelje mogli satima voditi kroz obiteljsku povijest, svaki put s istim žarom kao da te priče izgovaraju prvi put.

Središte imanja čini Muzej pčelarstva, jedan od najstarijih obiteljskih muzeja takve vrste u Europi. Osnovao ga je 1968. godine Žarkov otac Borivoje, kojega su zvali Borko, kada je primijetio da predmeti iz kuće polako nestaju i odlaze na različite strane. Shvatio je da obiteljsko blago više vrijedi kada se sustavno sačuva i podijeli s drugima nego kada ostane razasuto po ladicama, tavanima i tuđim zbirkama.

Muzej zato nije samo izložbeni prostor, nego mjesto učenja, obiteljskog identiteta i poštovanja prema pčeli, malenoj radnici koja je Živanovićima donosila kruh, ugled i smisao. U njemu su sačuvane stare košnice, alati, knjige, fotografije, namještaj i dokumenti bez kojih bi priča o fruškogorskom pčelarstvu bila manjkava, a povijest modernoga pčelarstva u Srbiji gotovo nezamisliva.

– Potpuno smo posvećeni zaštiti obiteljske prošlosti. To su radili moji pradjedovi, djedovi i otac pa sam i ja dužan činiti isto. Bilo bi mi neugodno da nisam sačuvao ono što su ljudi prije mene uspjeli održati.

Žarko i Borko nisu to radili zbog novca ni prestiža, nego iz osjećaja odgovornosti. Očuvati nasljeđe Živanovićevih za njih nije bilo zanimanje, nego zavjet. Muzej je od prvoga dana bio besplatan jer Žarko nije vjerovao da se svaka vrijednost mora pretvoriti u prihod. Znanje je smatrao općim dobrom koje onaj tko ga posjeduje mora prenijeti ljudima kojima može koristiti.

Odnos prema vinu počivao je na istoj mjeri. U obitelji se proizvodilo, kušalo i o vinu mnogo govorilo, ali se nikada nije cijenilo pretjerivanje.

– Moj je otac bio poznat degustator i proizvođač, ali nije pio. Pogotovo nije lokao! Pričao mi je kako bi navečer zasjeli pa svatko popio čitav decilitar vina. Tada se vino žvakalo. U Dalmaciji, kamo sam prije rata svake godine vozio pčele na Hvar, čuo sam izraz: idemo na zalogaj vina.

U tom zalogaju bila je sadržana cijela Žarkova filozofija. Vino nije služilo utaživanju žeđi ni brzom opijanju, nego se poštovalo kao hrana, nagrada i ritual. Stariji su ga učili da se jede na mrve, pije na kapi i svaki zalogaj dugo žvače jer usta ne služe samo unosu, nego i preradi hrane. Zato se Žarko užasavao srijemskog ponosa na pretjerivanje, izraženog izrekom da „nema Srijemca bez metera“, i smatrao ga dokazom koliko se čovjek udaljio od kulture življenja.

Poslove u lagumu iz 18. stoljeća danas uglavnom vodi Borko, ali Žarku je on bio drugi dom. Malo tko nakon spuštanja u njegovu kamenu utrobu ostaje ravnodušan. Visoki svodovi, hladan zrak i miris staroga drva stvaraju dojam da vrijeme ondje teče sporije, a najviše pozornosti privlače bačve iz 1910. godine. Kada je potkraj osamdesetih ponovno pokretao proizvodnju, Žarko ih je namjeravao izbaciti, uvjeren da će mu suvremene posude donijeti više reda i higijene.

Pozvao je bačvara da ih odnese, a ovaj ih je pogledao i zaprepašteno upitao:

– Ove bačve? Gospodine, pa one su kao nove!

Pokazao mu je da je drvo zdravo, da još diše i da su godovi savršeni pa ga uvjerio da ništa ne dira.

– U vašim lagumima, Živanoviću, vrijeme stoji.

Bio je u pravu. Na bačvama su i danas inicijali Žarkova djeda, Ž. Ž., gotovo nestvarno jasni, kao da nisu urezani prije više od stoljeća. Samo su jedan od detalja zbog kojih cijelo imanje djeluje poput obiteljskog albuma čije stranice nisu od papira, nego od kamenih zidova, drvenih greda i tisuća predmeta sa sačuvanim pričama.

Među najvrjednijim muzejskim izlošcima nalazi se dagerotipija Josima Živanovića iz 1841. godine, fotografija na posrebrenoj bakrenoj ploči koju je snimio Anastas Jovanović, bečki školovan pionir fotografije i dvorski fotograf. Josim je tada boravio u Beču, gdje je prodavao vino i kupovao namještaj za kuću koja će poslije postati jedno od kulturnih središta Sremskih Karlovaca. Dagerotipija je danas umjetnički i tehnološki raritet, ali i najstariji sačuvani likovni trag obitelji Živanović.

U istom su dvorištu s njegovim precima sjedili i razgovarali Branko Radičević, Laza Kostić, Sima Matavulj i Jovan Jovanović Zmaj. Za Žarka to nije bio razlog za hvastanje, nego dodatna obveza. Ljudi prije njega ostavljali su kuće, knjižnice, znanje i vina, a on je svakoga dana provjeravao što će ostati nakon njega.

Koliko god obiteljska povijest bila razgranata, njezinim se središtem uvijek iznova pokazivao Žarkov pradjed, profesor Jovan Živanović. Bečki školovan filolog, profesor Karlovačke gimnazije, autor gramatika i čitanki, istraživač i vinar, ostao je ponajviše upamćen kao jedan od utemeljitelja modernoga pčelarstva na ovim prostorima.

Pčelarstvu ga je odvela bolest. Godine 1875. liječnik Đorđe Natošević savjetovao mu je da se povuče u voćnjak kako bi boravkom na svježem zraku oporavio narušeno zdravlje. Jovan je nabavio osam košnica pletara, počeo proučavati pčele i ubrzo im posvetio golem dio života. Njihovi ubodi i rad na otvorenom pomogli su mu da ojača, a pčele su od sredstva oporavka postale njegova znanstvena i prosvjetiteljska misija.

U starim su pletarama pčele nakon vađenja meda često ubijali sumporom ili barutom. Jovan, koji ih je smatrao gotovo svetim bićima, nije se mogao pomiriti s takvim načinom rada. Proučavao je postignuća najboljih europskih stručnjaka, dopisivao se s njemačkim pčelarima i u Sremske Karlovce donosio svaku provjerenu novost. Na tim je temeljima razvio racionalno pčelarenje i konstruirao košnicu s pokretnim saćem, poznatu kao amerikanka ili živanovićka, koja je omogućila uzimanje meda bez uništavanja pčelinje zajednice.

– Jovanovo je djelo toliko veliko da ga mi, njegovi potomci, još nismo uspjeli potpuno sabrati – govorio je Žarko.

Jovanov je pčelinjak početkom 20. stoljeća imao oko četiri stotine takvih košnica. S Ilarionom Ruvarcem, rektorom Karlovačke bogoslovije, pokrenuo je nastavu pčelarstva, jednu od prvih takvih katedri u Europi, na kojoj je predavao punih 26 godina. Budući svećenici nisu stjecali samo teološko obrazovanje nego i praktično znanje koje su poslije širili među ljudima u krajevima u koje su odlazili služiti.

Početkom 2000-ih Žarko je pokušao obnoviti istu ideju. Na poziv tadašnjega rektora Dušana Petrovića pčelarstvo je uključeno u izbornu nastavu Bogoslovije, a suradnja je trajala jedanaest godina. Vjerovao je da bi svećenik koji poznaje pčelarstvo mogao ljudima prenijeti koristan posao, pridonijeti njihovu zdravlju i pomoći im stvoriti ekonomsku osnovu za opstanak. S odlaskom rektora u mirovinu nestali su uvjeti za nastavak programa, što je Žarko doživljavao kao još jednu propuštenu priliku.

Njegov pradjed nije ostao samo na košnicama i nastavi. Pokrenuo je časopis Srpski pčelar, napisao pčelarski rječnik i prvi udžbenik namijenjen studentima pčelarstva, a istraživao je i razmnožavanje kukaca te partenogenezu kod pčela. Istodobno je nastavio raditi kao filolog, pisati gramatike i čitanke te poučavati generacije učenika.

Žarko je gotovo svaku tvrdnju o pradjedovu radu mogao potkrijepiti predmetom ili dokumentom. U muzeju se čuvaju istresaljka iz 1876. godine, parni topionik za vosak iz 1881., stare dimilice i košnice pletare, ali i glasovita košnica u obliku manastira Ravanice iz 1880. godine. Bila je potpuno funkcionalna, a danas je restaurirana i sačuvana kao jedan od najatraktivnijih muzejskih izložaka.

Na zidu visi i portret baruna Augusta von Berlepscha, njemačkog pčelarskog stručnjaka čije su knjige stizale Jovanu u Karlovačku gimnaziju. Predmeti oko njega ne pripadaju mrtvoj zbirci: načela na kojima počivaju tadašnje vrcaljke, dimilice i topionici voska primjenjuju se i danas, tek uz manje promjene materijala i oblika.

Profesor Jovan Živanović zahvalnost je sažeo u rečenicu koju je njegov praunuk često citirao:

– Hvala ti, Bože, što si me milošću svojom upoznao s neumornom pčelom, koja mi je osladila rad, a slabo tijelo ojačala, koja me u ovim našim mutnim danima razgaljuje i opominje da nam je samo u zajedničkom radu i slozi spas.

Koliko je profesor Jovan bio ozbiljan vinar, Žarko je otkrio gotovo slučajno, čitajući knjigu somborskog enologa Dimitrija Petrovića. Autor je zapisao da je do mnogih spoznaja došao „dobrotom profesora Živanovića“, a ta je kratka napomena praunuku otvorila novu stranu obiteljske povijesti. Jovan se vinom, pokazalo se, nije bavio usputno ni manje ozbiljno nego pčelarstvom.

Bermet su u obitelji nazivali pelenašem, a ausbruch suškovim vinom. Žarko je dugo vjerovao da je naziv nastao prema prosušenim bobicama od kojih se proizvodilo, a potom ga je povezao sa sušicom, starim slavenskim nazivom za tuberkulozu. Ausbruch je bio vino od grožđa zahvaćenog plemenitom plijesni, koje se pilo u vrlo malim količinama i kojemu se pripisivala ljekovitost, osobito kod plućnih bolesti. Žarko ga je zato volio nazivati „penicilinskim vinom“, ne kao liječničku tvrdnju, nego kao slikovit podsjetnik na nekadašnje poimanje vina kao lijeka.

Njegova je proizvodnja iznimno zahtjevna. Kada ga je prvi put pokušao obnoviti prema pradjedovoj recepturi, nakon mnogo rada dobio je samo pedesetak litara. Tek poslije, saznavši da su redovnici fruškogorskih samostana stoljećima proizvodili slična vina i rabili ih kao okrepu i lijek, shvatio je koliko duboko ta tradicija seže.

Obiteljski dokumenti pokazuju i koliko su daleko putovala vina Živanovićevih. U muzeju se čuva carinska deklaracija iz Rotterdama, trag puta na kojem su iz Sremskih Karlovaca čamcima stizala do Budimpešte, zatim vlakom do nizozemske luke, a odatle brodom prema New Yorku. Dokument s međunarodne izložbe vina 1930. godine svjedoči da je Žarkov djed bio jedini izlagač ausbrucha, vina koje je tada postizalo deset puta višu cijenu od ostalih.

Takva stvarna povijest objašnjava zašto Žarku legenda o Titanicu nije bila potrebna. Njegova su obiteljska vina dokazano plovila preko Atlantika i stizala do Amerike, a izmišljena boca na slavnome brodu cijeloj bi priči mogla donijeti manje nego jedan vjerodostojan carinski papir.

Kada je vinogradarstvo na Fruškoj gori počelo propadati, Žarkov je otac ostao posljednji koji je još proizvodio ausbruch. Nakon niza teških godina morao je iskrčiti mnoge vinograde, svjestan da sin, koji je radio daleko od Karlovaca, neće moći održavati tako zahtjevnu proizvodnju.

– Radio sam po svijetu i nisam mogao pratiti tehnologiju koja traži toliko vremena i prisutnosti.

Tek nakon očeve smrti, kada mu je vlastiti život ostavio nešto više prostora, Žarko je odlučio oživjeti ausbruch. Pronašao je zapise o pradjedovu postupku i pokušao ponovno proizvesti vino koje je gotovo nestalo. Nije to bio romantičan povratak bez zapreka. Radio je u Industriji motornih vozila u Sloveniji, a istodobno u Karlovcima obrađivao četiri tisuće trsova. Vinogradi su propadali, grožđe se kralo, a svaka godina u kojoj bi uspio napuniti barem jednu bačvu bila je mala pobjeda kontinuiteta.

– Našom proizvodnjom samo vraćamo priču u kojoj smo odrasli.

U toj se rečenici sažimala obiteljska filozofija: rad, red i duboka zahvalnost prema onome što su prethodne generacije ostavile. Vino nije trebalo izmišljati novu prošlost, nego vratiti okus onoj koja je već postojala.

Očuvanje prošlosti kod Živanovićevih nikada nije značilo puko ponavljanje. Zidovi Muzeja pčelarstva svjedoče i o njihovoj povezanosti sa znanstvenicima Dragom Milosavljevićem, Petrom Cindrićem i Vladom Kovačem, koji su zaslužni za stvaranje novih sorata vinove loze poput probusa, neoplante i petre. Žarko je u njima prepoznao nastavak iste ideje: sačuvati domaće znanje tako da mu se omogući novi život.

– Bio sam prvi koji je posadio probus i pustio ga u promet. Želio sam domaću sortu, nešto što će gostima u čaši ispričati priču o našem kraju.

Probus je nastao križanjem cabernet sauvignona i kadarke, a ime je dobio po rimskom caru koji je, prema predaji, vinovu lozu vratio na obronke Fruške gore. Snažno, tamno vino logično se uklopilo u obiteljsku priču u kojoj se prošlost nije čuvala samo u vitrinama. Poslije su posadili neoplantu i petru, sorte stvorene za ovdašnje podneblje, ali gotovo nestale prije nego što su dobile priliku pokazati što mogu.

Vrijednost takva izbora osobito se vidjela 2014. godine, kada su kiša, vlaga i trulež poharale velik dio vinograda. Petra je ostala gotovo netaknuta, kao da je sama potvrđivala smisao stvaranja i očuvanja sorata prilagođenih domaćim uvjetima.

Žarko nije robovao autohtonosti samo zbog zvučne etikete. Zanimala ga je sorta koja ima razlog biti upravo ondje, koja nešto govori o mjestu i može izdržati njegove izazove. Kao što nije želio izmišljati da je obiteljski ausbruch plovio na Titanicu, nije htio ni domaćem podrijetlu pripisivati vrijednost koju vino u čaši ne može potvrditi. Tradicija je za njega imala smisla samo kada je bila istinita, korisna i živa.

Takav je bio i Muzej pčelarstva. Nije ga doživljavao kao spremište starih stvari, nego kao organizam koji se neprestano nadopunjuje. Predmeti su izranjali iz škrinja i s tavana, dokumenti iz arhiva, a svako novo otkriće popunjavalo je prazninu u priči mnogo široj od povijesti jedne obitelji.

Muzej je isprva bio namijenjen učenicima Karlovačke bogoslovije, studentima poljoprivrede i pčelarima. Međutim, ubrzo je prerastao sva očekivanja. Kroz njega su počele prolaziti tisuće posjetitelja, od stručnjaka do turista koji prije ulaska nisu znali ništa o pčelama. Ondje su mogli vidjeti Jovanovu radnu sobu i krevet, stare košnice i alate, kušati med i vino te iz Žarkovih priča doznati kako su se dva obiteljska posla stoljećima međusobno nadopunjavala.

– Netko će reći da se to ne isplati. Materijalno se doista ne isplati, ali novac nikada nije bio najvažniji. Osjećaj da činimo nešto korisno za druge meni je važniji.

I pčelarstvo i vino za njega su bili dio kulture življenja, a ne samo način zarade. Pčele su ga učile radu, podjeli poslova i zajedništvu; loza strpljenju, mjeri i prihvaćanju da priroda ne poštuje ljudske rokove. U objema je djelatnostima prepoznavao isto pravilo: pojedinac može pokrenuti mnogo toga, ali ništa vrijedno ne traje bez zajedničkog rada.

Obiteljski posao postupno je preuzimao njegov sin Borko. Žarko je s ponosom govorio da je upravo on sada glavni i da „vuče kola“, svjestan da se tradicija ne čuva tako da jedan čovjek sve do smrti drži u svojim rukama. Kao što je njegov otac Borivoje njemu prepustio muzej, pčelinjak, lagum i odgovornost za obiteljsko ime, tako je i Žarko morao sinu ostaviti prostor da nastavi na svoj način.

Borko je vodio najveći dio poslova u podrumu, ali prijenos nije bio samo tehnički. Trebalo je preuzeti tri stoljeća obiteljske povijesti, muzej koji ne donosi zaradu, zahtjevne stare vinske stilove, domaće sorte koje tek traže mjesto na tržištu i priču koju posjetitelji očekuju čuti svaki put kada uđu u dvorište Živanovićevih.

Žarko pritom nije odlazio u stranu. Dok je god mogao, radio je u pčelinjaku, dočekivao goste, pripovijedao o pradjedu Jovanu i pokazivao predmete čiju je važnost znao objasniti bolje od bilo koje muzejske legende. Bio je živa poveznica između dagerotipije iz 1841., bačava iz 1910., muzeja osnovanog 1968. i vina koja su se upravo nalazila u podrumu.

Njegovo pripovijedanje nije slijedilo ravnu kronologiju. Od jedne košnice mogao je stići do Karlovačke bogoslovije, od ausbrucha do Rotterdama, od stare bačve do Hvara i zalogaja vina, a od pčele do zaključka o tome što nije u redu sa suvremenim čovjekom. Sve je, međutim, povezivala ista misao: kultura nije ukras koji se pokazuje gostima, nego način na koji čovjek jede, pije, radi i odlučuje što će ostaviti iza sebe.

Zato je s posebnom nježnošću govorio o ljudima koji su nekada živjeli u njegovu susjedstvu. Kao dječak upoznao je Stevana Ćirića, bivšega ministra prosvjete i predsjednika Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, čovjeka iz ugledne karlovačke obitelji koji je nakon rata gotovo potpuno zaboravljen. Žarka je boljelo što društvo tako lako odbacuje ljude, znanje i iskustvo koje bi mudriji narodi brižno čuvali.

U tome je vidio i smisao vlastita muzeja. Borivoje ga nije osnovao zato što je obitelj imala previše predmeta, nego zato što je primijetio da oni nestaju. Žarko ga nije održavao samo zbog pradjedove slave, nego zato što je znao koliko je malo potrebno da se prekine sjećanje koje je trajalo generacijama. Borku ga nije prepustio kao teret prošlosti, nego kao dokaz da se prošlost može pretvoriti u živ posao.

Kada je Žarko Živanović preminuo, Sremski Karlovci nisu izgubili samo pčelara i vinara. Nestao je dio njihova građanskog duha, čovjek koji je pred gostom mogao otvoriti bačvu, staru knjigu ili obiteljsku priču, a da ni u jednom trenutku sebe ne postavi ispred onoga što pokazuje. Njegovo je gospodstvo proizlazilo upravo iz te mjere: znao je koliko vrijedi ono što čuva, ali nije morao uvećavati ni sebe ni obitelj izmišljenim legendama.

Iza njega su ostali Muzej pčelarstva, pčelinjak, lagum, stare bačve, obnovljeni ausbruch te probus, neoplanta i petra u vinogradu. Ostao je Borko, koji sada vuče kola, ali i obveza da se naslijeđeno ne pretvori u nepomičan spomenik.

Žarko je često ponavljao da Živanovići svojom proizvodnjom samo vraćaju priču u kojoj su odrasli. No nisu je samo vraćali. Svaka ju je generacija malo proširila: jedna vinogradom, druga košnicom s pokretnim saćem, treća muzejom, četvrta spašenim vinom, a sljedeća će joj morati pronaći vlastiti nastavak.

Možda bi neka druga obitelj od svega toga odavno napravila veliku legendu. Žarko nije. Kada bi mu spomenuli Titanic, vraćao bi razgovor na ono što može dokazati: carinsku deklaraciju iz Rotterdama, bačve s djedovim inicijalima, pradjedove knjige, košnicu u obliku Ravanice i vino koje je ponovno napravio prema staroj recepturi. Nije mu trebao slavni brodolom da bi vlastitu priču učinio većom.

Znao je da su tri stoljeća rada dovoljno velika priča sama po sebi. A ako je profesor Jovan Živanović u pčeli pronalazio opomenu da je spas u zajedničkom radu i slozi, Žarko je cijelim životom pokazivao nešto podjednako važno: nasljeđe se ne čuva riječima o prošlosti, nego radom zbog kojega ono ima budućnost.